Filmovi koje mrzimo + Moje odrastanje uz Dražena Petrovića

Ako još niste polovili – kolumniram redovito nedjeljom na Net.hr-u.

A tamo možete naći tekstove poput ovog o Draženu (ovdje ubacujem zadnju verziju koja nekako nije našla put do uredništva), kao i najnovije

ispade o filmovima na koje nas žene žele naviknuti, a mi se ne damo!

——-

Kako sam rastao uz Dražena Petrovića

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

„Sine, poginuo je Dražen.“ Rekao mi je tata, sporo, tiho i ledeno, pognuo glavu i izašao iz sobe. Iako sam već bio debelo dripac od pune 22 godine, iz mene su samo tako krenule suze. Tako je nepuna tri mjeseca prije odlaska drugoga Genija, onog s tvrdim č u Petrovič, poginuo idol mog djetinjstva, heroj s kojim sam se uz televizor i pokoju dvoranu družio od svoje trinaeste, kad je nevjerojatnom partijom u drugom poluvremenu dotadašnju čudesnu predstavu Sabita Hadžića i ekipe Bosne poništio praktički sam.
Kroz mozak se trenutno vratila scena s tog finala, dvostruko prepunog vrelog Baldekina u kojem pokojnom Zuli pada mikrofon dok psuje ljude ispred sebe da se spuste, a debeli brkati murijaci leđima drže navijače u transu da ne popadaju po terenu – i tjeraju ih rukama da baš ne gazaju po crti! Okružni sudija Matijević, kraljevski brko, poznat po tome da je utakmice sudio s pištoljem za remenom, u zadnjoj sekundi svira faul na tom nekom novom čupavom golobradom klincu, koji je zadnjih sat vremena utrpao toliko koševa da nisam mogao sjediti na mjestu. Stari se pravi da kulira, kikirikija ima na pola sobe, čak i mami dok gleda curi neko tijesto za kolače iz plastične posude po podu… Pa ne može to dijete zabiti dva slobodna, halo, pa ovo je finale prvenstva, otkud toliko hrabrosti!? Iritantno otvorenih ustiju, što će godinama kasnije neopisivo nervirati njegove čuvare i protivničku publiku, dečec lupka, baca i zabija. I tako dvaput. Šibenik nikad nije toliko slavio, titulu prvaka su im kasnije uzeli jer je valjda neki hrvatski pjevač osvojio Evroviziju ili nogometni klub prvenstvo, ali nikoga to nije bilo briga, a Dražen je vrlo brzo – potpisao za Cibonu.
Poznat kao veliki sportaš, pogotovo u kokanju, pikulanju i gubljenju stvari u pješčaniku, trenutno sam s nogometnog igrališta prešao na košarkaško. Tada su još roditelji djecu nakon posla tjerali na zrak, pa smo paralelno s ogromnim uspjesima Cibone i mi klinci pokušavali prodavati Draženove finte, visoki izbačaj, produženi dvokorak s trzajnom stankom za poslat centra na kavicu, kao i vječnu proslavu nakon postignutog koša, s visoko podignutom šakom i jednostrukim axleom, kako bi to elegantno rekla Milka Babović. Iako nije nešto pretjerano zakucavao, Dražen je zaslužan i što sam na špaheru s krupnog otpada kvalitetno slomio ruku na tom istom igralištu koju godinu kasnije. S podlakticom u gipsu se proslavilo i osvajanje Europe protiv Corbalana, Bigfoot Romaya kojem su stopala bila od crte za slobodnjake do vrha kruške, Itturiage, Robinsona, u dnevnom boravku sa starim i kumom, uz urlanje kao da smo dobili rat… Dražen se popeo do statusa božanstva, zabio im je milijun koševa, a kad bi trojica krenula na njega, samo bi se nekim čudom riješio lopte do nekog tricaša sa strane, Ušića, Cvjetičanina, brata Aleksandra, i Kraljevi su pakirali za Madrid. Sve se ponovilo dogodine, ali je sad pao Žalgiris. Još jedan Genij, bradati fleksibilni preinteligentni Litvanski baobab, za prijatelje Arvidas Sabonis izgubio je živce nakon Nakićevog faula, odvalio ga i bio isključen, što je uvelike olakšalo drugi naslov Cibosima i košaricu Homičusu, Kurtinaitisu… Ja sam sve više bivao zaljubljen u tu lakoću dodavanja, posebno Čuturi koji bi se niotkud stvarao pod tablom, kao i mudima koja su bila od kevlara kad je trebalo lomiti utakmicu. Rođeni vođa, anđeoskog bejbi lišca koje je na ekranima skrivalo da čovjek ima skoro dva metra, uskoro je otišao dalje, u onaj isti Real iz Madrida, s kojim je osvojio Kup Kupova protiv Snaidera iz Caserte. U biti, to je bilo prepucavanje između Dražena i velikog Oscara Schmidta, uz Nicosa Galisa vjerojatno najvećeg trpatelja osamdesetih, koji su na toj tekmi zajedno zabili više od sto koševa, ali je ipak slavio – naš trpatelj. Čovjek je sam zabio 62 komada, toliko danas na finalima ne zabijaju ni pobjedničke ekipe…
