Jedno ljeto s Rokom, kako sam mislio da ga vidi Rok…

Odnosno, koliko je bilo lijepo dok je trajalo, tekst je iz 2013. godine… Javite ako imate krevet ili barku viška ovog ljeta.

“Svakoga ljeta jedan bradati debeli striček sa spojenom obrvom i ruksakom na leđima (tako sam ga nasrtao u vrtiću!) dođe po mene i odvede me svojim roditeljima na ljetovanje na Korčulu.To je moj tata, inače se zove Domagoj, ali je skroz djetinjast, pa želi da ga zovu Riba, što možda i je smiješno mojoj škvadri u 1a razredu, ali meni lagano ide na živce. I ona fora da dolazi po mene u školu u kratkim hlačama više mu ne prolazi, ali uopće nije loš kao čovjek, pa mu oprostim jer se stvarno jako trudi. A i nabavio je zalihe Barnija i rebrastog čipsa od paprike za put, pa bumo nekak preživjeli.

Tata vozi Clija i zbog toga je nekad iskop… iskompels… u bedu, jer svi drugi imaju veći auto od nas, pa mi stalno priča da uopće nije bitno koliko je auto velik, jak i brz, dok nas pretječu kamperi, biciklisti, čak i jedan Poljak s vršom na krovu. Zato se uvijek hvali da možda nemamo najbolji auto, ali da svakako imamo najbolju glazbu, pa mi odvrne one Ramonese, Green Day ili Supersuckerse, a ja jednostavno nemam snage ni volje da mu kažem da mi je ovih dana Katy Perry totalno genijalna.

Uglavnom, skroz je cool kad pjevuši, ali bi mogao biti i malo tiši da se mogu skoncentrirati na čitanje Garfielda, ah, konačno Split. Obećao mi je Aquapark na Ovčicama, štogod to bilo, i jedno i drugo – ideš, trampulini u moru! Pa ovaj Riba je mnogo dobar čovjek, možda mu se nisam trebao sakriti iza trampulina – iako ga je baš zgodno bilo vidjeti kad je doplivao do mene onako zelen od straha! Baš sam bio zločest, idem ga žicat sladoled da si pojede nešto slatko, to ga uvijek smiri…

Korčula, daleko skroz, ali tu je još jedan par djedova i baka koji mi jedu iz ruke i imam doživotnu pretplatu na hrenovke, čak i kad se tata zapjeni jer ne želim jesti one odvratne brancine i orade. Sva sreća da sam shvatio da blitva i nije tako grozna kako izgleda, pa se tu negdje nađemo na sredini. Ove godine mi više ne prolazi trik ‘lažnim suzama do koka kole’, mislim da su apgrejdali baku Mirnu, ufff…

Tata mi je počeo čitati novu knjigu prije spavanja, Put oko svijeta u 80 dana od Julesa Vernea, ne odustaje od namjere da od mene napravi Indianu Jonesa i zbog toga ga nekako obožavam. Doduše, nije baš trebao zaspati usred poglavlja, ali dobro, krenuo je u 5.00 iz Zagreba, mogao bih i ja, zijev…

Ah, jutro, idem brzo pojesti nešto slatko i nezdravo prije nego se tata vrati s pecanja i navali s voćem i povrćem, a onda ću ga nažicati da mi upali Wii, ne razumijem kako su te njihove generacije uspijevale preživjeti bez konzola ili barem mobitela. O ne, i stari je na nogama, sad će me sigurno daviti da idemo plivati i roniti jer je to zdravo. A što sad, samo da me ne namaže onim odvratnim gnjecavim antisunce kremicama, neeee, bljak… Sad ću ga za kaznu sat vremena daviti i prskati i neću mu pomagati kad treba veslati i lupat ću ga nogama dok se vozimo na pusti otok. U biti se baš super kupati i pičiti okolo, na koga li sam pokupio to da prvo kažem ‘ne’, pa tek onda razmislim? Možda na didu Zvonka, spominju neke zagorske gene, ali to mi uopće nije jasno. Bitno mi je samo da s njim rješavam križaljke i osmosmjerke, te idem na pecanje dok tata fuša, a ustvari jednim okom gleda atletiku. I nije mi postavio Wii, mislim da se jako ljutim na njega, već smo tri dana ovdje, a ja sam bez igrica, kome da ga tužim.

Danas se posvadio s mojom prabakom jer si je htio napraviti bevandu, a ona mu je rekla: “Pazi da se ne ponovi 7. 8. 1994.!”. Prabaka Kata ima 92 godine, ali svi se potajno dive njenom pamćenju. Osim tate, koji je svoju kraljevsku oradu dide Zvonka nekako kiselo zalijevao švepsom. Za mene se nekako uvijek stvori šnicla i pomfrit, a kad je tata jednom puknuo i rekao svojoj mami da me prestane toviti polijima, hrenovkama i nutelama, ona mu je samo ledeno tiho odgovorila: “Sine, i ti si samo to jeo do petnaeste, uz dodatak mesnog doručka i paštete, i sad ti ništa ne fali…” Pa se tata povukao u sobu, a ja nastavio gledati Doctora Whoa uz napolitanke, mislim da bih mogao biti on kad postanem velik.

Jučer je tata pometao stepenište jer je dida slomio nogu, a mama je umorna. Odjednom se sav ukipio kad se na naš mol na tri metra od njega s neke jahte iskrcalo 20 mladih Australki. Tata je brzinski uvukao trbuh, napravio onu svoju blesavu facu sa izdignutom obrvom i počeo nešto pričati na engleskom, pa sam mu odmah skočio na leđa i počeo vikati da se idemo kupati. Ne volim dijeliti svog tatu – nije nešto, ali ne dam nikom da ga dira, a i obećao mi je da ćemo danas napokon ići u potragu za blagom. Wii je i dalje u torbi, to mu je zadnja šansa da spasi ljeto, otkako mi je jedinog frenda u uvali vratio mami kad nam se ovaj počeo čohati i rekao nam da ima uši. Mislim, ono, imam i ja dva uha, stvarno mi nije jasan nekad…

Nakon ubijanja ćevapima s roštilja legli smo na krevet i potražili taj Geocaching, igru koja je nastala tako da se par frajera okladilo da će jedan od njih sakriti kutiju s blagom negdje na svijetu i onda ostalima dati neke šifrirane upute, pa tko prvi nađe kutiju – taj je faca. I da, danas ima jako puno tih skrivenih kutijica po svijetu, a na Korčuli barem dvadeset. Dobro, našli smo stranicu, šifra nije bila teška za pokopčati, sad treba hodati pola sata do te neke crkvice na brdu? Umrijet ću, ali ajde, ako će ga to veseliti, neka mu bude. A obećao mi je i Kinder jaje ako pronađemo blago, tako da ću preživjeti. Opa, pa to treba tražiti kompasom na mobitelu, ovo postaje zanimljivo, koliko, još pet metara, ali tu je samo zid, što ću sad kamen po kamen micati? Pa ovog ima tonu, nema šanse da… Tata, tata, našao sam neku kutiju, tataaaa!!!

