Zašto žene mrze svoje sise?

Jednoć davno, dok je božica Fortuna još imala neke dionice u mojoj malenkosti, konačno sam uspio skinuti majicu dotičnoj djevojci i pogledati u prebukirani grudnjak iz kojeg su dodirujuć’ se vrištala dva divna jastučića. Godine iskustva mudro su me naučile da je bolje ne otkopčavati tu prokletu napravu koja se upravo i nosi zbog svrhe da ih drži na okupu kao kornet slaju, ali ona se sama primila tamo negdje daleko, iza lopatica, i napravila to…

Čulo se ono sudbonosno ‘Tc’ i popratni zvuk padanja sisobrana na tlo, a njena je klesana dojka ostala na mjestu, onako snena, mila, gotovo nerealna u toj svojoj XL veličini i s tim minijaturnim izdankom na vrhu poput kolibričinog prepucija. A mislio sam da volim veće bradavice, kakva greška. Da, žena je imala tako dobru cicu da joj druga nije ni trebala, pa se nisam ni koncentrirao na išta drugo. Srce mi je tuklo kao gradonačelniku kad prima mito, i ne da sam zaboravio boju njenih očiju, nego i ime, JMBG, Urbroj i svoju godinu rođenja. Sve.

Oči su mi krenule u križ, a ja sam nekim dijelom facijesa konačno u slow motionu dodirnuo tih kilogram i pol satenskog gruda, zatvorio oči i htio zaustaviti Zemlju barem na dva sata. Ta kamena petica, ta mramorna uber buhtla, taj najsavršeniji grejpfrutić hemisfere napustio me već sutradan s nekom glupom isprikom u stilu da bih ja nju samo iskoristio, i da sam s njom samo zbog sisa, našla si je mlađeg i jačeg s većim autom, i više se nismo vidjeli. Bio sam neizmjerno tužan što se ne mogu više igrati osobnim svetim gralom nakon što sam ga već držao u rukama, i nakon nje više nikad nisam imao djevojku koja je bila zadovoljna svojim grudima. A možda nije ni ova, jer sam je od ushićenja zaboravio to i pitati…

Mislim, ono, jeste li vi normalne, pa pogledajte samo kako smo mi strejt mužjaci zadovoljni svojim pimp… Hm. K vragu, vidim da imam još jednu temu za sljedeći tjedan, ali vratimo se na srž problema. Grudi su pretežno mliječne žlijezde koje su ženama služile kao posuda za dojenje djece, a muškarcima da im se objese kad im dosadi raditi sklekove. Žene danas masovno odbijaju dojiti da bi im sačuvale oblik jer im ih pohlepni bebači nemilosrdnim cicanjem od loptica naprave palačinke. Njihovo pravo, a koliko je zdravo namjerno djecu trpat umjetnim čudesima pitajte Babe i Rode, mislim da ćete se fino napričati. Muškarcima sise ne služe ama baš ničemu, osim da se porežu kad se briju prije Faros maratona (peklo me prvih 15 km, nikad više), i da ih tu i tamo neka nova teta gricne, misleć da vam je to erogena zona. Dakle, samo smetaju.

A žene? Ženama počnu naglo rasti i smetati u preranoj dobi, kad im služe da bi se razredni imbecili šlatajuć i štopajuć iživljavali na njima. Ja bih im stvarno ustavom zabranio da rastu do osamnaestog rođendana. Vrlo rano djevojke shvate moć koju im pruža francuski izraz dekolte (imamo li hrvatski? Sisogled? Vididojak?), pa obuku majicu s rupom i hrpu poštenih muškaraca pretvaraju u tupave idiote zapletenog jezika, staklenog pogleda i vrlo šturih rečenica koje pretežno nemaju smisla. Zašto? Jednostavno, volimo pogledati to što mi nemamo i nikada nećemo imati, vratimo se u dane djetinjstva i sjetimo najdražeg autića, pikule, čega god s čim smo išli u krevet i držali pod jastukom ili čvrsto stisnuto. I mi bismo tako dok smo još u srcu mladi htjeli držati cice, voljeti ih, maziti, raditi ono hipnotizirajuće ‘D-tč’ kad lupneš jednom o drugu i gledaš kako se pripijaju i odbijaju, tražiti ih dlanovima tijekom doggy stylea riskirajući da izgubiš ravnotežu, zariti nosinu među njih i osjetiti sitne kapljice znoja (ne, ne smetaju nam u tom slučaju, niti će nam ikad smetati)… A vi nam to ne date jer mislite da smo s vama samo zbog njih, ne shvaćajući da je to divna dodatna oprema i da ste totalno u krivu. Sebičnjače. Nema te, bože…

Idealna klasifikacija veličine grudi ne postoji, u našem se narodu ustalila podjela na četvorke, petice i one ispod toga. Realno je da većina žena ima prosječan broj, dakle trojčicu. No, niti jedna žena nije zadovoljna s trojkama. Ako je žena sitna, sitne su i one, ako je velika, trojke su joj premale. Žena s dvojčicama je nesretna, jer smatra da priroda nije fer i duboko mrzi sve što je veće od nje, i to naglašava non-stop, često kvareći seks i vezu – ekvivalent tipovima s pimpekom manjim od 15 centimetara koji su svjesni da tu ima još lufta.

Jedinice su čuđenje u svijetu, manje nezadovoljne od dvojčica, svjesne da nedostatke (po njima) trebaju nadomjestiti drugim atributima, pa tako nevjerojatno forsiraju minice, štikle i frizure, pa se shodno tome okrećemo i za njima.

Duboko u duši su i one malo razočarane što svevišnji tog dana nije dijelio veće antistres loptice, i imaju vječnu rečenicu za trenutke stupanja u prvi fizički kontakt kad više nema povratka ‘Male su, ali će imati takav oblik i kad budem imala 50, a neće se odvratno objesiti i opustiti kao onim droljama kojima buljiš u dekolte!’. Cure bez broja se uglavnom odlično uklope u svako društvo i rade sprdnju od svojih natruhica, pa su zbog autoironije i normalne spike u biti najpoželjnije za druženje i škvadru.

Žene koje su naslijedile četvorke, dakle, govorimo o lijepim, velikim budućim kruščićima, tim sočnim tijestima za pizzu, pardon, skrenuh, uglavnom smatraju da im cice donose nevolju. Ne žele biti predmet gledanja nego slušanja i shvaćanja, ali ipak često pokažu i isture ta dva brdašca, čisto zato da se sutra mogu frendicama žaliti kakvu su budalu pokupile u discu ili gdjegod već…

Još je gori problem s peticama, koje em ne mogu normalno spavati, em im s godinama lagano iskrive kralježnicu, em im je prokleto teško naći grudnjake kao i meni samterice (jebote, gdje ima normalnih samterica za nas između 90 i 100 kila, uskoro bliže 90!?). A i tu je sad vrlo teško uspostaviti komunikaciju kad mužjaci vide čime baratate, i fokus im je zauvijek promijenjen. Pa ih zato ne vole, jer misle da bi svijet dvojčica puno zanimljiviji i jednostavniji, pogotovo kad treba potrčati za tramvajem ili dohvatiti nešto sa stražnjeg ringa špahera. “Dušo, daj se pliz nagni i dohvati mi čaš… Jebiga…”

Postoji promil žena koje iskoriste svoju prirodnu sisnu ljepotu i njima se bogato udaju, poput Nives Celzijus. Dobro, samo udaju, kao i dio onih koje doista traže nekoga tko će biti zaljubljen u njihove balote. Ali već oko dvadeset i pet, one počnu gubiti formu i tjeraju ih u očaj, pa ih mrze, režu, bacaju, prepravljaju, kupuju nove koje nisu kao stare, i sve ode k vragu.

I tako, žene s cicama manjima od neke glupe, nabijene nam norme, mrze svoje sise jer su muškarcima neprimjetne (i cice, i one zbog toga), a pogotovo ako metar ispred ili iza njih korača nositeljica sočnih prpošnih pomičućih blagolelujajućih četvorki. Jer smatraju da muškarac ne gleda dalje od dobrog dekoltea, i da zbog toga moraju zadovoljiti niz kriterija kako bi ga osvojile. Male cice ženama rađaju osjećaj da ništa, pa čak ni J-Lo guza ne okupira muški mozak poput velikih sisa. Cijeli život moraju slušati o tuđim sisama, gledati kako se njihovom partneru šire zjenice kad su u videokrugu veći primjerci, i osjećati se diskriminirano jer se moraju dvostruko više truditi oko tipova koje bi htjele potrošiti ili posjedovati.

Žene s velikim cicama, po njima bez truda poberu dvostruko više tipova, no ne shvaćaju da sa zakonom velikih brojeva pokupe i dvostruko više infantilnih imbecila koji ne znaju razliku između ljudskog bića i albuma sa samoljepivim sličicama, i onda se svi puno više nerviraju nego što bi trebali.

Pa umjesto da lupate glavom u zid, budite ono što jeste i kakve ste ispale, ali budite, i nemojte biti zavidne drugima jer imate samo jedan život i nitko vam ga drugi neće živjeti. Zajebite tuđe sise i nosite svoje, male, velike, razroke ili šljivaste, najponosnije na svijetu, i tešite neke druge ljudske karakteristike koje se daju tesati. I krenite s osmijehom u život -jedan iskren osmijeh vrijedi puno više od najputenijeg proreza među dojkama. Sise su muškarcima poput svježih domaćih čvaraka u frižideru, divna stvar, ali ako ih nema pri ruci, zaboraviš da postoje. Dok ne ogladniš…

Top 10 likova koji će vam pokvariti roštiljanje

Toplo je, volimo meso i druženje, Svevišnji nam je dao komad zemlje koji nije ni na Grenlandu ni u Sahari pa objenoške vikendima trčimo na djevičanske livade i guramo se po njima sa svojim roštiljima, gradelama, dekicama, pićem… Jer mi to volimo, i nitko nam ne može ništa. Osim iritirajućih spodoba koje nam uvijek pokušaju otežati užitak gradelade. Evo i njihovog popisa…

Vatroslav Piromančić
Kada se treba zapaliti vatra za dvadeset ćevapa i kilogram vratine, Rambo 3 dolazi iz šume s panjem veličine dvije Slovenije, granama, lijanama, slamom, sojenicom, cjepanicama i kamionom hepo kockica. Napravi lomaču dostojnu ispraćaja Torovog sina jedinca završetka loze, i zažarenih očiju ne miče od buktinje dok ne ostane bez obrva, trepavica, brčića i cakline. Nakon toga se vrati u svoj ured i miruje do prve prilike ničim ne odajući svoju tajnu.

