Tragom jedne slike (2) Kina

Biki i ja smo taj dan u proljeće 2002. došli do sljedećeg zaključka:
Ako si zatvoren u sobi s tri najzgodnije žene svijeta, poševiš dvije i mrtav si – poševit ćeš i treću pa makar ti to zadnje bilo.

Pa smo, uz već nabavljene karte za Japan i Koreju – izvadili vizu i za Kinu.

Pa smo Japanili, pa spavali pod mostovima, u podzemnima i na plažama, posjetili Kyoto, brijali se u Shinkansenu, pa popušili od Ekvadora, oprostili se od Borisa i Vjeve u Seulu i uzeli jeftine karte za trajekt do Tsingtaoa.

U Pusanu sam slučajno probao psa, a terijaki se ne radi od terijera.

Na kineskoj morskoj granici vojnik nije pola sata našao Hrvatsku u atlasu kvalitete i izgleda Pomorske enciklopedije, ali nas nekako pustiše, a na brodu upoznali sina od direktora kineskog HŽ-a koji nam je pokazao sitni lučki gradić od 8 milijuna ljudi, ubio nas patkom i šaranom, napio Tsingtaotom i utrpo nas na vlak za Peking.

Kinezi nemaju klasična spavaća kola, nego su svi ležaji open-air – nema kabina, pa je bilo zanimljivo kako sićušni lokalci u čudu preskaču Bikijeve noge (207 cm) i klanjaju mu se kad ga prođu i vide kako je dugačak.

U Pekingu nas je dočekala sestra od moje tadašnje dizajnerice, ugostila ko begove i smjestila u najveći studentski grad na svijetu za 7 dolara po noći, tamo gdje svaka država ima na kineskom jeziku svoj zapis na zidu.

Image Hosted by ImageShack.us

Pa smo se zapili sa Srbinom i Crnogorcem („Konačno dođoše ljudi, ove žute pi*ke ne umeju da piju – tri piva i padnu na pod…“), uvjerili kako Kineskinje pljuju pa čak i po cesti i iz autobusa, kako kondukterke pjevaju, trgovci se cjenkaju ko Arapi, i kako je sladoled od graha odvratan a rakija od riže jeziva.

Nikad neću zaboraviti scenu kad nad Pekingom oko pet sviće zora, mi u parku studentskog doma, bonsaići, jezerca, zlatne ribice, oko nas Kinezi džogiraju, taićiraju, levitiraju, jedan profesor čak hoda unazad držeći se za glavu – a Balkanci pjevaju “U svetu postoji jedno carstvo” i polijevaju se s pivom…

Izazvali Kineze na košarku i skoro izgubili, navijali s jednim Turčinom za Tursku protiv tisuću Koreana ca u domu, borili se protiv automata koji ispucava lopte za bejzbol i osvojili kliješta za oblikovanje trepavica, zaključili da pande u životu rade samo tri stvari – spavaju, jedu i češu se.

I kako su Kineskinje naporne kad se dočepaju karaoka, i kako se Balkanci lako napiju dok dočekaju da tri Kineskinje otpjevaju svaka po dvije tužaljke, i kako je čudan taj nesklad civilizacija kad nas trojica urlamo Bohemian Rhapsody dok male žute slatkice kao po naređenju bezglavo i zauvijek bježe iz karaokane.

Pa smo na prijedlog domaćina išli pogledati neušminkani dio Kineskog zida, ruine koja propada brzinom hrvatske privrede vođene hadezeom i na kojoj te svakih sto metara zaustavi Kinez i naplati po kunu po glavi za prolaz dalje.

I penješ se tako po povijesti, svako malo trusne komad zida dolje u polje, a svako brdo obzidano po sredini – ko gomila zeleno-bijelih tenis loptica.

A Biki do dan danas nije razvio taj film.

Niti će.

Pa imamo samo ove dvije Evine, crno-bijele.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Al mozak je jači od najboljeg Nikona…

I prstići, jer neki idanas imaju doma komad zida.

Dajte mi putovatiiii!

Makedonija u deset skica (Part one)

Prvo tri pitanja:

Kako skinuti četiri kile bazirane na mesu i pivi?
Kako skinuti masnu fleku od bureka s traperica?
Kako skinuti osmijeh s lica?