I tako smo tata i ja svaki dan sjeli u Clija i tražili najljepšu plažu na Korčuli, kao i dva Geocachea dnevno. Jedan smo čak našli i u podvodnoj pećini, a tata se barem dvaput smandrljao niz suhozide dok sam mu ja davao upute. Ali dobije čvrgu svaki put kad opsuje, to je dobro smislio! I tako je do kraja ljetovanja tata začudo ostao na švepsovima i kavama s frendovima i frendicama, ja sam odgonetao šifre, skupili smo nevjerojatnih 11 blaga i nastavljamo ih tražiti po cijelom Zagrebu i svugdje, a ja sam čak i zavolio blitvu. Dobro, to ga samo tješim da dobro kuha, a to mu i vi recite, odmah se sav nekako smekša…

Danas je roditeljski sastanak, već vidim kako će se sav ustrtariti kao i na svakoj priredbi i uopće, te se nadam da ovaj put neće obući majicu ‘Alkoholom protiv droge’ kao na prvom sastanku kad je onako buljio u mamu od Raula. Uglavnom, kad me ne bi toliko ispitivao kako je bilo i što smo radili u školi i da bez milosti forsira pisanje zadaće, tata bi bio skroz zabavan lik. I mislim da ćemo se uskoro sresti po godinama. Ako ga ne uspijem promijeniti…”

Najgori muški odjevni artikli za plažu i oko nje

Ušao sam u bar na plaži, uzeo koktel za šankom i povukao prvi srk ružišastom slamkom, zumirajući što se nudi iz izloga broj jedan.

Bacio sam visoko svoj slamnati šešir i razbacao gelirane uvojke te privio prvu droljicu na svoja maljava prsa upletena u zlatnu kadenu debljine lanca Bartola Kašića ili predratne specijalke. Salsa dere, moje gumom ojačane mokasine letaju po podiju, napalmno napalita random ženka svršava na moje čvrste senzualne pokrete, a moj joj pečatnjak ostavlja duboko istetoviran broj mobitela na dlanu…

Budim se fino erektilan i shvaćam da život nije španjolski serijal te pakiram stvari za prvo ovogodišnje kupanje, otprilike – borolete, siledžijku i kupaće. Hm, a baš bi bilo dobro imati seksi lanenu šulju, safari kratke gaće i japanke, i gledati kako ti koke padaju pod noge. Pa sam kontaktirao par bivših i par blesavih dragih koka u najboljim godinama te došao do sljedećih zaključaka što ne prolazi na plaži. Naravno, osim kod sponzoruša, koje vole čak i roza košulje, ali one su ionako nepismene…

1. Forsiranje plodova teretane
Postoje muškarci koji imaju bogom dano klesano tijelo, ni premišićavo, ali ni otromboljeno, đubrad sretna koju mrze sve ostale ljenčine i hedonisti, jer se za takvo nešto inače treba propiškiti puno znoja nekoliko mjeseci godišnje po teretanama. No umjesto da ti uporni teretanci znaju kad treba stati, i imaju neki normalni, umjereni torzo, oni se krenu ubijati od steroida, dodataka, govana, sve dok ne dobiju oblik balončića s helijem, pa se gegaju onako stisnutih šaka za davanje krvi, napuhani sitnoguzi kao da se spušta naoblaka.

S mjerama 140-80-70 izgledaju kao trokut za sporednu cestu, i najčešće furaju majice bez rukava ili šeću goli do pasa, bez disanja, okrećuć se poput vrtne prskalice i s nadom da će ih uočiti neka teta. Ali tetama je to danas tak passe, pogotovo kad se tip pretetovira, pa izgleda kao nedovršeni strip za djecu…

2. Nakitnjaci
Dok su još samo pravi vjernici slavili krizme i krštenja, u Dalmaciji i zaleđu su se najviše dijelili zlatni i srebrni lančići. A kako nemoš dat ditetu manju kadenu od susida, krepa dabogda, generacije tamošnjih muškaraca i danas hodaju malo nagnute prema naprijed od teškog tereta barem pola kile okovratnih plemenitih metala. Jednom kad ih stave, više ih ne skidaju, jer im srastu s dlačurinama na prsima, a jedini način da im maknete taj okov je da ih moleći prekinete u pola seksa dok vas pri misionarskoj pozi zlatnina bolno ritmično udara po bradi ili nosu. Rustikalniji primjerci nose i zlatne pečatnjake, jer smatraju da se žene pale na veličinu, ali ne i kad ti se šaka od težine vuče po pločniku. Što reći o tipu koji ima tri krunice oko vrata i nakupinu kože na ruci za razastrijeti mega gumi-gumi? A gle, kad ne mogu drugačije privući pažnju…

3. Dlačice pod nosom
Iako sam osobno mislio da žene bezuvjetno padaju na bebiguzno izbrijane fićfiriće, većina se izjasnila potpuno suprotno: “Kad su već na godišnjem odmoru, pa neka se opuste i zapuste. Dosta nam je zasranih lavaboa svako jutro, a i nije loše onako mekano nakon što se ne briju deset dana! I Riba, sat vremena nakon brijanja – to grebe, prokleto grebe, da volim predigreno bockanje, snubila bi dikobraza…” No, tu su i dizajnerska bradica ili brčići, sve prisutniji outfit kod modernih mužjaka, naročito kod onih koji su počeli ćelaviti ili se naglo debljati – postoji i teorija da brade puštaju manje obdareni mužjaci, ali zadržat ćemo se da je to ipak bliže onom starom vicu: Zašto grbavac pušta brkove? Pa da ga zovu Brko! Uglavnom, ispitanice su zaključile da im je tip koji pola sata provede pred ogledalom lickajući dlačice ipak previše povezan s majkom da bi bio zanimljiv igdje, a pogotovo u krevetu.

4. Tata, koja je to kava? Moka, sine
Ljetne koledžice, odnosno mokasinke, taj plitki produkt kraljevskog snobizma, koji na suhom nema nikakvog smisla, osim teže šminke (na jedrilici su vjerojatno zakon, za nju su i stvorene, a ne za disko), apsolutni je odbijanac za Hrvatice koje se na more ne idu bogato udati. Tip koji potroši par tisuća kuna da bi glumio princa ili brodovlasnika jednostavno ne paše u naš milje, pa je ili varalica, ili fejker, a takvih je svakoj iole pametnijoj ženi dosta nakon cca tridesete. “To ti je nama u rangu onih jarunskih silikonskih droljica u dopičnjacima – znaš da ga možeš imat uz malo truda, ali ti je sutra zlo.”

