Valentine, Valentine, idi u tri materine…

Ubode me jučer neki iskakutavi banner u oko, u stilu, budite mu lijepi za Valentinovo, 30 posto popusta na manikiranje i depiliranje intimnih dijelova…

Kolektive, promotive i slični prodavači popusta ovih dana naprosto vrve od takvih i sličnih ponuda – solarij da mu budete crni, wellness da mu budete glađi, masaža da mu budete mekši, rent-a-mulat da mu budete opušteniji… Čak se nudi i ‘Valentinovo za dvoje – 65% popusta na ručak i večeru’.

Zamišljam Valentinovo u recimo sedmero? Ili u jedno? Uništi nas ovaj konzumerizam, sve je otišlo kvragu…

Pamtim jedan tako davni, a tako lijep doživljaj. Istovarivao sam neke žardinijere preko student-servisa početkom devedesetih. Lakše bi one saborske masne zastupnike bilo nositi nego tegliti po pola tone betona koji nemaš gdje primiti, izubijali smo se, iznojili i izmrcvarili, ali smo obavili posao, te za par dana, još žuljavi, podigli neku siću u SC-u. Zaradio sam tada valjda prvu legalnu lovu u životu – džeparac i krađa kovanica na putu kući iz dućana se ne pikaju.

Gledao sam to blago, te sjajne dijamante u svojim rukama, zarađene svojim prstima, pogledao prema nebu, zahvalio se i trenutno otrčao djevojci. Ekvivalent današnjih stotinjak kuna, jednom paru crkvenih miševa predstavljao je tada El Dorado i utrošen je mudro na tri velike porcije ćevapa s ekstra lukom, četiri poluhladne pive dućandžije, adrenalinski mrmot-seks (ono kad stalno dižeš glavu da vidiš da te netko ne gleda) u Maksimiru, peting u kinu i smijuće bježanje iz haustora nakon osujećenog pokušaja kvikija.

Sutradan me nazvala i rekla da je pročitala nešto o nekakvom prazniku zaljubljenih, ali da će njoj baš taj jučerašnji proljetni dan ostati zauvijek u sjećanju kao samo naš dan. I da je glupo čekati jedan određeni dan u godini kad je spontanica smisao života.

Imali smo Valentinovo prije Valentinova u Hrvata. Puknuli smo koji mjesec kasnije jer sam ja htio veće sise, a ona djecu i više nikad nismo imali ‘svoj’ dan… Iako je u biti Valentinovo nekom zaljubljenom paru upravo onaj dan koji sretni provedu skupa, makar imali samo za kutiju domaćice, litru mlijeka i ručnik za plažu.

Neka mi ne zamjere muškarci u haljama, oni koji imaju za Audije i mramorna zdanja, ali ne i za male Nore i Nori sličnu djecu i ljude, no bio sam s nekoliko žena prije braka. I to ne smatram ničim lošim, kao ni brak, uostalom, iako se za sada držim izvan njega. Ljudi su zaljubljive prirode. Sretni ljudi. Ima i onih nesretnika koji toliko vole sami sebe da bi trebali provoditi cijeli život u izolaciji, ali onda ne bi imali kome soliti pamet. Siledžije egotripične koje su vjerojatno i izmislile Valentinovo kako bi liječile svoje komplekse, ono, danas je naš dan, moraš mi biti sređen/sređena i idemo negdje gdje će nas svi vidjeti, a ako mi ne kupiš nešto vrednije od 500 kuna, nema seksa.

Mudar je pjesnik rekao da je ljubav lijepa samo dok se čeka. Ili češka… Dodao bih i da je zaljubljenost dobra samo dok netko ne počne određivati onome drugome što će se raditi i ne počne odlučivati za dvoje.

U četvrtak je Dan zaljubljenih, i ako se već treba slaviti baš na taj dan, bio bi red i da oni koji silom idu na romantičnu večeru – to i kažu. Zašto baš na Valentinovo? Pa baš zato, treba otići kad si na vrhu i imati muda to priopćiti. Starije se generacije sjećaju plavokosog Šveda Bjorna Borga, koji je nakon par Grand Slamova, velik i nedodirljiv, odjedanput na presici rekao da je to bilo to. Ono, postigao je sve, najbolji je na svijetu, više nema motivacije i bavit će se nečim drugim.

