FHM party

Volim ić pit. Volim ić pit još više ak je besplatno. Nemreš se odreć sirotinjske faze u životu kad ti stara ode na operaciju, tata dobije otkaz a ti se snalaziš za knjige za faks noseći namještaj i čisteći snijeg. Zvali su me da radim u FHM-u. Taman sam bio pred potpisivanjem ugovora s Playboyem pa sam se kao i obično usro od promjene i odlučio ostati. I sad nije mi žao. Ali žao mi je što nisam pokušao i s FHM-om. Znete ono kad vas nešto rajca. Crv u guzi…

Whatever, bilo pa prošlo, ljudi su me prijateljski pozvali u Hemingway na tulum povodom otvaranja. Rekao sam im da mi je broj presiv i pretaman i da mi fali boja i života, kao i malo prisnosti u tekstovima te da im svaka čast na Severini jer ima fakat dobro dupe na slikama. Onda sam počeo pit i borit se s grižnjom savjesti da bi trebao otić doma na bebinje jer nisam ni stigao doma – izašao iz redakcije tek u pol 8. Privodio sam vino kraju jer je u 21.00 prestao zakon o točenju besplatne cuge, napričao s hrpom dragih ljudi (i zgrozio količinom ljudi onog opredjeljenja o kojem bi se dalo razgovarat) te mislio krenut doma, kad se dogodilo to. Prišao mi je bivši glavni urednik bivšeg magazina u kojem sam radio 4 godine i frajerski me poljubio u čelo. Onaj isti tip koji se nalagao i izvrijeđao me u istom magazinu kad sam odlazio zbog mizerne love i nemogućnosti stalnog radnog mjesta unatoč svih tih godina honorarčenja i dvadesetak autorskih strana tekstova po broju. Nešto je natuknuo i prošao dalje, a ja sam se ukočio. Kako, zašto? Donedavno me tapšao i plaćao pive dok sam mu pisao za male pare, a kad sam tražio sigurnost me elegantno odjebao…

Prijatelj mi je prišao i rekao – zašto nisi prljavog majmuna poslao u pizdu materinu? Ja sam i dalje bio kamenko i jedva dočekao novu rundu koju je netko donio na stol. Onda sam još malo pio i nisam čuo ništa oko sebe te se pokušao nać u svemu tome, zauzet stav i reć nešto pametno (kao Constanza onomad u Seinfeldu), a onda mi je prišao neki mladi dečko i rekao da radi u FHM-u i da mu nije jasno zašto me maloprije bivši urednik mog bivšeg magazina toliko napljuvao i izvrijeđao. U stilu da sam im bio na teret i da bi jednom godišnje dolazio s jednom idejom i da bi to morali rewritat danima. A tip je prošao pokraj mene deset minuta prije toga…

Kako neka bića smrde. Kako mogu biti šugava, gadna i pogana. Kakva trulež hoda svijetom…

Znam da će me neki napast da recikliram, ali ovo je moj prvi tekst ikad napisan za Klik. Tog dana današnji urednik Klika još nije ni došao u redakciju. Razočaran što se stvorenja jadnija od hendikepiranog trpa trpaju i uopće egzistiraju po svijetu, kao i u spomen pokojnom uredniku Vladimiru Tomiću koji je ovaj tekst pročitao po preporuci Mime i Tarabe koji su ga dobili na mail te drugom uredniku Davoru Milišiću koji ga je uredio i dotjerao, sa žaljenjem brišem svaku poveznicu s tim listom. Ako ikada i objave nešto što sam pisao, nemojte to kupiti. Hvala.

M o j a D o m o v i n a

DNEVNIK NAVIJAČA S PUTA U RIGU NA UTAKMICU LATVIJA:HRVATSKA

03.06.2001.
“Za deset minuta da si ispred Sheratona!” Dobro, stari je štos zezati žene da im treba uhuhu vremena da se spreme, ali ovo je bilo definitivno prebrzo. Lova, putovnica, dres, antialergini, fotić, gumeni bomboni, škarice za nokte, gaće, čarape, hlače, majica, da li staviti vestu, vadim škarice, dezić, četkica, kasnim. Dolazim do auta i skužim da sam zaboravio hranu, ali pogled na mečku es-nešto mi ubija pojam za bilo što, upoznajem Mirka, pozdravljam Borisa i krećemo na glavni kolodvor po Vjevu. Oko 13.30 krećemo prema Katowicama, bivšem rudarskom gradu na jugu Poljske.
Povijest bolesti je da sam upoznao Borisa (Mostar) i Vjevu (Osijek) na putu u Bruxelles gdje je bilo sjajno i tako smo se na povratku dogovorili da bi to mogli i ponoviti. I bi tako. Na brzinu, doduše, ali tulumi kojima se ne nadaš su najslađi. Sva trojica smo duboko razočarani u najšugaviju ligu na svijetu, obožavamo putovati i upoznavati nove ljude, idemo u nepoznato i razina adrenalina je kao kod časne u Alcatrazu.
Da sam se igrom slučaja rodio kao beduin u nekom zaselku u Sahari i planirao godišnji odmor na Grenlandu, opet bih se krivo obukao. Naime, na prvom pišanju u Austriji temperatura se spustila sa 25 zagrebačkih na zanimljiva 3 stupnja u svezi glede oluje, ali mi se ne damo. Mirko vozi tako mirno i sigurno, da sam ga htio pitati da i prijeđe stotku, ali sam ostao bez teksta kad sam na brzinomjeru ugledao 190. Jednog dana kad narastem… Druga pauza je na austrijsko-češkoj granici gdje nailazimo na njihovu verziju Hrelića a zaposlenici su isključivo Kinezi. Uglavnom prodaju isto smeće koje možete dobiti i kod nas, a jedina razlika su nekakvi odvratni vrtni patuljci. Jednom davno mi je jedan tip pričao da je probao halucinogenu drogu u obliku nekakvog papirića s nacrtanim nasmiješenim čovječuljkom, i da se najviše sjećao ogromnog spektra boja, 650 puta intenzivnijeg od onog koji može primijetiti normalan čovjek. Ti čudovišni keramički stvorovi su me podsjetili na tu priču. Da li je itko ikad shvatio bit vrtnih patuljaka, i da li je moguće smisliti gori kič? Ah, da, oni kameni lavovi. Kad ljudi imaju previše novca…
Kineskinja mi na sečuansko-ščećinskoj mješavini objašnjava da mi ima nešto za pokazati iza pulta, radoznalost ubija, znam, ali to je jače od mene, odlazim u mrak i vidim samo originalne nikeove trenirke. Bez veze. Razmišljamo o kupovini jednog patuljka da ga prošvercamo na tekmu pa da nas je više (trik iz filma “Bijeg u pobjedu”,gdje se pamti Stallone kao golman), ali mali je fakat gadan. Mirko tanka, časti ručkom i letimo prema četvrtoj granici. Naravno da je majstor uzeo forinte (“Dečki, u Mađi ja plaćam pivu!” “Ali ne idemo kroz Mađarsku, konju!”), koje će se pokazati kobne tek na povratku, no bitnija stvar je ulazak u 26-u državu u koju je kročio i popio pivu autor ovih redaka. Rekoše nam da moramo na dezinfekciju. Luckilly, puno je nježnija nego što zvuči, pranje ruku i đonova tenisica, s tim da i auto mora proći preko nekakvog tepiha, ali mi smo jači i od sudbine i dolazimo do Katowica. Pozdravljamo se s Mirkom i ulijećemo u vlak za poljsku metropolu. Pijemo prvu poljsku pivu (“Mocne”-8% alkohola, jako jako i loše), pričamo o prošlim utakmicama, herojima, gostovanjima, prednostima grupnog sexa i ulazimo u novi dan.

04.06.2001.