5. Gaće s nadgaćama
Treba ući u more a da te primijete, ali treba ući u more, i da te ne sprdaju. Sudeći po prestrogom ženskom sudu, jedino prihvatljivo su kupaće gaće bokserice do maksimalno polovice bedara. Bermude su za klince koji imaju malog pišu, speedo gaće za kompleksaše koji žele pokazati da su ih roditelji godinama tjerali na plivanje ili da ne znaju dostojanstveno stariti, tange za retardirane digiće… Kojima će ipak dati kada se napiju, jer su tako simpatično uporni… Ah, žene.

Što se hlača tiče, reperske hlače na pola guzice govore da je dečko ili neuhranjen, ili nedorečen ili nenačitan, a trifrtaljke da nema svoje ja niti je siguran u sebe. Bijele lanene hlače kazuju da mu ih pegla žena ili majka, a sve ostalo ima kakav takav prolaz.

6. Čarape
Bolje vam je da se smrzavate nego da na noge navučete išta, jer su žene apsolutni ljetni čarapofobi. Dokoljenke su za fudbalere, gležnjače previsoke, a stopalice preniske i odvratne, dakle, ne možete pogoditi visinu, a jedino gore od toga je da nosite visoke pankerske tenisice. Da imaju neki sprej za označavanje luzera, vjerojatno bi vas odmah poprskale njime da vas više nikad ne pogledaju.

7. Alkosi
Cijeli sam život po moru, kampovima i plažama držao pivsku flašu u ruci, uvlačio trbuh i mislio da sam frajer. Dobro, do trideset i treće. Ali žene ti alkoški trikovi tako odbijaju kao malinovac Mladena Grdovića, pa je bolje plažom ići čist. Zanimljivu sam opasku čuo od frendice koja je rekla da joj trenutno umire frajer koji u ruci drži radler – “Ili si muško, ili nisi, ne trpim polutane – tko pije kao pička, i ševi kao pička. Odbij od mene!”

8. Dodaci na glavi
Sretnici koji nisu oćelavili od stresa ili genetike, pretežno s talijanskog govornog područja, na svoje kovrče stavljaju toliko ulja i gela da stariji Dalmoši zorom misle da se izlio tanker. No, to nije sve! Uništavatelji jastučnica svoje kovrče toliko žele istaknuti, da ih poput kitnjastih paunova još ukrašavaju i raznim ortopedskim pomagalima poput rajfova, šeširića veličine zdjelice za rižu koje stave samo na pola tikve i onda škilje od sunca. A te marame za obuzdavanje masnih visuljaka s čelenke, smanje im fi glave na pola, pa izgledaju kao uspravljene iguane. Ok, dno dna je ipak šilterica, znak da micek doma još skuplja sličice autića, i igra football managera…

9. Maje i majičice
Već sam negdje spominjao lakoću i ležernost kojom Javier Bardem nosi zelenu lanenu košulju u jednom kadru filma ‘Vicky, Christina, Barcelona’, i kako bi divno bilo s takvim epskim šarmom šepuriti se po Šepurinama ili bilo gdje po moru. Ali kad nisam ni badem, a kamoli Bardem, a i odavno sam shvatio da je potkošulja unikatno jednostavan i lako periv/pegliv odjevni predmet. Pa ljetima loše barim, ali loše bare i momci koji navuku ekstremno uske majice i košuljice s manjkom dugmadi i silom nutkaju dekolteiće komadima u čašu. Prozirne i mrežaste majičice jesu hit, ali za onu drugu ekipu, dok su totalni degute mamini sinovi koji nose vestu zabacitu na ramena i vezanu među sisama. Taj kad svrši valjda plače i šalje sms mami…

10. Bonus
Smijat ćete mi se, ali ponekad navučem kilt i osjećaj je sjajan.

Tako da jednom možda probam i pareo, kao onaj luđak Kurspahić, koji me na Visu devedeset i neke noseć isti, pošteno razvalio jedan na jedan. U košarci, naravno, sram vas bilo… No, smatram da ne bih dobro prošao pri ženskom sudu, iako navodno vole otkačene. Dredlokse, koliko god muškarcima pojam nepranja i namjernog zaplitanja bio odvratan, ni žene nakon dvadesete više ne fermaju previše, tetovaže bucmastog anđelčića, karte rodnog kvarta, kineske poslovice iz kataloga, portret Ante Pavelića, Thompsonov mač ili skica križa na Marjanu isto nisu neki hit, kao ni sve modernije rupe za golf u ušima i nozdrvama. Taman za vjeveričju duplju, bljak. Ne valja ni preparfemiziranost, ali ni hipijevski znoj, a najgore je na muškarcima u ljeto vidjeti – drugu ženu. Ako je zgodna, sigurno je glupa, ako nije, vjerojatno je kučki tata prebogat pa bi je najrađe zgnječile kao uš, onakvu debelu, punu sebe, ufff.

Uglavnom, muškarcima želimo puno sreće s barenjem na moru, savjetujemo vam Rektum-Aladeen-Horcutinčićev teorem: na jahti daje svaka, jer zna da ako ne da – leti u more.

Top 10 ljetnih ženskih odjevnih predmeta koje muškarci ne podnose by Ribafish

Crna Ovca 2018.

S toplim danima došlo je vrijeme kad ponovo u prvi plan dolaze žene sa sisama i nogama, a ne s karizmom. Iskreno, ne znam što tjera žene svijeta na nasjedaju na provokacije dizajnera i tjeraju se na izgladnjivanje dok ne postanu koščate poput rabljenih špangi.

Pravi muškarac ne voli mršavost, škripu koljena i zvukove kruljenja u simbiozi s odbijanjem jela u restoranu i nerviranjem zbog pretjeranih kilograma. Prava žena je ponosna na ono što ima, i to nosi s osmijehom, ali i ona nekad odjene nešto što u našim infantilno-hedonističkim sivim masama ponekad izvuče posprdni osmijeh na lice. Drage naše, tko smo mi da sudimo o vašem oblačenju (javlja se tip koji ljeto provede u siledžijki i boroletama), ne želimo vam nametati ukuse, ali većina vas prešutno želi da im se kaže da nešto valja ili ne valja, a ne da nam se šuška iza leđa.