Baš kao i Rok Petrović nešto malo kasnije, ali u jednom drugom sportu i nakon puno manje, ali svejedno – dominacije. Ali osim što te generacije pamte da si bio hrabar, drugačiji i lud, je li im se to i isplatilo? Borgu ne, financijski je ubrzo krahirao i kasnije reklamirao muško donje rublje sa svojim imenom, Rok Petrović je poginuo na godišnjem, roneći za podvodnom puškom. Petrovića se sjećaju rijetki, Borga puno više njih, s tim da je ono što je napravio poslije karijere svima prije u mislima od onoga po čemu je trebao ostati zapamćen. I zato, ne odgađajte reći nešto što vas tišti i muči. Ponajprije se obraćam frajerima koji vuku paralelku između cure od koje se ne mogu otkeljiti i ljubavnice koja im je napeta samo zato jer imaju i curu, a kad im ljubavnica postane cura – opet će tražiti ljubavnicu…

Glup je to trokut ili višekut i na kraju ispadneš tupi kut. Valentinovski izlazak je zato pravo vrijeme za iskorak. Em se ti nerviraš jer ne znaš ni što bi sa sobom, a ni s njima, pa je u biti taj dan udovoljavanja želja nesigurnim ženama idealan za vaše odlučno ne. Ili možda za idealno da, ako shvatite da ste sad rekli sve što vas je tištilo i mučilo i da je problem bio u vama? U svakom slučaju, bit će zanimljivo ekipi za susjednim stolom…

Dakle, zaljubljeni ste, cvrkućete, obožavate osobu B i želite joj sve najbolje za vaš nazovi praznik? E pa ili joj taj dan budite rob ili joj dopustite da ona ugađa vama. Rijetko ćete planirano postići zen, jin i jang su sooo last season… Svevišnji nema Excel, imate osamdesetak godina za popuniti foldere života i biti sretni ili ne. Nemam pametno rješenje za svakoga i ova će se kolumna, kao i brojne moje izgubiti u nabacivanju želja i prijedloga kako provesti svaki dan života tako da ti bude sjajan. I zato pozovite nekog dragog već danas van, ponesite mu lizalicu, stavite veto na loše vijesti i krenite se smijati i zezati.

Uvijek će biti loših ljudi i loših dana, na vama je da ih ignorirate i složite si svoj scenarij. Možda i jesam čangrizavi starac, možda sam i previše zaljubljen u rastavljenog mi jedinca, možda bih se i htio ponovo zaljubiti kao sporedni junak u Đoletovim pjesmama, ali i dalje ću redovito gunđati protiv konzumerističkog Valentinova, Božića i Noći vještica. Nemojte silovati zaljubljenost i forsirati mrtvog konja. Budite dostojanstveni i veselite se sitnicama, onom što jeste i zbog čega jeste tu. Volite se od srca i neka vam je svaki dan Dan zaljubljenih. Recite ne nametanju i živite svoj život, ljubi vas deda.

Testiranje ćevapa Bosne i Hercegovine – Bihać & Banja Luka

Jednog je dana taj mladić, vidno nezadovoljan ćevapima koje je dobio u otužnoj lepinji, odlučio ocijeniti svaki komad miješanoga mesa koji mu se obre na tanjuru. Kada je obišao većinu zagrebačkih ćevabdžinica, krenuo je u njihovu postojbinu vidjeti živi li u zabludi, ili u Bosni i Hercegovini imaju bolje ćevape od nas. Ovo je njegova priča, a za početak je stigao u – Bihać.

Clio je opran i pun, karta na suvozačkom sjedalu, suvozačica u minici, želudac prazan, a oči velike – sve je spremno za trosatni put u graničnu nam Bosnu i Hercegovinu, konkretno, njezin ispupčeni zapadni dio i grad Bihać. Dobro, samo je želudac bio prazan, ali početak je dobar!

Kako sam rođen 1970., često se na putu za more znalo vrludati, pa bismo stali tu i tamo i u Bihaću, divili se Uni, ćalabrcnuli ćevape pa dalje ili na jug ili na sjever s obaveznim zaustavljanjem na bananama u Slunju.

Ali, slatki i mili Bihać dosta je stradao u ratu, i danas je tek sjena onom lijepom gradiću, što nas nije spriječilo u nakani da obiđemo tri najzanimljivije ćevabdžinice grada. Uz stručnu vodičku Sanju, stomatologinju i pravu gurmanicu, knjiga je spala na tri slova.

1. Bosna (P.C. Krajina)

U ne baš strogom centru grada, u pola trgovačkog centra smjestila se Krajina. Mirna i tiha ćevabdžinica u kojoj je dozvoljen i alkohol i pušenje, tako da malkice odudara od sarajevske klasike. Uz obaveznu veliku porciju ćevapa u lepinji s kajmakom i lukom, ovdje smo naručili Preminger i – porciju brizli. Brizle su deset maraka, ćevapi pet, malo pivo dvije, kajmak – jednu. Preminger ove sezone malo blag i nedorečen. Mirisa smo ostali lišeni, ali je okus čista fina teletina. Da nije bilo brizli, lepinja bi bila najbolje od Bosne, ovako smo malo varali, ali smo se fino natrpali. Neugodno nas je iznenadio kajmak koji pruža otpor i pomiješan je s – češnjakom. Pobogu!?

Ocjena 6

2. Čardak na Uni

Klasičnu ćevaparu zamijenili smo uglednijom, ljepšom, prostranijom, i moglo bi se reći – fensi gostionicom uz samu rijeku Unu. Patke, kajakaši, obilje vode i općenito lijep dojam. Ćevapi su za nijansu sočniji i veći od Bosne, ali i dalje nema mirisa ugljena, roštilja, mesa, ma ni hrenovki.

Ovdje čak fali i arome, a lepinja gnjecava. Cijena je zbog lokacije 6 maraka, a preporučamo od srca uštipke. Najveći fail Čardaka je da uz ćevape poslužuju šnitu rajčice umjesto luka! Kakav propust, saperlott! Ali jeza nakon popijene Sultan Cole…

Ocjena 5,5

3. Mrtvačnica (Anesko)

Preko puta mrtvačnice gradske bolnice smjestilo se nekoliko uslužnih objekata, ali nas je Sanja odvela u najmiliji, onaj u kojem su gubili dane kao studoši. E, ovo je Bosna. Sevdalinke, konobar šarmer u teget štofanim hlačama na crtu, cigarete, dim, stolovi spremni na brzo podizanje nakon tuče. Ćevapi su sarajevski, u pola lepinje, poslagani kao legionari. Najbolji ćevapi u gradu, ali meni nikad nije sjela pretanka lepinja, pa ni sad, iako tako kvalitetnu nisam još vidio u Zagrebu. Kajmak je opet u češnjaku, ali je atmosfera neponovljiva, kao na skijanju u Jajcu 1984.

Ocjena 6

Uglavnom, Bihać se nije pokazao kao ćevapna meka, pa smo krenuli dva i pol sata slalomom preko Une do Banja Luke. Uskoro opširnije o gradu u kojem morate probati ćevape kod Muje, jer inače kao da ni niste bili u njem…

Ćevapima Bosne i Hercegovine 2 – Banja Luka

1. Posjetiti Banja Luku i ne pojesti ćevape kod Muje, jednako je kao da dođeš u Zagreb i ne vidiš katedralu, znao sam od prvih dana kad sam se navukao na ove male zarazne pečene podlace. No, neki dan mi je slavni kolega s portala Buka, dosta tragičnim glasom priopćio da ćevapi kod Muje – nisu ono što su nekad bili. Naime, Mujo je – umro…

Iako je zvučalo kao početak nekog vica, Mujo doista više nije među živima. Oko nasljedstva i franšize vodila se velika borba, a ni sada nitko od prosječnih konzumenata ne zna tko je u stvari pravi gazda, iako je najvjerojatnije u pitanju bivša žena. A i cijena je narasla, pa svi gunđaju…

U tijeku je, inače, ćevapna turneja Bosnom i Hercegovinom od strane starog ovisnika o junećim miksanim prstićima, koji pokušava naći bolje od onih na kojima je odrastao u centru Zagreba. Sve sam to slušao od Saše na jedno uho dok sam totalno gladan, blago pripit i fino promrzao čekao na svoju porciju glomaznih pločica, koje po svom obliku više vuku na mini-slanac nego na Rubeljaste siročiće na koje smo navikli. Porcija dolazi na stol, pada slikanje, i konačna pusa legendarnom banjalučkom Mujinom ćevapu…

Bolje da sam žabu poljubio, pomislih, i prepustim se kolegama kušačima koji su nekarakterističan miris prokomentirali riječima od – „Ovdje nešto nije u redu…“, do „Ovo je kritično!“ Vremena i volje za popravak nije bilo, i tako smo se za tu večer rastali od Muje, duboko razočarani u nekakav nedorečen, nedopečen i divalj okus mesa, koje je predugo stajalo na toplome mjestu. Nije pomogao čak ni stroj za oblikovanje pljeskavica od kojeg su me jedva maknuli…

Uglavnom, cijena 24 kune, lepinja cijela, korektna, luka dosta, normalne slanoće, ćevapi veliki, sočni na granici gnjecavosti i rubu pokvarenosti. Mujo, bolje da ovo ne gledaš…

Ocjena 3/10

2. Za doručak smo otišli na ćevape. Odabir je nakon savjetovanja s lokalcima, tetom u hostelu i vjerodostojnom forumu – pao na A&D, dosta čudnu paviljonastu građevinu (Grčka ulica 8) koja izgleda poput nabubrenog dječjeg vrtića. Pristojno, uredno, nasmijano, skijaški skokovi na televiziji, brza isporuka… Bok ćevapi, bok Ribafish, odvajam skroz lijevog momka od pločice i grizem najbolji ćevap u Bosni i Hercegovini do sada. Mala pločica, mića lepinjica, sve nekako Hobitasto, ali brate, ukus koji obara. Zaboravljam nedopečenu hladnjikavu lepinju bez mililitra safta, malu neslanost i Mujine nasljednike od večeri prije i stvarno uživam u obroku. Šest maraka ćevapi, kajmak solidan, marku, dvije vrste luka i miris sočne dobre junetine. Evala, ljudi! Jelenko standardno konkretniji od Nektara.

Ocjena 8/10

3. Netom prije povratka skočili smo na ćevape, odredište je bio Obelix, ćevabdžinica malo van centra (V Kozarske brigade), uređena tako da sam se trenutno zaljubio i htio ići doma po Juniora. Detaljno i precizno, ukusno, duhovito, veselo, lijepo – dizajneru, copywriteru i PR-u skidam kapu s potkapom. Otvaram meni iz kamenog doba, a na njemu piše – za ćevap ispred svih!

Brižna konobarica nam tepa da će nam “biti premalo jedna porcija, vidi vas koliki ste”, pa s nestrpljenjem čekamo finale. Nažalost, lepinja je hladna i kirurški odvojena na zasebnom tanjuru. Bol. Luk je narezan okomito, meso je fine strukture i teksture, ali bez ljubavi, nedorečeno. I hladno. Zato su šampinjoni legli savršeno. Divan ambijent prepun galskog duha, čak i izrezbarenom slikom sela na zidu (damn, nisam vidio visi li Tamburix), ali ćevapi tek solidni… Hvala Saša, hvala banja Luko, vrijeme je za Travnik i Tuzlu…

Ocjena 6/10

Uglavnom, ovo se zbilo negdje daleke 2013. godine, što me tjera na ozbiljno putovanje Sarajevom, pa očekujem vaše prijedloge još danas! Unaprijed hvala!

Japan, svjetsko prvenstvo, priča o Branetu i potraga za Dnevnikom navijača…

Te davne 2002. godine sam povukao najhrabriji potez u životu. Zadužio se, digao čekove, skupio 600 dolara i otišao na mjesec dana na svjetsko prvenstvo u nogometu u Japan i Koreju s Borisom, Bilićem i Vjevom, čitali ste o tome onomad u Kliku…

Išli smo avionom, sreli luđake koji su došli Transsibirskom, pjevali i svirali po trgovima, ne družili se s bogatunima koji su Sevki trpali dolare u grudnjak i razbacivali se pršutom. Jeli smo konzerve, snalazili se za pive, spavali pod mostovima, u podzemnima, na plažama. Nismo imali ništa, a imali smo sve što nam je bilo potrebno u tom trenutku, nekom dijelu nedovršenog odrastanja

Embed from Getty Images

Knjaz je snimao, mi kao da smo bili svjesni da nam je ovo avantura života. Tumarali smo Niigatom, Ibarakijem, Yokohamom, Kyotom, Tokijom, i općenito, tih stotinjak luđaka se uvijek kasnije, kad god se srelo, nasmijalo onako od srca i izgrlilo do boli, jer smo se zarazili adrenalinom, veseljem i avanturom. Teško za shvatiti, pogotovo ako niste bili.

U Japanu je bio i Brane, Slavonac, autor skoka u pijesak umjesto u Ocean, zbog kojeg je do kraja prvenstva imao pečat na čelu, glasan i nasmijan, uvijek spreman za pivu kad god bi se kasnije sreli, od Osijeka do Andore, ili tko zna gdje više. Brane je bio jedan od tih stotinjak luđaka koje ti je uvijek bilo drago sresti bilo gdje na svijetu, jer znaš da je dobar, i da ćete uvijek imati o čemu srat, makar o onom golu Mikija Rapajića, kad je ovaj u biti slučajnim udarcem matirao Bufona, a mi zagrljeni skoro upali u teren od nevjerojatnoće…

Brane je bio i u Brazilu sa Sašom, ja zbog nekih prioriteta nisam, i žao mi je ko psu, jer nismo zajedno proslavili pobjedu, neriješeno ili poraz. Mi smo išli putovati i uživati, ako se i izgubi, sutra je novi dan, nova tekma, novi ciklus, novo putovanje. Kako je rekao veliki Vjevo – “15 minuta je sasvim dovoljno vrijeme za tugovanje nakon izgubljene utakmice – ajmo pit.”

Ali Brane je nedavno izgubio utakmicu. Utakmicu protiv, nogometnim rječnikom, malog, ali uvijek neugodnog raka.

Neću psovati, jer nema smisla, neću ići na sprovod jer sam kukavica, ali ću otići na prvu utakmicu, zavuć se u kut i isplakat se pošteno. Kurac. Već sad i psujem i plačem…

I onda ću popiti jedno pivo, i zapjevati Moju Domovinu za one dane u Japanu. Brane, svoje si obavio ovdje, putovao, veselio se, uživao. Vidimo se gore jednog dana, a ti nam osiguraj tribinu iza talijanskog gola. Počivao u miru.

P.S. Ima li netko Knjazov Navijački dnevnik na kompu ili youtubetu da ga ubacim ovdje. Nekako je to kao kruna, thx.

P.S.2. Ovo je napisano pred par godina, čisto da vas ne zbuni, ali kad je netko spomenuo Japan neki dan…

Muškarci vole medicinske sestre i maserke, ali na koja zanimanja najlakše daju – žene?

Žene su viša bića. Dok muškarci s frendovima uz pivo i tekmu razglabaju kako im se veza pretvara u vodu s aromom i seks više baš i nije toliko dobar, one u tih par sati vremena pronađu seksualni objekt, dobro ga potroše, otuširaju se i još stignu jednim okom škicnut rezultat kako bi nas provjerile.

I još nam nakon toga s trosjeda seru da alkoholom ne možemo riješiti probleme. Pa naravno da ne možemo, ali alkohol nam s godinama postaje izgovor za bijeg od uvijek istog seksa koji nam je prešao u naviku. A navika je grozna stvar. Naravno, govorim u ime onih seksualaca kojima je krevet poput špahera, uvijek izazov, najbolji kad se radi u dvoje, naporan ako se jedno od sudionika šeldonkuperira i općenito – nikad nije dvaput isti!

Žene su uvijek voljele moć, položaj i sigurnost, frajeri broj recki na zidu. Uglavnom, uz duboku ispriku savršenim pojedincima – ni jedni ni drugi nismo bezgriješni. Mi se palimo na Christinu Hendricks, za koju će žene primijetiti da ima ružne bokove, žene vole skulpturu i stav Christiana Ronalda za kojeg mi predmnijevamo da će ih nakon seksa tretirati kao skorenu žvaku pod klupom. Ne, nismo s istog planeta, i tu nema pomoći, ali zato barem možete probati polemizirati sa svojom polovicom o nedavnom istraživanju njuhempširskih stručnjaka sa sveučilišta Kurcšlus u Pichiganu (dakle, mene i dva frenda uz par pivkana), o tome što muškarci u duljoj vezi misle da danas pali žene. Prvenstveno za seks, ali i za mogući brak – ne zaboravimo da je ta granica u žena nekako puno bliža nego nama…

Estetski kirurg
Nema te djevojke, žene ni majke koja ne bi htjela dotjerati makar jednu stvar na svome tijelu. Nebitno je bilo ono apsolutno savršeno normalnom muškom oku ili ne, one su nažalost potpuno zatrovane modom, stilom i lažnom ljepotom kojom ih bombardiraju iz svih mogućih medija. Iako štakasto mršavo stvorenje kojem su jedine izbočine na tijelu rebra, lopatice i laktovi – nikako nije muški ideal ženske ljepote, one eto ipak misle da mogu još malo smršaviti. I vaditi salo, dizati podbratke, micati bore. I na to se navuku kao mi na PS3. Žene je usto i puno više strah starosti, pa bi se što jeftinije i kvalitetnije htjele ogrepsti za nekoga tko to može popraviti…

Pilot
Koliko god muškarci voljeli da im se tu i tamo draga pojavi na vratima u baloneru ispod kojeg je uniforma sobarice, medicinske sestre ili mlade ZETove kontrolorke, nisu niti naše dame imune na uniformu. Kada sam kao tinejdžer gutao krimiće, ostalo mi je u primozgu da je svaki američki krimi seks započinjao time da je žena frajeru strgnula ili odvezala kravatu. Srećom, to su bili samo romani, jer i danas imam fobiju od možebitnog peglanja pet istih košulja. No, pilotska je uniforma danas u Hrvatskoj ljepša i od policijske, vatrogasne, a bogami i kontrolorske. A i nikad ga nema doma, može nazvati na posao i provjeriti kad stiže, nema velikih prohtjeva jer ga izmore stju… vremenske zone. I tu je i neizbježna statusna uloga i dobra podloga za sutrašnji trač s curkama na kavi.

Vozač brzih automobila
Jedna od kategorija koju nikada neću shvatiti. Jedno je hodati s Hamiltonom koji valjda mrzi sjest i u taksi nakon 12 sati vožnje dnevno i time savršeno zarađuje. Ali napaliti se na mrmota sa šiltericom koji se bezmožno kurči po magistrali ili zelenom valu? Samo zato jer ima skup automobil? Ono, platite si deset krugova po Grobniku ili Hungaroringu pa si napunite baterije… Da ne bi… Sliježem ramenima i dižem ruke, neke stvari nam roditelji, škole i život jednostavno nisu uspjeli objasniti.

Konobar
Iako većina žena neće to potvrditi, konobari su idealna meta za neobavezan snošaj. Uvijek su na istom mjestu, u žarištu zbivanja, na izvoru tračeva, spremni počastiti, i što je najbitnije – saslušati. Na kraju večeri, tužne zbog toga što nisu našle princa, ili se nepreboljena kretenčina nije sjetila nazvati, pod blagim utjecajem alkohola znaju primiti za ovratnik prvu žrtvu koja im je pri ruci i brzinski ga potrošiti u ostavi za gajbe.

Osobni trener
Kao što se muškarci pretežno pale na velike grudi i izbočene guze, tako i žene vole kad frajer ima istesano mišićavo tijelo. Kako je stvarno vrlo teško ginuti satima u znojnim teretanama i odricati se prirodnih dobara poput piva i bureka, tako se klesanim tijelima može podičiti tek svaki deseti muškarac. Neki od njih k tome znaju još i savjetovati kako da žene zadrže gipkost, sapu i kamenoguznost, pa su u samom vrhu poželjnosti. Teško im je za zamjeriti, ali još teže propustiti utakmicu uz čips i pivkana…