Dakle, Makedonija u tri dana. Tako kratka tri dana…
Zadnji put sam vo Skopje bio 1990. rezat kurje oko u Vojnu Bolnicu iz obližnjeg Uroševca po snijegu i ledu, tako da ga i nisam uspio bolje vidit.

Ali kad imaš pravog vodiča, ehehe…

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Ovo je snimljeno za vrijeme tekme dok me taj građanin Makedonije (prije i poslije tekme frend do pakla i nazad, ali za vrijeme tekme – ne!) uredno podjebavao zbog igre mojih nogometaša.
A bio sam tako optimističan na početku…

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Na kraju je ispalo da je moja sretna kapica više trebala njima na terenu…

Oink…

Fakat, kako opisati igru naše repke u jednoj riječi:

Al sjebat će oni Engleze.
Osim ako ne poplavljuju teren već tri dana.
Podaviše sve krtice…

So:

1. Makedonke su najljepše žene na svijetu.
Zanemarimo li Brazil u koji ću tek otić i Hrvatice kao danak odanosti lokalpatriotizmu, ono što sam u ova tri dana doživio u Skopju, ne da se riječima opisat.
Sve sređene, sve elegantne, sve fine, ružne valjda bacaju u dubok bunar kad se rode, debele ne puštaju van a najbitnije od svega – komunikativne, duhovite i neprestano nasmijane, uvijek spremne na zajebanciju.

Ne preseratorski nakešene nego brate od uha do uha.
Te se valjda smiju i za vrijeme seksa!
Kakav narod!
Neviđeno ikad igdje.

2. Makedonci su vjerojatno najsretniji narod na svijetu pošto imaju takve žene, nogometaši im se trude i po jezivim uvjetima (Vinko mi nije dao da na presici pitam Katanca oće li na Vardarovom terenu nakon onog rvanja posadit možda rižu), a konobari su simpatični i susretljivi.
Iako sreću baziram i na tome što ih na svakom uglu čeka takva klopa da bi štednjak poklonio prvom prosjakom koji bi mi pozvonio na vrata.
A i nisu srali na izljeve patriotizma u disku pred 3000 ljudi!

3. Makedonija ima najbolji roštilj u Univerzumu.
To nije meso, to je blagodat.
Ražnjići meki ko guza od meduza, jetrica (džigerica)

rezana tanje od kurtona s litrom divnog ulja i domaćim peršinom, carsko meso, ražnjići, bureci, sirnice…
A uz sve se služi Šopska salata sa slasnim krastavcima, u prethodnom postu opisanim paradajzom s dušom (kažu ljudi da su bolji u ljeto. Bolji od čega!?!?!) i sitno naribanim kačkavaljem, preko čega treba sitno preliti zejtin (neko fino ulje) i onda se nakrkat.
Skrećem pažnju na mrsni burek u albanskom dijelu grada preko Vardara, koji jest tanak, ali priča sedam jezika (cijena 3 kune!) i baklavu koja se topi na nepcu.
Smisao postojanja ipak sam pronašao u uvjerljivo najboljem ćevapu svog dugog i smiješnog života (pošto slutim da ću umrijeti od kratke i teške bolesti), koji se nalazi na meniju pečenjare Olimp nekih 500-tinjak metara od centra Skopja.

To je bajka. Mirisan, rastresit, slankasto ljutkast a ni preljut ni preslan.
Osjeti se miris ugljena, osjeti se da ga je neko s dušom trljo i mljeo i bacao po roštilju.
Morao sam se ispričat obojici koji su ostali na pladnju (žurili smo na tekmu, a u mene više stvarno ne bi stao ni prdac od kolibrija) i reći im da danas za njih nema mjesta u ćevapskom raju (moj želudac, nekad mi žao što nisam krava) i da ću sigurno doći sutra usrećiti njihove prijatelje i braću.
I bi tako!

Inače, cijena jednog ćevapa je 90 lipa.
Pive 6 kuna.
Lepinju sam trpao u džepove od straha da takvo blago ne propadne.

4. Makedonija nije zemlja sjajne pive,
Zlaten Dab je solidan, Skopsko mrvicu prekiselo za moj ukus iako pitko, ali su im zato vina sjajna a rakija do jaja. Obratite pažnju na rakiju imenom Žuta (izgovara se nešto kao ž’ta) koja se tako zove zato jer je smeđe-zelena.