Pa sad, ako vam je stalo do mišljenja Ribafisha i dva frenda na dućanskoj pivici popijenoj na klupi u centru Zagreba s pogledom na žene u prolazu, bacite oko, i nemojte se uvrijediti. Jer, znajte, iako vas vaš dečko mora pohvaliti zbog odjevne kombinacije, ponekad ne stoji iza svojih riječi. Ovo je puno bliže istini…

1. Tajice
Super odjevni predmet za teretanu, ili poslijepodne u stanu uz kokice i film, ali kad ti u podne nasred špice pogled primami istaknuta vagina, fakin devin papak, odnosno breskvica iz koje ljudi dolaze na svijet, prevučena tankom pripijenom sivom tkaninom, stvarno ti dođeš da joj daš broj dobrog psihijatra. Dani vulve, halo!? I, drage dame, za ukusno žensko dupe, najčešće je potrebno koristiti teretanu ili stazu za trčanje. I onda se čudite što vas sprdamo… Kao da ja po gradu nosim topić, ili ovlaš obmotam pišu prozirnom folijom, ono, degute…

2. Pregoleme naočale
Svaki ljubitelj otvorenih prostora, vozači, spasitelji i svi oni koji su ih zaboravili doma – znaju koliko je dragocjen taj komadić plastike kad zapiči zvizdan. Nažalost, netko se, vjerojatno u Americi, dosjetio da nesretnicama uvali priču da na tintari obavezno moraju nositi stakla veličine retrovizora SUV-a, ili barem veličine reketa za ping-pong. Ove nakaradne mini-tave za palačinku služe jedino za poravnavanje nosne kosti i zaštitu od mušica, ali muškarce trenutno asocira na liječenje nekakvih kompleksa. Kojih? Nije nam apsolutno stalo da saznamo, kad ti na čelu piše da su očiti…

3. Balerinke vs kroksice vs platformašice
OK, postoje i mužjaci koji obožavaju stopala, ali žene je vjerojatno strah takvih, pa pokušavaju na svaki mogući način unakaziti te prelijepe donje zglobove. Kao prvo, neke u ljeto furaju uggsice, naglašavajući da se uopće ne znoje, a nama to izgleda kao da su ugurale nogu u svjež vidrin leš. Jezivije su samo one šarene lego kockice s rupama, kroksice – čim ih ugledamo, odmah stvaramo sliku neke nemaštovite domaćice koja se na silu trudi biti otkačena. Većina se mužjaka gnuša jednostavnosti i bezobličnosti balerinki i svrstava ih uz bok nakaznim snobovskim espadrilama, dok se nikada nećemo prestati diviti ženskoj hrabrosti da na grbave dalmatinske ceste i uličice izađe u petnaestcentimetarskim platformama. I nećemo nikad zaboraviti blamažu one saborke, Vesne Botoks, koja je dočekala TV kamere hodajuć po oblucima u svom dvorištu – u štiklama. Kakav trbušni ples, ma akrobata!

4. Poluvisoke kožne sandale/gležnjače
Moram se posebno osvrnuti na najčudesniju navlaku za stopala, otkako smo vidjeli kako oni afrički siročići za japanke upotrebljavaju plastične boce i malo špage. Ovaj toliko ružan artikal ne da bi trebalo zabraniti, nego i ozbiljno porazgovarati sa ženama koje ga navuku na nogu. Bastard Jugoplastikine prozirne sandale, i rabljene vrećice za usisavač govori o ženi samo to da ne živi u istoj ulici s ukusom. Poput do pola oglodane dlakave pastrve, sapperlot!

5. Torbetine
Daleko od toga da se ljudi na cesti ne smiju meni i mome ruksaku u kojem imam od tri pumpice za astmu (jedna uvijek radi), pilula za alergiju, vlažnih maramica (ako se netko hoće đorati za sličice Medo putuje – javite!), tekica, kemijskih, diktafona, lizalica, fotoaparata… Pa se zato i ja mogu smijati ženama koje imaju ili besmisleno male torbićice za Labello i pola tampona, do željezničarskih torbaka u kojima tavore sabrani Coelhovi radovi, litra i pol vode, 43 usahla ruža, ključevi od bicikla, feder od kemijske, WD 40 light, parfem, lak za kosu, četka za kosu, kosa, rezervne najlonke, token kojeg će doma tražiti danima, sprej za samoobranu, i nikad, ali baš nikad – ono što joj baš tog trenutka treba. Danas žene više kopaju po tim vrećurinama nego što se šminkaju, da ne spominjem kako im jedno rame naočigled visi… Još malo pa će počet rezat desnu cicu kao Amazonke!

6. Dopičnjak
Jedno je biti seksi, a drugo je biti drolja. Cijenimo vaše pokušaje da se izborom outfita bogato udate za lokalnog fudbalera ili mafijaša, ali pobogu, pa treba imati neku granicu. Nažalost, situacija je gotovo identična kao i sa ženama s debelim nogama koje forsiraju tajice, pa što kraću minicu žena ima, to je i više celulita na njenim bedrima. Kako sam jednom davno mudro rekao, žena bez celulita je kao štrudla bez štaub šećera – svi znamo da ga imate, kao i mi škembu, ali halo – mi svoju škembu uvlačimo, i dok u nama srce wannabe jebačko bije – uvijek ćemo je uvlačiti.

7. Prazan dekolte + šljokičaste majice + puf rukavi
Nismo svi isto obdareni lojnim žlijezdama, i ne stoje nam svima jednako dobro neki odjevni predmeti. Kad otkopčam gumb na košulji, to je toliko odvratno da se režiseri svijeta otimaju kako bi snimili Milo Hrnić vs Verewolf, ili U dlakavom gnijezdu 2. Ali zadivljuje samodopadnost i hrabrost mršavica koje obuku V izrez do pupka, a onda joj među cicama možete igrati ne križić-kružić, nego potapanje ovećih brodova. Isto je prevulgarno i kad vlasnica sočnih, lelujajućih grejpfrutića prošeta špicom u gornjem dijelu badića i tek nekom maramom preko njih, i onda se pita zašto svi bulje u nju. Mislite da smo licemjerni? Pa i jesmo, ali nama ni pornić s frajerom koji ima manjeg pišu od nas nije napet, barem smo iskreni… Mučke provokatorice, namjerno to rade!!! U grozomorne predmete ubrajamo i majice sa svim vrstama šljokica, jer ih nakon spontanog plažnog seksa ili tek ljubljenja ujutro nalazimo među krmeljima, u hrani, pa čak i tamo… Dobro, znate gdje, tamo. Puf rukave nose cure koje misle da imaju male cice i/ili debele ruke, pa se trenutno eliminiraju iz ikakve konkurencije… Kao i one s ravnom guzom koje na +43 nose vestu preko iste…