Direktor farmaceutske tvrtke
Ženama je puno lakše doći do seksa, jedan mig i to je to. I sve je puno lakše dok su u cvijetu mladosti, a onda negdje oko 26. godine – krene briga o starenju. “Fak, dobila sam boru u kutu desne usnice, umrijet ću…”. I onda krenu u kupovanje krema protiv starenja, boranja, sušenja, mišljenja… Milijarde eura se dnevno slijevaju u džepove premudrih šefova farmaceutskih tvrtki u kojima se u jednom velikom kotlu kuhaju hektolitri nafte, vazelina i pokoja kap nečeg mirisnog, na što oni onda bubnu etiketu i smisle što liječi ta pomada. Da se nismo maknuli od brončanog doba i iscjelitelja, čovjek ne može vjerovati. A s druge strane, i prostitucija i zelenaštvo su in, tako da se stvarno puno ne mičemo. Uglavnom, žene vole biti na izvoru novih lijekova za pomlađivanje, pa je čiko s vrećicom punom kutijica s kremama – itekako poželjan donator penisa.

Estradna zvijezda
Uza svo dužno poštovanje, rock zvijezde su nam u banani, pa se djevojke danas uglavnom bacaju po bekstejdževima Joleta, Stavrosa, Joksimovića i ostalih uvoznih naricatelja. I tu nema pomoći. Postoji ta neka želja da budu bliske s poznatom osobom koja stoji metar iznad njih i nešto svira i pjeva, i to je neizlječivo. Najčešće ih prođe sredinom dvadesetih, ali do tada su spremne stvarno na svašta. Razumijete li Biebermaniju? Ne? Eto…

Svećenik
Sve što je zabranjeno, ženama je ne samo zanimljivo, nego i napeto. Dobiti nekoga tko je samo Božji i ničiji, kužiš, ono… Pa se tako, pogotovo u manjim sredinama, nesretnim slučajem zna dogoditi da neko podlo žensko iskoristi labilnog zaposlenika Crkve, i eto ti sranja. Srećom da je velika većina tih ljudi ipak zaokupljena nekim drugim stvarima…

Nogometaš
Ima li išta savršenije na ovom svijetu od prekrasnog snažnog tijela bez previše sivih stanica ubijenih lupanjem konstantnim lupanjem kožnog mjehura? Polumrtvo istrošeno biće koje preko tjedna ne traži ništa osim tople juhe i daljinskog jer je iscrpljen treninzima, a jedino mu se tu i tamo dopuski odlazak na cajke, naravno, detaljno kontroliran od vas samih. Ne, čovječanstvo nije stvorilo boljeg mužjaka za seksualni izlet i daj bože udaju. Osim ako potpiše za Mahačkalu ili Prdnjislav iz Vladivostoka… Ali i tamo ima baba za trač – zato nogometna ekipa ima četrnaest igrača. ili 18?

Zatvorenik/lopov/diler
“O da, dobri i mirni dečki su tak boring, ono, dosta mi je držanja za ručice i gledanja Prijatelja, treba mi nešto ludo i uzbudljivo.” Žene nažalost nekad žele dokazati da su face time što se spanđaju s najvećim ološem u kvartu. Mi muškarci zaključujemo da se time svete nekom tipu koji ih nije htio “Evo ti na, pati, kad nećeš ti, mogu ja s bilo kim!”, ali mi muškarci smo ionako poznati da nikad nećemo shvatiti što one tri osobe koje čuče u svakoj ženi – u biti ikada misle. Samo nagađamo. I to loše. I zato bih rado da od ove teme napravimo raspravu. Ajmo hejteri, sunčeka moja, dugo se niste javljali…

Zagreb 2010.

Cure meni slinice kada vidim minice…

Godina je 1984. Još je sarajevski Vučko bio najveća faca u bivšoj državi, a mali kilavi pubertetlija se sjedeći na zidiću ispod diska u Veloj Luci po prvi put, ono pošteno – zaljubio.
Prišla mi je i rekla da se znamo s kupanja i da se zove Marie Helenne. Valjda se to tako piše, nemam pojma. Trenutno sam bio na off, čuo sam samo anđeoski cvrkut plavokose Barbike u ekstremno kratkoj haljinici, koji je pjevušnuo nešto poput ‘Marielen’. I to s tako drčnim, povišenim ‘n’ na kraju, da sam trenutno erektirao i odlučio pustit korijen i ne mrdat.

