Valentine, Valentine, idi u tri materine…

Ubode me jučer neki iskakutavi banner u oko, u stilu, budite mu lijepi za Valentinovo, 30 posto popusta na manikiranje i depiliranje intimnih dijelova…

Kolektive, promotive i slični prodavači popusta ovih dana naprosto vrve od takvih i sličnih ponuda – solarij da mu budete crni, wellness da mu budete glađi, masaža da mu budete mekši, rent-a-mulat da mu budete opušteniji… Čak se nudi i ‘Valentinovo za dvoje – 65% popusta na ručak i večeru’.

Zamišljam Valentinovo u recimo sedmero? Ili u jedno? Uništi nas ovaj konzumerizam, sve je otišlo kvragu…

Pamtim jedan tako davni, a tako lijep doživljaj. Istovarivao sam neke žardinijere preko student-servisa početkom devedesetih. Lakše bi one saborske masne zastupnike bilo nositi nego tegliti po pola tone betona koji nemaš gdje primiti, izubijali smo se, iznojili i izmrcvarili, ali smo obavili posao, te za par dana, još žuljavi, podigli neku siću u SC-u. Zaradio sam tada valjda prvu legalnu lovu u životu – džeparac i krađa kovanica na putu kući iz dućana se ne pikaju.

Gledao sam to blago, te sjajne dijamante u svojim rukama, zarađene svojim prstima, pogledao prema nebu, zahvalio se i trenutno otrčao djevojci. Ekvivalent današnjih stotinjak kuna, jednom paru crkvenih miševa predstavljao je tada El Dorado i utrošen je mudro na tri velike porcije ćevapa s ekstra lukom, četiri poluhladne pive dućandžije, adrenalinski mrmot-seks (ono kad stalno dižeš glavu da vidiš da te netko ne gleda) u Maksimiru, peting u kinu i smijuće bježanje iz haustora nakon osujećenog pokušaja kvikija.

Sutradan me nazvala i rekla da je pročitala nešto o nekakvom prazniku zaljubljenih, ali da će njoj baš taj jučerašnji proljetni dan ostati zauvijek u sjećanju kao samo naš dan. I da je glupo čekati jedan određeni dan u godini kad je spontanica smisao života.

Imali smo Valentinovo prije Valentinova u Hrvata. Puknuli smo koji mjesec kasnije jer sam ja htio veće sise, a ona djecu i više nikad nismo imali ‘svoj’ dan… Iako je u biti Valentinovo nekom zaljubljenom paru upravo onaj dan koji sretni provedu skupa, makar imali samo za kutiju domaćice, litru mlijeka i ručnik za plažu.

Neka mi ne zamjere muškarci u haljama, oni koji imaju za Audije i mramorna zdanja, ali ne i za male Nore i Nori sličnu djecu i ljude, no bio sam s nekoliko žena prije braka. I to ne smatram ničim lošim, kao ni brak, uostalom, iako se za sada držim izvan njega. Ljudi su zaljubljive prirode. Sretni ljudi. Ima i onih nesretnika koji toliko vole sami sebe da bi trebali provoditi cijeli život u izolaciji, ali onda ne bi imali kome soliti pamet. Siledžije egotripične koje su vjerojatno i izmislile Valentinovo kako bi liječile svoje komplekse, ono, danas je naš dan, moraš mi biti sređen/sređena i idemo negdje gdje će nas svi vidjeti, a ako mi ne kupiš nešto vrednije od 500 kuna, nema seksa.

Mudar je pjesnik rekao da je ljubav lijepa samo dok se čeka. Ili češka… Dodao bih i da je zaljubljenost dobra samo dok netko ne počne određivati onome drugome što će se raditi i ne počne odlučivati za dvoje.

U četvrtak je Dan zaljubljenih, i ako se već treba slaviti baš na taj dan, bio bi red i da oni koji silom idu na romantičnu večeru – to i kažu. Zašto baš na Valentinovo? Pa baš zato, treba otići kad si na vrhu i imati muda to priopćiti. Starije se generacije sjećaju plavokosog Šveda Bjorna Borga, koji je nakon par Grand Slamova, velik i nedodirljiv, odjedanput na presici rekao da je to bilo to. Ono, postigao je sve, najbolji je na svijetu, više nema motivacije i bavit će se nečim drugim.

Baš kao i Rok Petrović nešto malo kasnije, ali u jednom drugom sportu i nakon puno manje, ali svejedno – dominacije. Ali osim što te generacije pamte da si bio hrabar, drugačiji i lud, je li im se to i isplatilo? Borgu ne, financijski je ubrzo krahirao i kasnije reklamirao muško donje rublje sa svojim imenom, Rok Petrović je poginuo na godišnjem, roneći za podvodnom puškom. Petrovića se sjećaju rijetki, Borga puno više njih, s tim da je ono što je napravio poslije karijere svima prije u mislima od onoga po čemu je trebao ostati zapamćen. I zato, ne odgađajte reći nešto što vas tišti i muči. Ponajprije se obraćam frajerima koji vuku paralelku između cure od koje se ne mogu otkeljiti i ljubavnice koja im je napeta samo zato jer imaju i curu, a kad im ljubavnica postane cura – opet će tražiti ljubavnicu…

Glup je to trokut ili višekut i na kraju ispadneš tupi kut. Valentinovski izlazak je zato pravo vrijeme za iskorak. Em se ti nerviraš jer ne znaš ni što bi sa sobom, a ni s njima, pa je u biti taj dan udovoljavanja želja nesigurnim ženama idealan za vaše odlučno ne. Ili možda za idealno da, ako shvatite da ste sad rekli sve što vas je tištilo i mučilo i da je problem bio u vama? U svakom slučaju, bit će zanimljivo ekipi za susjednim stolom…

Dakle, zaljubljeni ste, cvrkućete, obožavate osobu B i želite joj sve najbolje za vaš nazovi praznik? E pa ili joj taj dan budite rob ili joj dopustite da ona ugađa vama. Rijetko ćete planirano postići zen, jin i jang su sooo last season… Svevišnji nema Excel, imate osamdesetak godina za popuniti foldere života i biti sretni ili ne. Nemam pametno rješenje za svakoga i ova će se kolumna, kao i brojne moje izgubiti u nabacivanju želja i prijedloga kako provesti svaki dan života tako da ti bude sjajan. I zato pozovite nekog dragog već danas van, ponesite mu lizalicu, stavite veto na loše vijesti i krenite se smijati i zezati.

Uvijek će biti loših ljudi i loših dana, na vama je da ih ignorirate i složite si svoj scenarij. Možda i jesam čangrizavi starac, možda sam i previše zaljubljen u rastavljenog mi jedinca, možda bih se i htio ponovo zaljubiti kao sporedni junak u Đoletovim pjesmama, ali i dalje ću redovito gunđati protiv konzumerističkog Valentinova, Božića i Noći vještica. Nemojte silovati zaljubljenost i forsirati mrtvog konja. Budite dostojanstveni i veselite se sitnicama, onom što jeste i zbog čega jeste tu. Volite se od srca i neka vam je svaki dan Dan zaljubljenih. Recite ne nametanju i živite svoj život, ljubi vas deda.