Očekivanja od novogodišnjih tuluma

Nakon što sam poslije tuširanja oprao zube i za svaki slučaj još jednom podapro pišu, nasmiješio sam se sebi kosatom, mladom, mirišljavom i zgodnom, te taksistički uperio prst u ogledalo – buraz, danas ševiš!

Bila je Stara godina, imao sam osamnaest, glup kao stup obrane, blesav i nevjerojatno narajcan, htio sam svaki sljedeći dan života provesti u nezasitnom seksu s jako zgodnim te putenim tetama, što god one radile i gdje bile. A kako to obično biva u životu – čim nešto prejako želiš, to se ne ostvari. Slijedi kratak pregled izbora društva za doček Nove godine, s hepiendom na kraju…

Doček s ljudima iz razreda/s faksa/s posla
Bila je to moja prva Nova godina bez staraca. Izborio sam se da odem na tulum sa svojim razredom i konačno izborim priliku da K. B. ili M. J. (rezerva) kažem u facu sve što mislim o njoj i nama i jednom zauvijek skinem taj jumf. Znam da ću sljedećom rečenicom potaknuti bijes brojnih hejtera, ali tih dana sam još fest masturbirao jer nisam imao dovoljno samopouzdanja da se usudim prići curama u koje sam bio poluzaljubljen. A novogodišnji tulum u Jaski je trebao biti prekretnica. I odlučio sam da će i biti.

No kao i puno puta nakon toga, dogodilo se da su umjesto mene zabavom dominirali tipovi s ugrađenim samopouzdanjem. Jedan je preuzeo šank, drugi kazete, treći zabranjene materije, četvrti petarde. I svaki je imao svoju publiku, a ja se vrzmao od Emila do Predraga i tražio svoju priliku da po nečemu budem drugačiji i privlačim pažnju. Pa sam se napio, glumio klauna, hital se okolo po snijegu i općenito – ispao kreten. Novu sam dočekao na balkonu smrzavajući se kao mladi Edi Škovrlj, kroz pripitu mi je maštu dopirala neka daleka nada da će barem jedna od cura u koje sam zaljubljen izaći van k meni, zagrliti me i da ćemo biti skupa i sjećati se s veseljem te večeri do kraja naših života. A možda se i pofatati, fakat je bilo hladno. Nakon pola sata sam već izgledao sigasto kao Mila Horvat na terenu nakon zadnjeg kola

Lige prvaka po skupinama, a tada je ona otvorila vrata. Mislim, znao sam da je ona, nije mogao biti nitko drugi. Naježio sam se i začuo ženski glas: “Majmune, uđi unutra, neće mi starci dat više tulumarit ak’ te vratim doma bolesnog!” Pa sam ušao i od tuge popio sve pitko i deci Pitralona sa sirupom od borovnice jer su se svi uparili i gnjilili po svim kutovima. OK, više ne slavim s razredom, rekoh, te prekrižih zauvijek taj doček ‘88. Ili‘89., tak svejedno.

Doček s curom na tulumu
Skorašnjim skidanjem jumfa, unatoč i dalje nedovoljnom samopouzdanju, uslijedilo je par dočeka u parovima. Ono, ili skupite lovu ili maznete mami odojka i francuske, te onda odete zajedno na tulum. Bože, greške. Tad sam još bio ljubomoran, a bogami i ona, pa se sve završavalo pripitim frktanjem i durenjem kad bi ona išla plesati sa zgodnim tipovima, a ja zaglavio u kuhinji s gitarom i buljenjem u veći dekolte od onog koji mi je pripadao.

Onda bismo se svađali i plakali i probali se pomirbeno poševiti, što je uvijek bio problem kad bi s nama spavalo još desetak plus-minus vidljivo strganih ljudi, tako da ni to nije bila idealna opcija. Mamurluk plus durenje – gubitna kombinacija u svakom slučaju. Ali i dalje bolje nego da glumimo golupčiće, znate one nametnike koji dođu na dernek, zauzmu fotelju i onda se ljube do zore. Disgusting, bljak…

Organizirani doček u kafiću/klubu
Bolje je Novu dočekati u društvu bazenskih gljivica ili karlovačke mladeži hadezea odjeven u crveno, nego to učiniti na nekom grupnjaku koji se reklamira DJ-em, bogatim švedskim stolom, besplatnom cugom i neizbježnom čašom šampanjca u ponoć. Dugo dvojiš, ali na kraju ipak iskipaš tih cca pedesetak eura, ovisno o godini i prilici, a koji si kreten shvatiš tek kad skockan uđeš unutra. Nažalost, uvijek te vodi neka nada da je tamo sve puno usamljenih seksi teta koje će pasti na tvoj širok osmijeh i puno putopisnih pričica. Džaba…

Dakle, ako dođeš prije jedanaest navečer, osjećat ćeš se kao vitamin u bureku, usamljen do bola u prevelikom prostoru u kojem samo trčkaraju nervozni konobari. Ako dođeš u 23.01, unutra će biti milijardu i jedan kreten, od kojih si samo ti platio kartu, od pića ima samo Segestičina votka i luksemburški lažni viski, toplo pivo i puno džusa, šank je nedostupan, a jedina dva pladnja čajne i podravca nestanu netragom u deset sekundi kao paket u JNA.