Zašto bi vlak iz Katowica vozio drito u Warszawu, kad možemo presjedati. I zašto to ne bismo napravili u simpatičnom gradiću Radomu, kojeg smo krstili i kao rodman, i radomir i radovan. Baš nas se i nije dojmio, vjerojatno jer je bilo oko 4.15 ujutro, svitalo i bilo jezivo hladno. Na kolodvoru sam ubacio dvije forinte u kutiju za nezbrinute pse vodiče i začuđeno promatrao plakate protiv pušenja na kojima su prikazane slike karcinoma pluća povećane 17 puta. Skoro sam se zrigao, sva sreća da ne pušim.
Kvaliteta poljskih vlakova je slična onoj indijskih prezervativa, tako da i nije bilo spavanja do iskrcavanja na ružnom katakombastom željezničkom kolodvoru u najvećem gradu Poljske (1 700 000 stanovnika). Pokušavajući zaspati promijenio sam više poza nego što sam ih zapamtio iz figurae veneris. Doručak u parku kraj pješčanika upoznao nas je sa sjajnim okusom paštete koja je izvrsno legla na istumbani želudac. Krenuli smo u razgledavanje velegrada ispunjenog staljinističkim štihom, prevelikih ulica i aerodroma umjesto glavnog trga, te najmasivnije zgrade koja se zove Dom kulture. Kaki-smeđe boje, naravno. Treba uzeti u obzir da je ’45 tu bila ravnica, ali se fino popunilo. Par staklenih divova se nikako ne uklapa u opći dojam. Do očaja nas dovodi radno vrijeme kafića, koje je Vjevo prokomentirao: ”Sviće u 4, a rade od 10. Sjebali ih Rusi”. Relativno prljav put do centra praćen je s ponekim ležećim pijancem i smećem, čisće nego isti kvart, na primjer u Beogradu, ali definitivno prljavije nego Zagreb. Noćni život nije isproban iz jednostavnog razloga što smo lovili autobus za Rigu, ali prema Borisovim pričama, a čovjek je u Poljskoj proveo 6 godina, i nije nešto. Razočaravam se u kentuckyskim prženim pilićima, koji su veličine cca jednog uhranjenog šišmiša ili podbuhlog kolibrića, a okus se ne razlikuje od ambalaže, pa smo se posvetili izboru pive za put. Kako složna braća kuću grade, a mi smo ipak imali samo autobus, uzeli smo 5-6 vrsta (od viška glava ne boli), i sreli još dvojicu navijača, Kokija (Lomnica) i Matiju (Rijeka) i sjeli u nešto što se za vrijeme korejskog rata valjda zvalo autobus. Pa to je strašno. Kakva firma Krstić, kakvi bakrači… Groza. Vozača bi se prepao i Tarantino osobno, a o higijenskim uvjetima da i ne govorimo. Svaki polupismeni indijanac bi iz onih bijelih navlaka za sjedalo na koje se naslanja glava (ima li to ime??) uspio dešifrirati barem 27 boleština ljudskih tjemena, vratova, različitih seboreja i inih kožnih bolesti, kompletna baza podataka ruževa za usne i skorene sline te ostataka gableca, a da ne spominjemo ljepljiv pod. Stoji se u prosjeku svakih 20 minuta, uglavnom kad šofer sretne prijatelja iz školske klupe (dvaput), toplog obroka (triput), ili sajma (opet Kinezi-samo sam čekao da mi pukne pogled na neku džunku u Žutom moru, ili da projuri Jackie Chan ).
Krenuli smo u 13.00, a u 17.30 prešli i 35-i kilometar, te promijenili vozače. Struktura i ponašanje putnika izgleda ovako:
-šest Poljaka loče
-Bjelorus loče
-Latvijci, Litvanci i Estonci, naravno loču
-Ukrajinka čita novine i loče
-španjolski bračni par guguće i pijucka
-četiri Irca, dvije Irkinje i dva Škota idu u Estoniju na utakmicu i jedini ne piju ništa. Enigma. Kopinić je mrtav, ovo je neviđeno.
-pet Hrvata uživa u pašteti, krastavcima, bananama i sjajnoj EB pivi.
Sve ovo proizvodi zanimljiv miris u busu, a oko nas sama polja. Da li je Poljska po tome dobila ime? Otkad smo prošli brdoviti jug države, najveća planina je bila lubenica.
Sjetio sam se svih primjedbi na Acu Kostadinova, koje su trenutno zaboravljene, jer smo na televizoru slušali prijevod nekog američkog filma na poljskom. Michael Keaton-jedan tromi i neizainteresirani glas na poljskom. Ajde. Još tri Keatona-isti glas. No dobro. Ali i Andy McDowell i sve glumce sinhronizira jedan te isti čovjek. I to istom bojom glasa! I to bez emocija! Strava!!! Kao da opet slušam prijenos Titovog sprovoda ili utrku formule 1 iz crnogorskog studija. Autobus se trese kao da je posljednji model te klase, proizveden 1963. u Kamerunu, spavanje je iluzija, pokušavam komunicirati s vozačem na par jezika, ali dobivam samo pogled netom probuđenog goveda, te shvaćam da su i oni blago pripiti. Pokušavam govoriti sa Škotom zašto, pobogu, ide na utakmicu Irske reprezentacije, ali kako nitko nikad nije shvatio njihov naglasak, okrećem se Ircima. Došli su pred par dana u Krakow na izlet, i većina ih je ostala ispod šanka. Sudeći po kvaliteti vozača, do Tallina će stići za otvaranje Olimpijskih Igara u San Marinu.
Poljska ostaje za nama, ravna i zelena, puno čistija nego što je to obećavala rudarska prošlost i različiti udžbenici. U tu državu razvijeni zapad je uložio velike novce, vjeruju da će im se isplatiti, a prosječan Poljak je siguran da su oni u EU i prije od 2004. Osim 2-3 plava nebodera i KFC-a, i nisam stekao nekakav dojam. Priča za sebe su placevi tipa trešnjevačkog, nagykaniszkog, ili onog u Republici Srpskoj, jer monopol Kineza je kao i onaj Indijaca na štampu u Beču. Ipak, bili smo previše kratko za neki dublji dojam.
Stojimo 40-ak kilometara pred litvanskom granicom, autobus se lufta, Vjevo vrši prirodnu gnojidbu i obogaćuje miješanu vazdazeleno-bjelogoričnu šumu, a ekipa se opskrbljuje novim zalihama pive. Sjeveroistok zemlje je dosta nerazvijeniji od središnjeg i južnog, a s autocestom smo se zauvijek pozdravili s ulaskom u Poljsku. Atmosfera nepodnošljivo podsjeća na film “Ko to tamo peva”. Mješavina voća, povrća, mesnih narezaka i pašteta izaziva revoluciju u želucima, pa padaju ideje za sutrašnje naslove u litvanskoj štampi: “Otkud tajnoviti krtičnjaci?”, “Tko nas je zasrao?”, “Tko je vidio mladiće u dresovima?”.
Pijem Tyskie Gronie, 821. novu pivu u životu, i fali joj mrvica slada da bi ušla u europski top-ten. Nakon stvarno kvalitetnih Poljskih piva, da mi sad netko ponudi izbor između domaće pive i kastracije, svijet bi ostao lišen nekoliko uživalaca plemenite vještine obožavanja soka od hmelja. Boris je konačno shvatio da Škoti u stvari imaju prljavi plan da špijuniraju našu reprezentaciju. To sam i probao objasniti Škotu na tečnom engleskom, ali je konverzacija sličila na onu između frizerske pomoćnice i Sandokana. Iako je 21 sat, Sunce i dalje bliješti, i konačno dolazimo do granice s Litvom. Možete li na trenutak zamisliti romsko naselje iz filma “Snatch”? E, upravo tako. Motori se gase, carinik skuplja putovnice. Čekamo otprilike sat vremena, svi su se naglo utišali osim nas, pa smo primili par prijekornih pogleda od vozača. Slijedi opis intimnih razmišljanja. Prati nas ljubičasta boja koja je ovog proljeća u Istočnoj Europi definitivno in. Prvo bandere u Brnu, onda svaka ne-zgodna žena u Warszawi, pa zavjese u busu i konačno litvanski pečat. Podsjeća me na maturalac u Sovjetskom Savezu 1988., kad smo u svakom gradu dobili juhu različite nijanse ljubičaste boje i drugačijeg okusa. A zvala se boršč, a ja sam bio nesretno zaljubljen u Andreu. Litvanski graničari imaju ljepšu uniformu od austrijskih. Dobro, svi imaju ljepšu uniformu od Austrijanaca. Pogled na parkirani autobus Mazurkas-transa podsjeća na Štulića, a u busu i dalje tišina. Zašto nisam nikad naučio tehnicirati? Sad bi neki drugi luđaci drobili kičmu i teško stečene ili posuđene pare na putu u udaljene krajeve. Zašto sam provodio sate i sate gutajući knjige a ne trčao po zelenim livadama? Možda zato što sam skužio da imam dvije lijeve, i da jednostavno ima i puno boljih, ali definitivno i puno više upornijih od mene. i tako sad neki dečki koji baš i ne znaju što znači bifurkacija ili transgresija ali papaju loptu, imaju avionski prijevoz onom boljom klasom u kojoj možeš ispružiti noge, de luxe hotel, yacuzzi, više od jedne trenirke, mrcinu od auta, x-komada, lažnih prijatelja ko kenje, novinara, interviewa, slave, članaka, žnora, bestova, sokola, ilegalnih stvari, brdo dječice koja traže autograme i onih malo većih koji će se sutra kurčit kak im je taj i taj platio cugu… I svi bi htjeli niti na njihovom mjestu, imati tucet plavuša u blizini, pun džep keša, biti zvijezda, kralj stadiona, idol. To be a footballer. I to se guta. Ne puše valjda jedino Ameri. Oni puše baseball i onaj njihov nogomet, pa si ti misli. Stvarno, kuda vodi razmišljanje na poljsko-litvanskoj grani. A još dva dana do tekme.
Sve u svemu, jako zeleno. Jedva čekam da u slijedećim kvalifikacijama izvučemo Wales, pa da usporedim kvalitetu trave. Ona izgleda odgovara govedima, jer ih je stvarno puno. Tip na granici dezinficirao je kotače na autobusu sa onom pumpom za peronosporu. Smiješno.
Brine me da li smo otišli previše na sjever za kvalitetnu pivu. Na putokazu ima odvojak za mjesto Kalvarija, ali ipak idemo ravno. U sumrak konačno i ulazimo u Litvu, zemlju o kojoj prosječni Hrvat zna reći samo Sabonis i Žalgiris. Kućice uz cestu su vrlo male i skromne, građene isključivo od bijelo-žute cigle, niski obrađeni brežuljci, pokoje jezerce, stogovi sijena s rupom u sredini (?) i jedna krava koja se češe s lijevom stražnjom nogom iza lijevog uha. Što bi na to rekao Ratko Milić-Kokonauskas?
Scena. Približava se sjajan tulum, nemam curu, spreman sam na nešto novo, totalno sam u pripremi, peru se zubi barem 13 puta dok desni ne kažu:”Isuse, dosta više!”, brije se prepedantno do istrebljivanja površinskog sloja kože dok ne procuri krvca, pri čemu se lavabo čisti najmanje 5 puta, i nikad ne opere do kraja, traže se i stišću prištevi veličine testisa domaće buhe (boscus vulgaris), rade se sklekovi, pjevuši, fakerski smješka u špigl, troše enormne količine mirišljavih sredstava, obožava se majka kad se nakon 37 minuta panike shvati da je najdraža majica ipak ispeglana, premda na krivoj polici, i sve skupa, kad si 1230% ready za picolov, i utovar (umokac), od tuluma ispadne propast. Vraćaš se doma oko 4.40, sam kao pseto i još si uvijek smrdiš po onim inim vodicama protiv smrdi. E, takav je feeling kad se vozite po noći kroz Litvu i ne vidite skoro ništa. Sorry, ipak sam geograf. Volim gledati mjesta na kojima nisam bio, a mrak bitno umanjuje doživljaj.

04.06.2001
Usred Litve nas lovi i treći dan putovanja. Inače, karta za bus je koštala 115 poljskih Zlota, ili 75 DEM. Kalvarija je ipak uslijedila kad mi je tip na benzinskoj objasnio da mi nemre vratiti ostatak od 100 DEM ni u jednoj drugoj valuti osim latvijskoj, pa ostajem bez pive. Šta da radim s 90 maraka u nekoj valuti u kojoj mogu samo držati iznutrice od srdela. Ubrzo stižemo i do Latvije. Allah, bilo je i vrijeme. Njihovi graničari su kao klonirani i sliče na Kena (onaj frajer od Barbie), ali frapantno. By the way, što je rekao matičar kad je ženio Barbie i Kena? “Vi ste stvoreni jedno za drugo!”. Iz Litve u Latviju idemo pješice radi dezinfekcije i divimo se gomili Kenova, koji su po pe-esu. Nije valjda da se primaju po rođačkoj liniji? Ma neee, ej, pa ipak smo 1500 km udaljeni od domovine.
Ne znam da li je zanimljivije promatrati veselje šofera što smo prešli granicu, ili poigravanje cirusa i stratusa u prvom osvitu zore. I to u 1.30. ujutro. Polarna svjetlost, iliti aurora borealis, something completely different. Vozači su se toliko razgalamili kao da su prošvercali bijelog pitona, nepalsku krizantemu i barem tri dijamanta u guzi-svaki. Na prvom stajanju u 28. Državi svijeta raspravljamo o veličini baterija u policajaca na granici(ogromno), i zaključujemo da ima i riječi na latvijskom koje i ne zavrsavaju na –s. WC, na primjer. Svugdje gnjezdas rodas, brda ni za lijek, Vjevo pojeo zadnji krastavac, pašteta još uvijek kao u priči. Što od uzbuđenja, što od razdanjivanja, gledamo i slušamo ljude oko sebe, tračamo simpatičnu španjolku, muž joj je flegma i zaključujem da je vjerojatno inženjer koji vodi ženu kod punice u goste. Sjetio sam se Markove verzije Djoletove pjesme: “Ima muža inženjera pred kojim je karijera i društvo u mjestu Visokom”. Foru je shvatio samo Boris, a ja sam bio razočaran poznavanjem zemljopisa BiH u hrvatskih navijača.
Konačno, u 3.45 ujutro stižemo u Rigu okupanu suncem i prohladnu. Slikamo se sa irsko-škotskom kombinacijom, razmjenjujemo adrese, oblačimo torbe i ruksake i krećemo u potragu za hotelom i kavicom. Nakon bezuspješnih sat vremena šetanja, stavljanja sunčanih naočala (4.30!!!), i promatranja starih bakica koje imaju funkciju smetlara, konačno nalazimo kafić (na latvijskom-kafejnica, Matija se zaljubio u tu riječ), i razmatramo plan radnog naziva: “Kako pronaći hotel”. Kreten naručuje na hrvatskom jeziku jednu sa šlagom, prosim, i biva podvrgnut unakrsnom vrijeđanju i podjebavanju. Al’ kad mi dođu njihovi klinci u školu… Mozak mi je prazan poput crijeva od rode, i treba mi malo duže, Boris skuži da se hotel kaže viesnica, i nakon neuspješnog šarmiranja zgodne konobarice krećemo dalje. Cijene hotela u Rigi iznose od 9 DEM do X DEM, u onaj prvi nas nisu pustili, a u one druge nismo mogli, pa je ostala samo solucija zvana “Aurora”, koja zaslužuje podrobniji opis.
Trebao se zvati “Horora”. Dakle, ni z od zvjezdice, a kamo li od zvijezde. Alanfordovski interijer, da ga vidi Spielberg, odmah bi došao snimiti drugi dio liste. Auschwitz izgleda kao Stubičke toplice prema ovom čudu. Kad sam stisnuo kvaku, imao sam osjećaj da sam se rukovao sa vrlo prometnom vijetnamskom kurvom, ili onom u bijelim tajicama što operira po Gajevoj. Stepenice su derutnije i od onih u zagrebačkim osnovnim školama, a sobe su blago ružičaste s vjekovnim naslagama prašine. Prvih pola sata sam glumio Champoliona i odgonetavao reljefe po madracu. Uz nešto što bi trebalo glumiti recepciju, upravo su se presvlačile dvije gospodične od šezdesetak godina, dajući zanimljivu aromu hodniku u kojem smo stajali, ali kako je to ipak bio jedini hotel za 12 maraka po glavi, upadamo. Teta sobarica je bila vrlo ljuta i čak neugodna kad smo zatražili čiste plahte, što je bilo stvarno drsko od nas (pa nismo valjda u hotelu!), i tako smo krevete namještali sami. Čeznuvši za kapima vode po svome mladom ižuljanom tijelu, uputio sam se do tete na recepciji da mi kaže gdje su tuš-kabine, na što sam dobio upute za put do podruma i ključ za jednu od dvije kabine u cijelom hotelu. Ljudi dragi, preživio sam i Vranje i Uroševac, i ledenu vodu u Taizeu, ali ovo… Otkad sam ‘94-e vidio mrtvog napuhanog štakora veličine nogometne lopte u riječkoj luci, ‘96-e cipla koji jede sadržaj prezervativa u moru na splitskoj rivi (samo mu se repić živahno trzao, a ostatak tijela je bio unutra), ‘98-e mrtvu krticu staru 7 dana u Jarunu, te žohara-ubojicu koji mi je skoro počeo jesti nos u Lenjingradu 1988-e, mislio sam da mi više ništa ne može dignuti želudac. Greška. Na ulazu nasred poda pljuvačka veličine jaja na oko nekog bronhitičnog tuberana u većini boja spektra, dlaka kao u kavezu king-konga za vrijeme mitarenja (kad smo već kod njega, zašto je king-kong oteo baš plavušu? Zato jer je majmun.), umjesto tuša nekakva prozirna cijev, naravno, temperatura ispod nule, a vrhunac svega odvodni sistem-na podu je rupa promjera jednog metra, a na rupi daska koja služi za stajanje. Vjerojatno neki ljudi tamo rade još neke stvari dok se tuširaju, ali unatoč znatiželji, nisam podignuo dasku. I sad ti obriši tabane s jedinim ručnikom kojeg si ponio na put. Fuj, fuj, fuj.
Osvježen spavam poput mladog od tuljana dobrih dva sata, kad pada ideja da se prošetamo do hotela gdje su smješteni naši igrači. Njihov hotel se zove Radisson i malo je bolji od Aurore. Da malo! Prošli smo uz željeznički i autobusni kolodvor iznenađeni čistoćom i usput složili i pojeli po sendvičak i kefir(s). Kefir im je mrak, taman onako kiselkast kao nekad, a salama bez veze. Lagano mi fale i gobova i svatovska juha, a da ne pričam o onoj masnoj od kostiju na kojoj se ispečeš glodajući hrskavicu. Šmrc. Vodim put snalazeći se na karti koju sam jedva dobio u turist-birou, i prelazimo rijeku Daugavu čudeći se njezinoj tamno smeđoj boji. Uopće nije prljava, ali takav kolorit joj daju alge, ako je za vjerovati konobarici u hotelu. Uvjet za dobijanje posla u tom hotelu je izvanserijska ljepota, tako da bih povjerovao u sve što je rekla, a gdje neću takvu sitnicu. Žene su stvarno prekrasne, uredno su odbile raznovrsna upucavanja (imam kćer od 15 godina! Laže, laže sto posto, reče Boris), smješkale se i donosile nove hektolitre pive. A piva broj 1 u Latviji zove se Zelta i s njom smo se stvarno ugodno družili sve do zadnjeg dana. Vjevo je sreo svog starog znanca Juricu Vranješa, popričao s njim, upoznao nas, i kad je ovaj čuo odakle i kako smo stigli, slijedi play of the day. Naime, Jurica kaže da ručamo na njegov račun. Naravno da se onaj sendvič još nije bio slegnuo, ali poklonjenom horsu se ne gleda u zube, pa navalismo. Vjerojatno bi neupućenom promatraču bilo smiješno oblijetanje savršenog osoblja hotela Radisson oko petorice likova u dresovima i trapericama koji u vrećici na stolu drže pola kile kruha, a na isti stižu juha od šparoga i miješano meso iz Baltika, te nekoliko pivica..Raspoloženje je bilo na visini. I tako je majstor uživao u haringama, lososima, inim račićima i kavijaru veličine mašala borovnice gledajući kako se Zapadna Dvina ili Daugava lijeno ulijeva u Baltičko more. Hvala, Jurice
Matija je nakon klope upitao gospodina Srebrića da nas ubaci u bus sa mladim reprezentacijom koji je upravo kretao prema stadionu, ali smo umjesto odgovora dobili 20 Latsa za taxi i nalog da donesemo račun (“Vi kao da idete u svadbu bez para…” “E, stari moj, bolje bez para nego bez k…”). Kraljevski smo se smjestili u auto, imali laganih problema s riškom špicom, razgovor ugodni s jednim vozačem koji nam se pokušavao ubaciti u trak(Vjevo ga je verbalno uništio rječnikom masovnog ubojice iz Bronxa), i dovezli do manjeg gradskog stadiona “Daugava”, veličine groba za skakavca, ali jako urednog. Do početka utakmice mladih reprezentacija ostalo je još dobrih dva sata, pa smo ih utukli u birtiji na ulazu u hokejašku dvoranu. Po propulzivnosti ljudi koji su masovno hrlili na hokejaški trening, uskoro smo shvatili koji je latvijski sport ponos nacije, lagano smo uništavali nanose Zelte i upoznavali naše navijače koji su kombijima dokapavali iz Zagreba i Kitzbuhela.
Tajnik HNS-a nam je nabavio besplatne ulaznice za obje utakmice, neka dobroćudna gospođa je podrapala ulaznice i ušli smo na stadion zajedno s još 9 latvijskih navijača, 25 policajaca te petnaestak rođaka, majki i sitne dječice. Uz nas dvadesetak, sve skupa ni za pošten tulum, a kako su odigrali prvo poluvrijeme, dobro da nismo zaspali. Policajci su odgurivali Vjevu od ograde s obrazloženjem da je opasno, razvila se zastava, počela je pjesma i tako par minuta do naše himne. Otpjevali i zašutili da čujemo i latvijsku, kad se iz wc-a pojavio blago pripiti Koki, koji ni dan danas valjda ne vjeruje da radim u školi, dobauljao do ograde kraj koje se ne smije stajati i počeo me zvati, smijuljeći se:”Profesore, profesore…”. To je jako naljutilo domaće murjake koji su ga odveli u stanicu gdje je morao puhati u balončić koji mu je rekao 2,2. Srećom, sa čakovečkom skupinom je doputovao i pukovnik koji je pokazao svoju značku i izvukao Kokija već do poluvremena. Kad se vratio, Koki je samo slegnuo ramenima i rekao da to nije ništa, jer već u dosijeu ima i jedan napad na policijsku stanicu. Nešto prije početka sreo sam reportera HRT-a koji je u međuvremenu oženio Dominique s kojom sam sjedio u srednjoj školi. To sam smatrao za sjajan povod za zalijevanje, ali se ovaj apsolutno ledeno i profesionalno okrenuo i otišao. Što se mene tiče, sa raspadom bivše države, nestalo je i zadnjeg zanimljivog sportskog komentatora. Onda si se bar mogao ismijati. Ovi novi su ili štreberi, ili rumeno-histerični, ili bljutavi, ili fufljaju, ali svima im je zajedničko da niti jedan nama ni mrvice duha. Toliko su mrtvi i nikakvi da više nemaju ni gafova. Nema više Zule ni Nikite, tko zna gdje su Popovski i Đurković. Radije okrenem eurosport i slušam sulude izgovore naših prezimena od strane bahatih Engleza (Puk, Kavar, Džovik…), nego da gutam ove beskičmenjake koji kao da prenose rvanje mrava paraplegičara.
Srećom, birtija u hokejaškoj dvorani nam je širom otvorila vrata pa smo nastavili sa još pokojom Zeltom po cijeni od 0,50 Latsa ili 2 DEM, tako da smo zakasnili na početak drugog poluvremena. Na tribini je sjedio jedino pukovnik koji nam je prepričao što se dogodilo od 45-50-e minute. Još u hotelu je Matija žicao Mikića da mu baci dres ako da gol, što se i obistinilo u 48-oj minuti, mladić je presretan potrčao prema tribini gdje su u prvom poluvremenu stajali hrvatski navijači, i došao do apsolutne praznine, jer smo svi bili van stadiona na pivi. Zamislite si koje razočaranje, daš gol, u transu ideš prema svojima, trčiš baciti dres i onda skontaš da svi loču u birtiji. Disaster. Onda smo pred kraj primili gol tako da i nije bilo razloga za veselje. Došli smo trolejbusom do hotela, kupili narezaka, kruha i pive po istim cijenama kao i u centru Zagreba (naravno da su žvake orbit jeftinije nego kod nas-oko 3,5 kune. Zašto mi plaćamo najskuplje žvake na svijetu???), ali u malo neurednijim dućanima, krenuli na spremanje za izlazak i trošenje 50 funti koje je Asanović dao navijačima da se zapije. E, tada je moj organizam rekao povijesno ne. Strmopizdio sam se na krevet zajedno s Borisom, spavao do ponoći, i brže bolje dignuo cimera da odemo do grada, kad nas je teta na recepciji ubila podatkom da se hotel zatvara u 1. Prošetali smo, vidjeli kolodvorski bar-kupleraj, onjušili odvratnu znojno-spermljivu kombinaciju smrada, napravili kisele face i vratili se na spavanje. Po Vjevinim riječima, noćni život je sjajan, ljudi su komunikativni i nasmijani, a konobarice i dalje zgodne. Vratili smo se u sobu, bacili pogled na dvije nijanse ružičaste boje zida i uglavnom pozaspali. Pokušavao sam zaboraviti svu odvratnost postelje i zaspati sa što manje dodira kreveta i jastuka, prokušanom bušmanskom tehnikom, navinuo alarm na 6 ujutro i zaspao snom nevine djevojčice koja je netom pojela čokolino i sad grli novog plišanog medu. Vani je svitalo.

05.06.2001.
Ah, dakle tako izgleda dan kad se igra utakmica. Ne znam kojim bogovima treba zahvaliti na tako lijepom vremenu, ali sunce daje ogroman plus kad si negdje prvi put. Ljudi, ta Riga je stvarno lijep grad. Tadašnji Lenjingrad me je oduševio sa bogatstvom vode i raskoši Petrovog dvorca, New York zbog početnog šoka, Barcelona zbog onog luđaka Gaudija, Prag zbog pivnica, one crne crkve i divnih ljudi, a Riga…Na svaki blok zgrada dolazi jedna mrcina od parka, sve je čisto i uredno, avenije su široke i popraćene drvoredima, a brojne crkve su kao iz bajke. S muzejima nisam bio oduševljen, ali jesam sa nekakvim tipom od dva metra i kreker, koji je nešto pričao drugoj dvojici na jakom splitskom naglasku. Ha, di ste naši, kako, vlakom, busom, bole kosti, e, a, pošto hotel, 50 maraka, vi, 12, ahaha, luzeri, kad na tekmu, svi u hotel u 1, vidimo se, i već ima Hrvata za napunit mali bazen. Odlazim u litvanski nacionalni i muzej stranih umjetnika, obilazim stari grad i mostove, jedva nalazim razglednice, koje su malo pustile boju, od pošte ni traga ni glasa, uživam u zelenilu i fontanama, vozim se po jednoj od njih u nekakvom plovilu u obliku labuda (da li sam infantilan? Nisam. Vjevo i Matija su se i slikavali na njima), kupujem nove vrste pive, raspitujem za vlakove i autobuse i stižem u hotel. Skupljamo se svi osim Kokija koji je nestao netragom, razdužujemo sobu, ostavljamo višak prtljage u garderobi na željezničkom kolodvoru i krećemo u hotel. Dresovi su na nama, pijucka se pivica i opet dolazimo do iste konobarice na istu pivu i lagano ćaskamo o budućim naporima. Matija pita igrače i funkcionare za nekakvu financijsku potporu, lovu daju Tudor (lire), Mamić (marke), Jozić (marke), Polovanec i Deranja (kune!? Koji ću kurac s kunama u Latviji-Matija), a Herjavec je imao zanimljivo objašnjenje kako su hrvatski navijači bijedni i loši, da su Škoti i Irci pravi navijači i da smo mi tu zbog sebe i da nemamo pojma o navijanju. Simpatičan ćelavko.
Kako je stadion Skonto-Riga (kasnije se pojavio Koki, pitali ga gdje je bio, i netko provali-skonto je da mu se riga), na nekih pola sata hoda od hotela, idemo pješke i pričamo s ljudima koji su veseli, trube, mašu, a par klinaca ide sa nama i priča kako su gledali prošlo svjetsko prvenstvo. U jednom dućanu usput nalazim estonsku pivu, Jedan mali mršavi dečkić prosi usred grada (ima i tamo sirotinje, tu i tamo netko leži po zelenim površinama), i Vjevo opsuje mater i životu i svemu i odvede klinca na ručak. Čovjek guta paštete zadnja četiri dana i onda nahrani dijete. Sjajno. Gledamo stanovnike Rige i divimo se prekrasnim crtama lica Latvijki. Nose većinom sandale i suknje, sva sreća da nisu čule za one cipele na kat (takozvane “invaliduše”) koje su kod nas na žalost još uvijek u modi. Iskusno oko stručnog konzilija zaključilo je da Latvijke ipak imaju premali prsni koš. Takozvani sindrom fosne. Polarna svjetlost, ruski teror, hladnoća ili nešto stoto, nismo uspjeli saznati. Frajeri? Dalje.
Uzimamo suvenire i ulazimo u pub preko puta stadiona skupljajući simpatizere u obliku dječurlije i omladine. Odmah nam prilaze dva Engleza koji rade u Švedskoj, pa su došli na utakmicu. Nisam shvatio, ali ljudi su veseli, a atmosfera je proključala kad se pojavio jedan izbrijani tip sa hrvatskom zastavom i rekao da je Poljak iz Gdanjska i da obožava sve što je hrvatsko i da je morao doći u Rigu. Mislim, stvarno smo se oduševili i napunili još jedno suho grlo. Uz nas je na izlazu iz puba i ulazu u stadion oko pedesetak nasmijanih rižlija ili rižana, u stadion bez prepipavanja, opet pjesma do intoniranja himni, koje je zbor izveo a capella, kad odnekud izranja Koki (ovaj put poštuje lavijsku himnu) i slijedi pjesma do poluvremena. Kad je Balaban dao gol, izgledalo je kao u vulkanu. Istina, bilo nas je 26 i Poljak, ali dugo nisam vidio toliko sretnih ljudi. Marko iz Pule bi sad rekao:”U, al’ smo zagrmili!”. U poluvremenu smo se zaletili po nove zalihe pive, kad je na pomolu bio mogući incident sa latvijskim navijačima zbog preguravanja u redu na šanku, ali sam mudro zapjevao:”Zelta, Zelta, ale ale ale…..” pa smo se svi kucnuli. Splićo od 2.07m je pokušavao objasniti Rusu od 2.01m i 150 kg kako mi više nismo u Jugoslaviji, i da su Rusi u Latviji isto kao i četnici u Hrvatskoj, misleći da je dotični Latvijac, ali smo ga na vrijeme odvukli. Čovjek je još stavio i onu navijačku kapu, pa je uz onaj gips na ruci (u koji bi se mogla zavući trojica odraslih ljudi) izgledao kao svjetionik. A kasnije je dobio i nadimak “izraslina”.
Pjevalo se i navijalo do kraja utakmice, čak je i Poljak uspio naučiti prvu kiticu “Moje Domovine” (maja domovinja, ma snaga zlatnje žiti, ma oši baje mara, maja zemlja horvacija…), zapalilo se i par baklji koje nitko nije bacio u teren, čekali smo obećane dresove kojih nije bilo, na što su neki povaginili i otišli na teren, a samo je Matija uspio dobiti majicu latvijskog rezerviste koju nije skinuo do Zagreba. Boris je zamolio Šukera za dres, na što mu je ovaj rekao:”Ma nemoj, ne zaslužite vi ništa. Prvo se naučite ponašat i navijat!” Čuli smo jako ružne stvari o idolu svakog klinca na našim prostorima, ali ovo stvarno nisam očekivao. Boris, čije je grlo izgledalo kao Dresden ’45 od silnog pjevanja i bodrenja, gledao ga je s nevjericom, napravio facu kao da je u juhi našao dugačku dlaku i razočarano krenuo prema izlazu. Prijeđeš par tisuća kilometara, žvačeš toplu paštetu, spavaš u prihvatilištu i iskreno navijaš za svoju Državu, da bi te netko ovako verbalno popiškio. I to ne bilo tko. Tužno. Unfair. Sjetio sam se riječi najbolje mame na svijetu, koje bi se dale prevesti kako novac i sreća ne idu zajedno, i da ljudi koji imaju puno novca moraju kupovati i prijatelje i žene i sve oko sebe. I da tu nema kruha. I da je bolje biti pošten i imati čistu savjest, pa makar i bio gladan. Prijedloge i razmišljanja šaljite na adresu ribafish13@yahoo.com.
Na izlasku iz stadiona smo razmijenili adrese, pozdravili i dogovorili da se vidimo u Škotskoj te lagano krenuli prema prijevoznim sredstvima. Svojom aurom privlačenja ljudi koji nikom drugom nisu zanimljivi, uspio sam se upoznati sa desetak studenata koji su rekli da smo sjajni i da nas moraju doći otpratiti na stanicu, a kad sam se riješio njih sreo sam i neke ljude koji su stajali ispred ogromne pozornice na kojoj je bila proba za nekakvu rock-operu. Njih je jako zanimao moj dres (koji i nije moj nego Davorov), i otkuda sam došao, pa sam upoznao pjevačicu i plesačicu, pa smo se napričali tako fino da sam skoro zakasnio na vlak, pa sam trčao, pa sam iskrenuo zglob, pa su me skoro tukli jer sam kasnio (Boris-ovo je drama, pa gdje je taj kreten. Odnijet ću mu torbu u Zagreb pa nek’ se jebe…), pa su Latvijci htjeli moj šal koji je bio Vjevin, pa nisu htjeli izaći iz kupea, pa smo ih izbacivali iz vlaka koji je kretao,pa je jedan dečec opal, pa su ga digli, pa se Vjevo proderao.”Forza Riba, ale ale ale”, a rižani oduševljeni počeli pjevati.”Forza Riga ale ale ale…”, pa smo se vrijeđali, smijali, zaspali i probudili se u Vilniusu.

