Umjesto čestitke…


Dubravko Mataković

Bljuje mi se od konzumerističkog Božića koji su za svoju osobnu korist stvorili popovi i ratni profiteri…

Vjerojatno mi nikada neće dati člansku iskaznicu Crkve jer javno priznajem da obožavam jesti i piti svaki dan i trenutak u godini. I zbog toga se ne kajem ni najmanje. Uostalom, pokažite mi mršavog popa… Isto tako volim darivati i primati poklone u svako doba godine, a ne kad se tako naredi ili je zapisano. I veselim se stvarno svemu.

Dobro, osim šalicama i onim drvenim imbecilnim tablama za objesiti na vrata. I boksericama jer me… Skrenuh. Uglavnom, volim uvijek zatulumariti, ili napraviti vrhunsku klopu, ili se počastiti nekim raritetnim napitkom i s ekipom, i s curom, ako je imam, i s Mališom. S cijelim svijetom. I kako sam obilato prešao polovicu života, veselim se svakom danu i svakoj osobi koja se veseli i meni. I zato me jako iritira ovo što su napravili od Božića. Nasilnu forsirajuću strketinu u kojoj ispadneš loš čovjek ako si nekome kupio nešto što je jeftinije od onoga što si je on zamislio, ili pak kompletno govno jer mu eventualno nisi kupio ništa. Moraš darovati, moraaaš! Što su nam tajkuni i marketingaši napravili od toplog i veselog obiteljskog druženja…

Dugu i dosadnu zimu tijekom koje sam odbrojavao dane do ljetnih praznika, jer nismo imali love za skijanje, lijepo je znalo razveseliti blagdansko darivanje. Dobro, sve dok nisam počeo cijeniti sve one divne namirnice tijekom obiteljskih bakanalija, uz priču, anegdote kako je tata pao u more kad je prosio mamu i kako sam ja jeo čikove jer su bili u posudici od kikirikija.

Kad imaš deset godina i pola kvarta ima ponija, onda od prvog dana rujna njuškaš po svim zakucima stana ne bi li pronašao isti. Čak sam i jednog novog u kvartu, koji je vozio Neno, par puta dobro omirisao kako bih mogao svoj poklon pronaći skriven negdje pod krevetom ili u podrumu. Nažalost, nisam ga našao. Tražio sam ga i naredne godine, ali tad je umro Tito pa nismo slavili*, kao i svake sljedeće, dok po kvartu svaki kreten nije furao specijalku i to s više brzina. A ja napucavao Tigar Piroticu, onako tvrdu, gumenu i nebeski odskočivu, jebate, kak je peklo kad bi te to pogodilo… Balticu, pravu kožnu, žicao sam od svoje pete godine, ali, eto, starci prosvjetari, nije se imalo. Ko mi kriv što sam svu lovu od džeparca mahnito trošio na Stripoteke, Asterikse, Talične Tomove, Alane Fordove, Biser Stripove, Gigante… Kad se više nije imalo ni za stripove, starci su me upisali u knjižnicu, pa bih školske praznike za bljužđanih dana provodio uz tomove uvezenih Politikinih zabavnika, Bednjanecovih stripova u Modrim lastama i uskoro – knjigama. Oduševljavao sam se remek-djelima dječje i omladinske literature, od Zvižduka s Bukovca preko kompletnog Kušana do Hitreca (dok još nije bio hadezeovac, ili dok još nisam znao da nije – nešto kao s Borom Čorbom u muzici), i za jednu sljedeću Novu godinu pod bor dobio najbolji od svih poklona u povijesti – Besu Jože Horvata.

Sjećam se toga mrvu mutno, ali znam da sam na organiziranom dočeku Djeda Mraza na maminom radnom mjestu, srednjoj školi, bio užasno ljubomoran na vreću poklona u kojoj je dominirala košarkaška lopta. Kožna, ona koja se ne skliže nego odskače, onako, gospodski, ne da ti lomi prste dok je vodiš. Loptu je dobio Borut, a ja triput manji paket s brdom dosadnih slatkiša i – knjigom. Pazi, knjigom! Pored žive kožne žoge ja sam dobio fakin knjigu?! Osjećao sam se gore nego kad mi je Sandra S. rekla da joj nisam, ne najzgodniji, nego ni među pet najzgodnijih frajera u razredu. A bilo nas je sedam. I mogla me imati i držati me za ruku cijeli sedmi be. Zato sam joj se osvetio na najbolji mogući način jer je skupa s pola razreda morala čitati debelu Besu za lektiru. Tako sam baš ja, naime, to bio predložio profi iz hrvatskog. Najdraža knjiga djetinjstva, uz bok Smogovcima…

