Oaza mira – kad se stvarno želiš maknuti od svega…

Kao i svake godine, nekako u ovo sivo doba misli odu na dane studiranja, odrastanja i najboljih i najluđih tuluma. Stvarno smo bili rijetko viđeni idioti, sretni, blesavi, nezaustavljivi. Ali samo je jedan bio Dudo, vođa, lider, pokretač…

No, da prepustim pero onome tko će to bolje objasniti:

„Dana 19.12.1992 u predvečernje sate bilo mi je strahovito dosadno. U to bezmobitelno vrijeme, mogao si samo čučati kraj telefona i čekati da dođe spasonosni poziv u vidu poziva na neki tulum ili opijanje. I to se i dogodilo, javio se Riba, rekao da uzmem litru jeftinog rinfuznog(u to vrijeme druga uglavnom nisu ni postojala), i da idemo mrknuti vince na klupici u studentskom domu Stjepan Radić, gdje smo inače znali piti, prije odlaska na skakanje u PAUKu, gdje se lamatalo kosom u doba dok je još Cobain bio posve živ. Ovaj put nismo išli u Pauk, nego gore u kino dvoranu gdje je nekakva ekipa davala amatersku kazališnu predstavu. Sjećam se i koju: “Izgubljenu čast Katharine Blum” po romanu Heinricha Bolla i koliko se sjećam, predstava je bila prilično loša, čak i za amaterske standarde. Zatim smo otišli na neki kao domjenak iza predstave, koji se svodio na plastične čaše i još jeftinog vina, znam da smo tamo sreli i Zrinka Pavlić, također našu generacijsku šulkolegicu i to bi zapravo bili to, ni po čemu poseban zimski zagrebački izlazak, bilo ih je stotine boljih, luđih, pijanijih, dramatičnijih, luđih i po svemu pamtljivijih, ali ipak većina mi se negdje rasplinula u spirali vremena.

Pa ipak, ovaj pamtim točno po datumu, precizno. Kako to?

Odgovor je vrlo jednostavan, neki ga od vas i znaju. Tijekom te večeri, negdje u razdoblju dok sam kupovao vino, pa se busom gegao do klupica, ili možda dok smo pili, na zelinskoj cesti, na putu prema Čakovcu, pod kotačima iranskog tegljača, u smrskanoj Renault četvorci, život je izgubio moj prijatelj Dubravko i još dvoje ljudi. Imao je tada 22 godine, što znači da je od tada do danas prošao još jedan cijeli njegov životni vijek. Svi mi, sva ekipa, škvadra iz tog predivno gorkog vremena uspjela je odraditi cijeli još jedan njegov život i u njega natrpati koješta i ništa toga posebno, ostati s istim strahovima i demonima, ali i s kamarom dobrih sjećanja, životnih izazova pa i s prilično dobrih momenata, a Riba uvijek zna da smo na to posebno ponosni, gomilom smijeha.

U nekom paralelnom svemiru, a ozbiljni fizičari kažu da oni postoje, te da ime beskonačni niz mogućnosti beskonačnih događaja, ja 19.12.1992. izlazim iz stana, uzimam kiseliš u točionici, odlazim na klupicu i gledam predstavu, zatim se vraćam doma i budim se ujutro, te vrlo brzo zaboravljam taj izlazak, ni po čemu pamtljiv, prolazni događaji, koji vremenom blijede, nestaju ili se duboko zakopavaju u riznici nepotrebnog sjećanja, tvrdom disku života. Naravno u tom svemiru nije isključeno da će stradati netko drugi, na nekoj drugoj cesti u drugom pravcu, i da će pamtljiviji biti neki drugi, u ovom sasvim bezlični i, srećom, posve nevažni datumi.

To je taj rizik života, kojega je smrt sastavni dio, nikad nam nije garantirano koje ćemo obične dane pamtiti, a koje neobične i naizgled važne, zaboraviti. 22 godine ljudskog života su razmjerno malo, ali još 22 su čisti bonus, ne veliki, ali sasvim solidan zgoditak na životnoj lutriji. Valjalo bi se toga sjetiti svaki put kad uzimate plastičnu flašu i spuštate se prema lokalnoj kvartovskoj punionici jeftinih vina.“

Ovo su riječi Smileta, uz Dina, najboljeg mi prijatelja zadnjih 25 godina. Nismo se okupili Dudiću na grobu jer imamo hrpe obaveza, problema, dedlajna, i sve manje vremena za sebe i najdraže. A ja sam baš shvatio da trebam malo više voljeti i cijeniti upravo sebe, i odlučio uza sve advente, domjenke, otvorenja i prezentacije – otići na vikend u prirodu. Ne tu iza ugla, ne na more kad se nemrem kupati, negdje u divljinu, bez signala, informacija, vreve, suvišnih ljudi. Tamo gdje mogu slušati rijeku, gledati zvijezde i satima paliti kamin…

Skupio sam Juniora, našu nezamjenjivu i najdražu ekipu za izlete, Dunju i Anju, javio se Ivi u Skrad i krenuo u avanturu – tražiti zaselak Doluš na obali Kupe, u blizini Brod Moravica. Jakica tamo iznajmljuju kuću za odmor, čudesno drveno zdanje koje kao da svojom ljepotom izvire iz šume, pa kako na slikama ista izgleda kao apdejtana vila babe koja je htjela mrknut Ivicu i Maricu, a meni je mozak prosincem kaša – rekoh, idemo spojiti ugodno s korisnim. Sjajno lokalci (doduše – iz Skrada) Iva i Denis su nas dočekali, dovezli, zapalili vatru (grrr), popili smo višnju, pojeli čvarke dobrodošlice i piknik je mogao početi.

Dakle, Gorski Kotar, ne Lika, to vam je potpuno čudo. Nabujala zahuktala rijeka, netaknuta mirisna priroda, srne koje te ne šljive dok im ne dođeš na tri metra, zečevi, risovi, simpatični susjedi koji nude rakijom… Dakle, bajka. U blizini muzej i dvorac u Brodu na Kupi, preko rijeke Slovenija i nekakav seoski disko, šetnje, ribičija, sanjkanja, grudanje, roštilj…

Djeca presretna oko kuće, uz vatricu, ali i s društvenim igrama jer smo im zaplijenili ekrane (ima slovenski signal i telka, ali nismo palili), kuća se zagrije za pola sata, plin, tuš, struja – sve fercera. Jes da je malo loša cesta, i da nema birtije na 20 minuta vožnje, ali to se i tražilo.

Pa ako ste za totalni reset, ako se želite vratiti u Zagreb izluftani, nadimljeni, smireniji i bolji, bacite oko na ovu stranicu i rezervirajte svoju oazu mira što prije. Mi smo već zakaparili pol ljeta. Divan vikend, ponovilo se… Sad je sve bolje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.