Od zgodnih slobodnih žena nema ni ‘ž’, sve je puno skockanih kretena koji em izgledaju bolje od tebe, em imaju veći auto i bunt love, tako da nemaš nikakve šanse prići nekoj rijetkoj nesretnici na koju tipovi nalijeću poput krda napaljenih zombija meet goluba gaćana. DJ nije DJ nego gazda ili njegov sin, pušta neki CD koji je skinuo to jutro s radio Antene ili što je onda već bilo popularno, Velika Gorica, što god, u ponoć krenu cajke ili Drozge, u jedan više nema alkohola, kradeš zadnju šnitu zagrižene mortadele s pulta i ideš tužan doma lupajući povremeno glavom u prometni znak da se više nikad ne zajebeš. Uzalud.

Doček u drugom gradu
Uplatiš neki aranžman duboko uvjeren da su jabuke drugdje zrelije i žene darežljivije, pa završiš u nekim bečevima,štutgartima, milanima i budimpeštama debelo smrznuta sfinktera na gradskom trgu, slušajući popularni balatonski jazz ili oberštajersku polku, zagrljen s rumenom vidno pripitom buckom u tirolskoj narodnoj nošnji. Pa stalno trčiš po još kuhanog vina ili ledenu limenku piva. I pitaš se zašto nisi obukao dva sloja dugih gaća i barem osam pari čarapa. Zašto? Pa nadao si se nekakvom seksuljku, spontanici pod vedrim zvjezdanim novim nebom, a probudiš se u lošem hostelu s kraljevskom žgaravicom i frendovom čarapom na jastuku. Pa si otvoriš pivicu i nastaviš tulumariti.

Doček sa ženom
Ugasiš televizor nakon njenih Mostova okruga Debilson i pitaš je li za seks. Nije. Zaspiš tužan.

Doček sa škvadrom
Besramno se naločete i serete kako ste nekad ševili. Jedete parizer i guštate na skijaške skokove drugi dan pijući sve što vam je sinoć djelovalo jeftino i loše. Oporavak traje do Tri i pol kralja, ali ste barem malo sretni.

Doček doma s curom

Spečeš neku mrtvu životinju, popijete vino, sjednete pred telku i ti je žicaš oralni ulazak u novu dekadu, stoljeće, nešto.

A) Ona ne pristane, pa se duriš i popiješ za inat sve vino, poždereš oba batka, staviš joj krišom obrvu u kremšnitu i namjerno okreneš na Stevena Seagala te pratiš radnju.

B) Ona pristane, vani puca, u tebi puca, zaspiš u 0.04, ona gleda Cameron Diaz u nekoj šugi i duri se do Uskrsa.

Doček 2013.
Skupit ću najveće bogatstvo svijeta i hitit ga na stražnje sjedalo Clija. Onda ćemo igrati crveno-zeleno sa semaforima, kalodonta, pjevati i uletjeti kod Jane i Julije. Kako je moj sedmogodišnji rastavljeni jedinac potajno zaljubljen u Janu, a Julija javno u njega, prvo će se Julija duriti, Rok se bahatiti, Jana cvasti, a onda će se svi satrati kolačima, a ja ću, nakon duljeg nagovaranja, glumiti čudovište. Pa ću ih ganjati i razbacati ih po dvorištu kao gnoj po livadi, pa će svi skočiti na mene i pobijediti me (ponesi štitnik za zube, Riba, ponesi štitnik…), onda će Jana gledati crtiće, a Rok pričati ozbiljno s Julijom, ja ću lajati o smislu života s divnim ljudima i gledati u sobu mog donedavno malog krmeljka kako se pretvara u velikog dječaka, smijati se, odbrojavati, paliti prskalice, objašnjavati zašto ne volim petarde, čitati im bajke i odnijeti pozaspali zamotuljak od sad već trideset kila u ugrijani auto. Navinut ću tiho Zadnju večerju Lačnog Franza, Bez kaputa Atomskog skloništa i još pokoji generacijski sentiš na repeat i polako nas odvesti kući. I biti sretan.

Isto kao i doček 2014., 2015., 2016., 2017. i ovaj sutra. I bit će nam divno!

Brzo leti ovaj život, učite na vrijeme na greškama i, dajte, uživajte u svakoj sekundi, štima? Ajd pivili!

Umjesto čestitke…


Dubravko Mataković

Bljuje mi se od konzumerističkog Božića koji su za svoju osobnu korist stvorili popovi i ratni profiteri…

Vjerojatno mi nikada neće dati člansku iskaznicu Crkve jer javno priznajem da obožavam jesti i piti svaki dan i trenutak u godini. I zbog toga se ne kajem ni najmanje. Uostalom, pokažite mi mršavog popa… Isto tako volim darivati i primati poklone u svako doba godine, a ne kad se tako naredi ili je zapisano. I veselim se stvarno svemu.

Dobro, osim šalicama i onim drvenim imbecilnim tablama za objesiti na vrata. I boksericama jer me… Skrenuh. Uglavnom, volim uvijek zatulumariti, ili napraviti vrhunsku klopu, ili se počastiti nekim raritetnim napitkom i s ekipom, i s curom, ako je imam, i s Mališom. S cijelim svijetom. I kako sam obilato prešao polovicu života, veselim se svakom danu i svakoj osobi koja se veseli i meni. I zato me jako iritira ovo što su napravili od Božića. Nasilnu forsirajuću strketinu u kojoj ispadneš loš čovjek ako si nekome kupio nešto što je jeftinije od onoga što si je on zamislio, ili pak kompletno govno jer mu eventualno nisi kupio ništa. Moraš darovati, moraaaš! Što su nam tajkuni i marketingaši napravili od toplog i veselog obiteljskog druženja…

Dugu i dosadnu zimu tijekom koje sam odbrojavao dane do ljetnih praznika, jer nismo imali love za skijanje, lijepo je znalo razveseliti blagdansko darivanje. Dobro, sve dok nisam počeo cijeniti sve one divne namirnice tijekom obiteljskih bakanalija, uz priču, anegdote kako je tata pao u more kad je prosio mamu i kako sam ja jeo čikove jer su bili u posudici od kikirikija.

Kad imaš deset godina i pola kvarta ima ponija, onda od prvog dana rujna njuškaš po svim zakucima stana ne bi li pronašao isti. Čak sam i jednog novog u kvartu, koji je vozio Neno, par puta dobro omirisao kako bih mogao svoj poklon pronaći skriven negdje pod krevetom ili u podrumu. Nažalost, nisam ga našao. Tražio sam ga i naredne godine, ali tad je umro Tito pa nismo slavili*, kao i svake sljedeće, dok po kvartu svaki kreten nije furao specijalku i to s više brzina. A ja napucavao Tigar Piroticu, onako tvrdu, gumenu i nebeski odskočivu, jebate, kak je peklo kad bi te to pogodilo… Balticu, pravu kožnu, žicao sam od svoje pete godine, ali, eto, starci prosvjetari, nije se imalo. Ko mi kriv što sam svu lovu od džeparca mahnito trošio na Stripoteke, Asterikse, Talične Tomove, Alane Fordove, Biser Stripove, Gigante… Kad se više nije imalo ni za stripove, starci su me upisali u knjižnicu, pa bih školske praznike za bljužđanih dana provodio uz tomove uvezenih Politikinih zabavnika, Bednjanecovih stripova u Modrim lastama i uskoro – knjigama. Oduševljavao sam se remek-djelima dječje i omladinske literature, od Zvižduka s Bukovca preko kompletnog Kušana do Hitreca (dok još nije bio hadezeovac, ili dok još nisam znao da nije – nešto kao s Borom Čorbom u muzici), i za jednu sljedeću Novu godinu pod bor dobio najbolji od svih poklona u povijesti – Besu Jože Horvata.

Sjećam se toga mrvu mutno, ali znam da sam na organiziranom dočeku Djeda Mraza na maminom radnom mjestu, srednjoj školi, bio užasno ljubomoran na vreću poklona u kojoj je dominirala košarkaška lopta. Kožna, ona koja se ne skliže nego odskače, onako, gospodski, ne da ti lomi prste dok je vodiš. Loptu je dobio Borut, a ja triput manji paket s brdom dosadnih slatkiša i – knjigom. Pazi, knjigom! Pored žive kožne žoge ja sam dobio fakin knjigu?! Osjećao sam se gore nego kad mi je Sandra S. rekla da joj nisam, ne najzgodniji, nego ni među pet najzgodnijih frajera u razredu. A bilo nas je sedam. I mogla me imati i držati me za ruku cijeli sedmi be. Zato sam joj se osvetio na najbolji mogući način jer je skupa s pola razreda morala čitati debelu Besu za lektiru. Tako sam baš ja, naime, to bio predložio profi iz hrvatskog. Najdraža knjiga djetinjstva, uz bok Smogovcima…

S petnaest sam dobio ponija pod bor, nisam ga ni taknuo, too late, ne znate vi kako je to kad se razmaženi jedinac naduri, sa šesnaest čak i Spectruma, ali bez joysticka, dok je Neno isti dan dobio Komodorca iako je prolazio s tri, a ja s jedva pet. I tada sam iz inata postao panker. Dobro, furao sam se na pankera, ošišao na irokezu i u JNA dobio svoj prvi božićni poklon. Ležao sam s prvom upalom pluća u stacionaru, strgan od drila i s temperaturom preko 40, kad je u sobu uletio vozač Griva i dofurao par unučića pelinkovca. “Buraz, mi smo jedini Hrvati ovdje, sretan ti Božić!” Bilo mi je malo neugodno reći da moji doma slave Novu godinu, pa nisam odbio alkohol koji podsjeća na dom i spike o Taverni, Lapu i Jabuci, i pripit gledao u Vranjansku kotlinu pokrivenu snijegom. Uskoro sam počeo i zarađivati od Božića, jer je nas desetak iz zbora pjevalo božićne po haustorima i prolazima u centru grada. Čak nam je i Zvone Boban jednom dao 10 kuna u škrabicu, ali tek kad ga je trknula žena. Pola bismo zapili u Potepuhu, a ostatak potrošili na klasične darove roditeljima – tati čarape sa štanda ili iz Name (u slučaju boljeg utrška), a mami čokolada, te presmrznuti trčali doma na bakalare i purice. Sredinom ’90-ih nas je i moja najdraža, iako jedina, teta počela češće zvati na Štefanje i oprostila nam što smo netradicionalni krak obitelji. I to traje do danas. Divno mi je promatrati tetu i sestričnu kako se pripremaju i vesele blagdanima, pomno planiraju kad i gdje se ide na misu, prepričavaju anegdote, dok se ja gušim u janjetini i teta Zdenkinim The krumpirima, jedinim i nedodirljivim, kao i kad ću pogledati što sam dobio ispod bora. A kako je prema dogovoru moj rastaviti Mališa za Božić s mamom, a moj za Novu godinu, tako se i povijest nekako ponavlja, pa i on svoje paketiće odmotava na prelasku godina. Nemojte mu reći da će dobiti turbo grande ekstra Legiće – sjela mi je plaća za rujan…

I tako, jedan divan običaj koji sam ja, eto, rastegao na tjedan dana, odnosno spojio Božić i Novu godinu (kao Balkanci – sve, pa i smak svijeta s vikendom), toliko me grozi jedna činjenica koja se naziva konzumerizam. Ne mogu i ne želim u studenom ići kupovati poklone za drage osobe jer i tekstove pišem u petak u 8 ujutro, iako mi je dedlajn u četvrtak u dva (najdublje isprike mojim najzgodnijim urednicama na svijetu, ljubi vas Riba Kampanho), nekako mi je teško, a i ne stignem.

Jer ljudi danas imaju svega osim ljubavi, mira, osmijeha i druženja. A to im ne mogu kupiti. I užasava me pomisao da moram baljezgati po šoping-halama iz kojih mi najljepše božićne pjesme, poput gadne, opake droge, glasno i fašistički na repeat puštaju uglavnom u izvedbi američke urlajuće silikonske nakazice i ljepuškastog Grka, što na dečke drka, dok po zahodu čeprka, sudbina mu mrka. Baš je naš’o mjesto da mu bude frka, dabogda…

Enivej, ne zato što sam škrt, ne zato što ne volim Božić i ne zato jer ne volim i ne cijenim ljude koji slave taj prekrasan blagdan, ali neću nasjesti vlasnicima trgovačkih lanaca i ovom govnu od države, i neću nikome kupiti ništa za ovaj Božić. Oni koje volim će uskoro dobiti nešto sitno od mene, nešto od srca, a ne kad histerično i silovateljski narede oni koji imaju novac i žele još više. Prestanimo ljude kupovati stvarima i vratimo se riječima i sitnicama, bemti, kako mi fali razgovora, vratite mi ljude…

Uglavnom, sretan vam Božić, dragi ljudi, svi vi koji ga iskreno slavite. Volite se više, ne zamjerite na ovom postu i što je možda otišao u krivi smjer – napisan je s najboljom namjerom. Ajd, savršen provod želim…

*slavili smo i te godine kad je Tile umro, naravno, ali moram malo prckat hejtere, i oni su skoro ljudi!

Net.hr, 2011.

Oaza mira – kad se stvarno želiš maknuti od svega…

Kao i svake godine, nekako u ovo sivo doba misli odu na dane studiranja, odrastanja i najboljih i najluđih tuluma. Stvarno smo bili rijetko viđeni idioti, sretni, blesavi, nezaustavljivi. Ali samo je jedan bio Dudo, vođa, lider, pokretač…

No, da prepustim pero onome tko će to bolje objasniti:

„Dana 19.12.1992 u predvečernje sate bilo mi je strahovito dosadno. U to bezmobitelno vrijeme, mogao si samo čučati kraj telefona i čekati da dođe spasonosni poziv u vidu poziva na neki tulum ili opijanje. I to se i dogodilo, javio se Riba, rekao da uzmem litru jeftinog rinfuznog(u to vrijeme druga uglavnom nisu ni postojala), i da idemo mrknuti vince na klupici u studentskom domu Stjepan Radić, gdje smo inače znali piti, prije odlaska na skakanje u PAUKu, gdje se lamatalo kosom u doba dok je još Cobain bio posve živ. Ovaj put nismo išli u Pauk, nego gore u kino dvoranu gdje je nekakva ekipa davala amatersku kazališnu predstavu. Sjećam se i koju: “Izgubljenu čast Katharine Blum” po romanu Heinricha Bolla i koliko se sjećam, predstava je bila prilično loša, čak i za amaterske standarde. Zatim smo otišli na neki kao domjenak iza predstave, koji se svodio na plastične čaše i još jeftinog vina, znam da smo tamo sreli i Zrinka Pavlić, također našu generacijsku šulkolegicu i to bi zapravo bili to, ni po čemu poseban zimski zagrebački izlazak, bilo ih je stotine boljih, luđih, pijanijih, dramatičnijih, luđih i po svemu pamtljivijih, ali ipak većina mi se negdje rasplinula u spirali vremena.

Pa ipak, ovaj pamtim točno po datumu, precizno. Kako to?

Odgovor je vrlo jednostavan, neki ga od vas i znaju. Tijekom te večeri, negdje u razdoblju dok sam kupovao vino, pa se busom gegao do klupica, ili možda dok smo pili, na zelinskoj cesti, na putu prema Čakovcu, pod kotačima iranskog tegljača, u smrskanoj Renault četvorci, život je izgubio moj prijatelj Dubravko i još dvoje ljudi. Imao je tada 22 godine, što znači da je od tada do danas prošao još jedan cijeli njegov životni vijek. Svi mi, sva ekipa, škvadra iz tog predivno gorkog vremena uspjela je odraditi cijeli još jedan njegov život i u njega natrpati koješta i ništa toga posebno, ostati s istim strahovima i demonima, ali i s kamarom dobrih sjećanja, životnih izazova pa i s prilično dobrih momenata, a Riba uvijek zna da smo na to posebno ponosni, gomilom smijeha.

U nekom paralelnom svemiru, a ozbiljni fizičari kažu da oni postoje, te da ime beskonačni niz mogućnosti beskonačnih događaja, ja 19.12.1992. izlazim iz stana, uzimam kiseliš u točionici, odlazim na klupicu i gledam predstavu, zatim se vraćam doma i budim se ujutro, te vrlo brzo zaboravljam taj izlazak, ni po čemu pamtljiv, prolazni događaji, koji vremenom blijede, nestaju ili se duboko zakopavaju u riznici nepotrebnog sjećanja, tvrdom disku života. Naravno u tom svemiru nije isključeno da će stradati netko drugi, na nekoj drugoj cesti u drugom pravcu, i da će pamtljiviji biti neki drugi, u ovom sasvim bezlični i, srećom, posve nevažni datumi.

To je taj rizik života, kojega je smrt sastavni dio, nikad nam nije garantirano koje ćemo obične dane pamtiti, a koje neobične i naizgled važne, zaboraviti. 22 godine ljudskog života su razmjerno malo, ali još 22 su čisti bonus, ne veliki, ali sasvim solidan zgoditak na životnoj lutriji. Valjalo bi se toga sjetiti svaki put kad uzimate plastičnu flašu i spuštate se prema lokalnoj kvartovskoj punionici jeftinih vina.“

Ovo su riječi Smileta, uz Dina, najboljeg mi prijatelja zadnjih 25 godina. Nismo se okupili Dudiću na grobu jer imamo hrpe obaveza, problema, dedlajna, i sve manje vremena za sebe i najdraže. A ja sam baš shvatio da trebam malo više voljeti i cijeniti upravo sebe, i odlučio uza sve advente, domjenke, otvorenja i prezentacije – otići na vikend u prirodu. Ne tu iza ugla, ne na more kad se nemrem kupati, negdje u divljinu, bez signala, informacija, vreve, suvišnih ljudi. Tamo gdje mogu slušati rijeku, gledati zvijezde i satima paliti kamin…

Skupio sam Juniora, našu nezamjenjivu i najdražu ekipu za izlete, Dunju i Anju, javio se Ivi u Skrad i krenuo u avanturu – tražiti zaselak Doluš na obali Kupe, u blizini Brod Moravica. Jakica tamo iznajmljuju kuću za odmor, čudesno drveno zdanje koje kao da svojom ljepotom izvire iz šume, pa kako na slikama ista izgleda kao apdejtana vila babe koja je htjela mrknut Ivicu i Maricu, a meni je mozak prosincem kaša – rekoh, idemo spojiti ugodno s korisnim. Sjajno lokalci (doduše – iz Skrada) Iva i Denis su nas dočekali, dovezli, zapalili vatru (grrr), popili smo višnju, pojeli čvarke dobrodošlice i piknik je mogao početi.

Dakle, Gorski Kotar, ne Lika, to vam je potpuno čudo. Nabujala zahuktala rijeka, netaknuta mirisna priroda, srne koje te ne šljive dok im ne dođeš na tri metra, zečevi, risovi, simpatični susjedi koji nude rakijom… Dakle, bajka. U blizini muzej i dvorac u Brodu na Kupi, preko rijeke Slovenija i nekakav seoski disko, šetnje, ribičija, sanjkanja, grudanje, roštilj…

Djeca presretna oko kuće, uz vatricu, ali i s društvenim igrama jer smo im zaplijenili ekrane (ima slovenski signal i telka, ali nismo palili), kuća se zagrije za pola sata, plin, tuš, struja – sve fercera. Jes da je malo loša cesta, i da nema birtije na 20 minuta vožnje, ali to se i tražilo.

Pa ako ste za totalni reset, ako se želite vratiti u Zagreb izluftani, nadimljeni, smireniji i bolji, bacite oko na ovu stranicu i rezervirajte svoju oazu mira što prije. Mi smo već zakaparili pol ljeta. Divan vikend, ponovilo se… Sad je sve bolje.

‘Mama, zašto ja ne idem nedjeljom na misu?’

“Mama, zašto ja ne idem na misu nedjeljom kao i sva škvadra iz razreda?”
“Zato jer ideš na matineje u Dom JNA, danas ti je Rambo!”

Dobro, možda je bio Navaho Grom, Kosa, Mangupi polažu maturu ili neki drugi film po više nego čudnom izboru stričeka koji je mijenjao kolutove u ogromnoj kinodvorani lošeg razglasa u mom susjedstvu. Ali ja sam bio sretan i polako punio svoje foldere kako bih danas rasturao na kvizovima. A na vjeronauku u Palmotićevoj su istovremeno igrali ping-pong, dobivali one švapske bombone koje ja nisam nikad dobivao i imali su mrežice na koševima, pa sam svejedno bio malo ljubomoran.

Par godina kasnije, s nekih 12, uslijedilo je novo pitanje mami, ovoga puta o krizmama i sličnim feštama, dok su ove slavili pravi vjernici i nisu bile parade šunda i kiča kao danas. Robi je, naime, za krizmu dobio BMX ili trobrzinca s banana sicom, a ja sam jako htio BMX ili to drugo čudo. Mama je mudro odgovorila da mi, eto tako jednostavno – ne idemo u crkvu, ali da bi svakako bilo pametno kad bih jednog dana pročitao Kuran, Bibliju i neke osnove taoizma i šintoizma. I tako sam ja to čituckao, naučio divnih stvari, ali i nekako došao do spoznaje da se unatoč svom geografskom pripadanju određenoj religiji, kao i okruženju ljudima koji pretežno štuju slične obrede, ne nalazim baš pretjerano u njoj. Kao ni u jednoj drugoj.

Pogotovo kad me je nešto kasnije tadašnja djevojka, inače vjernica, koja me vodila sa sobom na mise i uvjeravala da trebam postati član, prevarila s oženjenim likom. I kasnije se udala za njega, drugi put u crkvi, kao i Danijele, i Tompsoni, i svi koji imaju dovoljno novca da potplate tu sprdnju od organizacije, OUR za jeftin otkup grijeha…

Isto je tako bilo i s drugim religijama, veliko, učeno, pisano tako da šačica mudrih ljudi može lako upravljati golemom masom onih koji se traže, uglavnom – jednostavno mi je puno lakše bilo biti rokerom, nego se upuštati u duge razgovore i obrede. Tko mi je bio prijatelj, bilo koje boje kože, religije i opredjeljenja, bio mi je frend i kad sam saznao za koga navija ili kome se moli, a kada bi me netko od poznanika htio preusmjeriti na svoj mlin, uredno bih se zahvalio i otišao svojim putem. Nisam imao potrebu svoje intimne probleme ispovijedati u kućici s pregradom nepoznatoj osobi kojoj je posao da moj navodni grijeh opravda na svoj način kao teta na šalteru. Poštenije mi je bilo otići doktorici po ispričnicu.

Jaču potrebu za vjerom prvi put sam osjetio u JNA, kad sam na straži iza Vranja odustao od borbe s -28 stupnjeva i legao u snijeg. Srećom po hejtere, našlo me pola sata kasnije u obliku bakalara i nekako vratilo u život, doduše s gadnijom upalom pluća. Nakon toga, kad je na nebo otišao i najbolji prijatelj, usmjeravatelj i čovjek, moj dida Kapno, došlo mi je da mu se nekako obratim, naravno, pijan, na molu koji sam gradio skupa s njim. Sjeo sam na rub mola, bljućnuo noge u more, otvorio bocu njegove najdraže rakiještine i zagledao se u crtu gdje sunce ljubi pučinu. Tamo gdje smo jutrima svakog ljeta išli dizati vrše i pričati, puno pričati. I tako sam razgovarao s morem i svodom nekih pola sata, na opće čuđenje dviju maca i pokojeg cipla. I osjetio beskrajan mir i sreću, te shvatio da sam vjernik i da stvarno postoji nešto što drži na okupu ovih par milijardi mravuljaka koji misle da su neke face. Ali sam isto tako shvatio i da nikako ne gotivim fan klub dotičnog nam upravitelja iliti stvoritelja, općenitije poznatog kao Crkva.

Samozvani glasnogovornici onog koji vuče konce u zadnje su vrijeme naoštrili zubiće i počeli biti jako glasni. Savršeno uređena institucija inteligentnih i moćnih muškaraca u haljama, koji se ne žene, ali imaju puno djece, krše zakon, ali umjesto kazne dobiju jednosmjernu kartu za vlak, ubiru članarinu, a pljuju po komunizmu, nemaju plaću, ali voze limuzine i općenito plivaju u zlatu, a pozivaju na skromnost – sada se počela miješati i u školski odgoj djece.

Dobro, ipak su se puno odmaknuli od otimanja desetine i paljenja žena koje se nisu htjele seksati s njima ili su imale svoje ja, ali malo se osjećam pogođenim. Moj sedmogodišnjak je čvrsto odlučio da ipak neće biti pilot ni Indiana Jones, nego ipak Dekster, u što se uvjeravamo svakoga dana kad nam iz frizera ispadne siga, gruda, zaleđeni balon s vodom ili eksperiment u vidu kompilacije cedevite, dukatina, likvija i dvije zmajeve suze. I htio bih da čovječuljak ima neki dobar, zdrav životni put u kojem će se opskrbiti informacijama, ali i imati vremena i za igru i za smijeh. Ali kako je vjerojatno genetski bedast i naivan na tatu, može mu se svašta servirati.

Novine su pune tekstova o reakciji klera na protivljenje uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Da sam frajer, pročitao bih program zdravstvenog odgoja, ali nisam. Htio bih vjerovati u ljude koji su odgovorni za školstvo u Hrvatskoj, ali i tu, kao i svugdje drugdje – vlada mafija. Učitelji, vjerojatno najponiženiji ljudi u ovoj kifli od države (i sam sam radio četiri godine po zamjenama učeći djecu za plaću od 3.500 kuna), prisiljeni su poslije posla davati instrukcije i zarađivati za život prodajući kojekakve časopise za proviziju. Ljudi koji ih vode u dvadeset su im godina povisili plaću u visini malog macchiata i nema šanse da se skinu s vlasti. I probajte dobiti posao preko natječaja. Prije će Kruno Jurčić postati trener…

Kad se besramno obogatim od pisanja ili lota, vratit ću se u školu i učiti djecu da vole sebe, svoje roditelje, svoju zemlju, svoj planet, puno putuju i vesele se životu. I imaju pravo izbora. Izbora da biraju ono što im se sviđa. Da do osamnaeste slušaju roditelje, a onda postanu ravnopravni u odlučivanju. Ali dok ne postanu punoljetni, bilo bi dobro da slušaju kompetentnije i nauče puno toga, jer su im mozgići tako divno spremni na punjenje da je to sjajno. Pa da saznaju i nešto o povijesti kršćanstva, ali i temelje islama i drugih velikih religija.

Kao i da postoji mogućnost da je čovjek nastao i probojem neke uporne amebe iz mora na kopno. Lijepo je sve poslušati i ne biti isključiv, nego u jednom trenutku, kad se nauči puno toga i kad se sazrije – odlučiti u što će se vjerovati. Ne forsirati, ne silovati, ne vrijeđati ni ponižavati nikoga. Pustiti druge da budu ono što žele, a ne huškati tupu masu na ubijanje i progon nekih koji su drukčiji ili ne misle isto kao i ti.