S petnaest sam dobio ponija pod bor, nisam ga ni taknuo, too late, ne znate vi kako je to kad se razmaženi jedinac naduri, sa šesnaest čak i Spectruma, ali bez joysticka, dok je Neno isti dan dobio Komodorca iako je prolazio s tri, a ja s jedva pet. I tada sam iz inata postao panker. Dobro, furao sam se na pankera, ošišao na irokezu i u JNA dobio svoj prvi božićni poklon. Ležao sam s prvom upalom pluća u stacionaru, strgan od drila i s temperaturom preko 40, kad je u sobu uletio vozač Griva i dofurao par unučića pelinkovca. “Buraz, mi smo jedini Hrvati ovdje, sretan ti Božić!” Bilo mi je malo neugodno reći da moji doma slave Novu godinu, pa nisam odbio alkohol koji podsjeća na dom i spike o Taverni, Lapu i Jabuci, i pripit gledao u Vranjansku kotlinu pokrivenu snijegom. Uskoro sam počeo i zarađivati od Božića, jer je nas desetak iz zbora pjevalo božićne po haustorima i prolazima u centru grada. Čak nam je i Zvone Boban jednom dao 10 kuna u škrabicu, ali tek kad ga je trknula žena. Pola bismo zapili u Potepuhu, a ostatak potrošili na klasične darove roditeljima – tati čarape sa štanda ili iz Name (u slučaju boljeg utrška), a mami čokolada, te presmrznuti trčali doma na bakalare i purice. Sredinom ’90-ih nas je i moja najdraža, iako jedina, teta počela češće zvati na Štefanje i oprostila nam što smo netradicionalni krak obitelji. I to traje do danas. Divno mi je promatrati tetu i sestričnu kako se pripremaju i vesele blagdanima, pomno planiraju kad i gdje se ide na misu, prepričavaju anegdote, dok se ja gušim u janjetini i teta Zdenkinim The krumpirima, jedinim i nedodirljivim, kao i kad ću pogledati što sam dobio ispod bora. A kako je prema dogovoru moj rastaviti Mališa za Božić s mamom, a moj za Novu godinu, tako se i povijest nekako ponavlja, pa i on svoje paketiće odmotava na prelasku godina. Nemojte mu reći da će dobiti turbo grande ekstra Legiće – sjela mi je plaća za rujan…

I tako, jedan divan običaj koji sam ja, eto, rastegao na tjedan dana, odnosno spojio Božić i Novu godinu (kao Balkanci – sve, pa i smak svijeta s vikendom), toliko me grozi jedna činjenica koja se naziva konzumerizam. Ne mogu i ne želim u studenom ići kupovati poklone za drage osobe jer i tekstove pišem u petak u 8 ujutro, iako mi je dedlajn u četvrtak u dva (najdublje isprike mojim najzgodnijim urednicama na svijetu, ljubi vas Riba Kampanho), nekako mi je teško, a i ne stignem.

Jer ljudi danas imaju svega osim ljubavi, mira, osmijeha i druženja. A to im ne mogu kupiti. I užasava me pomisao da moram baljezgati po šoping-halama iz kojih mi najljepše božićne pjesme, poput gadne, opake droge, glasno i fašistički na repeat puštaju uglavnom u izvedbi američke urlajuće silikonske nakazice i ljepuškastog Grka, što na dečke drka, dok po zahodu čeprka, sudbina mu mrka. Baš je naš’o mjesto da mu bude frka, dabogda…

Enivej, ne zato što sam škrt, ne zato što ne volim Božić i ne zato jer ne volim i ne cijenim ljude koji slave taj prekrasan blagdan, ali neću nasjesti vlasnicima trgovačkih lanaca i ovom govnu od države, i neću nikome kupiti ništa za ovaj Božić. Oni koje volim će uskoro dobiti nešto sitno od mene, nešto od srca, a ne kad histerično i silovateljski narede oni koji imaju novac i žele još više. Prestanimo ljude kupovati stvarima i vratimo se riječima i sitnicama, bemti, kako mi fali razgovora, vratite mi ljude…

Uglavnom, sretan vam Božić, dragi ljudi, svi vi koji ga iskreno slavite. Volite se više, ne zamjerite na ovom postu i što je možda otišao u krivi smjer – napisan je s najboljom namjerom. Ajd, savršen provod želim…

*slavili smo i te godine kad je Tile umro, naravno, ali moram malo prckat hejtere, i oni su skoro ljudi!

Net.hr, 2011.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *