Smegme puna Booksa

Kad sam imao desetak let, počela je Kviskoteka.
Starci intelektualci totalno poludili za pitanjima i igrama, navuko se i razmaženi debeljuškasti jedinac.
Isusati, kolko su ti ljudi znali.

Puklo je kad je pobijedio neki golobradi Pauletić u iznajmljenom odijelu i Šiljinim cipelama, i ja reko da ću i ja jedan dan bit pobjednik nekog kviza.

Na brojkama i slovima zapeo kad su donijeli nova pravila jer se počelo prikazivat u cijeloj Jugi, pa je umjesto mene upao zavarivač iz Pančeva.
A ja, kandidat, iz publike imo riječ od devet slova – UKISELJENO.

Par godina testiranja Kviskoteke, prolazi kroz neke krugove, ali nikad do emisije.
Al je prošo Dino skoro do finala pa smo bili uz njega.
I ubili se od tuge kad je umjesto Švejka reko Veli Jože i osto u polufinalu.

Pa sam došo do finala Radio-Kviskoteke, i u istom izgubio televizor a dobio dukat i lančić.
Dukat zguto, lančić poklonio bivšoj.
Kreten.

Zvao Upitnik, nikad kune dobio.
Al ga poslije vodio pa dijelio pare.
I upozno sjajne ljude koji pišu pitanja.

Pa prošo test na Diplomcu i došo na snimanje na HTV mrtav mamuran (dan nakon HRV:NJE) i sjeo za šank na mineralnu.
Tamo sjedi mudar čoek zanimljive građe ušiju.

Čita on nešto deblje od Biblije i sitnije od imenika, meni vrag ne da mira.
“Dobar dan, ja sam Riba, kaj to čitate ak se smije znat?”
“Dobar dan, Mirko Miočić, Enciklopediju Britaniku”
“Đizs, pa kak vam ide?”
“A eto, slabo, tek sam na R”

Tiho molih svevišnjeg da baš on ne bude u mojoj emisiji.
Džaba.

Prošlo 4 od pet igara, kosica mi sva vijori od sreće jer rasturam Mirka za 600 bodova.
Izbacismo sve ostale.
Zadnja igra – Zemljopis.

Trljam ruke, al trlja i Mirko.

Satro me.
Još se oporavljem.

Nakon godine dana upadnem na Izazov.
Fini plavokosi tip stoji kraj mene, pitam ga da šta sluša.
“Stonse”
“Pa koja faza ti je najdraža, koji album?
“Znam sve albume napamet…”
To je bio Robert Lojpur koji je nešto kasnije elegantno obriso pod samnom ko ja s onim trećim, al eto.

Pa sam sa malo prijavljivo na Milijunaša, pa me odbijalo, pa bio džoker, pa s vremenom shvatio da mozak baš i ne voli moja druženja s pivama, blekaute i duge nedjelje, kao i da sam malo zanemario čitanje.
Pa sam odusto.

I onda me bezveze trznuo Golić iz Dade Jihada da dođem igrat s njim, DJ Seljom, Mariom Kovačem i još dvojicom neki Pub Quiz u Booksu.
Naravno da sam taj dan imao Chivas Snow Golf party na Sljemenu i da sam jedva živ sišo i da se ne sjećam prvih 20 pitanja, ali sam u pripetavanju imao par ingenioznih uzleta (kemijski elementi – Praseodimij i Blasfemij) i dobrano doprinjeo velikoj pobjedi.

Onda je DJ Seljo okupio svoju staru ekipu Los Smegmas i zvao da igram za njih.
Ogromni su novci bili u pitanju.
Mislim da je to napravio samo zato da mu budem pri ruci i ikad vratim one originalne Futurame.
Oću, obećajem.

I tako smo u zadnjih par mjeseci više puta bili drugi nego prvi a kamoli treći (ima dvadesetak ekipa inače, kurč, kurč…), i uvijek se klali s Minimaksom.
Splićani, jaki, glasni, načitani i naslušani.
Prokleto jak protivnik.
I puno bolji u utrci za osvajanje kviške Lige prvaka.

Kako sam ja ipak najgora karika u ekipi, tako sam propustio četvrt i polufinale, a onda je i sumraknuo taj petak.
Pitanja je složio Bule, kralj koji je slagao sve od Upitnika do Karike.
Ljudina.
Ali je iz Splita, a i Minimaks je iz Splita.
Ali je on nešto stariji od njih a mi stariji od njega, pa eto nade.

90 pitanja umjesto 40 standardnih.
Manje vremena.
Pivica.

Pitanja od Braće Grimm preko Azre do Alan Forda, zemljopisa južne Amerike, nekog sponzorskog sapuna i ukrug…
Dobro nam ide, smijemo se, znamo.

Pitanja iz muzike, znam što niko ne zna, uživam.
Zadnja pitanja, skupljanje papira s odgovorima, pivica i razgovor s drugim ekipama.
Minimaks tvrdi da stojimo bolje, ali nikad se ne zna.
Sat vremena iščekivanja i griženja šake za svaki fulanac.

Poziv na čitanje odgovora.
Lupanje dlanom u tikvu, stiskanje šaka, pobuna zbog nekih podataka u koje si siguran…

Čitanje plasmana odnazad…
Dvadeseto mjesto…
Petnaesto…

Prvih deset.
Troje najboljih.

I ne pročitaše nas.
Dakle, stvarno smo najbolji u sezoni.
Iako je za Dadu Jihad igrao isti Lojpur, a za Ispičuture Bule, a jedna mala sis…
Anyway.

Ostadosmo mi i Minimaks.
Adrenalin ko pred prvi seks.
Stunićka ili Bule pitaju dal da pročitaju pobjednike ili poražene.
Svi viču – pobjednike.

Stanka.
Pobjednici Lige prvaka i sezone 2009. su…
Los Smegmas!!!

Ajme divote.
Grljenje, čestitanje, skakanje, slikanje.

Image Hosted by ImageShack.us

Uspio sam još jedan cilj u životu ostvarit, nakon Farosa i oralnog seksa.

Hvala Las Smegmasima na pozivu i druženju, pogotovo komandiru Holizi.

Problem je što se ne zna hoće li se Pub Quiz nastaviti i dogodine.
Booksa se nažalost još nije izjasnila, a ja ovom prilikom pitam bogate i dokone vlasnike velikih prostora koji bi primili stotinjak pive žednih i znanja punih ljudi jednom tjedno na par sati.

Ili se i dogodine vidimo na starom mjestu?

Pozdrav djelatnicima Bookse, hvala na svemu.
Pozdrav i svim ekipama, pogotovo zgodnim te pametnim curama u koje je dozvoljeno buljit dok se praviš da se pokušavaš sjetiti Barbiekinog prezimena ili stotog dijela albanske valute.
Vidimo se!

Iz Minimaksova kuta, to je izgledalo ovako…

http://www.booksa.hr/vijesti/ostalo/1310

37 thoughts on “Smegme puna Booksa

  1. Mašala! Zakašnjele čestitke! Nije me nažalost bilo na toj velebnoj finalnoj večeri jer mi se ekipa osula, opet. Vidim da se Booksa nećka oko nastavka kviza i srce me boli jer sam taman oćutila tu divotu petaka provedenih zgrbljena i zgužvana na sklopivom stolčiću s još 100 duša na 50 kvadrata, cuclajuć pivce, mozgajuć kak se zvao glumac koji je utjelovio vlasnika Pič pita u Beverli Hilsu, a srce lupa 200 u minuti…
    Da stavim malo soli na ranu – ja u CV-u imam trijumf na Izazovu! Beeeljj!

  2. čestitam!
    kad se već hvalimo bila dvaput na Milijunašu i na sreću moju ispala sam faca jer sam svaki put bila druga na brzim prstima…a da sam došla na vruću stolicu, morala bi ići po svijetu sa vrećom na glavi, takva pitanja su bila…a doma me dočekali oblokani džokeri zovi (koje bolje da nisam morala zvati), 24 prazne boce brizera, isto toliko Corone, pet pepeljara ćikova, kartonske kutije od pizze i čevapa, sustav kemijskih elemenata na podu umjesto tepiha i još par detalja o kojima radije ne bi ovako javno :))) a da, nadrkana susjeda koju je zanimalo : “kaj se je to dogadjalo kod nas gore?”
    pored svega nabrojanog zaslužila sam bronhitis od prejake klime u studiju i svaki put po dva tjedna bolovanja…
    uglavnom, ako se još kada prijavim na neki kviz, zvat ću te za džokera, pa da mogu kasnije svu sramotu prebacit na druge :)))

  3. Evala, bravo i za poraze. Treba doć do Reala, Manchestera, Bayerna etc. Ja bih jedino mogao izazvat Kaca na dvoboj pošto sam i ja zaradio 5 (pet) nagradnih dana suverenom pobjedom na kvizu Tito-revolucija-mir!

  4. ja bih volio bedwilki popušit!
    kaco u kojoj si ti to vojsci pobjedio na kvizu?
    baš sam te htio pitat da nam malo pojasniš artiljerijski trokut?

  5. @PORTA1: U Haveju. Slabo ti se više sjećam teorije. Jel to ono kad osnovno oružije koje je u sredini (između 2 sa strane) prvo cilja po kordinatama dobivenih od računatelja pa se prema osnovnom ravnaju ovi sa strane. E sad koliki su razmaci, pod kojim kutevima i sl. to se ne sječam. U posadi sam bio ciljač na osnovnom oružju. I nakon gađanja na Slunju su uletila 3 nagradna. Sječam se i neke spike oko direktnog ciljanja i indirektnog preko kolimatora ali uglavnom od onda je sve isparilo iz glave.

  6. ne nije to kume, ja mislio da si bio u onoj!
    pošto si bio samo ciljač onda neznaš artiljerijski trokut, mislio sam da si bio računač, e da si bio računač onda bi znao art. trokut i x, y, i z.
    osnovno oruđe u teoriji može biti bilo koje a ne ono u sredini, zavisi što se gađa jer osnovno služi kao reper ostalima, dobro to več ide u taktiku topništva koje usput budi rečeno ima 12 knjiga tj. apg. ili ti artiljerijsko pravilo gađanja koje se na akademijama širom svijeta teše neke 2god. , znači matematika, fizika, balistika, čitanje vojnih specijalki itd.
    uglavnom artiljerija mi je uvijek bila zanimljiva, imao sam tu sreču u ovom ratu što sam pucao iz više – manje svih oruđa i kalibara, a u jna. sam tesao 6 mjeseci haubicu 155mm , moju največu ljubav, kad sam vidio na slunju američke haube pimpek mi se dignuo!
    i još nešto nedo bog da moraš gađat neposredno jer onda je sve stvarno otišlo u božju mater!
    ništa ljepše nego kad joj raširiš lafete a ona legne sa svojih 6 tona, i onda je puniš i puniš i puniš a ona lijepo rokta i prede he he he !!!!!

  7. @PORTA1: Uh, 155-ica to mora da gadno trese pluća i bubrege od udarnog vala nakon opaljivanja. Ja ciljao na topu 130mm i kasnije na nekom sitnom privjesku od haubice, mislim da je bila 65mm. A što se kviza tiče, ekipa se sastojala od topnika (ja), računatelja i štrebera iz domovinskog odgoja (povijest) pa koga potrefi njegovo područje taj odgovara.

  8. ma nije to ništa, ja osobno nikad nisam nosio antifone, a na topu 130mm sam bio na maslenici i opaljivao isto tako bez beda, na 203mm isto bez beda uopče me ne jebe a volim taj adrenalin, nego grozno je kad minobacač derne 120mm na njega se nisam priviknuo, na tenk ali kad si pokraj njega, 84-ka kad derne jebo te bog kako pluča i bubrezi bole, kad derne sa onom topčinom od 120mm a brzina zrna je negdje oko 1100 metara u sekundi , tako da uvijek čuješ 2 detonacije!
    i ono malo govno rusko zis 76mm al ga derne lepo!
    što sam se začudio kod amera?, ta njihova hauba , prekrasna je 155mm , ima je na youtubu pun kua, nema kulimatora ni piketa, nego nišane preko gps. sustava, tako da računačko odelenje samo pošalje kordinate koji se digitalno unesu u nišansku spravu i rokaj, e što je divno kod nje to što uopče ne rokne jako, ima specifičan zvuk , onako duboko a opet tiho!
    jebiga di je ta tehnologija od našeg starog gvožđa , kaj sve ide na žgance, kod njih je sve samovozno, uostalom kao i svugdje na zapadu, jako malo imaju vučnog oruđa!
    stoga ti šaljem da pogledaš kako to šveđani rade , genijalno :http://www.youtube.com/watch?v=leYCwU7B8jI&feature=related

  9. Meni pozli i kad se samo sjetim kako odjekuje udar npr. minobacača (veliki kalibri zapravo lupaju čudnim zvukom, kao da je udario u neku gigantsku metalnu zdjelu). Fakat ste perverznjaci.

  10. uuuuuu ništa ljepše, kad ti adrenalin krene uuuu, odmah mi se pimpek počne dizat!
    još kad te suprotna strana počne tražit aaaaa divota!!!!!
    točno smo kužili kad smo protiv sebe imali školovanog oficira računača, kako nas je frajer skužio par puta – svaka čast, pogotovo kad dobiješ direktan pogodak u mali vbr rak, hahahaha koje ludilo brale!
    nemec nemaš pojma kaj je dobro, moram priznat da smo ekipa i ja znali i žalit što nismo negde iznad sarajeva, sa topovima , haubicama i minobacačima a da ne kažem tek bestrzajac, da konačno vidim zapaljivu , pancirnu, kumulativnu ili tempiranu kako prolazi kroz stan ili gasit svijetlo recimo 8 kat dolje desno ajme gušta!
    a srbski akademci su imali polaganje ispita iz bojevog gađanja iznad sarajeva, ništa osobno ali onu minobacačku minu ubacit na tržnicu može samo vrhunski majstor, moram priznat svaka čast računaču uz dužno poštovanje svim žrtvama!

  11. Prije bi rekao da je ta mina totalni zajeb “računača”, jer koliko sam skužio i iz vlastitog iskustva i vlastite kože, četnici su imali dvije vrste kadra: ono nešto školovanih JNA štrebera koji su znali tuć’ točno po kartama i totalno pijane budale koje su se domogle željezarije i tresle di su stigli.
    Toliko daleko smo otišli od kviza u Booksi, da se vratit možemo jedino s vojnim kvizom 🙂

  12. pa to ti i divanim, i čisto sumnjam da ono nije izveo profesionalac, a što se karte tiče nije ona jedina, uzimaju se i meteorološki podaci, slojevitost vjetra na određenim visinama tj. na tjemenu parabole, temperatura i vlažnost zraka !
    što se tiče šlolovanih “štrebera” u jna, novija generacija akademaca je bilo nešto sasvim drugo od stare garde, znam jer mi je jedan bio u jna. a i nisu se baš voljeli, jer stare kapetančine i ostali su živjeli u nekom drugom svijetu, naravno daleko je to bilo od zapada i njihove pruske doktrine i školovanja vrhunskih profesionalaca, pruska škola podrazumijeva asketizam , skromnost, žrtvovanje , vrhunsku civilnu naobrazbu, što se vidi na west pointu! a i najbolji generali u novijoj povijesti su bili artiljerci, od gardiana, patona, pa nadalje….
    jedino mi žao što nemogu u južni afganistan jer nemam znanje engleskog u privatnu vojsku, ionako sam uvijek sanjao da budem pas rata, gde ima da se roka, ko plati više njegov sam!

  13. Meni je najbolja priča zašto su Rusima u 2. svjetskom ratu artiljerci bili udrana jedinica, te je zapravo ruska artiljerija dobila rat. Naime, kako su pješadinci ginuli kao zečevi sve i je teže bilo popunjavat redove pa su na kraju proboja do Berlina pješadinci uglavnom bili kavkazoidi, kazahstanci, uzbeci, azeri i svi oni što su im ostali, koji se uopće nisu međusobno razumjeli, ko naši Šipci u JNA. Ali što imaš razumjeti kad hodaš iza tenka i čekaš hoće li te pogoditi ili ne. Zato su Ruse i Bjeloruse mobilizirali u arteljiriju i oklopne jedinice, jer jebi ga, nema vajde ako se ekipa na topu ne može sporazumjeti. Staljin je bio kučkin sin, ali u kombinaciji sa Žukovim i najveći ratni genije…

  14. Hmmmm…ta skromnost…joooj,da poludiš! Koliko toga nisi napisao, kad se samo sjetim…(hahhhah-muhe, čevapa, Z.Čolića, a tek penez koje si pobral…) ima se toga još za reći, ali NE – bolje mi je da šutim, jel’da?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.