Pesimistica
Obično je riječ o osobi ženskog roda koja uvijek ima barem desetak bapskih primjedbi kojima pokušava dati do znanja da i ona postoji. To je ona spodoba koja će odmah reći da neće biti dosta mesa, da je ulje od repice kancerogeno, od suncokreta otrovno, a ono treće odvratno, da će sigurno pasti kiša, kako su ono tamo grmovi ambrozije, i da jednostavno mora pasti kiša jer je ona tako pročitala na jednom sajtu. Kako nema pravde, takve osobe nikad ne završe na ražnju, ali joj ponekad srećom nakon 26. gemišta netko kulturno kaže što joj ide, da citiram kolegu iz Skradina – „Muči više babet’no, glupa si i dosadna!“

Mudrac
Muški oblik pesimistice, knjiški moljac bez ljubavi, družice, života i sreće. Jadan je što nema wifi signala da nahrani Pikačua ili pomakle tri levela Candyja, pa iritira svojim zapitkivanjima, sugeriranjima i pojavom. Ako dva lika uz vatru pričaju o seksu, nogometu ili iznutricama, on će doći i početi o politici ili vremenu. Ako je riječ o mesu, on će spomenuti da je čitao da se pac ne radi tako nego drugačije. Ako se svi smiju, on smišlja nešto još smješnije, i stalno nešto prtlja oko vatre, gurka ugljen, miče meso s rubova, zakaj ovo, zakaj ono, a kak’ to okrećeš, i općenito zaslužuje biti obješen kao Tamburix u zadnjoj tabli Asterixa.

Alkos
Došao je na roštiljanje drito iz birtije, s pivom u džepu, i fali mu društvo da bi se svi smijali njegovim doskočicama. Nažalost, nitko ga još ne slijedi, često ni inače, pa ga uglavnom izbjegavaju u širokom luku, jer gdje god dođe – smeta. Ako sa ženama reže luk i guli krumpir, odreže si bar tri nokta, ako pere salatu, padne u potok zajedno s njom, ako igra nogomet s dječurlijom, umisli da je Prosinečki u Portsmouthu, pa ga klinci umlate po potkoljenicama i bar jedan mu se zabije glavom u otestisje, a on se potuče sa sucem… Nikad ne dočeka meso jer zakrmi u niskoj travi. Kad se probudi, ode tražiti benzinsku za još cuge. Neki se, srećom, ni ne vrate…

Trezvenica
Nije problem što netko ne jede meso ili ne pije alkohol, problem je kad im je to jedina spika da su po nečemu posebni. „Hoćeš pivo?“ „Ne, ne pijem alkohol, probala sam sa dvadeset jednom, u crkvenom kampu, ljudi su bili osupnuti divotom prirode, snenom večeri usukanom pod plavetnim nebom Alsacea, ali ja sam odbila nakon prvog gutljaja shvativši da mi to ne treba, čemu, zašto, tko smo mi, je li nam to treba, nisi bolji ako piješ, to je otrov koji te samo na agresiju tjera…“ Obzirni ljudi je saslušaju prvu minutu, ali bi ih neki poželjeli politi nečim… Ono, reci ne, hvala, i idemo dalje, tamo ti je kokakolica, pusti ljude da uživaju u svojim sitnim radostima i ne mijenjaj ih… Ovo je roštiiilj!

Vegetarijanka
„Meso ti nije zdravo, znaš kaj ti ono radi crijevima, zamisli da pojedeš ciglu, a i ta bića su imala majku, oči, jesi li ikada čuo to janje što ga sada gutaš, barem prestani žderati dok ti pričam, jesi li ti ikada čuo toplo nježno meketanje, a da ne pričam o sirotoj kozi kojoj su ga od sise oteli…“ Vegetarijanci su sekta koja je divna ako nije naporna i jehovasto vam nameće svoje zakone – naime, tikvice, patlidžani i šampinjoni iz folije su apsolutno savršen prilog mesinju. Ali kad ga udave, jaooo…

DJ (Dosadan, Jako)
On je i na vrh Velebita sposoban nositi svoju liniju, aparaturu, tri akumulatora od FAP-a i zbirku CD-ova kako bi barem jednom u životu došao do izražaja – puštati muziku koja nikome ne paše jer su došli uživati u prirodu uz meso, badminton, mrave i gitare. Ali ne, ne možeš protiv njega, a 6++ako jednog i ne pozoveš, pojavit će se drugi…

Pothladnica
Iako je vani toliko lijepo i normalno vrijeme, ona skreće pozornost jer joj je hladno. Nije dovoljno što se pola ekipe skine i baci na nju majice, čarape i poneke gaće, ona će sjediti sa strane i biti nadurena što nije nekako drukčije u centru pažnje. U tu kategoriju spadaju i alergičari, astmatičari, anti-vlažnici, mrzitelji dima i vrućine, histerični pčelofobi i općenito insektomrsci. Dođe vam da ih zapakirate u gigantsku najlon vrećicu i gurate hranu na rupicu dok skačete neobuzdani i veseli oko vatre u potkošulji i boksericama.

Marihuandžija
Lik koji misli da je cool ako na livadu, dječji rođendan ili space shuttle ponese gram marihuane, i onda to satima mota, popuši sam 80% i glumi da je Buda osobno, dok mu par siročića duva iz ruke i čeka da im otupi mozak. Uglavnom, za deset minuta ih THC sve spusti na razinu prerano ejakuliranog gnua, i upropašteni su za ostatak roštilja. Da barem pojedu manje…

Pasoglavci
Oni imaju psa, i oni su otkačeni i fora, a svi ostali koji nemaju pse su glupi jer je to ljubav i vi to ne kužite. A pašče im je naravno pametno kao i oni, i ne treba mu lanac nego je ovo čisti povratak prirodi. Sve je više nesretnika koji ljubav ne mogu pronaći s ljudima, pa si u stančiće kupuju četveronožna stvorenja koja bi po defaultu trebala ganjati životinje po livadama i šumama, pa se siročići nenavikli pogube po prirodi, izgrizu dječurliju po nogama, sruše roštilj i siluju jazavca, dovlačeći doma stotine krpelja, koji srećom prijeđu i na njihove vlasnike. Ali dobro, lijepo ih je gledati kako se vesele kostima… Ono, bitno je imati mjeru.

Golupčići
Pakao svakog roštiljanja je netom prohodao zaljubljeni par koji se ljubaka po dekici, eventualno igraju frizbee, ali samo međusobno, i guguću tijekom cijelog dana i noći. Dođite na roštilj nakon tri mjeseca veze, a ne sad, vi i vaše cmakanje – roštilj je društveni događaj!

Dosadan susjed
Svaki roštilj nekome smeta, a najčešće je to susjed čiju travu gazite, kradete povrće, lomite bagreme, ili već nešto po izboru – svaki put vas iznenadi. Povod je u tome što je čiči dosadno, pa vam samo želi popiti sav alkohol koji posjedujete i hofirati veselijim ženama. Da, teško ga se riješiti…

Onaj koji roštilja

Uglavnom teži egotrip koji roštilj smatra svojim remek-djelom i kmeči kad mu ne donesu pivo ili gemišt, dječurlija žica komad mesa, zgodne žene ignoriraju, a komarci imaju slet na njegovoj satima znojnoj ćeli. Na kraju mu svi pojedu najbolje dijelove i otmu najbolje komade, dok on još tri dana smrdi na meksički zaljev zbog previše spaljenih hepo kockica. Upravo poput autora teksta.

Duboka isprika na identifikaciji, tekst bi trebao biti šaljiv, roštiljali vi nama svakoga vikenda!

*Tekst je objavljen na portalu Pun kufer 2014. godine

Zanzibar: Kako sam ušao u srce Afrike

Zanzibar je otočje i autonomna oblast u sastavu Tanzanije, negdje na sredini Afrike, južno od Ekvatora, malo iznad Madagaskara. Najveći su otoci Pemba i Unguje, a potonjem tepaju da je baš on sam Zanzibar, pa ćemo ga tako i tretirati do kraja teksta. Na Unguji je, u Stone Townu (Zanzibar City) rođen veliki Freddie Mercury, nekad je bio najveće uzgajalište klinčića, a danas ga reklamiraju kao raj na Zemlji i otok začina. A tu je i jedna mala hrid u Oceanu, koja se zove The Rock i ima posebnu priču, pa se polagano krenulo u avanturu.

Putovanje
Zanzibar je daleko, dva sata avionom do Istanbula i onda još sedam do samog otoka ili najvećega grada Tanzanije do kuda također leti Turkish Airlines, aviokompanija s jako dobrim filmićem za vezivanje pojaseva i još boljom hranom. Ako vam netko kaže da sletite u Dar Es Salamu – nemojte, jer ćete se do Zanzibara napatiti lokalnim letovima, trajektima i pogotovo taksijima. Svim lokalcima ste samim time što ste bijeli – bogati Rusi, i teško ćete se izvući neprevareni.

Izašao sam iz neklimatizirane zgrade Dara u trope opijen vrućinom i vlagom, osjećajem koji me od prvog trena nepogrešivo vabi jednom godišnje u sivim zimskim danima. Da sam mlađi i u drugim okolnostima, umjesto u ovim kad idem pobjeći od ljudi, uputio bih se taksijem do luke i onda trajektom do Zanzibara, ali kako za otprilike istu cijenu dobijete i let avionom (60-70 dolara), odluka je pala vrlo brzo. Kola i kava na aerodromu su 20 kuna, a onda kreće tradicionalni folklor siromašnih ljudi – kako preveslati turista.

Nakon 61 prođene zemlje i svakojakih doživljaja, shvatiš da su uz carinike nažalost prvi ljudi koje upoznaš u nekoj novoj zemlji – taksisti. Dugo sam se durio na njih, ali si sada dopustim dvadesetak eura da gledam kako me varaju i uživam u svakoj sekundi. Dvadesetak dolara lakši, i nakon sardinski stisnutog leta Cessnom, i vozači taksija su došli na svoje. Ukupan gubitak cca dvije runde cuge u Zagrebu, osjećaj disanja lokalaca – nevjerojatan. Krajnje odredište iskopano na Booking.com-u je plaža Paje na istoku otoka. Nungwi na sjeveru je najljepša plaža, ali su lokalni prodavači iritantni i u ožujku je jako oblačno; zapad je zagušen – kamen i bez plaža za kupanje, a jug je u mangrovama, tako da sam se uputio na istok, raj za kite surfere i nekako najmirniji.

Dolazak
Stone Town je toliko siromašan da vam se kida srce. Mesnice i ribarnice su na otvorenom, muhe, prljavština i neka gužva na cesti od koje te u početku strah, ali nakon par minuta shvatiš da je krvotok sličan kao i u Vijetnamu – samo se prepusti gomili. Osim ako si pješak, pješaci su nebitni, a i ako netko šeće s puškom pored disko kluba samo mu se nasmiješite… Isto je tako s hranom. Ne težite bogatim i otmjenim restoranima, nego jedite na ulici s lokalcima. Odmah kupite lokalni alkohol, Konyagi, i uzimajte po gutljaj svako jutro protiv inih infekcija koje vas doslovno gledaju u oči.

Smještaj u Cristal resortu sam na početku kišne sezone (ožujak nije strašan, travanj i svibanj jesu – zaobilaziti) platio oko 40 dolara po danu, nije uključeno davanje tipova, mačke lutalice, bazen dug osam zamaha (izgleda kao olimpijski na stranici), ali i 36 koraka od bungalova pored istrošenog leuta i kroz palme do beskrajnog mora, pješčano mutnog, toplog i punog algi, ali uvijek mora. Školjke se ne diraju niti nose kući, kao ni koralji, ni nosorogovine ni slonine, a pokušaj prenošenja se kažnjava zatvorom. Pijesak u boci? Apsolutno!

Bungalovi su na razini onakvog smještaja kojeg uzmete kad vas zahakla baka u crnini na izlasku iz busa na prvi dan godišnjeg, granično uredni, vidi se da lokalci žive potpuno drugačijim uvjetima. Uglavnom, nešto u razini Bola za siromašne, s time da je neosvijetljena šetnica sama plaža, a hoteli i apartmani su na kamenobac od mora. Kad je plima. Ujutro, za oseke, more pobjegne 2 kilometra pa gledate dječurliju kako gacajući skuplja školjkice, crviće, alge… Tu su sveprisutne vrane (dobro da mi je Clio u Zagrebu), iritantne muhe (od 9-17 sati), te tek pokoji komarac, grandiozni mravi i mačke žicalice koje te ne puštaju čim vide da jedeš. Dakle, svugdje isto, barem što se mačaka tiče…

Što jesti i piti
Zanzibar, nastao od riječi Zibar i zen, nema baš nešto šaroliku kuhinju, premda je u povijesti bio bogat začinima. Uzrok je naravno, siromaštvo. Osim što kao da se stide svojih recepata, uporno forsiraju tajlandsku i indijsku kuhinju, jednom ti u restoranu operu ruke, ali sljedeći put više ne. Lokalna cuga je Konyagi, miriši na gin, limun, rani Likvi i pakao, piva ima 5-6 vrsta, klasični lageri (Serengeti mrvu konkretniji od svih), a još nisu čuli za pojam crafta. Vina su dvadesetak dolara po butelji, pretežno – američka, južnoafrička i čileanska. Govedina dolazi na ražnjićima, kao i kozletina je žilava, ali kad kozle ima onaj neki šmek…

Jelo otoka je po meni riba u kokosovu umaku u prčij.. buffetu Africana u selu Paje. Jedoh na pet mjesta, ali ovo je bilo sve. Lažu da je riječ o tuni, ali ta gustoća, mekoća, mirisi, začini koje još nemam u moždanom folderu, ispunjenost, pogodak povrća… Radio sam krug vilicom po cijelom tanjuru kako bih okupio savršenstvo u cjelinu… Curry od hobotnice je odmah za petama, salate su relativno dosadne, bez začina…

Lokalna, odnosno večera s nacionalnim jelima u vrlo skupom resortu nije donijela očekivane rezultate. Juha od povrća nije bila jestiva, curry s lignjama korektan, špinat s kokosovim mlijekom kao iz posebne edicije baby kašica, piletina bez ideje, a jedini plus je bila hobotnica pečena na grillu. Ali na aluminijskoj foliji. Zgodno za probati, osim ako vas ne ubiju vaši omiljeni gastro naziji. Hrana je općenito pikantna i bezvoljna, od voća lokalci jedu najviše mango, ananas, kokos, bljedunjave lubenice i passion fruit. Ovog zadnjeg kao da je Deniz Zembo crtao, ali i nije neka sreća. Škamplji curry je brutalan, dok file kingfisha nalikuje prženoj Boroleti. Od priloga klasično kuhano povrće, riža, čips i okrugli sićani kikiriki. Od vlage su sve soljenke začepljene, a sol u jelima baš i ne koriste.

Općeniti je zaključak da je istok otoka stvoren za kite surfing i hladno pivo, a zapadni za švrljanje po gradu, disko klubovima i istraživanju gastro ponude. Zanzibar je uglavnom previše posvećen turistima da biste izbjegli ćevape i pizzu, u ovom slučaju bezidejni BBQ, Indiju i Tajland. Cijene obroka, od 30 kuna na cesti do stotinjak u malo boljim mjestima, do 200 kuna u The Rocku, najpoznatijem i najrazvikanijem lokalu i znamenitosti otoka. Ono kad obećate da ćete se slikati na najrazvikanijem mjestu svijeta za putoholičare, pa se razočarate cijenama, hranom i pogotovo plažom i morem. Fotoshop…

Još malo podataka za turiste
Paje beach je jedan od par highlighta Unguje, ne toliko velikog, koliko napučenog otoka uz obalu Tanzanije, koji iz određenog kuta stvarno izgleda kao raj na zemlji, no tako izgleda i Lastovo. Pađe, kako se izgovara, tijekom jutra više liči na Juricu Pađena na Farmi nego na raj, jer je oseka poprilično ogromna, odnosno do kraja koraljnoga grebena. Gdje vas voze na ribičiju za 120 dolara. I na big game fishing za 250. A dali biste 300 samo da Amerikanke u ležaljci do vas prestanu mljeti o tome kako si “opće nisu stare jer imaju 32 godine“. Iako je homoseksualizam strogo zabranjen na 97% muslimanskom Zanzibaru, sve vrvi od „frendova“ i “frendica” koje nitko ne ferma, kao ni sitne dilere koji nakon dva dana stvarno postaju naporni na svojim skuterima. Skutere inače toplo preporučujem, jer je otok širok pedesetak, i dug stotinjak kilometara, a uz divnu šumu Jozani (ne miješati s Lužanima), ima i leptire, začine, dupine, majmune… Dakle, stvarno za svakoga ponešto.

Drugi oblik hodača namjernika su heteroseksualni parovi, osuđeni na jutarnje lutanje po pet kilometara divnog bijelog pijeska, ili prema pučini na kojoj vrebaju milijuni ježinaca i brza plima, jer druge zabave baš i nema. Uz more ćete u pijesku zapinjati ako ste na oko 100 kila ili imate mala stopala, malo iznad linije mora ćete gaziti po neuništivoj morskoj travi, negdje između će vas mučiti tvrdi ostaci školjkica. Ali uz malo truda, Zanzibarski pijesak nadmašuje i kubanski i australski. Kako noću na njemu spavaju brojni psi lutalice, nikako se ne savjetuje leći na isti, a kamoli ne dobro se otuširati, jer ćete lako dobiti nešto što baš i ne želite donijeti prijateljima i doktorima u zaraznoj.

Plažom hodaju djeca koja vam žele prodati školjke i narukvice, curice koje skupljaju alge za hranu i kozmetiku, klinci koji skupljaju boce. U biti, nećete vidjeti dijete bez jutene vreće u koju trpa sve iskoristivo. Tu su šatro Masaiji, visoki metar i školjku, koji će vam pokušati prodati nešto od drvenih čaplji do marama i drugih suvenira. Za razliku od njih koji su dotjerani kao Lado ansambl (bordo crvenkasta oprava, Jugoplastika sandale, poprilična čakija i torba s dekicom ili suvenirima za prodaju), tu su i likovi na bajkovima i skuterima koji nude kite surf (sport koji nije za mužjake iznag 90 kilograma, provjereno), surfing pad, ronjenje, tunolov, vozikanje na jedra, safari. Na kraju, tu su i likovi koji izgledaju toliko loše i pokvareno kao da su sa sjednice sabora izašli, a nude hašiš, travu, plivanje s dupinima, i što god ti treba prijatelju, jer Zanzibar je Hakuna Matata.

Ta, druga najčešća riječ nakon Mambo (pozdrav, ne ljute se i ako kažeš Đambo), ovdje je izraz za nešto između fjake i tuluma, a puno bliže fjaci. Kako su skužili Ruse i Amere, cijene se penju u nebo i nikako ne odgovaraju hrvatskom novčaniku. Pivo na plaži je oko 15 kuna, okusa nema, ali ima pola litre tekućine i malkice puca. Na 30 stupnjeva i 90% vlage mislim da bih nakon tri decilitra Varionice ili Zmajskog učio Masaije kako se skače, djecu bacakao u more, a Amerikankama objašnjavao zašto je dobro da postoji Putin. Srećom pa sam na dijeti, odvikavanju od Europe, pa jedem samo ono što se nudi, a nude se gluposti. Tajlandska, indijska, američka i to je to od kuhinja.

Nedjeljom djeca idu na izlet, pa ih se njih stotinjak brčka u punoj odjeći i obući uz neviđeno veselje. Što se ne brčka, napucava loptu, čisti Sedmi kontinent… Nema bojazni da će im se smočiti novčanik ili mobitel, cipele ili skupa majica. Osušit će se po putu… Ponio sam nešto igračaka i slatkiša, odšetao u selo i zovnuo njih par da im to dam. Odjednom ih se stvorilo 30 i počeli su mi čupati sve iz ruku, ruksak, naočale. Pobacao sam i igračke, Moto i Jadro i Jaffa kekse i obje Domaćice, i bio sretan što sam izvukao živu glavu. Nije dobro…

A najveći razlog što sam otišao na Zanzibar a ne Mauritius, Sokotru ni Reunion je bio taj što je Rok gledajući 250 najljepših mjesta na svijetu na netu skužio The Rock i rekao “Gle, ovo se zove kao ja, kad idemo tamo?” A ja sam mu odgovorio: “Buraz, kad maturiraš, putujemo.” Rok je napravio skrušenu facu i stidljivo upitao “Jel moram s peticom maturirati?” “Ma samo ti maturiraj.” Rekoh i stisnem mu peju. Uglavnom, imao sam misiju….

Umjesto zaključka
U Pajeu u ožujku jutra su s laganom maglicom oblaka, do nekih 13-14 sati upre sparina, a onda krene ugodan vjetar. U suton vas tjera na razmišljanje da se zagrnete, dok kad padne mrak radi ono nešto jedinstveno za trope – svježe pirka po ušesima a u ostatak face udara toplina od vječnih 28 stupnjeva. Raj.

Za Tanzaniju treba putovnica važeća sljedećih 6 mjeseci na što me nisu upozorili u agenciji prije nego su mi prodali kartu (trebao sam i sam provjeriti, ali eto), pa sam u startu ostao bez 2500 kuna (putovnica, karta, drugi aerodrom) i dana i pol truckanja i presjedanja, pa sam bio malo ljut na sebe. Turkish Airlines ima genijalne upute za ponašanje u avionu, ali u Dar Es Salaam slijeće i odlijeće u 4 ujutro. Srećom da vizu čekate sat i pol vremena – ovdje se ništa ne radi na brzinu. Hakuna Matata, rekoše…

Istovremeno, osjećao sam se nekako lakše jer sam odbio prenijeti paket za sirotište na jugu Tanzanije. Isti ugodan čovjek iz Agencije me zamolio da stupim u kontakt s curama koje će mi dati neke vrećice i da to samo prebacim do Dara, pa će to tamo pokupiti taksist. Ne da sam se prepao, nego bih pet kila nerava izgubio preko pola Indika od straha da mi netko nije stavio nešto u vrećicu pa da čamim desetljeća u afričkim zatvorima. Sorry, volontirat ću koliko treba, ali previše sam serija i filmova pogledao. I još mi je teta nabila osjećaj krivnje, brrr…

Uglavnom, Zanzibar se mora vidjeti, ali pet dana je apsolutno dovoljno za pregled potpuno različitih strana svijeta, mora, plaža, detalja. Presretan što ga vidjeh, stavih 62. crticu na karti svijeta, i malo oporavljen, vraćam se bolji u ovo sranje što se životom zove… Idemo dalje.

* Originalan tekst je izašao na portalu Gastro.hr
https://gastro.24sata.hr/kolumne/zanzibar-sto-jesti-i-kako-piti-u-srcu-afrike-20837

10 dana bez Roka – vrijeme je da se pozdravimo

Nakon što je kroz stan prošlo preko 200 najdražih ljudi i iselile moje četiri Vještice čuvarice (Dunja, Terka, Priska i Stanka), konačno sam ostao sam i zaključivši da su sve suze prolivene, krenuo čistiti stan. Usisao, pobrisao prašinu, oprao podove, stavio veš u mašinu i skužio da nemam omekšivača. Ušao u Rokovu sobu, posegnuo iza vrata po novu bocu, pogledao na kartu na zidu i rasplakao se kao jesen na Rabu…

Teško se pomiriti da je to bistro i veselo dijete prešlo u neku drugu dimenziju; stalno se pokušavam uvjeriti da je to konačan odgovor, ali nekad te emocije satru.

Trenutno je prebolno biti na mjestu gdje me sve podsjeća na Roka, a nešto iz dubine mene govori:
„Riba, sad ideš na put, nekak’ moraš dalje.“

Tjedan dana su me na životu držali razgovori s četiri prijateljice koje su donijele svoju dušu, a uz nju, kako to ide, svoje četkice, čarape, micelarne otopine, botoks za kosu i nisu me pustile niti trenutka samog. Dočekivale su i istjerivale ljude koji su se došli isplakati, prepričati svoje doživljaje s Rokom, makar sjediti i šutjeti. Pričešćivale su me tabletama kad je trebalo, punile juhom i ugljikohidratima, micale od alkohola, tovile ko nekog izgubljenog gusana čijom se jetrom žele osladiti…

Ustajao sam svako jutro s uzdahom olakšanja: „Još ste tu…“

Sprovod mi je u magli, pamtim samo da je Dunja predivno pročitala sve što sam imao za reći, kažu da vas je bilo 2.500, nisam vas stigao sve zagrliti, ali svima vam veliko hvala.

Matko me poslije isporučio u Split, s Tinom i Jakšom došao sam do zadnjeg kraja Korčule i tamo sam izljubio svoje starce, koji, kada je zima, žive toliko daleko od svijeta da je Fargo za njih Las Vegas. Preživio sam ledenu, vlažnu i slanu noć na otoku s poplunom od kamena, ujutro tjerao od sebe mamin hram utovljenih mačketina (koje ju nevjerojatno umiruju, jedna se sad i zove Rok), i zbrisao na najdalji mogući rt, plakao u more, urlao, razbijao stijene, još plakao…

Pobjegao sam za Zagreb isti dan, jedva stigao na polaganje urne i krenuo odgovarati na mejlove, sms-ove, poruke… I shvatio da se moram maknuti. Jer koliko god vas volim, kada bih sada sjeo sa svima vama koji ste se ponudili da popijemo kavu, uništimo rakiju, prošećemo Sljemenom ili samo šutimo, ne bih se pomaknuo s mjesta sljedećih pet godina.

A pomaknuti se moram jer smatram da sam dužan još puno toga napisati i stvoriti, i zato odlazim na jedan udaljeni otok gdje ću se pokušati rekuperati i staviti na papir nešto što bi moglo pomoći novim generacijama roditelja i djece. Neka to za sada bude mala tajna, a ja vam se javim za dva tjedna. Do tada me neće biti u javnosti, ne zamjerite.

Zahvalio bih se svima vama koji ste me u onaj ponedjeljak zagrlili, ili došli ispratiti Roka, Mihaeli i njezinoj obitelji, mojim ljudima iz 24 sata što su mi rekli da polako dođem sebi, kao i svim medijima koji nisu ovo spominjali ni razvlačili apsolutno nigdje.

Isto tako Mensašima, Goranovcima, curlingašima, plivačima, bowlingašima, pivarima, vinarima, kuharima, novinarima, ljudima iz firmi u kojima sam i s kojima sam radio i surađivao.

Mladenu, koji je u Craft roomu napravio karmine… ispričavam se u ime frendova koji su maznuli one boce šljivovice i upucavali se konobaricama, ali to su moji prijatelji.

Svim ljudima koji su voljeli Roka, mene, koji shvaćaju kolika može biti ljubav rastavljenih očeva i djece, život koji nije savršen.

Ribino jato, vama najviše hvala, konačno sam upoznao ženu u sebi.

Rok, hvala ti na najljepših 12 godina života, projurio si kao meteor ljubavi, napravio me boljim čovjekom, a svijet ljepšim mjestom. Rokatanski, idemo mi dalje, sa mnom si uvijek.

Bezuvjetno, najviše i zauvijek, voli te Tvoj Tata.

In memoriam: Rok Jakopović Potz, 2005.-2018.

Rok, Roksa, Rokatanski, sine!

U ovom najtužnijem, najstrašnijem trenutku mog života, želim ti reći koliko sam sretan i ponosan što sam imao baš tebe.

Od prvih trenutaka kad si došao na svijet bilo je jasno da si bistar, duhovit, inteligentan i znatiželjan dječak. Uglavnom, moglo se zaključiti da će sve biti po tvom.

Meni, infantilnom veseljaku kojem si postao centar svijeta postavio si najveći, najteži i najkompliciraniji izazov – kako biti otac.

Uskoro smo nas dva takva krenuli u avanturu – pješice na Sljeme, na ljetovanjima plivajući na obližnje otoke, fotkali smo daždevnjake, istraživali zagonetne odaje, sakupljali skrivene predmete, istraživali i upoznavali okolinu, zabavljali se i smijali, jeli, pili, putovali…

Iako si najviše volio buljiti u ekrane i igrati igrice, kao i većina tvojih vršnjaka, nakon par minuta nagovaranja, zajedno sa divnim i dragim prijateljima, učiteljima, izviđačima i poznanicima i svim ljudima kojima si bio okružen obišao si većinu Hrvatske, a trebao si cijeli svijet, riješio desetak Escape roomova, pronašao preko 200 geocacheva, posjetio 8 otoka… divno je bilo gledati koliko si pritom bio beskrajno, beskrajno sretan.

Imao si sve što bi poželio, bezuvjetnu ljubav, zagrljaje, mir, pa i tortu od hrenovki i nachose s dva umaka čak i kada si bio na dijeti.

Barem jednom mjesečno išli smo na zajedničke izlete nakon kojih bi se iz Kopačeva, skrivene pećine ispod mora na Korčuli, smrznutog Gorskog kotara, najljepše plaže na svijetu na Proizdu i još stotine mjesta najčešće vraćao s rečenicom —‘E ovo mi je najljepši dan u životu’. A takvih je dana bilo puno, ali vremena nažalost – nikad dovoljno.

Bio si smisao mog života, moja sreća, razlog zbog kojeg sam se dizao debelo prije zore kako bih dan koji ću provesti s tobom učinio što dužim, znajući da ćeš navečer čvrsto zaspati u mom zagrljaju.

Zbog tebe sam uvidio ispraznost svih površnih stvari i shvatio da je nešto daleko najljepše i najvrijednije u životu biti otac, tvoj otac.

Nastojao sam te učiti da treba voljeti ljude, stvarati prijateljstva, ne raditi stvari koje ne želiš da rade tebi, davati igračke djeci koja ih nemaju, biti obziran prema slabijima i pokazati zube jačima.

Tjerao sam te jesti juhu, neke zelene zdrave užase, piti što manje gaziranog smeća, umjesto slatkiša žvakati jabuke… Dobro, nekad smo i varali, ali smo se barem uvijek tome slatko nasmijali.

Ni sekunde mi nije žao što sam te često, iako si negodovao, micao od kompjutera i mobitela da bi izašli na zrak i sunce, hodali po Bundeku, Jarunu, Sljemenu, tražeći geocacheve i Pokemone, bacali frizbee, vozili dronove, bacali kamenčiće u vodu…

Probao sam te što više nasmijavati, pričati ti lijepe priče, opisati divne zemlje i ljude koje sam upoznao i posjetio i kamo sam uskoro planirao voditi i tebe. Dao sam sve od sebe da ti budem najbolji otac, brat i prijatelj.

Više te nema, ali u mom si srcu, sa mnom, zauvijek.

Jer ova ljubav nikad neće umrijeti, moja jedina, najveća i vječna ljubav.

I zato Roksa, hajde obuci papuče, operi zube i vježbaj Super Mario Kart, jer jednom će ti doći tvoj debeli ćelavac, tvoj jedini stari dosadni TBDDKIV i zagrliti te najjače na svijetu, jer ti si najdivnije biće u svemiru i prokleto mi beskrajno nedostaješ.

Voli te tvoj tata.