06.06.2001.

I tako se napunilo 3 godine od najbolje riblje večere u životu na Portugalskoj rivijeri, a dan nas je zatekao u glavnom gradu Litve, Vilniusu. Probudio sam se totalno ukomiran, što zbog Zelte, što zbog saznanja da je netko kupio nove zalihe paštete. Sišli smo iz vlaka u 6 ujutro i oprostili se sa tetom Katarinom (profil i kategorija Beppe Joseph, bez bradavice) koja je bila naša kondukterka, domaćica, kuharica čaja i zadužena za našu posteljinu, i koja nas je neopravdano optužila za krađu dvije jastučnice. Jedna frakcija (Matijas, Vjevo, Profesor) je krenula u razgledavanje grada, a druga (Boris, Koki) je totalno strgana ostala na kolodvoru na kavici. Na žalost, bilo je jako oblačno pa nismo uspjeli do kraja uživati u ljepotama. Za razliku od Latvije, ovdje smo usred grada vidjeli brdo, na kojem se nalazi i lijepa kula od crvene cigle. Inače, ostatak je tak-tak. Nedostatak vremena, razglednice, pašteta, kolodvor, slikanje i bus za Warszawu.
Veze su općenito loše, i uglavnom izgubite pola dana dok nađete ono što vam paše, a i vozni park je stariji od kolica Broja 1. Ovaj bus nije bio toliko loš, na granici nas nisu skoro ni pogledali, i uskoro smo se našli na odmorištu kod grada Bialistoka. Boris, koji se pokazao kao sjajan organizator i poznavatelj svega poljskog, časti nas sa domaćom juhom od kobasica, tvrdo kuhanih jaja i vrhnja koja je legla k’o prstom u pekmez, pa smo u ritmu prduckali do Warszawe. Do kolodvora smo išli pješke i usput s ceste vidjeli kako spasilačke ekipe vade nekakvu mrtvu, golu i jako debelu gospođu ispod vlaka. Ružna scena, koju još uvijek ne mogu izbrisati. Kičme bole, kupujemo karte, javljamo se doma s karticom koju smo kupili u prvom prolasku kroz Kopernikovu zemlju. U Hrvatskoj su svi sretni što smo živi i zdravi, a jedan tata je čak rekao:”Da, vidio sam te. Imao si dres, naočale i držao si petardu!”.
U vlaku za Budimpeštu prisjećamo se puta u Bruxelles, kad nismo mogli naći hotel i kad smo morali pitati prolaznike gdje se nalazi naš hotel koji se zvao Formula 1. Ivan iz Pule je rekao da ga pustimo da govori on, jer navodno izvrsno priča engleski. Nekog čiču nasred ulice je prepao pitanjem:”Ej, ver iz hotel formula jedan?”, i zaradio nadimak “Čerčil”. Vlak je bio koma, jer su sjedala bila kao ona u hidrogliseru gdje ne možeš zaspati ni sekunde jer su sva tvrda i plastična, a ono za nasloniti ruku se ne da spustiti. Prevrtali smo se kao trudne gliste s proljevom i bubrežnim kamencem. Ja nisam uspio nikako, ali je zato Vjevo imao show. Naime, ako niste imali tu čast da se budite kraj njega, trebate znati da su mu prve riječi kad se probudi:”Marš u pizdu materinu”, ili “Ma jebi si mater”, bio on u sobi, vlaku ili nečijem krilu, a kako se probavao raširiti po sjedalima, tako su mu virile noge kroz prolaz. A prolaz je bogami, bio frekventan kao Cicciolinin analni otvor, pa je ovaj poslao u rodno mjesto barem 200 ljudi, policajaca, carinika, djece i peradi onim sočnim slavonskim naglaskom. Koki i ja smo doslovno plakali. Slovački carinik je prepoznao Matiju i Kokija koji su se vozili istim vlakom prije pet dana. Ovi su taman uspjeli zaspati dvije minute i kondukter im je rekao nešto što je zvučalo kao “Povratym!?” i značilo kao-opet vi, a Matija se okrenuo na sjedalu i rekao.”Povratim ti na mamu, pusti me da spavam”.

07.06.2001.
Konačno smo se dokopali Budimpešte, trebalo je čekati dva sata do polaska vlaka, pa smo odmah krenuli kupovati karte, kad mi se prodavačica, inače gospođa u kasnim sedamdesetima, prezrivo nasmijala i rekla da se novčanica od 5000 Forinti, kojom sam htio kupiti kartu, prestala upotrebljavati prije tri godine. ‘Bem ti shopping u Nagykaniszi. I još se nadurila jer je mislila da je želim prevariti. Kako mi je to bila zadnja lova, a svi skupa smo imali još za pola rabljenog kinder-jajeta (odmah se sjetim koncerta Metallice u Ljubljani, kad su policajci uhapsili Denija i Adrijana, i pitali Sablju, Gagru i mene da li imamo 700 maraka za kauciju, kad smo skupili 83 tolara i još je Gagro pitao hoće li to biti dosta), otišao sam do prve mjenjačnice u kojoj mi je tip rekao da se ta novčanica može zamijeniti još samo u Mađarskoj Nacionalnoj Banci. Pitam gdje se dotična nalazi i tiho se molim, a frajer mi na planu grada pokaže neku ulicu udaljenu pola metra. Odokativnom metodom shvatim da će biti gusto ali izvedivo, ostavim torbu dečkima i krenem trčati po Budi s planom u ruci. Iako sam u startu fulao stranu svijeta i trenutno odustao od metroa (neugodno iskustvo iz New Yorka, kad sam umjesto u Central Park otišao u Bronx, i osjećao se kao prasac u Etiopiji glede crvene montice i boje kože), uspio sam dotrčati do famozne zgrade za točno polovicu vremena koje je preostalo do polaska vlaka. Službenica se zgrozila mojom znojno-zadihanom pojavom razbješnjelog neobrijanog mongolskog ratnika bezemljaša, i bez riječi zamijenila novčanicu pa sam odjurio nazad videći se kako trčim za zadnjim vagonom kao Sinatra.
Srećom, stigao sam doslovno pet minuta do 12, vlak je malo kasnio jer je skupljao svu jebenu djecu Mađarske skupa s manjinama koja su urlala u pretrpanom vagonu. Još mi je samo trebalo stajanje do, naravno, zadnje i najjužnije točke Balatona. Ma gdje bi se ta vrišteća gamad išla iskrcavati odmah, nego k’o za inat. Stajao sam dva sata izmjenjujući nogu kao čaplja, pa sam uletio u jedan kupe poučen kokijevim primjerom (kad je jedan klinac išao na zahod) tko digne guzicu, izgubi stolicu. Iz dosade sam ih išao ispitivati glavne gradove, gdje baš i nisu pokazali neko jače znanje (Novi Zeland-Washington), a da ne govorim o kvaliteti šatro-engleskog. Plus što sam saznao da je mađarski juniorski rekord na 1500 metara kraul ispod 17 minuta (i to dosta), i da je kikić koji ga pliva niži za glavu i pol i lakši 30 kila od moje lažne plivačke veličine. Bljak.
Konačno smo ostali sami u kupeu i pokušali zaspati, kad je došla i naša granica. Napričali smo se sa carinikom koji je bio vrlo pristojan vidjevši otkud dolazimo i u kakvom smo stanju, ali je u drugom kupeu zamolio nekog čiču da izbaci na peron svih 8 kila salame i špeka koje je imao sa sobom. Čiča je bio uporan (“Gladni smo, imamo samo jednu penziju, ja sam na burzi”-“Žao mi je gospodine, takav je zakon, ako me ulovi kontrola, izgubit ću posao”) i nije se dao i tako su se prepucavali 10 minuta, kad je ovaj konačno iznio to silno meso. Carinik je otišao u drugi vagon, a čiča je krišom vratio meso nazad u vlak. U drugom je vagonu neka bakica pokušala napraviti to isto, ali ju je vidio policajac, pa su policajac i graničar shvatili da na peronu uopće više nema onih vrećica sa suhomesnatim proizvodima, pa su se raspizdili i skoro izbacili i čiču kroz prozor. Ipak zadovoljili su se deranjem, a kobase, nožice i salame su ležale razbacane na betonu. Wellcome home.
Bio sam toliko umoran, zgužvan i prebijen da nisam mogao zaspati i put do Glavnog kolodvora se činio užasno dug. Pojeo sam i zadnju paštetu, ovaj put latvijsku, jer je netko kupio još pa konzervi da se nađe, popio mineralnu, razgovarao o budućim pothvatima i rezimirao proteklo razdoblje. Prijehavši u Zagreb, odmrmljali smo par kitica moje domovine, pozdravili se i otišli doma. Bio sam mrtav kao trkaći konj nakon šest dana statiranja u porniću i derbija, došao doma i u kadi prevrtio film.
Čudna je supstanca taj adrenalin. Na burzi sam dvije i pol godine, šalju me od Emila do Predraga, uglavnom mi se više i ne jave kad se vrati kolega kojeg sam zamjenjivao, i onda opet na grbu starcima. Sve što uštedim, ode trenutno kao pljuvačka u Sahari ,a opet, čim čujem za nekakvo putovanje ja sam gotov. Nešto te jednostavno tjera na klatarenje po stepama i močvarama, u kantama koje ne bi kupio ni ZET (dobro, pretjerujem, nikad se ne zna. U stvari, ipak je to ZET), sa nekakvim čudnim putnicima kojima ne bih posudio ni strip, sa kralježnicom koja je deformirana kao ona pakistanske trbušne plesačice u mirovini, higijenskim uvjetima u kojima bi govnovalj izvršio hara-kiri, hotelskim sobama koje izgledaju kao muzej u Bilbau nakon nuklearne eksplozije, sa onim bijelim jastučnicama za glavu u autobusu koje nisu bijele i na kojima ima više prhuta nego na podu neke kasarne 15.9. I to sve zbog čega? Da bih gledao nekakvih 11 likova kako natjeravaju kožni balon i imaju malo razreda škole i puno zelenih papirića. Nisam pametan. Ništa, i dalje ću biti poluaktivni navijač, daleko od onih pravih, Bayre, Franza, Jurića i ostalih, glasati za stranku nevažećih listića, tražiti posao za koji imam potvrđeni naštampani karton u tuljcu i preživljavati. Eto.
Zaključak. U šest sam dana vidio tri nove države, upoznao hrpu ljudi i običaja, probao novu klopu, poboljšao pivsku kolekciju s novih 16 etiketa, nasmijao se i uživao. Kod kuće bi se za to vrijeme vucarao od kreveta do burze pokušavajući šarmirati ženu koja mi može samo slegnuti ramenima i reći da se javim i sutra. Nešto bi drkuljio po internetu, otplivao par kilometara, išao po uglavnom istim tulumima i mrzio i sebe i druge. Većina ljudi koje poznam, a i onih koji će ovo čitati me smatra težim idiotom, osim zabrinutih roditelja i par adrenalindžija, koje je trbalo samo još malo gurnuti pa bi išli i oni (i Tonija koji je u vojsci), ali baš takvu su mi priču složile Zvijezde. Ionako smo svi mi tu u nekom davno napisanom scenariju, i bok. Đuro bi rekao zdrrrravo a Vjevo ma da, naravno, konjino retardirana. I život ide dalje. Bilo bi sjajno kad bi se kvalifikacije održavale na globalnoj razini, pa da se dogodine zaletimo do Madagaskara, ili Novog Zelanda. Da mi je probati njihovu paštetu. Tko me u slijedećih godinu dana ulovi da stavljam nešto smećkasto iz konzerve u usta ima gajbu pive. Dobro, tek se sada treba početi štedjeti za Glasgow, a to je ipak nekakav slatki cilj. Ako nađem posao, svrbi. A onda Japan. Transsibirskom do Beijinga, pa prva desno do Koreje pa….