Ja sam otišao u JNA, Dražen u Portland, a reprezentacija bivše države u Argentinu na Svjetsko prvenstvo. Nakon što ga je na prethodnom prvenstvu 165 centimetara „visoki“ Tyrone “Muggsy” Bogues potpuno izbezumio, i jedan od rijetkih u povijesti kojem je to uspjelo – potpuno isključio i natjerao na lošu partiju, bilo je vrijeme za svjetski tron. Glavu i pol niži od Dražena, a brži od razvedene skotne zvečarke, cijelo mu je vrijeme mahao rukom pred očima, pa je naš majstor kasnije izjavio „Nisam znao da li da ga obilazim, ili preskočim!“. Iako bez rađe i Vrankovića, ova je ekipa devedesete bila fenomenalna, jebate, ne bi ih Transformersi na speedu dobili! To je bila bajka, koja je do kraja iznjedrila možda još većeg kreativca i igračkog zajebanta od samog Dražena. Jer Dražen je bio radnik, lokomotiva i tek pri visokoj razlici sklon vicu, dok je Toni Kukoč bio krakati ubertalentirani mozak s jajima, nešto kao Slišković i Prosinečki tih godina u nogometu. Cijela kasarna je urlala kad je Kukoč dodao onaj kratki odbijanac Saviću na zakucavanje, a ja sam odmah nakon vojske počeo igrati ligu do 193 cm, sa željom da spojim Kukijevu lakoću i Draženovu ubojitost. A dobio sam samo minutažu Adnana Bečića… Zasluženo.
Nakon par kilavih godina u NBA, ne svojom krivicom, sada zvjerski nabildani, ošišani, duplo jači i ubojitiji Dražen krenuo je samo sebi svojstvenom upornošću dokazati da može biti najbolji i na svijetu, a ne samo u Europi, gdje je to napravio četiri puta. O Barceloni sam već više puta pisao, trenutak sreće nakon vodstva, i legendarni Draženov niz – trica Dream Teamu, trk u obranu, presječena lopta, i tada se u kontri u trku digne na sedam metara i zabije još jednu!? Kralj. A onda je nakon bezvezne kvalifikacijske utakmice u Poljskoj protiv Slovenije, krenuo kući Golfom, dao curi volan, spustio suvozački sic, i vjerojatno u snu zauvijek otišao u vječna lovišta. Ne, ne bi se smrt usudila doći po njega da je bio budan, izgubila bi tu bitku.
Izašao sam toga dana prije 20 godina iz stana, uzeo Tigar Pirot gumenu košarkašku loptu i otišao besmisleno nabijati na igralište. Ljudi su samo kapali i bez riječi punili koševe. Hrvatska je sportska nacija, više se volimo igrati nego raditi, a od igranja smo valjda samo jači u navijanju. Bio sam premlad za dvorane, to mi je došlo kasnije, i možda sam svega desetak puta gledao Dražena uživo, slušao kako se škripa tenisica miješa s njegovim dubokim glasom dok zove suigrače ili psuje protivnike – navodno je bio prilično prgav u obrani. Jednom sam prošao kraj njega u blizini Doma sportova, ja s bambusom, on, fanatik treninga – s torbom. Usro sam se od veličine i ne usudio tražiti potpis, stisak ruke, išta. Možda i bolje.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Kasnije me je nervirala njegova mama, koje je po mom mišljenju bilo svugdje previše, naša reprezentacija koja se zbog raznih mafijaša nikad nije oporavila, i moj grad koji je većinu igrališta pretvorio u parkinge, šoping centre i zgrade osiguranja. Ne kao u Šibeniku gdje svaka uličica ima svoju tablu i priču – hvala Tončiju koji nam je pokazao prvi Draženov koš. Djeca ravnaju guzice pred televizorima umjesto da do mraka vježbaju desni i lijevi ulaz, vođenje kroz noge, dodavanje iza leđa, skok-šut, ili da negdje krajičkom oka nađu svoga Čuturu. Djeca danas nemaju takvog idola, nedodirljivog, netaknutog i bez mrlje, možda zato jer smo postali žrtve govnjivih medija, a vjerojatnije jer se Dražen ne rađa dvaput. I zato će sigurno uvijek ostati u srcima i glavama nas prosječnih košarkaša i vrhunskih televizijskih navijača, koji smo godine života proveli uz takvog idola. Hvala ti za sve to Dražene, bila je čast odrastati uz takvog čovjeka, i svaki put kad ću u životu zabiti nešto bitno, skočit ću tvoju piruetu isplažene jezičine i stisnute šake, drukajući navijače do stadija adrenalinskog ludila, dok će protivnicima niz gaće ispadati suhi brabonjčići. Eh da mi je opet čuti s tribina ono – Draaaženeee…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.