Vratite nam Eurosport

Nije lako živjeti sam u poznim četrdesetima. Triput tjedno doduše uživam i veselim se druženju s Juniorom, nerijetko se okupi ekipa, a ponekad se čak i ogrebem za snošajčić, ali u nekim ti trenucima samoće neke stvari jednostavno legnu bolje od ostalih.

Tako postoji ritual jedenja kasnog ručka, ono kad dođem doma strgan s posla u 6, pola 7, izvadim iz rajngle ili prigrijem iz frizera neku juhu ili varivo, podmetnem dvije krpe i polako pušuć u vrelinu žderuckam ležeć na boku i gledam neki od svojih sportova.

Kako sam se pred par godina, baš poput Matije Babića, teško, ali zauvijek skinuo s nogometa i košarke, konačno sam progledao i više prilika dao gledanju drugih sportova. Plivanje, ragbi, australski nogomet.. teče poriluk, teku prijenosi, mozak se od kaše pretvara u cjelinu, pupo se puni, život je opet lijep. Nikome normalnome ne bi starci dali da jede poput rimskih velmoža, a djetetu moram biti uzor, pa valjda možete shvatiti kolika je to sreća učiniti barem dvaput tjedno.

S druge strane, iako sam se klonio masovnih sportova, jurnjave me ne zanimaju, snooker, klizanje i tenis mi nisu napeti, ali postoji i njih par koje i dalje obožavam. Curling, u kojem sam čak i bio reprezentativac Hrvatske, zatim atletika pod broj jedan, Tour de France isto pod broj jedan, te na nultom, uzvišenom i iskonskom tronu – skijaški skokovi. Još je JRT prenosio Garmiš prvoga prvoga, dok jeo nisam ni slutio što je mamurluk, a kasnije s godinama je ušao u moj nervni sustav i ostale pore kao neodvojiv zvuk uz miris tople sarme. Kako smo tih davnih godina gledali tek nekoliko odabranih prijenosa godišnje (mislim 5, novogodišnju turneju i Planicu, slobodno me ispravite), dolazak Eurosporta je unio i ovisnost o vikend prijenosima iz finskih pripizdina, sjevera Japana, čeških brda i raznih švicarski, norveški, poljskih i što god već ne.

Gledanje neuhranjenih, alkoholu sklonih dječaraca, postalo je nešto što se ne smije propustiti. Bio sam desetak puta uživo na Planici, Željko Vela me ubacio sebi u kućicu u Bišofshofen, organizirao sam buseve, i napijat se morao, sve da ne bi ni jedan trenutak bio propušten. Stanka je došla s premoći iritantnih, beskrvnih Germana, ali uvijek bi se tu stvorio neki naš Poljak ili Slovenac, na žalost više ne i Finac… Sve se gledalo, pratilo, komentiralo, sklopila se divna prijateljstva s Leksijem, Didom, Đuricom, Krunom… I svega je bilo na Eurosportu.

Na Novu godinu 2018. benet je perfidno i bez ikakve obavijesti ukinuo Eurosport, Eurosport 2 i još neki penis koji nema veze s pričom. Na upit zbog čega i na koliko dugo su odgovorili da im je žao, ali da ćemo sad dobiti neke nove programe. Na kojima nema sportova. Ni atletike, ni Toura, ni skokova…

Dakle, na Novu godinu i novi početak nečega oni su nas ostavili na cjedilu, izvadili mi ženu ispod mene za vrijeme seksa, iščupali topli ćevap iz ustiju, uzeli zadaćnicu prije zadnje rečenice… Nisko, podlo, pederski. Dali mi da gledam parenje tapira umjesto bitke Ćamila Stocha protiv omalenog neugodnog brke iz Erlabrunna, staroga Holgera sina…

300 kuna mjesečno plaćam paket beneta da bih imao internet i gledao Eurosport 1 i 2 i kvalitetne sportske prijenose koje su nedavno sjajno pojačali Zrinka Muhek (curling) i Ivan Ramljak (biatlon i skokovi) koji prenose na hrvatskom jeziku, elokventni, educirani, zabavni, profesionalni, za razliku od haerteovskih sakatih nemuštih štrebera… I onda, ovako, bez pardona, bez mogućnosti žalbe, bez ljudske riječi, nečega…

Ono, ne mogu mijenjati sustav, na vlasti su bili i bit će gadovi i lopovi, nitko ne želi pomoći malom čovjeku iz bivše srednje klase. Mogu se žaliti, promijeniti operatera, srati po fejsu i na kraju kupiti za 3 eura mjesečno prijenos s interneta. I gledati u svojoj sobi na monitoru jer nešto ne štima u vezi između spavaće i dnevne sobe. Sat vremena izležavanja uz klopu i televiziju tako je klasično hrvatski – odstranjeno.

I umjesto da nas deset tisuća napiše peticiju i pokrenemo nešto, potpisat će je Pero, Ivana i još jedan, a ostali pokunjeno pokupiti svoju rajnglu i neudobno se smjestiti na drugo mjesto jer su neke glavešine išle uštedjeti tamo gdje njih najmanje boli. Klasična hrvatska priča gdje se loši ljudi smatraju cijenjenima. Nabijem vas sve redom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.