Ribafish je u pravoj domaćoj slastičarnici uz savršenu šampitu i nešto bolju baklavu prvi put u životu pio Bozu, tradicionalni turski napitak od kvasca, šećera, još kvasca i još puno šećera.
Dok gutaš, imaš filing kao da piješ tijesto za pizzu s okusom kruške koje te pecka kad prođe u žekija.
Ribafish je tako popio i svoju zadnju bozu, ali sigurno ne i posljednju pravu tursku kavu koja se služi pretežno u restoranima zalogajničkog tipa i dobiva zašećerena “odokativnom” metodom, bez žlice i šećera (ako naglasite da hoćete “blagu” dobit ćete slađu od meda) i u ogromnim količinama.
S tim da kad mislite da ste došli na pola, čeka vas talog debljine ćevapa.
Dakle, pogolemot!

5. Makedonija je u pjesmi zemlja u kojoj sunce vječno sja.
U studenom to baš i nije tako.
Ali zato postoje klubovi

i restorani!

Pečenje

Mesinje
Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish
(Vid mi osmijeha, ko Tuđman kad je osvojio izbore)

Geografsko-makedonska pitalica:
Kako se na irskom kaže stijena?

Odgovor:
O’hrid

Nastavak uskoro!!!

Posljedice Iličkog maratona

Ilički maraton je natjecanje u kojem treba proći Ilicom od broja 530 do broja 1, s tim da se u svakoj birtiji s lijeve strane pije 0.3 žestice po izboru (sve jače od pelina), a u desnoj po tri deci pive.

Kako su se organizatori (skidam kapu!) prepali moguće intervencije murije, tako su u dogovoru s natjecateljima odgodili natjecanje na tjedan dana unaprijed, to jest ovu subotu koja je iza nas.

Ja sam uletio u igru jer je Meki (stari frend, jedan od stupova Škvadre) u suradnji s Ninom i smislio Ilički maraton davne 1989., s tim da je njegova ideja bila da se ide u štafetama sve do Kvatrića što se nikad nije i ostvarilo.
I to pod šifrom Dr. Vet. Odnosno Drčni Veteran, jer su se prijavili sve neki mladci – niko nije ni suzu pustio kad je Tito umro a većina još ni u planu nije bila.

Došao sam se u subotu samo javit jer sam trebao bit na poslu oko desetke, nemrem više lokat ko nekad (i nikad ne pijem žesticu), jetra mi je jačine međice u meduze i kvalitete ćevapa u Rubelju, a i niko od moje ekipe se nije prijavio.

I tako sam se probudio u 6.10 ujutro, navukao zimsku jaknu i bez doručka sjeo na vlak za Vrapče s nadom da ću se brzo pozdravit s ekipom, pederski odustat i uz masni burek polako otkoturat do firme.

Ali nakon dvije – tri runde.

Za staru slavu.

U vlaku sam prisluškivao dva tipa koji su brbljali o skrečanju i govorili da koji su oni idioti kad idu vlakom prije zore u Vrapče pit, nasmijao se, kasnije na stanici se pozdravio s tipom koji mi je prišao i predstavio se kao Vatro, i s još desetak njih veselih došao do knjižnice Vladimir Nazor na Iličnom broju 530, ispozdravljao, navukao majicu, brbljavio i krenuo s masom prema prvoj birtiji.

Na lijevoj strani, dođavola…

Bilo je 07.40

00.40 – odnosno nekih 14 sati kasnije, budim se u svom krevetu, u ustima Takla Makan, glava ko govno od mamuta, sjedam na WC dasku, piškim i dozivam memoriju. Slijedi Memento

21.30 – palim i gasim televiziju jer u finalu svjetskog prvenstva u ragbiju Južnoafrička Republika gazi Engleze, ali u ekipi nema nijednog crnca nego samo jedan mulat. Di je tu gušt?