Ne slažem se da bi uvođenje zdravstvenog odgoja, zapravo, zadiralo u samu privatnost obitelji. Prema tome djeca nemaju pravo na znanje i obrazovanje, nego smiju znati samo ono što njihovi roditelji žele da znaju? Po meni veću smutnju radi vjeronauk u obiteljima u kojima jedan roditelj nije vjernik i da se vjeroučitelji puno previše bahate kad, kao u primjeru prijateljice – njeno dijete ne može dobiti 5 iz vjeronauka ako ne ide svaku nedjelju na misu? To nije učenje ljubavi prema bližnjima, to je fašizam. Kao i što je nebulozno da vođe sindikata učitelja imaju triput veću plaću od onih koje zastupaju, a ti divni ljudi koji svoj život posvećuju odgoju naraštaja – nemaju za osnovne životne potrebe… Profesorica kemije mi prodaje Herbalife?! Alo, eeej!

Sretan sam kad provodim dane s rastavljenim mi Juniorom, pričamo i o vjeri, i nastanku planeta, i o tome kako nastaju djeca, i zašto je Spiderman jači od Batmana (njegova teorija je malo drugačija, ali kaj sad). Ne idem na crkvene priredbe, poštujem odluku njegove majke da ide na vjeronauk, smeta mi uplitanje i guranje nosa tamo gdje ljudima nije mjesto i krvavim radom se trudim preživjeti ovo klerosocijalkapitalističko jebeno razdoblje gdje mi svaki šupak ubire desetinu 21. stoljeća. Strah me je – političari, Crkva, gradonačelnici i tajkuni toliko bolesno obožavaju svoje milijarde da će nam sve teže biti skupiti za harač. Ali ne predajem se tako lako, i još ćete puno zakona i drugih sranja morati donijeti prije nego me se riješite.

I zato, ljudi, pričajte sa svojom djecom, objasnite im život, volite ih i ne dajte se isprovocirati. Ne nasjedajte na slatke riječi ni njihove lažne svađe. Sve će to doći na naplatu, osmijeh na lice, stisnite još malo i ne gubite nadu. Sve će biti OK. Počnite s jednim dobrim vicem! Ajd pivili!

Mučka i šovinistička podjela biciklista na pet kategorija

Dok se moj grad skupa sa mnom pospano budio, voda za kavu je vrijući proizvodila one prištiće, a ja sam sinoć skuhani grah šefljom mlitavo vadio u plastične posude za zamrzavanje.

Probao sam ga još jednom, mrvu rijetko i preljuto – Fikete, hvala ti za jalapeñose, jebali me jalapeñosi… Bio sam si trom, ono, imao sam i boljih dana. Pogledao sam sivilo kroz prozor, izvadio vagu ispod kreveta, napravio kiselu facu i krenuo spojiti neugodno s beskorisnim. Da, otišao sam na još jedan pokušaj džoginga, na tri minute udaljeno školsko dvorište.

Sakati morž zamotan u trenirku i duksu klatio se, nekoć igralištem, danas poluparkiralištem, izbjegavajući nabacane automobile i pazeći da se ne posklizne na mokri asfalt – uostalom, znate što se dogodilo Čarliju sa Soundseta (sori Čarli, neću te više zvat na curling, ozdravi brzo)… Radije bih išao u šumu ili na travu, ali to su prirodni nedostaci života u centru i manjka slobodnog vremena.

Bio sam ponosan na otrčanih 16 i pol minuta, ako oduzmemo barem šest za otpetljavanje i uguravanje ispadajućih slušalica u uho, kad je drito ispred mene niotkud izronio neki dečec na biciklu. Trčim ja svojih 8 na sat, vozi on 20, ja gledam ispred sebe, masivan i teško skretljiv, on zvjera okolo. Sve smo si bliže, meni zaustavni trak k’o FAP-u koji tegli bager, njemu puno manji, ali i on ima slušalice i ne gleda ispred sebe, nego prema nekim curicama koje su izašle na odmor. Ja kočim i stanem na milimetar ispred njega skoro ga pokupivši, a balonja samo onako zakrene kotač i produži. Bez isprike. Stajem, umirem, lipšem i kapam. Upropasti mi dete tri i pol minute do željenih 20, koliko sam sto posto mogao otrčati da me nije tako brutalno prekinuo. Dabogda zaboravio kombinaciju šifre…

Odšetao sam do placa po zelenje za juhu i Veroniku za Juniora i usput snimao bicikliste. Čudno je to da neke stvari ne primjećuješ dok se tebi ne dese, a kad se tebi dese, onda ih vidiš na stotine – poput očeva s kolicima… Stvarno ih ima čudesnih. Kolica. I biciklista/ica. Pa mi se dijeli s vama to što vidim, i ovom se prilikom duboko ispričavam svima koje u nižim redovima nisam spomenuo, pogotovo one koji normalno, nenapadno i lijepo voze svoja dva kotača i imaju obzira da postoje i drugi ljudi u prometu.

Tu su žene na onim elegantnim glomaznim ruinama s košaricama za gredice cvijeća, naprijed i nazad, i starinskim zvoncetom, koje koriste bicikl uglavnom za pokazivanje, pa su uvijek u nekim veselim, šarenim kombinacijama. Zatim bankarski činovnici i wannabe japiji, koji žele skrenuti pažnju da su premalo plaćeni, ili se upucavaju tajnici na formu, pa dolaze na posao biciklom u odijelu i s ruksakom na grbi. Onda eko frendli raja, koja s dredloksima, prnjama i općom neurednošću te ležernošću podsjeća na rascvjetali baobab na točkićima i budi u meni želju da opet po stoti put pogledam Kosu.

