Gin rastura: Hrvati su jednostavno poludjeli za ovim craft napitkom!

Domagoj Jakopović Ribafish, Damira Kovačić
02. kolovoza 2018.

Gin je posljednjih nekoliko godina nezaobilazno piće u ponudi svakog lokala ili restorana koji imalo drži do svog imidža. Kombinacija strasti i očite potražnje rezultirala je i proizvodnjom nekoliko domaćih craft ginova.

Kako kaže stručnjak za ovo popularno piće, gospodin Dario Grabarić, gin je piće od finog alkohola aromatiziranog borovicom i drugim aromatičnim biljem ili voćem. Taj alkohol ne mora biti isključivo žitni (neki su se u zadnje vrijeme uhvatili toga kao pijan plota) ili od melase, nego i od grožđa, voća, repe ili čega god “poljoprivrednog porijekla”. Dapače, većina takve “rafinade” se radi od grožđa (uglavnom tropa), zatim otpada iz šećerana (ne nužno melase), a tek onda od žitarica.

Prvi se put pojavio još u 16. stoljeću u Nizozemskoj no masovna se proizvodnja razvila nekoliko desetljeća kasnije u Engleskoj. Tijekom povijesti uglavnom je bio podcijenjen i smatran pićem za siromašne, a popularan postaje tek u ’20-im godinama prošlog stoljeća, pomiješan s tonikom i limunom.

Boom craft gina u Hrvatskoj

Gin je u posljednjih nekoliko godina doživio pravi preporod, a u Zagrebu ga možete popiti u gotovo svakom baru i restoranu. Po ponudi se ističu Hugo’s Garden, Esplanade 1925 Lounge & Cocktail bar, Aperitivo bar, Mr. Fogg, i Dežman bar. Osim popularnih brendova, poput Hendrick’sa, Bombay Sapphirea i Tanquerayja, u posljednje su vrijeme u ponudi i domaći craft ginovi.

Svaka destilerija u Hrvatskoj inspiraciju vuče iz geografske lokacije ili svojih drugih proizvoda zbog čega ćete na ovom popisu zasigurno naći arome koje vam odgovaraju. Povezanost s tradicijom učinit će gustativno i vizualno iskustvo još intenzivnijim pa se nemojte ustručavati isprobati gin mladih i kreativnih proizvođača.

OLD PILOTS (destilerija Duh u boci)

Strast prema ginu dodatno je povezala je dvojicu prijatelja, vojnih pilota Hrvoja Bušića i Tomislava Anadolca. U Zagrebu su snovali su mikro destileriju Duh u boci i London Dry metodom destilacije proizvode jedinstveni Old Pilot’s gin. „U proizvodnji upotrebljavamo isključivo potpuno prirodne, sušene i rukom brane biljke. Koristimo selekciju šest hrvatskih biljaka – borovicu, list masline, cvijet lavande, kadulju, naranču i korijen anđelike“, rekli su.

Old Pilot’s Gin u Zagrebu možete isprobati na nekoliko lokacija, u Bistrou Alegrija, Belluci Wine and Coffee Baru i Cheese Baru, a vrlo skoro i na brojnim mjestima lokacijama uz obalu.

KARBUN (destilerija Aura)

Proizvodnja gina Karbuna destilerije Aura iz Buzeta predodređena je tradicijom. „Nazvali smo ga Karbun budući da prilikom destilacije prolazi proces filtracije kroz aktivni ugljen, pakiran je u bocu od terakote, a etiketa je ručno iscrtana ugljenom “, govori nam direktor „Aure“ Mišel Sirotić. Uz osnovni sastojak, bobice borovice, u ovom ćete ginu osjetiti čak osam dodatnih aroma – đumbir, korijandar, koru naranče i limuna, majčinu dušicu, anis, kim i mažuran.

Karbun se poslužuje uz grumene aktivnog ugljena, koru naranče, suhi tonik i led, a doznali smo kako ima i brojne obožavatelje; na aplikaciji Ginventory, bazi od čak pet tisuća ginova, ocijenjen je vrlo visokom ocjenom 8.5.

NOSTROMO (Rossi)

Gin su u Istru donijeli mornari, zbog čega gin vinarije i destilerije Rossi simbolično nosi ime Nostromo (tal. za vođu palube). Ovaj je gin poseban zbog toga što je baza destilat malvazije istarske, a uz borovicu, nadodani su sastojci s čak pet kontinenata – suha narančina kora, kardamom, korijandar, piment, kim i sladić.

Pijte ga polako i putujte kroz različite mirise, od borovice, korijandera i naranče, do nota suhog cvijeća sve do sladića i anisa, a svoju bocu potražite u specijaliziranim trgovinama.

Rossi

LUFTBREMZER (Luftbremzer Gin Distillery)

Na zagrebačkoj je Trešnjevci, nakon uspješno provedene crowdfunding kampanje, otvorena destilerija pamtljivog imena i vizualnog identiteta te lokalnog karaktera – Luftbremzer Gin Distillery. „Sastojke nabavljamo od malih domaćih poljoprivrednih gospodarstava i berača samoniklog bilja“, pojasnili su začetnici brenda Filip Presečki, Vedran Lulić i Krešimir Agbaba.

Ispijanjem Luftbremzera moći ćete, osim nezaobilazne borovice, osjetiti i floralne note, herbalni akcent lovora te korjenasti aftertaste. Potražite ga u zagrebačkim restoranima Ab Ovo i Dubravkin put te barovima Akun i Corto ili naručite bocu preko webshopa distributera Fine Stvari.

Luftbremzer Gin Distillery

RHAPSODY DRY GIN (Butterfly Effect Distillery)

Mlada samoborska destilerija proizvela je jedinstveni gin koji je u isto vrijeme začinjen i umiruje. Dvojica prijatelja, Hrvoje Lindić i Andrija Horvat, kreirala su rapsodiju od čak 16 sastojaka, a najzanimljiviji je onaj koji se osjeća na samom kraju – kamilica. “Svi koji su ga isprobali ustvrdili su da je Rhapsody Dry Gin drugačiji, a to je upravo ono što smo htjeli postići”, zadovoljno govore.

Aromama bogat London Dry gin destilerije Butterfly Effect pakiran je u upečatljivu bocu iscrtanu šumskim vilama i leptirima, a možete ga pronaći u Pivoteci, Vrutku i Mrkvici.

GIN MB72 (OPG Bošnjak Ivan)

Dry Hopped GIN MB72 proizvodi strastveni brewer Mario Bošnjak u mjestu Sičice kraj Nove Gradiške. Objedinio je dvije strasti i stvorio gin u kojem je primarni alkohol dobiven destilacijom piva.

“Posebnost našeg gina je u tome što primarni alkohol dobivamo destilacijom – piva. Za dobivanje jedne litre gina MB72 potrebno je petnaestak litara visokokvalitetnog piva – piva bogatog aromom kvalitetnih hmeljeva. Destilat dobiven destilacijom tog piva filtriramo pomoću aktivnog ugljena. Zatim dodajemo začinsko bilje – plod borovice, plod korijandera, korijen angelike, plod anisa, koru limuna, koru naranče, korijen đumbira, koje se određeno vrijeme macerira. Dobiveni macerat se destilira i dobiva se mladi gin. Mladi gin odležava, a nakon toga se filtrira i dobivamo vrhunsko piće GIN MB 72”, kaže Mario.

Možete ga isprobati i kupiti u kušaoni OPG-a Bošnjak u Sičicama pored Nove Gradiške.

DUBROVNIK REPUBLIC Dalmatian dry GIN
Marcus, znanstvenik, bivši UN-ovac i profesor marketinga i Mario, bivši proizvođač piva i drvosječa, destiliraju gin u Zadru. U njemu su kleka iz Zadra, naranča s Elafitskog otočja, motar kao glavni izvor vitamina C, smilje i voda iz izvora rijeke Une.

Gin maceriraju dvije noći i jedan dan, a za destilaciju koriste tradicionalni bakreni Kotao. Svaka destilacija traje 9 sati. Sve detalje potražite na Facebooku i njihovoj stranici!

Croatian dry gin (MDM Perković)

Croatian dry gin najnoviji je proizvod destilerije Perković, već poznatog brenda u svijetu rakija i likera. Ovaj gin je nastao u suradnji vlasnika Dražena Perkovića i Marka Marinšeka , strastvenog botaničara i destilera iz Kutine. Posebnost navedenog gina je trava Iva, autohtona biljka naših krajeva posebna po svom gorkastom okusu, koja se već odavno koristi za spravljanje dalmatinske travarice. U ovom se ginu, uz borovicu, mogu osjetiti i arome muškatnog oraščića, narančine i limunove kore te cvijeta cimeta. Nakon mnogobrojnih degustacija Croatian dry gin našao je puno svojih poklonika, a njegov osvježavajući okus idealan je za miješanje s tonicima manje slatkoće.

Umjesto čestitke za rođendan…

Rok bi danas imao 13 godina. Ono što mi je prije trinaest godina bio najsretniji trenutak u životu, danas je najtužniji. Zadnjih sedam mjeseci tako egzistiram poput neke amebe, gljivim okolo, pokušavam raditi i živjeti, ali baš mi i ne ide jer sve boli do granice razaranja. Jedan mladi život se ugasio, ali umjesto da to bude netko iz susjedstva, škole, grada, pa da na osnovu njegovog primjera solimo pamet svojoj djeci da budu oprezni i pametni da se to ne dogodi njima – to se dogodilo upravo nama.

Život nam tako podijeli karte, a mi ih onda samo možemo preslagivati i čekati dok jednom konačno ne padne zavjesa. Rok je tako otišao negdje drugdje, na nebo, u svemir, u neki krug energije koji nas drži tu gdje jesmo, a to ne znamo objasniti. Nakon dvanaest i pol godina smijeha, suza, putovanja, gledanja filmova, kopanja nosa, druženja s prijateljima, njega više nema pored mene, nema uvlačenja u krevet, snenog krmeljavog zagrljaja… nemam više nikog da me zove tata. Prokleti odvratni svakodnevni pakao u kojem je sve gore i gore jer neke odgovore nikad nećemo saznati…

Roka su pronašli obješenog, nije bilo znakova borbe ni nasilja, samo prevrnuti stolac na kotačićima udaljen koji metar. Mjesec dana sam bio komad tupog vakuuma u koji su ulazile i izlazile ideje zbog čega, zašto se to dogodilo. Ulica je pričala da je bio žrtva mobinga, loše škole, neslaganja s roditeljima, depresije… Rok nije volio školu osim dvoje divnih učitelja, mobinga nije bilo, depresije nije bilo, to što smo se Mihaela i ja svađali jer smo mu htjeli dati samo najbolje, svatko na svoj način, i nije bilo vrijedno spomena.

U policiji su kasnije rekli da su današnji klinci oholi i bahati, i da je vjerojatno time išao izraziti neki svoj bunt. Tu mi je palo na pamet da je htio nešto dokazati i naljutiti nas jer je bio u kazni od ekrana, pa možda išao prenkat, pokazati nam da se s njim ne možemo zezat, i onda je to pošlo po zlu. Možda. Današnji klinci od 12 ne znaju granicu između života i smrti, jer kad netko blizak umre ti im ne kažeš da ga nema i da je zakopan u zemlji i da povratka nema, nego svi milkimo i tepamo; ma on ti je gore s anđelima, ona nas gleda odozgora, sve je u bijelom i bla bla bla. I te proklete igrice u kojima Super Mario ima 10 života, i filmovi i serije u kojima se sve uvijek spasi u zadnji tren… I tu dolazimo do najlogičnijeg mogućeg rješenja – taj mali hrabri i bistri kompjuteraš, gejmer, izviđač, on je išao raditi neki pokus. Išao je vidjeti kako to što je vidio na igrici Doki Doki izgleda u stvarnosti. Napravio omču i iz dosade ili istraživačkog duha, umjesto da radi zadaću, stao na stolac s kotačićima, poskliznuo se i… I svi me tjeraju da vjerujem u to, ali teško je vjerovati kad si ostao bez pola mozga i cijele duše…

Svaki put kad čujem neku našu pjesmu, kad netko spomene rokenrol, kad vozim pored mjesta gdje smo se kupali, putovali, istraživali i igrali se, raspara mi se utroba i želim eksplodirati jer nisam vidio ni shvatio što se događa. I stalno krivim sebe da sam mu htio previše pokazati, naučiti ga bitnim stvarima, da voli ljude, sebe, planet i veseli se malim stvarima. Umjesto da ga pustim da bulji u komp i mob i igra te proklete igrice. Nešto sam radio krivo, a ne znam što, koliko god me ljudi uvjeravali da je Rok već bio izgrađena osoba i da je to bio samo njegov izbor – mislim da više nikad neću biti onaj stari kreten Riba.

Ljutim se na njega, vičem, psujem i razbijam, bacim se na travu i plačem, skačem u more kad pada kiša jer je to najviše volio, lupam ovom glupom i praznom glavom u zidove i ne znam zbog čega se to dogodilo, zašto sad ne radimo palačinke s prijateljima i ne planiramo izlet na bazen, nove plaže, nove zemlje, izložbe, igre… Svaki put kad se poželim ubiti, a puno je takvih dana, nekako odagnam te misli i krenem čeprkati po njegovoj sobi, tražiti papirić, skrivenu poruku, neki trag ili znak da shvatim što se dogodilo, je li ga u ovoj zemlji psihopata i bolesnika netko sačekao i onako blesavog i naivnog… Ne, ne smijem o tome misliti, a stalno mislim o tome.

I tako, umjesto da danas Rok slavi kod mame, a ja čekam sljedeći vikend da još jednom proslavimo rođu, sjedim na obali mora, bacam kamenčiće, plačem i razmišljam kako nema pravde i kako je život odvratan i gadan. A opet, iako sam se raspao kad je bilo šest mjeseci otkako ga nema, i završio na hitnoj od grčeva i tuge, nekako mi se prejednostavno predati, ili otići za njim, koliko god mi falio.

Samo da mi je zagrliti ga, onako toplog i bosog u zgužvanoj pidžami, slušati kako odgađa pisanje zadaće i spremanje sobe za sljedeći dan i uz škakljanje i zezanciju otići pojesti doručak pa lagano u dan…

Fališ Rok, volim te beskrajno, zauvijek si tu. Oprosti ako sam ikad išta pogriješio. I samo da znaš, uši ću ti iščupat kad te nađem, voli te tata…

Jedno ljeto s Rokom, kako sam mislio da ga vidi Rok…

Odnosno, koliko je bilo lijepo dok je trajalo, tekst je iz 2013. godine… Javite ako imate krevet ili barku viška ovog ljeta.

“Svakoga ljeta jedan bradati debeli striček sa spojenom obrvom i ruksakom na leđima (tako sam ga nasrtao u vrtiću!) dođe po mene i odvede me svojim roditeljima na ljetovanje na Korčulu.To je moj tata, inače se zove Domagoj, ali je skroz djetinjast, pa želi da ga zovu Riba, što možda i je smiješno mojoj škvadri u 1a razredu, ali meni lagano ide na živce. I ona fora da dolazi po mene u školu u kratkim hlačama više mu ne prolazi, ali uopće nije loš kao čovjek, pa mu oprostim jer se stvarno jako trudi. A i nabavio je zalihe Barnija i rebrastog čipsa od paprike za put, pa bumo nekak preživjeli.

Tata vozi Clija i zbog toga je nekad iskop… iskompels… u bedu, jer svi drugi imaju veći auto od nas, pa mi stalno priča da uopće nije bitno koliko je auto velik, jak i brz, dok nas pretječu kamperi, biciklisti, čak i jedan Poljak s vršom na krovu. Zato se uvijek hvali da možda nemamo najbolji auto, ali da svakako imamo najbolju glazbu, pa mi odvrne one Ramonese, Green Day ili Supersuckerse, a ja jednostavno nemam snage ni volje da mu kažem da mi je ovih dana Katy Perry totalno genijalna.

Uglavnom, skroz je cool kad pjevuši, ali bi mogao biti i malo tiši da se mogu skoncentrirati na čitanje Garfielda, ah, konačno Split. Obećao mi je Aquapark na Ovčicama, štogod to bilo, i jedno i drugo – ideš, trampulini u moru! Pa ovaj Riba je mnogo dobar čovjek, možda mu se nisam trebao sakriti iza trampulina – iako ga je baš zgodno bilo vidjeti kad je doplivao do mene onako zelen od straha! Baš sam bio zločest, idem ga žicat sladoled da si pojede nešto slatko, to ga uvijek smiri…

Korčula, daleko skroz, ali tu je još jedan par djedova i baka koji mi jedu iz ruke i imam doživotnu pretplatu na hrenovke, čak i kad se tata zapjeni jer ne želim jesti one odvratne brancine i orade. Sva sreća da sam shvatio da blitva i nije tako grozna kako izgleda, pa se tu negdje nađemo na sredini. Ove godine mi više ne prolazi trik ‘lažnim suzama do koka kole’, mislim da su apgrejdali baku Mirnu, ufff…

Tata mi je počeo čitati novu knjigu prije spavanja, Put oko svijeta u 80 dana od Julesa Vernea, ne odustaje od namjere da od mene napravi Indianu Jonesa i zbog toga ga nekako obožavam. Doduše, nije baš trebao zaspati usred poglavlja, ali dobro, krenuo je u 5.00 iz Zagreba, mogao bih i ja, zijev…

Ah, jutro, idem brzo pojesti nešto slatko i nezdravo prije nego se tata vrati s pecanja i navali s voćem i povrćem, a onda ću ga nažicati da mi upali Wii, ne razumijem kako su te njihove generacije uspijevale preživjeti bez konzola ili barem mobitela. O ne, i stari je na nogama, sad će me sigurno daviti da idemo plivati i roniti jer je to zdravo. A što sad, samo da me ne namaže onim odvratnim gnjecavim antisunce kremicama, neeee, bljak… Sad ću ga za kaznu sat vremena daviti i prskati i neću mu pomagati kad treba veslati i lupat ću ga nogama dok se vozimo na pusti otok. U biti se baš super kupati i pičiti okolo, na koga li sam pokupio to da prvo kažem ‘ne’, pa tek onda razmislim? Možda na didu Zvonka, spominju neke zagorske gene, ali to mi uopće nije jasno. Bitno mi je samo da s njim rješavam križaljke i osmosmjerke, te idem na pecanje dok tata fuša, a ustvari jednim okom gleda atletiku. I nije mi postavio Wii, mislim da se jako ljutim na njega, već smo tri dana ovdje, a ja sam bez igrica, kome da ga tužim.

Danas se posvadio s mojom prabakom jer si je htio napraviti bevandu, a ona mu je rekla: “Pazi da se ne ponovi 7. 8. 1994.!”. Prabaka Kata ima 92 godine, ali svi se potajno dive njenom pamćenju. Osim tate, koji je svoju kraljevsku oradu dide Zvonka nekako kiselo zalijevao švepsom. Za mene se nekako uvijek stvori šnicla i pomfrit, a kad je tata jednom puknuo i rekao svojoj mami da me prestane toviti polijima, hrenovkama i nutelama, ona mu je samo ledeno tiho odgovorila: “Sine, i ti si samo to jeo do petnaeste, uz dodatak mesnog doručka i paštete, i sad ti ništa ne fali…” Pa se tata povukao u sobu, a ja nastavio gledati Doctora Whoa uz napolitanke, mislim da bih mogao biti on kad postanem velik.

Jučer je tata pometao stepenište jer je dida slomio nogu, a mama je umorna. Odjednom se sav ukipio kad se na naš mol na tri metra od njega s neke jahte iskrcalo 20 mladih Australki. Tata je brzinski uvukao trbuh, napravio onu svoju blesavu facu sa izdignutom obrvom i počeo nešto pričati na engleskom, pa sam mu odmah skočio na leđa i počeo vikati da se idemo kupati. Ne volim dijeliti svog tatu – nije nešto, ali ne dam nikom da ga dira, a i obećao mi je da ćemo danas napokon ići u potragu za blagom. Wii je i dalje u torbi, to mu je zadnja šansa da spasi ljeto, otkako mi je jedinog frenda u uvali vratio mami kad nam se ovaj počeo čohati i rekao nam da ima uši. Mislim, ono, imam i ja dva uha, stvarno mi nije jasan nekad…

Nakon ubijanja ćevapima s roštilja legli smo na krevet i potražili taj Geocaching, igru koja je nastala tako da se par frajera okladilo da će jedan od njih sakriti kutiju s blagom negdje na svijetu i onda ostalima dati neke šifrirane upute, pa tko prvi nađe kutiju – taj je faca. I da, danas ima jako puno tih skrivenih kutijica po svijetu, a na Korčuli barem dvadeset. Dobro, našli smo stranicu, šifra nije bila teška za pokopčati, sad treba hodati pola sata do te neke crkvice na brdu? Umrijet ću, ali ajde, ako će ga to veseliti, neka mu bude. A obećao mi je i Kinder jaje ako pronađemo blago, tako da ću preživjeti. Opa, pa to treba tražiti kompasom na mobitelu, ovo postaje zanimljivo, koliko, još pet metara, ali tu je samo zid, što ću sad kamen po kamen micati? Pa ovog ima tonu, nema šanse da… Tata, tata, našao sam neku kutiju, tataaaa!!!

I tako smo tata i ja svaki dan sjeli u Clija i tražili najljepšu plažu na Korčuli, kao i dva Geocachea dnevno. Jedan smo čak našli i u podvodnoj pećini, a tata se barem dvaput smandrljao niz suhozide dok sam mu ja davao upute. Ali dobije čvrgu svaki put kad opsuje, to je dobro smislio! I tako je do kraja ljetovanja tata začudo ostao na švepsovima i kavama s frendovima i frendicama, ja sam odgonetao šifre, skupili smo nevjerojatnih 11 blaga i nastavljamo ih tražiti po cijelom Zagrebu i svugdje, a ja sam čak i zavolio blitvu. Dobro, to ga samo tješim da dobro kuha, a to mu i vi recite, odmah se sav nekako smekša…

Danas je roditeljski sastanak, već vidim kako će se sav ustrtariti kao i na svakoj priredbi i uopće, te se nadam da ovaj put neće obući majicu ‘Alkoholom protiv droge’ kao na prvom sastanku kad je onako buljio u mamu od Raula. Uglavnom, kad me ne bi toliko ispitivao kako je bilo i što smo radili u školi i da bez milosti forsira pisanje zadaće, tata bi bio skroz zabavan lik. I mislim da ćemo se uskoro sresti po godinama. Ako ga ne uspijem promijeniti…”

Blogeri u Brodu

Nedavno sam imao čast održati prvo od tri predavanja o blogu i bloganju. Sve je to ideja relativno mladog Brođana Kreše Hercega.

Krešo, tko si ti i što sve radiš u životu?
Ja sam Šokre i radim svašta. Marketing je neka okosnica svega. Općenito marketinške aktivnosti, kampanje, ideje i sl. Ali oko toga se vrti i organizacija, projekti, putovanja, snimanja… U posljednje vrijeme se sve to filtrira. Tako da ostaje definitivno razvoj cikloturističkog proizvoda Bicikademija (www.academi.bike), jedna inovacija koja je besplatna za sve sudionike. Ideja je da se instalira aplikacija i postaje se Bike Student koji završava Studije (destinacije, regije) tako da obilazi zadane lokacije prirodne i kulturne baštine biciklom (selfie na lokaciji) i osvaja nagrade. Upravo smo otvorili novi Studij – otok Rab. S Filipom Mrveljom (jedinim hrvatskim 3D Street Art umjetnikom) snimamo Bike Adventures of Hlapich and Lima, putopisni dokumentarac kojim razbijamo određene stereotipe na zabavan način. I tako…

Otkud ideja za Blogere?
Ideja je kuhala neko vrijeme. I inače radimo stvari kojima pokušavamo aktivirati zajednicu u kulturi. Neka poveznica je i Ivana Brlić – Mažuranić, koja je najveći opus svojih djela napisala upravo u Brodu, a u čiju čast smo radili već manje projekte. I onda se pojavio ovaj natječaj, na koji smo prijavili CoolTour Lab i prošlo je dobro. Kroz ovaj laboratorij smo htjeli dovesti jedna od najpoznatijih imena za određene radionice kako bismo pokazali mladima da kultura može biti itekako zabavna i zanimljiva, odnosno da steknu kompetencije u području kojim se možda žele baviti. I dati im priliku da sami kreiraju određen sadržaj, poput filma, fotografije, slikarstva, priče…

Sumljiv si mi, koji ti je cilj?
Moj cilj je da uživam svaki dan u poslu kojim se bavim (smijeh). Cilj projekta je potaknuti mlade na aktivnosti ovog tipa, odnosno kako steći određena znanja za područja koja ih zanimaju i razvijati se u tom smjeru dalje. Jer stalno čuju neku negativu, da se ništa ne može – a u biti sve se može.

Tko može doći na predavanja?
Cijeli projekt je namijenjen prvenstveno mladima do 25 godina. Ali tko god je zainteresiran naučiti nešto novo, dobrodošao je.

Tko još sve gostuje u Brodu?
Od predavača su možda najpoznatija imena u Maloj Filmskoj Akademiji – Robert Knjaz, Goran Milić, Stipe Božić, Đelo Hadžiselimović… ostale radionice uglavnom vode Brođani koji rade odlične stvari, ili ljudi koji su često kod nas poput tebe (smijeh), koje već smatramo Brođanima.

Hoće li polaznici morati raditi zadatke, ima li kakav završni ispit?
Neće morati raditi zadatke, ali će biti produkcijski dio… 3 filma, izložba fotografija, izložba slika, zbirka pripovijedaka, pripovijedanje bajki kroz radio emisije…

Što još radiš trenutno, kakva je priča o Street Artu u Vukovaru?
Trenutno razvijam Bicikademiju (www.academi.bike), inovativni cikloturistički proizvod. Pripremam širenje na druge regije i izvan granica RH. A trenutno sam u Vukovaru na Vukovart Street Art Festivalu (www.vukovart.com). Nakon prošlogodišnjeg uspjeha s 3D anamorfnim slikama koje su postale prava atrakcija, ove godine Vukovart ide vertikalno. Jedan od najpoznatijih umjetnika svjetske Street Art scene stvara murale u Borovu naselju, a bit će i dodatnog sadržaja poput prikazivanja filmova i koncerta (General Woo). Uz to, planiramo sljedeće putovanje Hlapića i Lime na biciklima, nakon 2 snimljena dokumentarna filma.

Kako da pozovemo ljude na jesenji nastavak predavanja?
Pozivamo sve zainteresirane da se priključe radionicama da vide kako se mogu naći u stvarima koje vole. Jer ako radiš ono što voliš, više nikad nećeš morati raditi u životu!

Hvala legendo, Brođani i Brođanke, vidimo se najesen u Kući piva i na predavanjima (prije toga)!

http://www.radioslavonija.hr/sadrzaj/domagoj-jakopovic-ribafish—blogovanje-je-sansa-da-mladi-ljudi-nadu-sebe-608

http://www.035portal.hr/vijest/zivot/ribafish-pokazao-mladim-brodanima-male-tajne-velikih-majstora-pisanja-bloga-15180

http://www.035portal.hr/vijest/kalendar/[cooltour-lab]-multi-coolti—domagoj-jakopovic-ribafish-15166

http://www.sbplus.hr/slavonski_brod/kultura/pravi_blogeri_ne_hejtaju_oni_pisu_kako_bi_sirili_pozitivu.aspx

Najgori muški odjevni artikli za plažu i oko nje

Ušao sam u bar na plaži, uzeo koktel za šankom i povukao prvi srk ružišastom slamkom, zumirajući što se nudi iz izloga broj jedan.

Bacio sam visoko svoj slamnati šešir i razbacao gelirane uvojke te privio prvu droljicu na svoja maljava prsa upletena u zlatnu kadenu debljine lanca Bartola Kašića ili predratne specijalke. Salsa dere, moje gumom ojačane mokasine letaju po podiju, napalmno napalita random ženka svršava na moje čvrste senzualne pokrete, a moj joj pečatnjak ostavlja duboko istetoviran broj mobitela na dlanu…

Budim se fino erektilan i shvaćam da život nije španjolski serijal te pakiram stvari za prvo ovogodišnje kupanje, otprilike – borolete, siledžijku i kupaće. Hm, a baš bi bilo dobro imati seksi lanenu šulju, safari kratke gaće i japanke, i gledati kako ti koke padaju pod noge. Pa sam kontaktirao par bivših i par blesavih dragih koka u najboljim godinama te došao do sljedećih zaključaka što ne prolazi na plaži. Naravno, osim kod sponzoruša, koje vole čak i roza košulje, ali one su ionako nepismene…

1. Forsiranje plodova teretane
Postoje muškarci koji imaju bogom dano klesano tijelo, ni premišićavo, ali ni otromboljeno, đubrad sretna koju mrze sve ostale ljenčine i hedonisti, jer se za takvo nešto inače treba propiškiti puno znoja nekoliko mjeseci godišnje po teretanama. No umjesto da ti uporni teretanci znaju kad treba stati, i imaju neki normalni, umjereni torzo, oni se krenu ubijati od steroida, dodataka, govana, sve dok ne dobiju oblik balončića s helijem, pa se gegaju onako stisnutih šaka za davanje krvi, napuhani sitnoguzi kao da se spušta naoblaka.

S mjerama 140-80-70 izgledaju kao trokut za sporednu cestu, i najčešće furaju majice bez rukava ili šeću goli do pasa, bez disanja, okrećuć se poput vrtne prskalice i s nadom da će ih uočiti neka teta. Ali tetama je to danas tak passe, pogotovo kad se tip pretetovira, pa izgleda kao nedovršeni strip za djecu…

2. Nakitnjaci
Dok su još samo pravi vjernici slavili krizme i krštenja, u Dalmaciji i zaleđu su se najviše dijelili zlatni i srebrni lančići. A kako nemoš dat ditetu manju kadenu od susida, krepa dabogda, generacije tamošnjih muškaraca i danas hodaju malo nagnute prema naprijed od teškog tereta barem pola kile okovratnih plemenitih metala. Jednom kad ih stave, više ih ne skidaju, jer im srastu s dlačurinama na prsima, a jedini način da im maknete taj okov je da ih moleći prekinete u pola seksa dok vas pri misionarskoj pozi zlatnina bolno ritmično udara po bradi ili nosu. Rustikalniji primjerci nose i zlatne pečatnjake, jer smatraju da se žene pale na veličinu, ali ne i kad ti se šaka od težine vuče po pločniku. Što reći o tipu koji ima tri krunice oko vrata i nakupinu kože na ruci za razastrijeti mega gumi-gumi? A gle, kad ne mogu drugačije privući pažnju…

3. Dlačice pod nosom
Iako sam osobno mislio da žene bezuvjetno padaju na bebiguzno izbrijane fićfiriće, većina se izjasnila potpuno suprotno: “Kad su već na godišnjem odmoru, pa neka se opuste i zapuste. Dosta nam je zasranih lavaboa svako jutro, a i nije loše onako mekano nakon što se ne briju deset dana! I Riba, sat vremena nakon brijanja – to grebe, prokleto grebe, da volim predigreno bockanje, snubila bi dikobraza…” No, tu su i dizajnerska bradica ili brčići, sve prisutniji outfit kod modernih mužjaka, naročito kod onih koji su počeli ćelaviti ili se naglo debljati – postoji i teorija da brade puštaju manje obdareni mužjaci, ali zadržat ćemo se da je to ipak bliže onom starom vicu: Zašto grbavac pušta brkove? Pa da ga zovu Brko! Uglavnom, ispitanice su zaključile da im je tip koji pola sata provede pred ogledalom lickajući dlačice ipak previše povezan s majkom da bi bio zanimljiv igdje, a pogotovo u krevetu.

4. Tata, koja je to kava? Moka, sine
Ljetne koledžice, odnosno mokasinke, taj plitki produkt kraljevskog snobizma, koji na suhom nema nikakvog smisla, osim teže šminke (na jedrilici su vjerojatno zakon, za nju su i stvorene, a ne za disko), apsolutni je odbijanac za Hrvatice koje se na more ne idu bogato udati. Tip koji potroši par tisuća kuna da bi glumio princa ili brodovlasnika jednostavno ne paše u naš milje, pa je ili varalica, ili fejker, a takvih je svakoj iole pametnijoj ženi dosta nakon cca tridesete. “To ti je nama u rangu onih jarunskih silikonskih droljica u dopičnjacima – znaš da ga možeš imat uz malo truda, ali ti je sutra zlo.”

