Bandi gegen Borat

I mi šegadžiju za trku imamo!

Pronađite 10 razlika na slikama…
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

A sad nešto ozbiljno. Znam da blogerska populacija nema love, ali ako neki Ivići, Rojsovi i slični slučajno zalutaju na ovu stranicu, nek pošalju nešto. Zazebe me oko srca kad skužim da sam u 37-oj i da sam osim hemića, astme i neke gljunte u obliku trećeg jajeta skroz zdrav, a onda rak napadne nekog ovako mladog… Brrr…

“Dobar dan,
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
ja sam Ana Rukavina, rodena sam i zivim u Zagrebu, uskoro cu 30, novinarka
sam politickog dnevnika Vjesnik, i na zalost to je za sad sve lijepo od
mene. Moja prava osobna karta zapravo je nesto drugacija, od svibnja
2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako
bi Vam ukratko opisala svoju pricu iz bolesnicke sobe na Rebru. Ne bojte se
nije tako tragicna, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio zivot, iz
kojeg i Vi mozda mozete nesto naucite.

Sredinom 2005. kronicno iscrpljenja zavrsila sam u ambulantnim kolima Hitne
pomoci. Lijecnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a
ja sam ga, danas je to pomalo smijesno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti
me kuci i da cu doci za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspjesno, moja
krva slika bila je gora od svih onih ocajnih na nasim novim dokumentima.
Osjecala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da mozda bolujem od
one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale
sve majke, mislim da se zvala Love story. Na moju veliku zalost, bila sam u
pravu, no tu rijec nisam uspjevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom
ravnodusnost. Podvlacila sam crtu misleci kako sam u svojih 28 godina
uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zasluziti ljubav, supruga i
prijatelja, putovati, raditi posao koji me jos i danas veseli. Tonula sam
tjeseci se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna
prilicno glupasta misao. Obozavam sladoled, ljesnjak je moj prvi odabir, ali
tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici. Pa, zar je
moguce da vise nikada necu jesti sladoled od ljesnjaka? Jesam li se spremna
odreci svega i svih koje volim? Tog sam dana preplasena, ali odlucna krenula
u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno
svjesna od prvog dana, sto me snaslo. Jednu bitku protiv takvog suparnika
vec sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata
Gordan, umro je 2003. u 54. godini zivota, karcinom pluca. To me diosta
slomilo.

No, dobro, lijecila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za
transplantaciju kostane srzi na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i
njegovog lijecnickog tima. Moram priznati da obozavam svoje lijecnike i
sestrice, i sto je jos ljepse mislim da su osjecaji uzajamni. Oni su moja
velika obitelj, bez laznog uljepsavanja, i uljevaju mi sigurnost tako da mi
prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje tesko.
Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirama. Sve je islo nekim
polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konacno, pomislila sam
ljetos, lagano vracam zivot u prave tracnice i ostavljam sve ruzno iza sebe.
Cvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje
su ubrzo prerasle u danonocne migreme, izgubila sam vid na desno oko, trpila
nesnosne bolove i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a
onda je sve krenulo ispocetka. Sredinom listopada ponovno ona ista hitna,
Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odradenih pretraga
potvrdeno je da se moja stara poznanica vratila, pronasli su leukemijske
stanice u likvoru. Sto da Vam kazem kako sam se osjecala, iskreno toga se i
ne volim sjecati, najteze mi je zapravo bilo sve ponovo saopciti mojoj
obitelji.

Trazila sam ponovno neki motiv, nesto da me pokrene jer ja sam sve samo ne
tuzna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Cesto sam
u zivotu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali sto cu kad drugacije ne znam.
Beskrajno volim zivot i ljude, znam i imam za koga zivjeti. Ponekad mi se
cini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da ucinim sve sto je onaj na
nebu namijenio za mene.
Ipak, dosla sam do tocke kad vise ne mogu sama i kad mi treba pomoc dobrih
ljudi. U razgovoru s lijecnickim timom o daljnjem tijeku lijecenja,
kemoterapijama, zracenju mozga, i na poslijetku vrlo riskantnoj
transplantaciji kostane srzi od nesrodnog donora koja me ocekuje oko Nove
godine, otvorena je mogucnost odlaska na lijecenje u SAD, i(li) nabavka
skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni nasem trzistu, a mogli bi
pomoci da se izvucem iz ove price, da ona dobije sretan kraj.

Zapravo mi je tesko srociti sto Vas tocno zelim zamoliti, znam rekla sam na
pocetku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi
lako. Sve moje zelje zapravo stanu u dvije rijeci, zelim zivot. Svjesna sam
svih rizika koji me ocekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah,
smo se ne zelim okrenuti i otici a da nisam sigurna da sam ucinila sve sto
sam mogla da se jos neko vrijeme zadrzim tu medju vama. Apsolutno vjerujem
svojim lijecnicima, ali znam gdje zivim, stoga Vas najljubaznije molim da mi
pomognete. Jedino sto Vama, i sebi moram obecati jest da cu se truditi biti
hrabra, vedra i kad bude tesko. A bit ce, to sigurno znam.
Zelim vam ugodan dan!
Hvala

ANA RUKAVINA
BROJ ZIRO RACUNA U RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB : 2484008 – 3109402577
DEVIZNI RACUN U RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB : 4203330759”

A kad smo kod jabuka, eto i malo krušaka:

“Peticija protiv usmrćenja grobničke medvjedice
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Medvjed, koji se već duže hrani otpacima iz kontejnera na području grobničkih sela nadomak Rijeke, bit će odstrijeljen do kraja godine, jer je realna opasnost za ljude koji ga mogu sresti.
Lovci nagađaju da je riječ o medvjedici s dva ili tri mladunca.
Lovci lovačkog društva Jelen iz Jelenja snimili su medvjeđe tragove po grobničkim selima te ih poslali Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva sa zahtjevom da im odobri interventni odstrjel medvjeda, a odobrenje im je stiglo potkraj ovog tjedna.
Predsjednik toga lovačkog društva Velimir Radetić kaže da su prije toga lovci pokušali otjerati medvjeda psima dublje u šumu, ali bi se on vraćao te je odstrijel, kako navodi, ostao jedina mogućnost.

Peticija:
Ovime se protivimo pribjegavanju nasilnih metoda, konkretno vezano za slučaj Grobničke medvjedice sa svojim bebama. Postoje i drugi načini da se medvjedica udalji iz naselja. Umjesto ubojite puške želimo da se medvjedica omami te odvede u nacionalni park, zološki vrt…

http://www.gopetition.com/online/10128.html “

15.11.2006. u 08:09 •
20 Komentara
Print
#

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.