Tu su i proćelavi bucmasti dečki iz kvarta, koji muku muče s kilama i koriste bicikl umjesto seksa. Okićeni su ajfonima, pulsmetrima, čeonim lampama, detektorima metala i trima parima slušalica, te općenito izgledaju kao divlje božićno drvce. Malo su naporni jer kad ih sretnete, svaku konverzaciju započinju apsolutno beskorisnim podacima tipa: „Evo, od jutros sam prešao 12,8 kilometara tempom od 23 km/h, što pod nagibom i opterećenjem od tri Tesle po njutnu kvadratnom iznosi 234 koma 8 mega kalorija po centimetru sala…“

Ne dao dragi bog da pritom u ruci imate šnikers ili išta jestivo jer će ti ih onako potni, iznureni, trtobolni i umorni sažvakat bez pitanja. Postoji i kategorija Profesionalci,ali to su samo modificirani dečki iz prethodne grupe, koji imaju tanje gadgete, gaćice i kotače.

To su bili simpatični biciklisti, a ima i onih napornih. S obzirom da sam rastavljeni otac koji voli svoj grad i svoje dijete (već fino vozi svoj bajk, bez pomoćnih!), stalno smo negdje po njemu (gradu, ne djetetu) i nekad me malo strah za njega. Zahvaljujući nesposobnim, podlim lopovima koji godinama caruju ovim gradom, nesretni zagrebački biciklisti imaju valjda svega 500 metara uređenih staza. Od kojih im na 300 parkiraju seljačine u, primijetit ćete, vrlo skupim autima. Sirotinja ima obzira, lopine rijetko… Biciklisti koje ne volim sretati se mogu podijeliti u pet osnovnih kategorija:

Zaboli me za sve ostale
Vozih jedared polako, da ću sa sjeverne strane ući na Vukovarsku, kad ispred mene neki bradati lik fino polako prođe drito preko crvenog. Sluške u ušima i piše SMS s obje ruke. Kako mi je bilo debelo zeleno, kasno sam legao na kočnicu i zažvalio volan, a Rok se čvrsto zavezan durio još pola sata jer mu je ispao mobitel iz ruke pa nije dovršio level. Super mi je ta filozofija: „Ja sam cool jer sam na bajku, a ti si glupi dio aparata koji ne može bez automobila, pa te zato ignoriram i gledam te s visoka, glup si.“Istina, dečko, ali i moj maleni Klio ima valjda 900 kila jebenog metala i ne želim te imati na duši samo zato jer ti misliš da si otkačen i ne želiš pogledati lijevo i desno, i to još kad nemaš prednost… Ufff… Dajte, ljudi, čemu to?

Provokatori
Oni koji namjerno idu tamo gdje se ne bi smjeli ići, samo zato da dokažu da ih se silom treba poštovati i uvažiti. To su oni koji idu Zelenim valom po srednjoj traci deset na sat, a ne znaju koliko nervoznih i još više loših vozača u tom trenutku jako žuri i ne paze na nešto što nije veličine automobila. Tu spadaju i oni koji voze u parovima, jedni kraj drugih, i neobavezno ćaskaju. Po mogućnosti u rush-houru po kiši…

Baš sam si lepi
Nedavno hodah s Juniorom po Maksimiru, a kraj nas plazi neki poznati lik, kasnije se sjetih da je to onaj dečec s bradicom iz sapunica. Svježe nabildan, sočnih bicepsa, stoji na pedalama i snima eventualno koitalne plavušice koje se vucaraju po kavicama na Vidikovcu. Frajer je provezao osam krugova, snimao, naglo ubrzavao, radio prašinu kočenjem i cijelo vrijeme nije opustio mišiće. Galebiker. Nevjerojatno nešto, živi show! Nemam ništa protiv barenja, i ja imam svoje (loše) sisteme, ali dok je piljio u blajhane dekoltee, skoro je pregazio dvije pudlice i troje djece.

Agresivci
E, njih baš ne volim. To su vam oni klinci koji se zalaufaju pedeset na sat na deset raspoloživih metara prostora sa stisnutom, zgrčenom facom kao da će se svake sekunde ispraznit. Posebno su iritantni kad kroz centar grada idu u grupama po dvoje ili troje i još si dovikuju. Ali onda im se bar stigneš skloniti s puta. OK, vidim ja njih i kužim da je to zgodan adrenalin, kurčio se i barba Riba nekad… Ali, ljudi, pa imam kraj sebe sićušnog šestogodišnjaka, koji je prevelik da ga se drži za ruku i premali da hoda pravocrtno i dugotrajno drži usmjeren pogled na devedeset stupnjeva pred sebe. Idite divljat u prirodu gdje nema stotine ljudi ili ne predstavljajte opasnost. Pliz, pis pipl…

Dobre koke u uskim tajicama
Nabijem vas, triput sam se slineć skoro zabio u auto ispred. Kaljače i dimije na sebe, ne lateks!!! Dobro, na Jarunu može…

Uglavnom, da skratim, nisam mislio ništa loše, niti mrzim bicikliste i bicikle. Samo me strah za mališu i da ja nekog slučajno ne pokupim. Biciklizam je divan za mišiće, dišne putove i općenito zdravlje, troši ljudski pogon, a ne resurse, ne guta benzin ni osiguranje, a nakon što ga kupiš,više uopće ne trošiš… Možda bih ga stvarno trebao naučiti voziti?

Jebate, koliko će hejtera izdržat do ove rečenice?