8. Hlače spuštenog dupeta
Nisu mi jasne reperske traperice ‘napo prkna. Možda sam star, ali ne ide, jednostavno mi je ružno, kao mom starom onomad u srednjoj, kad me forsirao Beatlesima i Indexima, a ja slušao Sex Pistolse i Ramonese. Postoji tako i soj žena koje mrze štikle i sve štulasto, a misle da imaju prekratke noge. Pa su u tu svrhu počele nositi nekakvu široku majicu koju navlače na noge kao hlače, a rezultat je da imaju neki neartikulirani komad tkanine koji uspješno ubija sve obline i naznake seksualnosti. I an dupetu joj piše – nisam zadovoljna sa sobom. Ukratko, žena koja to uspije staviti na sebe, definitivno je komplicirana. Izbjegavati…

9. Glomazna glavopokrivala
Treba se čuvati UV i ZŽ zraka, ali to se može napraviti i decentnije od deka koje se na glavi skomprimiraju u maramu, a pogotovo od šešira veličine Saturnovog srednjeg mjeseca. Uđe jednom u zahod i više ne izađe dok ne pozovu vodoinstalatera da je odglavi. Da ne spominjemo što se desi s prvim lahorom kad dječurlija krene naganjati odbjegli sesoar umjesto lopte. I obavezno je jedna ruka uvijek na tjemenu, poput majmuna koji razmišlja, ali uvijek! No, dobro, čemu se moja rasa smije buniti, kad neki od nas, sekta Galebovi, i u disko ide u tamnim naočalama… Bože…

10. Ogrlice + nakit
Većina muškaraca pocrni i prije ljeta zidajući prijateljev kat, terasu, ili bilo što što podrazumijeva skidanje u potkošulju, ispijanje puno lošeg piva i obavezni roštilj. Pa im ostane uzorak potkošulje, nimalo seksi, ali cijenjen od strane drugih muškaraca, jer znaš da će ti dotični uvijek pomoći kad će trebat nešto šljakati. Žene u svrhu nepotpunog tamnjenja imaju drugi plan, a ime mu je – nakit. Ne zna se koji je komad besmisleniji, od prstena za nožni srednjak, koji izgleda kao pečat na svježim hrenovkama, preko zlatne nanogvice (dio Dalmoša više ne radi ništa nego samo predvečer skuplja izgubljeno blago po plićaku), do inih pupčano-bradavičnih pirsinga. Maksimum su ipak narukvice, drvene, plastične, kancerogene, nakon kojih na kraju ljeta izgledaju kao da su bile na Amistadu, a ne u Vodicama.

11. Poderane traperice
Žena koja kupi poderane traperice… Nastavite sami…

Tekst je objavljen na portalu Miss7

Top 10 likova koji će vam pokvariti roštiljanje

Toplo je, volimo meso i druženje, Svevišnji nam je dao komad zemlje koji nije ni na Grenlandu ni u Sahari pa objenoške vikendima trčimo na djevičanske livade i guramo se po njima sa svojim roštiljima, gradelama, dekicama, pićem… Jer mi to volimo, i nitko nam ne može ništa. Osim iritirajućih spodoba koje nam uvijek pokušaju otežati užitak gradelade. Evo i njihovog popisa…

Vatroslav Piromančić
Kada se treba zapaliti vatra za dvadeset ćevapa i kilogram vratine, Rambo 3 dolazi iz šume s panjem veličine dvije Slovenije, granama, lijanama, slamom, sojenicom, cjepanicama i kamionom hepo kockica. Napravi lomaču dostojnu ispraćaja Torovog sina jedinca završetka loze, i zažarenih očiju ne miče od buktinje dok ne ostane bez obrva, trepavica, brčića i cakline. Nakon toga se vrati u svoj ured i miruje do prve prilike ničim ne odajući svoju tajnu.

Pesimistica
Obično je riječ o osobi ženskog roda koja uvijek ima barem desetak bapskih primjedbi kojima pokušava dati do znanja da i ona postoji. To je ona spodoba koja će odmah reći da neće biti dosta mesa, da je ulje od repice kancerogeno, od suncokreta otrovno, a ono treće odvratno, da će sigurno pasti kiša, kako su ono tamo grmovi ambrozije, i da jednostavno mora pasti kiša jer je ona tako pročitala na jednom sajtu. Kako nema pravde, takve osobe nikad ne završe na ražnju, ali joj ponekad srećom nakon 26. gemišta netko kulturno kaže što joj ide, da citiram kolegu iz Skradina – „Muči više babet’no, glupa si i dosadna!“

Mudrac
Muški oblik pesimistice, knjiški moljac bez ljubavi, družice, života i sreće. Jadan je što nema wifi signala da nahrani Pikačua ili pomakle tri levela Candyja, pa iritira svojim zapitkivanjima, sugeriranjima i pojavom. Ako dva lika uz vatru pričaju o seksu, nogometu ili iznutricama, on će doći i početi o politici ili vremenu. Ako je riječ o mesu, on će spomenuti da je čitao da se pac ne radi tako nego drugačije. Ako se svi smiju, on smišlja nešto još smješnije, i stalno nešto prtlja oko vatre, gurka ugljen, miče meso s rubova, zakaj ovo, zakaj ono, a kak’ to okrećeš, i općenito zaslužuje biti obješen kao Tamburix u zadnjoj tabli Asterixa.

Alkos
Došao je na roštiljanje drito iz birtije, s pivom u džepu, i fali mu društvo da bi se svi smijali njegovim doskočicama. Nažalost, nitko ga još ne slijedi, često ni inače, pa ga uglavnom izbjegavaju u širokom luku, jer gdje god dođe – smeta. Ako sa ženama reže luk i guli krumpir, odreže si bar tri nokta, ako pere salatu, padne u potok zajedno s njom, ako igra nogomet s dječurlijom, umisli da je Prosinečki u Portsmouthu, pa ga klinci umlate po potkoljenicama i bar jedan mu se zabije glavom u otestisje, a on se potuče sa sucem… Nikad ne dočeka meso jer zakrmi u niskoj travi. Kad se probudi, ode tražiti benzinsku za još cuge. Neki se, srećom, ni ne vrate…

Trezvenica
Nije problem što netko ne jede meso ili ne pije alkohol, problem je kad im je to jedina spika da su po nečemu posebni. „Hoćeš pivo?“ „Ne, ne pijem alkohol, probala sam sa dvadeset jednom, u crkvenom kampu, ljudi su bili osupnuti divotom prirode, snenom večeri usukanom pod plavetnim nebom Alsacea, ali ja sam odbila nakon prvog gutljaja shvativši da mi to ne treba, čemu, zašto, tko smo mi, je li nam to treba, nisi bolji ako piješ, to je otrov koji te samo na agresiju tjera…“ Obzirni ljudi je saslušaju prvu minutu, ali bi ih neki poželjeli politi nečim… Ono, reci ne, hvala, i idemo dalje, tamo ti je kokakolica, pusti ljude da uživaju u svojim sitnim radostima i ne mijenjaj ih… Ovo je roštiiilj!