18.10 – kroz maglu u glavi vozim se tramvajem preko Trga s dvojicom natjecatelja i nešto mrmoljimo i dogovaramo da bumo dogodine došli do cilja. Mislim da su u boljem stanju od mene

18.00 – ne znam kako, ali bježim. Zamolio bih dobre ljude da mi pojasne odlazak i zašto mi fali 200 kuna

17.30 – zadnja birtija koje se sjećam, negdje oko broja 140 ali mislim prije Trga francuske revolucije. Kradem čašu, što je očigledan znak da je bilo dosta

17.00 – hoću doma al mi ne daju

16.30 – vidno pijan davim ljude s pričom da su žene uglavnom govna, i nailazim na plodno tlo kod svih natjecatelja osim kod Vatre, koji kaže da je našao sebe al sa sisama i da je zbog toga najsretniji na svijetu

15.30 – sjedimo ispred Zagrebačke Pivovare u kojoj po propozicijama trebamo piti – lozu, pa pijemo lozu. Vjetar piči i paše, misli negdje daleko, shvaćam da sam u debelom kurcu i lagano ulazim u područje rupa

14.30 – neko iz ekipe čupavih (čupavi, pristojni i veterani) je iz nečijeg dvorišta maznuo kipić Gospe i vrtnog patuljka i onda s ta dva kičasta komada gline radio perverzni igrokaz kojeg se ne bi postidilo ni kazalište lutaka i zbog kojih će vjerojatno gorjeti u paklu. Dvaput…

13.00 – prva odustajanja, više se riga nego piša, mislim da sam i ja usput istovario onaj čobanac

12.30 – zovem na posao i predstavljam situaciju. Sutra sam najebo, al idemo dalje pit!

12.00 – pola ekipe mi je trešteno, padaju nam stolice po podovima birtija na Črnomercu, ja i dalje forsiram polakoću, vodu uz žestu i općenito sam gadno pijan. Vatro kupuje unučiće pelinkovce u kiosku. Ja mu ih plijenim. Ah, rođeni vođa

11.30 – DJ Yash više ne šlata samo konobarice već i djevojke na cesti. Baš je simpatičan!

11.00 – na broju 290 netom prije okretišta nalijećemo na netom skuhan čobanac, ubijamo se masovno, a Vatro i DJ Venom u maniri rasnih Slavonaca piju 4 šljivovice jer ko je vidio čobanac bez rakije pit. Žicaju suce da im se to prizna u slijedećim lijevim birtijama. Ja samo liznuo. Peče

10.45 – javljam na poso da ću zakasnit

10.30 – skidamo veste i eksamo žestu jer smo taman veseli i mislimo da možemo sve i baš je fino

9.15 – prvo riganje – Perić u pepeljaru nakon 6 birtija

8.07 – kad sam odlučio da neću mješat žestu, konobarica u Artu nam kaže da su joj tipovi prije nas popili zadnju flašu pelinkovca. PRIJE NAS!? Loza. DJ Venom pije rum. Isuse…

8.00 – napuštamo prvi birc na maratonu Ippon nakon pelina i krećemo lijevom stranom prema istoku

7.45 – kupujem frtalj kruha i 15 deka španjolskog mesnog doručka u stiku i to začinjam salatnom majonezom u maloj vrećici. Slutim da neće dugo. Dobro slutim

7.40 – organizatori drže pozdravni govor

Dakle, nameće se par pitanja i zaključaka:

  • Vatro je Bog. Taj se ne bi zaustavio do Donje Dubrave. Nema jetru nego pljosku
  • DJ Venom i DJ Yesh su potpuni luđaci! Venome, vesta ti je kod mene u ruksaku
  • Marko, za kojeg sam mislio da će odustat do Ludnice je izdržo i dulje od mene! Majstore!
  • Svim sudionicima kapa dolje i hvala za pomoć pri prelasku cesata
  • Ja bi vratio čašu, samo ne znam di i kom
  • Ko hoće tri Vatrina pelinkovca?
  • Čija je zarigana potkošulja u mom ruksaku?
  • Ispričavam se svima koje sam davio
  • Opraštam svima koji su me davili
  • U biti, ne zna se ko je koliko izdržao i čekaju se službeni rezultati, što će možda stvarati probleme, jer su suci počeli pit s nama negdje oko 11…
  • Recite Vatri da stane!

Uglavnom, ovih dana će sve biti objavljeno na www.ilickimaraton.com pa navratite!

Ponovilo se!