U Zagrebu, 24.06.2001. Ribafish


Papa Legba – 23.11.2005. u 01:21 kaže: K’o jebe mater Palijanu… Zato jer je bio luzer, jest i bit ce, zato ga je Grozdana i ostavila.


vinski – 23.11.2005. u 01:32 kaže: A jes se raspiso. Ko Krleža


jazzie – 23.11.2005. u 01:33 kaže: Pročitah cijeli putopis jednim bržim tempom. Htjela sam ga samo preletiti, ali nisam mogla izdržati da ne pročitam sve. Bila sam prošlo ljeto u Rigi (15tak dana), Vilniusu, Tallinnu i Helsinkiju (bilo je šteta ne otić kad je tako blizu Tallinnu) i mislim da će Riga zauvijek ostati u mom srcu jer 15 dana je stvarno puno za grad te veličine. A i živjela sam prvu polovicu ove godine na Baltičkom moru tako da sam nekako vezana za taj dio Europe! Sve u svemu super! Posebno me oduševila viesnica! Evo sjećam se još nekih – hvala – paldies, dobar dan – labdien! 🙂


microscan – 23.11.2005. u 02:26 kaže: Jebote jesi se raspiso Riba, i još ak te nakon ovog nisu platili dobro, samo pošalji sliku onog prdeža bivšeg šefa, imam ekipu iz Osijeka koja će ga sredit za male pare. Jedan je i crni snajperist, tak da neće bit problema. Uzdravlje!


makedo – 23.11.2005. u 08:45 kaže: ribo, te su novine davno postale sranje, a ti od kad si ti otisao, postale su totalno sranje…necitljivo


tww – 23.11.2005. u 08:49 kaže: A čuj, jedna moja frendica kaže da na Zemlji živi 0,3% ljudi, ostalo su nametnici. Ja sam malo optimističniji, moja je brojka oko 2%. 🙂 Keep up the good work!


keks_i_smrad – 23.11.2005. u 09:33 kaže: iskreno hon, nakon tebe klik je za k…
:-))


mare – 23.11.2005. u 09:41 kaže: FALA RIBA:) E A KAJ SE SLIKE TIČE…IPAK TI RADIŠ ZA PLAYBOY NE JA:) E A KAJ SE KLIKA TIČE…MA NIJE NEŠ ČASOPIS,BOLJE TI JE U PLAYBOYU!ONI SU IMALI ZA VALENTINOVO CURU IZ KARLOVCA NA NASLOVNICI, KAROLINU!


0001 – 23.11.2005. u 09:56 kaže: stari.. nisam došao ni do pola posta.. sorry.. ma Krleža je k…. za tebe.. 🙂


milena – 23.11.2005. u 11:00 kaže: Zelim ti jos puno vidika, glede&unatoc vrtnih patuljaka :))…neka sugave i pogane, sta je to za tvoje sirine :))…


COSMA SHIBA – 23.11.2005. u 11:10 kaže: e ja te ne smatram težim idiotom


linus_broj_dva – 23.11.2005. u 11:48 kaže: ja sam vec x puta i kod sebe i u komentarima kod drugih j..ao sve po spisku Palijanu sto je upropastio odlican casopis. sad vidim da je Palijan smece maksimus. a ove se prve price sjecam, jaka je do bola… :-)) :-))


lolina – 23.11.2005. u 12:51 kaže: da da ti nisi nikad čuo da je nepristojno o lovi razgovarat…a tek tražiti da ti se neki rad i plati, e pa to je vrhunski bezobrazluk…pa normalno da te ogovara…možda si ti njemu dužan jer je objavljivao tvoje tekstove…a eto svaka škola se plaća…stoga nemoj pljuvat po magazinu ,ipak nije zgodno jednoga dana sramiti se gdje su ti tekstovi objavljeni..stat će on na minu i bez tebe,


ribafish – 23.11.2005. u 12:52 kaže: mlacenjem se nista ne rjesava. samo sam razocaran ko pas… a riga je zakon. kad bi bar mogao zivjet po mjesec dana u svakom glavnom gradu svijeta…


ribafish – 23.11.2005. u 12:55 kaže: ne pljujem po magazinu ni po vecini ljudi koji rade u njemu. da nije bilo klika, sad bi bio copywriter i imao cir na hemeroidu, bez cliota i u jos vecim dugovima i s puno manje poznanika i lijepih iskustava. bez daljnjeg


poslovna_curica – 23.11.2005. u 13:23 kaže: jel se sjecas Judinog poljupca?


rudarka – 23.11.2005. u 13:57 kaže: je da, uvijek stvoriš neprijatelja kad pokušaš nešto naplatiti…onda si ti pizda…znam neke koji su prošli još gore od tebe…


mario – 23.11.2005. u 14:16 kaže: evo pročita sam sve, moga bi ovo za lektiru prodavat 😉

ajd pozdrav i pusti el shefove…ko će njih skužit.


ribafish – 23.11.2005. u 14:17 kaže: judin poljubac? di je to igralo? kaj su svirali???


– 23.11.2005. u 15:10 kaže: nakon svega pročitanog, a pročitala sam, nije da nisam, nije mi jasno zašto ti je toliko teško napisati ime i prezime dotičnog. nije baš da ne znamo tko je to ali ipak nije zavrijedio da ga NE spominješ.
em šta si bio papak pa se skamenio em šta si papak pa mu nećeš spomenuti ime….
koja je onda svrha ovog zapisa pitam ja tebe?


BlogistiKa – 23.11.2005. u 15:24 kaže: Eh sad znam da bi ti srala kad bi ti rekla da si mu mogao NESTO napravit, rec…Ali isto tak mogu shvatit da si ostao skamenjen.Ali, koko moj, sutra je novi dan i ti neces biti skamenjen!!! Kuzis me?