Vegetarijanka
„Meso ti nije zdravo, znaš kaj ti ono radi crijevima, zamisli da pojedeš ciglu, a i ta bića su imala majku, oči, jesi li ikada čuo to janje što ga sada gutaš, barem prestani žderati dok ti pričam, jesi li ti ikada čuo toplo nježno meketanje, a da ne pričam o sirotoj kozi kojoj su ga od sise oteli…“ Vegetarijanci su sekta koja je divna ako nije naporna i jehovasto vam nameće svoje zakone – naime, tikvice, patlidžani i šampinjoni iz folije su apsolutno savršen prilog mesinju. Ali kad ga udave, jaooo…

DJ (Dosadan, Jako)
On je i na vrh Velebita sposoban nositi svoju liniju, aparaturu, tri akumulatora od FAP-a i zbirku CD-ova kako bi barem jednom u životu došao do izražaja – puštati muziku koja nikome ne paše jer su došli uživati u prirodu uz meso, badminton, mrave i gitare. Ali ne, ne možeš protiv njega, a 6++ako jednog i ne pozoveš, pojavit će se drugi…

Pothladnica
Iako je vani toliko lijepo i normalno vrijeme, ona skreće pozornost jer joj je hladno. Nije dovoljno što se pola ekipe skine i baci na nju majice, čarape i poneke gaće, ona će sjediti sa strane i biti nadurena što nije nekako drukčije u centru pažnje. U tu kategoriju spadaju i alergičari, astmatičari, anti-vlažnici, mrzitelji dima i vrućine, histerični pčelofobi i općenito insektomrsci. Dođe vam da ih zapakirate u gigantsku najlon vrećicu i gurate hranu na rupicu dok skačete neobuzdani i veseli oko vatre u potkošulji i boksericama.

Marihuandžija
Lik koji misli da je cool ako na livadu, dječji rođendan ili space shuttle ponese gram marihuane, i onda to satima mota, popuši sam 80% i glumi da je Buda osobno, dok mu par siročića duva iz ruke i čeka da im otupi mozak. Uglavnom, za deset minuta ih THC sve spusti na razinu prerano ejakuliranog gnua, i upropašteni su za ostatak roštilja. Da barem pojedu manje…

Pasoglavci
Oni imaju psa, i oni su otkačeni i fora, a svi ostali koji nemaju pse su glupi jer je to ljubav i vi to ne kužite. A pašče im je naravno pametno kao i oni, i ne treba mu lanac nego je ovo čisti povratak prirodi. Sve je više nesretnika koji ljubav ne mogu pronaći s ljudima, pa si u stančiće kupuju četveronožna stvorenja koja bi po defaultu trebala ganjati životinje po livadama i šumama, pa se siročići nenavikli pogube po prirodi, izgrizu dječurliju po nogama, sruše roštilj i siluju jazavca, dovlačeći doma stotine krpelja, koji srećom prijeđu i na njihove vlasnike. Ali dobro, lijepo ih je gledati kako se vesele kostima… Ono, bitno je imati mjeru.

Golupčići
Pakao svakog roštiljanja je netom prohodao zaljubljeni par koji se ljubaka po dekici, eventualno igraju frizbee, ali samo međusobno, i guguću tijekom cijelog dana i noći. Dođite na roštilj nakon tri mjeseca veze, a ne sad, vi i vaše cmakanje – roštilj je društveni događaj!

Dosadan susjed
Svaki roštilj nekome smeta, a najčešće je to susjed čiju travu gazite, kradete povrće, lomite bagreme, ili već nešto po izboru – svaki put vas iznenadi. Povod je u tome što je čiči dosadno, pa vam samo želi popiti sav alkohol koji posjedujete i hofirati veselijim ženama. Da, teško ga se riješiti…

Onaj koji roštilja

Uglavnom teži egotrip koji roštilj smatra svojim remek-djelom i kmeči kad mu ne donesu pivo ili gemišt, dječurlija žica komad mesa, zgodne žene ignoriraju, a komarci imaju slet na njegovoj satima znojnoj ćeli. Na kraju mu svi pojedu najbolje dijelove i otmu najbolje komade, dok on još tri dana smrdi na meksički zaljev zbog previše spaljenih hepo kockica. Upravo poput autora teksta.

Duboka isprika na identifikaciji, tekst bi trebao biti šaljiv, roštiljali vi nama svakoga vikenda!

*Tekst je objavljen na portalu Pun kufer 2014. godine

Zanzibar: Kako sam ušao u srce Afrike

Zanzibar je otočje i autonomna oblast u sastavu Tanzanije, negdje na sredini Afrike, južno od Ekvatora, malo iznad Madagaskara. Najveći su otoci Pemba i Unguje, a potonjem tepaju da je baš on sam Zanzibar, pa ćemo ga tako i tretirati do kraja teksta. Na Unguji je, u Stone Townu (Zanzibar City) rođen veliki Freddie Mercury, nekad je bio najveće uzgajalište klinčića, a danas ga reklamiraju kao raj na Zemlji i otok začina. A tu je i jedna mala hrid u Oceanu, koja se zove The Rock i ima posebnu priču, pa se polagano krenulo u avanturu.

Putovanje
Zanzibar je daleko, dva sata avionom do Istanbula i onda još sedam do samog otoka ili najvećega grada Tanzanije do kuda također leti Turkish Airlines, aviokompanija s jako dobrim filmićem za vezivanje pojaseva i još boljom hranom. Ako vam netko kaže da sletite u Dar Es Salamu – nemojte, jer ćete se do Zanzibara napatiti lokalnim letovima, trajektima i pogotovo taksijima. Svim lokalcima ste samim time što ste bijeli – bogati Rusi, i teško ćete se izvući neprevareni.

Izašao sam iz neklimatizirane zgrade Dara u trope opijen vrućinom i vlagom, osjećajem koji me od prvog trena nepogrešivo vabi jednom godišnje u sivim zimskim danima. Da sam mlađi i u drugim okolnostima, umjesto u ovim kad idem pobjeći od ljudi, uputio bih se taksijem do luke i onda trajektom do Zanzibara, ali kako za otprilike istu cijenu dobijete i let avionom (60-70 dolara), odluka je pala vrlo brzo. Kola i kava na aerodromu su 20 kuna, a onda kreće tradicionalni folklor siromašnih ljudi – kako preveslati turista.