Dakle, ponoć je, vidno pijana raja ulazi i izlazi iz diska, a ja bih već trebao ići pješke nazad doma pet kilometara preko brda. Ali mi se ne da jer mislim da je život tu, a ne tamo, iako je tamo gdje si ga urediš. Mali dežmekasti jumfer tako sjedi i bulji u ovu instant vilu. Pitam je da ponovi što je rekla jer nisam skontao od prve. Ona nastavlja polakše na kombinaciji francusko-luškog, pa polako shvaćam da žena skuplja pare da kupe žižu i zove da im se pridružim. Gledam ja tako i dalje svoju Anđelku Amalku i smišljam jadan kako da joj objasnim da sam za zadnje pare netom kupio Alana Forda, Giganta s Modesty Blaise i, o sreće – Umpah Paha u boji. Pa promrmljam da ne duvam, a ona se nasmiješi, okrene i krene do drugog pankera s istim pitanjem. Uto zapuše vjetrić i onako joj lagano merilinkasto zadigne haljinicu. Nikad nisam od rođenja bio bliže ženskoj guzi, mislim da bi me valjda u zoru smetlar špahtlom morao maknuti s tog mjesta da nisam morao doći doma do 1. I dan-danas nekad na tome mjestu ostavim cvijet…

Puno godina kasnije, nakon što je prva simpatija imala dlakave, druga debele, a treća nikakve noge (to su one same rekle), upoznao sam Branku. Ona je bila iz Pule i puno duvala, ja sam fajn pio, a u tih dva i pol tuluma u kojima nam se križala škvadra, uspjeli smo pričati deset sati i ljubiti se deset minuta. Pa kad smo se konačno više trebali naći na dejtu na Trgu pod satom – ispala mi je ladica od sreće. Do sada smo se pipali po mračnim studentskim izbama, bio sam zaljubljen u njen mozak, ali i tek nagađao kako izgleda, a sad je prema meni na dnevnom svjetlu skakutala frčkava slatka mršavica u lepršavoj ljetnoj haljinici. Jebate, pelud je s mene štrcala… I još mi je i Milku veliku dofurala jer su joj starci često išli do Trsta, pa sam tih par sati blejanja po centru bio totalni plafon. Prekinuli smo za tri dana jer je bila naporna, a ja sam polako shvatio da mi lepršave windy minice jednostavno nisu suđene.

U onih par puta što sam šetao u kiltu, em sam se smrzo, em bih uvijek zaboravio podić šosić kad bih sjedao, em bi mi uvijek ispalo jaje na fotkama. A kilt je do koljena, a minice u liniji međica-dražica-guzovi!!! Nekad mi to zgleda malo vulgarno, ono, poziv na uzimanje iz izloga, eto me, kupi me dok sam na dražbi… A nekad sam i ljubomoran kad moja cura s mrak nožicama privlači slinave poglede svakojakih prolaznika. Iako neke druge frajere upravo to veseli i pali…

Uskoro sam shvatio da se više veselim tetama s velikim cicama, kao i da minice nose uglavnom tete koje ne spadaju u tu ciljnu skupinu. Fakat. Jeste li ikad vidjeli ženu u punom dekolteu da ima i minjak? Rijetko, zar ne? Misle li one da se ne smiju šaliti s božjim darom, ili to jednostavno ne uspijeva na istom organizmu, ono, kao pošteni političar. Je li moguće da većina žena fura minice samo zato jer imaju male cice, pa da nekako dođu do izražaja kad su vani s frendicama koje imaju veći broj? Jer misle da frajeri stavljaju sise na prvo mjesto? Moje je skromno mišljenje da cure s malim cicama imaju više problema s velikim sisama od bilo kojeg frajera. Ali im to nikad ne smijemo reći jer se možemo pozdraviti sa seksom. Tako da ćemo danas često na ulicama sresti finih minjaka, jer dokle god će cure s četvorkama nositi dekoltee, i one s dvojkama će furati minice.

A meni je i dan-danas divno gledati gole glatke, triput premazane nogare kako poput hromog bambija napikavaju nesigurno asfalt u štikletinama, uživati dok im vjetrić mrsi falde i leprša rubove. I htio bih sjediti u nekom žiriju i davati ocjene i veseliti se što sam dovoljno blesav da me takve sitnice mogu ispuniti. I zato, živjeli minjaci i tete koje ih imaju hrabrosti nositi. Ali nek se ne čude kad im priđemo i počnemo se upucavati. Makar i loše…

Zagreb, 2011.