5. Gaće s nadgaćama
Treba ući u more a da te primijete, ali treba ući u more, i da te ne sprdaju. Sudeći po prestrogom ženskom sudu, jedino prihvatljivo su kupaće gaće bokserice do maksimalno polovice bedara. Bermude su za klince koji imaju malog pišu, speedo gaće za kompleksaše koji žele pokazati da su ih roditelji godinama tjerali na plivanje ili da ne znaju dostojanstveno stariti, tange za retardirane digiće… Kojima će ipak dati kada se napiju, jer su tako simpatično uporni… Ah, žene.

Što se hlača tiče, reperske hlače na pola guzice govore da je dečko ili neuhranjen, ili nedorečen ili nenačitan, a trifrtaljke da nema svoje ja niti je siguran u sebe. Bijele lanene hlače kazuju da mu ih pegla žena ili majka, a sve ostalo ima kakav takav prolaz.

6. Čarape
Bolje vam je da se smrzavate nego da na noge navučete išta, jer su žene apsolutni ljetni čarapofobi. Dokoljenke su za fudbalere, gležnjače previsoke, a stopalice preniske i odvratne, dakle, ne možete pogoditi visinu, a jedino gore od toga je da nosite visoke pankerske tenisice. Da imaju neki sprej za označavanje luzera, vjerojatno bi vas odmah poprskale njime da vas više nikad ne pogledaju.

7. Alkosi
Cijeli sam život po moru, kampovima i plažama držao pivsku flašu u ruci, uvlačio trbuh i mislio da sam frajer. Dobro, do trideset i treće. Ali žene ti alkoški trikovi tako odbijaju kao malinovac Mladena Grdovića, pa je bolje plažom ići čist. Zanimljivu sam opasku čuo od frendice koja je rekla da joj trenutno umire frajer koji u ruci drži radler – “Ili si muško, ili nisi, ne trpim polutane – tko pije kao pička, i ševi kao pička. Odbij od mene!”

8. Dodaci na glavi
Sretnici koji nisu oćelavili od stresa ili genetike, pretežno s talijanskog govornog područja, na svoje kovrče stavljaju toliko ulja i gela da stariji Dalmoši zorom misle da se izlio tanker. No, to nije sve! Uništavatelji jastučnica svoje kovrče toliko žele istaknuti, da ih poput kitnjastih paunova još ukrašavaju i raznim ortopedskim pomagalima poput rajfova, šeširića veličine zdjelice za rižu koje stave samo na pola tikve i onda škilje od sunca. A te marame za obuzdavanje masnih visuljaka s čelenke, smanje im fi glave na pola, pa izgledaju kao uspravljene iguane. Ok, dno dna je ipak šilterica, znak da micek doma još skuplja sličice autića, i igra football managera…

9. Maje i majičice
Već sam negdje spominjao lakoću i ležernost kojom Javier Bardem nosi zelenu lanenu košulju u jednom kadru filma ‘Vicky, Christina, Barcelona’, i kako bi divno bilo s takvim epskim šarmom šepuriti se po Šepurinama ili bilo gdje po moru. Ali kad nisam ni badem, a kamoli Bardem, a i odavno sam shvatio da je potkošulja unikatno jednostavan i lako periv/pegliv odjevni predmet. Pa ljetima loše barim, ali loše bare i momci koji navuku ekstremno uske majice i košuljice s manjkom dugmadi i silom nutkaju dekolteiće komadima u čašu. Prozirne i mrežaste majičice jesu hit, ali za onu drugu ekipu, dok su totalni degute mamini sinovi koji nose vestu zabacitu na ramena i vezanu među sisama. Taj kad svrši valjda plače i šalje sms mami…

10. Bonus
Smijat ćete mi se, ali ponekad navučem kilt i osjećaj je sjajan.

Tako da jednom možda probam i pareo, kao onaj luđak Kurspahić, koji me na Visu devedeset i neke noseć isti, pošteno razvalio jedan na jedan. U košarci, naravno, sram vas bilo… No, smatram da ne bih dobro prošao pri ženskom sudu, iako navodno vole otkačene. Dredlokse, koliko god muškarcima pojam nepranja i namjernog zaplitanja bio odvratan, ni žene nakon dvadesete više ne fermaju previše, tetovaže bucmastog anđelčića, karte rodnog kvarta, kineske poslovice iz kataloga, portret Ante Pavelića, Thompsonov mač ili skica križa na Marjanu isto nisu neki hit, kao ni sve modernije rupe za golf u ušima i nozdrvama. Taman za vjeveričju duplju, bljak. Ne valja ni preparfemiziranost, ali ni hipijevski znoj, a najgore je na muškarcima u ljeto vidjeti – drugu ženu. Ako je zgodna, sigurno je glupa, ako nije, vjerojatno je kučki tata prebogat pa bi je najrađe zgnječile kao uš, onakvu debelu, punu sebe, ufff.

Uglavnom, muškarcima želimo puno sreće s barenjem na moru, savjetujemo vam Rektum-Aladeen-Horcutinčićev teorem: na jahti daje svaka, jer zna da ako ne da – leti u more.