Nakon 61 prođene zemlje i svakojakih doživljaja, shvatiš da su uz carinike nažalost prvi ljudi koje upoznaš u nekoj novoj zemlji – taksisti. Dugo sam se durio na njih, ali si sada dopustim dvadesetak eura da gledam kako me varaju i uživam u svakoj sekundi. Dvadesetak dolara lakši, i nakon sardinski stisnutog leta Cessnom, i vozači taksija su došli na svoje. Ukupan gubitak cca dvije runde cuge u Zagrebu, osjećaj disanja lokalaca – nevjerojatan. Krajnje odredište iskopano na Booking.com-u je plaža Paje na istoku otoka. Nungwi na sjeveru je najljepša plaža, ali su lokalni prodavači iritantni i u ožujku je jako oblačno; zapad je zagušen – kamen i bez plaža za kupanje, a jug je u mangrovama, tako da sam se uputio na istok, raj za kite surfere i nekako najmirniji.

Dolazak
Stone Town je toliko siromašan da vam se kida srce. Mesnice i ribarnice su na otvorenom, muhe, prljavština i neka gužva na cesti od koje te u početku strah, ali nakon par minuta shvatiš da je krvotok sličan kao i u Vijetnamu – samo se prepusti gomili. Osim ako si pješak, pješaci su nebitni, a i ako netko šeće s puškom pored disko kluba samo mu se nasmiješite… Isto je tako s hranom. Ne težite bogatim i otmjenim restoranima, nego jedite na ulici s lokalcima. Odmah kupite lokalni alkohol, Konyagi, i uzimajte po gutljaj svako jutro protiv inih infekcija koje vas doslovno gledaju u oči.

Smještaj u Cristal resortu sam na početku kišne sezone (ožujak nije strašan, travanj i svibanj jesu – zaobilaziti) platio oko 40 dolara po danu, nije uključeno davanje tipova, mačke lutalice, bazen dug osam zamaha (izgleda kao olimpijski na stranici), ali i 36 koraka od bungalova pored istrošenog leuta i kroz palme do beskrajnog mora, pješčano mutnog, toplog i punog algi, ali uvijek mora. Školjke se ne diraju niti nose kući, kao ni koralji, ni nosorogovine ni slonine, a pokušaj prenošenja se kažnjava zatvorom. Pijesak u boci? Apsolutno!

Bungalovi su na razini onakvog smještaja kojeg uzmete kad vas zahakla baka u crnini na izlasku iz busa na prvi dan godišnjeg, granično uredni, vidi se da lokalci žive potpuno drugačijim uvjetima. Uglavnom, nešto u razini Bola za siromašne, s time da je neosvijetljena šetnica sama plaža, a hoteli i apartmani su na kamenobac od mora. Kad je plima. Ujutro, za oseke, more pobjegne 2 kilometra pa gledate dječurliju kako gacajući skuplja školjkice, crviće, alge… Tu su sveprisutne vrane (dobro da mi je Clio u Zagrebu), iritantne muhe (od 9-17 sati), te tek pokoji komarac, grandiozni mravi i mačke žicalice koje te ne puštaju čim vide da jedeš. Dakle, svugdje isto, barem što se mačaka tiče…

Što jesti i piti
Zanzibar, nastao od riječi Zibar i zen, nema baš nešto šaroliku kuhinju, premda je u povijesti bio bogat začinima. Uzrok je naravno, siromaštvo. Osim što kao da se stide svojih recepata, uporno forsiraju tajlandsku i indijsku kuhinju, jednom ti u restoranu operu ruke, ali sljedeći put više ne. Lokalna cuga je Konyagi, miriši na gin, limun, rani Likvi i pakao, piva ima 5-6 vrsta, klasični lageri (Serengeti mrvu konkretniji od svih), a još nisu čuli za pojam crafta. Vina su dvadesetak dolara po butelji, pretežno – američka, južnoafrička i čileanska. Govedina dolazi na ražnjićima, kao i kozletina je žilava, ali kad kozle ima onaj neki šmek…

Jelo otoka je po meni riba u kokosovu umaku u prčij.. buffetu Africana u selu Paje. Jedoh na pet mjesta, ali ovo je bilo sve. Lažu da je riječ o tuni, ali ta gustoća, mekoća, mirisi, začini koje još nemam u moždanom folderu, ispunjenost, pogodak povrća… Radio sam krug vilicom po cijelom tanjuru kako bih okupio savršenstvo u cjelinu… Curry od hobotnice je odmah za petama, salate su relativno dosadne, bez začina…

Lokalna, odnosno večera s nacionalnim jelima u vrlo skupom resortu nije donijela očekivane rezultate. Juha od povrća nije bila jestiva, curry s lignjama korektan, špinat s kokosovim mlijekom kao iz posebne edicije baby kašica, piletina bez ideje, a jedini plus je bila hobotnica pečena na grillu. Ali na aluminijskoj foliji. Zgodno za probati, osim ako vas ne ubiju vaši omiljeni gastro naziji. Hrana je općenito pikantna i bezvoljna, od voća lokalci jedu najviše mango, ananas, kokos, bljedunjave lubenice i passion fruit. Ovog zadnjeg kao da je Deniz Zembo crtao, ali i nije neka sreća. Škamplji curry je brutalan, dok file kingfisha nalikuje prženoj Boroleti. Od priloga klasično kuhano povrće, riža, čips i okrugli sićani kikiriki. Od vlage su sve soljenke začepljene, a sol u jelima baš i ne koriste.

Općeniti je zaključak da je istok otoka stvoren za kite surfing i hladno pivo, a zapadni za švrljanje po gradu, disko klubovima i istraživanju gastro ponude. Zanzibar je uglavnom previše posvećen turistima da biste izbjegli ćevape i pizzu, u ovom slučaju bezidejni BBQ, Indiju i Tajland. Cijene obroka, od 30 kuna na cesti do stotinjak u malo boljim mjestima, do 200 kuna u The Rocku, najpoznatijem i najrazvikanijem lokalu i znamenitosti otoka. Ono kad obećate da ćete se slikati na najrazvikanijem mjestu svijeta za putoholičare, pa se razočarate cijenama, hranom i pogotovo plažom i morem. Fotoshop…

Još malo podataka za turiste
Paje beach je jedan od par highlighta Unguje, ne toliko velikog, koliko napučenog otoka uz obalu Tanzanije, koji iz određenog kuta stvarno izgleda kao raj na zemlji, no tako izgleda i Lastovo. Pađe, kako se izgovara, tijekom jutra više liči na Juricu Pađena na Farmi nego na raj, jer je oseka poprilično ogromna, odnosno do kraja koraljnoga grebena. Gdje vas voze na ribičiju za 120 dolara. I na big game fishing za 250. A dali biste 300 samo da Amerikanke u ležaljci do vas prestanu mljeti o tome kako si “opće nisu stare jer imaju 32 godine“. Iako je homoseksualizam strogo zabranjen na 97% muslimanskom Zanzibaru, sve vrvi od „frendova“ i “frendica” koje nitko ne ferma, kao ni sitne dilere koji nakon dva dana stvarno postaju naporni na svojim skuterima. Skutere inače toplo preporučujem, jer je otok širok pedesetak, i dug stotinjak kilometara, a uz divnu šumu Jozani (ne miješati s Lužanima), ima i leptire, začine, dupine, majmune… Dakle, stvarno za svakoga ponešto.