Toni – 23.11.2005. u 15:28 kaže: Svaki neprijatelj Ribafisha je i moj neprijatelj! 🙂
Meni je bila VELIKA ČAST kada mi je Ribafish bio na izboru Miss sporta i bila mi je JOŠ VEĆA ČAST što sam ga imao prilike tako dobro upoznati. Zato, ako itko ikad napiše išta protiv Ribafisha toga smatram kretenom i debilom. E pa dragi moj riba taj tvoj bivši urednik je DEBIL i KRETEN i uopće se nemaš potrebe opterećivati njim. Kretena nažalost ima i nije potrebno uopće razmišljat o njima!
A što se tiče FHM-a mnei se ne sviđa što pokušavaju stilom imitirat tebe. Riba je ipak jedan! To je isto kao da neki sportski novinar ide pisati kao Neven Bertičević! Neki su novinari ipak previše poznati po svom stilu pisanja i svaka imitacija je samo bljeda kopija!


rock girl – 23.11.2005. u 18:08 kaže: pitanje za urednika: te ko kad šupil da ti je 5 kn ispalo iz nosa?


Dubi – 23.11.2005. u 18:38 kaže: Neće mu napisat ime jer, riba kao riba, neće moći izdržati da ne napiše Pavijan uz hrpu pogrdnih epiteta. A na njegovu razinu se neće spuštat.
I, gaddemz, kakve to veze ima što mu neće napisat ime?!
Uglavnom. Judin poljubac. Fascinantna poredba.


Hypnotized – 23.11.2005. u 19:25 kaže: evo,ja kao glas omladine.sto se tice klika,bio mi je frend dao oko 30ak brojeva,odusevila sam se.frend prestao kupovat klik.meni cudno.kad ga prolistah prije nekih mjesec dana,a ono:di je nestala duhovitost i jedinstvenost?onda skuzih:preselila se u playboy.svaka cast.ma,da vas ne davim-ukratko-riba znas da si naj a sef ti je gnjida,i ja sam bila okruzena s nekim takvim ljudima i uvijek ce bit takvih…ne obaziri se… ;-D


drznica – 23.11.2005. u 19:50 kaže: nekako se poklopilo da nisam shvatila da si otišao iz klika, ali sam shvatila da mu je kvaliteta rapidno pala. pa su mi dobri ljudi otvorili oči i rekli u čemu je stvar.
riba ja te volim! frendica s posla (sjedi tu do mene) kaže da te zna. iskoristiti ću podatak:)))


vagabundo – 23.11.2005. u 20:31 kaže: jako dugo sam svaki mjesec kupovao Playboy i Klik, prije par mjeseci sam prestao kupovati klik a da ni sam nisam znao zasto – sad znam. Muska intuicija.


Andrijana – 23.11.2005. u 21:13 kaže: Ha ha. Čitam Večernjakove stranice a kad ono…..: ” Iako smo navikli gledati ga s pivom u ruci, urednik u Playboyu Ribafish za tu se priliku pokušao zamaskirati čašom vina te je priznao da se na (FHM) konkurentskom partyju nalazi incognito. ”
Kad si gore svi te vole!… :))) Ajd ćao.


ribafish – 23.11.2005. u 23:30 kaže: jebem vam suzu svima, al ste me ganuli… ajmo svi na pivu!
ko dodje ispod zgrade, nek me trzne i pijemo. sad mogu dalje pisat! bas vam fala!!! a apropos onog, dubi je odgovorio u moje ime! hvala jos jednom, idem pisat seksualne blamaze!!!!!!!!!!!


dmj – 24.11.2005. u 00:29 kaže: Ima muža inženjera pred kojim je karijera i društvo u mjestu Visokom – te se još tu i tamo sjetim i nacerim joj se…


MonoperajAnka – 24.11.2005. u 10:41 kaže: S obzirom da si se referirao i na prošlost i spomenuo meni jednu dragu osobu, ne izdržah a da ne pitam…kako je sada moja bivša profesorica zemljopisa?
Pozdrav peraji od monoperaje


ribafish – 24.11.2005. u 10:50 kaže: drustvo u mjestu visomom, a svice dan u dva-tri ujutro u busu u kojem riga epilepticni bbb… zakon


ribafish – 24.11.2005. u 10:54 kaže: bivsa profesorica igra solitaire, zalijeva bugenvilije i opcenito odmara u kuci onkraj mora na nasem najnastanjenijem otoku uzivajuci u drustvu majke i supruga, bezbrizno troseci zasluzenu mirovinu hrvatskih prosvjetnih radnika od 1600 kuna…


sisa – 24.11.2005. u 12:22 kaže: ribaf. štujem tvoj rad više nego sebe i svoj rad. Malo je takvih duhovitih ljudi i uzor si mnogima. Ti nam donosiš radost u jesen kad laste odlete na jug, a žuto lišće poploča nam nogostupe. Ti si mahovina na hrastu kad se izgubimo u šumi, igla na kompasu kad mahovine nema. A vidim da si i ljudina. Živijo i nastavio tako.


ribafish – 24.11.2005. u 12:57 kaže: da mahovina na hrastu…
cvarak u praznom frizideru, orgazam nakon osam piva, krema za hemeroide nakon veceru u meksickom, kondom u novcaniku…


nana – 24.11.2005. u 14:07 kaže: ma ti si najjači, pusti te čovječe ribice…Inače , baš danas dok se ja vozim već 45 sat u auto školi ko zadnja plavuša, moj instruktor lista taj FHM i ne gleda ni pol posto gdje ja vozim…Dobro da mi nije bio 1. sat


riba1973 – 24.11.2005. u 16:42 kaže: kad ovo pročitaš fakat ti je javi neka navijačka euforija,idemo idemo!!!! bravo,bravo!!!
dahm.blamaže???


c’est mois, Nemetz – 24.11.2005. u 17:31 kaže: Prvo bivši šef a onda još i Šuker u baltičkim vukojebinama 🙂 … moja pokojna baka (koja nikom nije “ostala dužna”) mi je jednom rekla – “kad bi pametniji uvijek popuštali, budale bi vladale svijetom”…


ribafish – 24.11.2005. u 18:24 kaže: pa, popustili su…


jebotefucks.mojblog.hr – 24.11.2005. u 18:50 kaže: ah, ništa ljepše od piva, nogometa, paštete i istočnoeuropskih djevojaka…. 🙂


lozaaaa – 24.11.2005. u 21:59 kaže: nisam pročito, neda mi se, al evo ti 1 komentar da me i dalje cijeniš i poštuješ…


k – 24.11.2005. u 22:49 kaže: A nisi spomeno da je i Neven Cigančić bio na partyu… :)))))


Zvone – 24.11.2005. u 23:23 kaže: nemrem ti opisati koliko me zivciras


Bobika – 24.11.2005. u 23:24 kaže: Ajme kolki post.Već sam zaboravio što piše tam na početku.


ribafish – 25.11.2005. u 00:16 kaže: koliko te zivciram? daj malo mesa…


denzil – 25.11.2005. u 01:28 kaže: evo i ja ću se uključit u kolektivnu podršku.. kaj te briga, ti si od svog stila pisanja napravio brand i to ti ne može niko oduzet. e a sad da te pitam kao iskusno nepce za pivu…ovo ljeto sam radio u špediciji i jedan poljski šofer mi je ostavio pivo, mislim da se zvalo ŽUBR.. Bilo mi je fakat dobro sam ne znam jel zbog 35 stupnjeva taj dan i žeđi ili je stvarno dobro. Jesi pio?


ribafish – 25.11.2005. u 10:12 kaže: aaaaaaaaaa, poljska piva! zakon! meni su posebno draga zubr i eb. poljski ječam, švapsko-češka tehnologija i jako fini produkt. a jeftino. nikad necu prebolit kaj nisam isao u krakow prek crkve… damn…


Pero Ždero – 25.11.2005. u 17:35 kaže: ludakucavjesnik.blog.hr super ste…pozdrav svim blogerima


Pero Ždero – 25.11.2005. u 17:36 kaže: ludakucavjesnik.blog.hr nemam komentar al tvoj bi bio dobrodošao.


Rospaya – 26.11.2005. u 01:29 kaže: Jebote, nisam znao da je tak lose bilo u Kliku… Meni se Palijan cini OK, al nisam nikad mislio da je toliki gad. Lova je ipak lova.


insano – 05.01.2006. u 10:45 kaže: Sad sam konacno i skonto sto sam presto da kupujem klik mame im se najebem…. pa ukinuli mi ribafisha….

Sva sreca naleti na ovaj blog 😀 inace pisam se od smjeha na neke gromade intelektualnog podjebavanja koje izbacujes, imas onaj jebeno suhi humor na sebi koji u trenu potane fkin socan.

btw: Uzivaj, jebat im mater nedojebanu, budi sam sebi kralj 😀


ribafish – 29.01.2006. u 09:43 kaže: pa sad ti nemoj pisat…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.