Drugi oblik hodača namjernika su heteroseksualni parovi, osuđeni na jutarnje lutanje po pet kilometara divnog bijelog pijeska, ili prema pučini na kojoj vrebaju milijuni ježinaca i brza plima, jer druge zabave baš i nema. Uz more ćete u pijesku zapinjati ako ste na oko 100 kila ili imate mala stopala, malo iznad linije mora ćete gaziti po neuništivoj morskoj travi, negdje između će vas mučiti tvrdi ostaci školjkica. Ali uz malo truda, Zanzibarski pijesak nadmašuje i kubanski i australski. Kako noću na njemu spavaju brojni psi lutalice, nikako se ne savjetuje leći na isti, a kamoli ne dobro se otuširati, jer ćete lako dobiti nešto što baš i ne želite donijeti prijateljima i doktorima u zaraznoj.

Plažom hodaju djeca koja vam žele prodati školjke i narukvice, curice koje skupljaju alge za hranu i kozmetiku, klinci koji skupljaju boce. U biti, nećete vidjeti dijete bez jutene vreće u koju trpa sve iskoristivo. Tu su šatro Masaiji, visoki metar i školjku, koji će vam pokušati prodati nešto od drvenih čaplji do marama i drugih suvenira. Za razliku od njih koji su dotjerani kao Lado ansambl (bordo crvenkasta oprava, Jugoplastika sandale, poprilična čakija i torba s dekicom ili suvenirima za prodaju), tu su i likovi na bajkovima i skuterima koji nude kite surf (sport koji nije za mužjake iznag 90 kilograma, provjereno), surfing pad, ronjenje, tunolov, vozikanje na jedra, safari. Na kraju, tu su i likovi koji izgledaju toliko loše i pokvareno kao da su sa sjednice sabora izašli, a nude hašiš, travu, plivanje s dupinima, i što god ti treba prijatelju, jer Zanzibar je Hakuna Matata.

Ta, druga najčešća riječ nakon Mambo (pozdrav, ne ljute se i ako kažeš Đambo), ovdje je izraz za nešto između fjake i tuluma, a puno bliže fjaci. Kako su skužili Ruse i Amere, cijene se penju u nebo i nikako ne odgovaraju hrvatskom novčaniku. Pivo na plaži je oko 15 kuna, okusa nema, ali ima pola litre tekućine i malkice puca. Na 30 stupnjeva i 90% vlage mislim da bih nakon tri decilitra Varionice ili Zmajskog učio Masaije kako se skače, djecu bacakao u more, a Amerikankama objašnjavao zašto je dobro da postoji Putin. Srećom pa sam na dijeti, odvikavanju od Europe, pa jedem samo ono što se nudi, a nude se gluposti. Tajlandska, indijska, američka i to je to od kuhinja.

Nedjeljom djeca idu na izlet, pa ih se njih stotinjak brčka u punoj odjeći i obući uz neviđeno veselje. Što se ne brčka, napucava loptu, čisti Sedmi kontinent… Nema bojazni da će im se smočiti novčanik ili mobitel, cipele ili skupa majica. Osušit će se po putu… Ponio sam nešto igračaka i slatkiša, odšetao u selo i zovnuo njih par da im to dam. Odjednom ih se stvorilo 30 i počeli su mi čupati sve iz ruku, ruksak, naočale. Pobacao sam i igračke, Moto i Jadro i Jaffa kekse i obje Domaćice, i bio sretan što sam izvukao živu glavu. Nije dobro…

A najveći razlog što sam otišao na Zanzibar a ne Mauritius, Sokotru ni Reunion je bio taj što je Rok gledajući 250 najljepših mjesta na svijetu na netu skužio The Rock i rekao “Gle, ovo se zove kao ja, kad idemo tamo?” A ja sam mu odgovorio: “Buraz, kad maturiraš, putujemo.” Rok je napravio skrušenu facu i stidljivo upitao “Jel moram s peticom maturirati?” “Ma samo ti maturiraj.” Rekoh i stisnem mu peju. Uglavnom, imao sam misiju….

Umjesto zaključka
U Pajeu u ožujku jutra su s laganom maglicom oblaka, do nekih 13-14 sati upre sparina, a onda krene ugodan vjetar. U suton vas tjera na razmišljanje da se zagrnete, dok kad padne mrak radi ono nešto jedinstveno za trope – svježe pirka po ušesima a u ostatak face udara toplina od vječnih 28 stupnjeva. Raj.

Za Tanzaniju treba putovnica važeća sljedećih 6 mjeseci na što me nisu upozorili u agenciji prije nego su mi prodali kartu (trebao sam i sam provjeriti, ali eto), pa sam u startu ostao bez 2500 kuna (putovnica, karta, drugi aerodrom) i dana i pol truckanja i presjedanja, pa sam bio malo ljut na sebe. Turkish Airlines ima genijalne upute za ponašanje u avionu, ali u Dar Es Salaam slijeće i odlijeće u 4 ujutro. Srećom da vizu čekate sat i pol vremena – ovdje se ništa ne radi na brzinu. Hakuna Matata, rekoše…

Istovremeno, osjećao sam se nekako lakše jer sam odbio prenijeti paket za sirotište na jugu Tanzanije. Isti ugodan čovjek iz Agencije me zamolio da stupim u kontakt s curama koje će mi dati neke vrećice i da to samo prebacim do Dara, pa će to tamo pokupiti taksist. Ne da sam se prepao, nego bih pet kila nerava izgubio preko pola Indika od straha da mi netko nije stavio nešto u vrećicu pa da čamim desetljeća u afričkim zatvorima. Sorry, volontirat ću koliko treba, ali previše sam serija i filmova pogledao. I još mi je teta nabila osjećaj krivnje, brrr…

Uglavnom, Zanzibar se mora vidjeti, ali pet dana je apsolutno dovoljno za pregled potpuno različitih strana svijeta, mora, plaža, detalja. Presretan što ga vidjeh, stavih 62. crticu na karti svijeta, i malo oporavljen, vraćam se bolji u ovo sranje što se životom zove… Idemo dalje.

* Originalan tekst je izašao na portalu Gastro.hr
https://gastro.24sata.hr/kolumne/zanzibar-sto-jesti-i-kako-piti-u-srcu-afrike-20837