Adio frizer…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Da frižider može biti predmet obožavanja i vrijedan divljenja skužio sam tijekom posjeta Australiji.

Kod Mikovog tate u gostima gdje smo bekpekirali Julijan i ja davne 2003., ušao sam u kuhinju veličine prosječnog razreda i u dnu ugledao tu mrcinu.

Otvarala se na dvije strane, vrata su imala svaka metar i pol s metar.

Kad sam ih objeručke otvorio, kao prozor na nekom bavarskom hejdinskom kućerku, dobro da nije Beethovenova deveta zasvirala, fakat je bio opako ogroman.

Naš prastari Obodin krajem osamdesetih doma je nadopunila škrinja, koja je jedno vrijeme čuvala svinjske polovice, ali se ispostavila ipak uvijek više nego polupraznom, pa smo je poslali na more i kupili visoki fridž od Gorenja.

Noblesse, kako mu je bio nadimak, sljedećih je dvadesetak godina hladio moje nareske, jaja, paštete, povrće i ponajviše pive za tulume, kad su starci odselili baki na more, s posebnim naglaskom na tulumčinu za najljepši dan u životu – onaj kad je na svijet došao Rok.

O bože, satrasmo li se taj dan, srećom, u adaptaciji je sve počišćeno…

A tijekom šest mjeseci adaptacije, Noblesse je bio izložen micanju, guranju, prašini, padovima, grebanju i čestom iskopčavanju energije, čak je i služio kao protuprovalni alarm kad sam ga naslonio na vrata koja se nisu dala zatvoriti…

I macan je sve preživio.

Čistio sam ga poput Clia – kad sam ali baš stvarno morao, tretirao ga poput nesparene čarape, volio ga samo kad bi se žedan glavom zavukao u dubinu u potrazi za osvježenjem.

Dvaput mu probio staklenu stijenku na dnu, jednom ajvarom, drugi put Goose Islandom od kojeg sam kasnije dobio proljev – čuvaj se pokvarene pive…

I sve češće ga punio produktima svoga kuhanja, tako da je i sad krcat sarmom, plućicama na kiselo, juhom i još nečim neidentificiranim iz 2004., al kad nikad ne stignem otopit…

Jučer sam sav uzbuđen zvao servis Gorenja i ozbiljnijoj teti rekao da Noblessetov frizer više ne gotovo i ne hladi, i da ne ide preko nule, iako sam ga i drugi put ove godine očistio.

Kad sam joj pročitao kod i model, dakle ime i prezime mog Noblića, teta je prasnula u smijeh (!?), „Aahahahaa, gospodine, pa to ima preko 15 godina, sigurno vam je iscurio plin. A taj vam se više ne proizvodi, slobodno ga možete baciti.“

Ono, kad vodiš starog cucka veterinaru, ljudi ipak imaju više obzira, tako da sam se osjetio malo povrijeđen i ipak iz trećeg pokušaja nažicao da mi ipak pošalju servisere.

Pa čekam servisere i tek kad je kasno razmišljam o jednom običnom kućanskom aparatu s kojim sam ipak proveo pola svoga života, i uz posljednjeg tamnog Bernarda iz njegovih njedara vjerojatno nazdravljam njegovom umirovljenju.

Kome da ga dam, i ono bitnije, kojeg da kupim, a da nije skuplji od clia.

Damn, svi su skuplji od clia…

Pogledao sam ga onako lagano požutjelog i izudaranog, gotovo s nekom stidljivošću što sam ga od rastave koristio za kolekciju magnetića i Rokove prve crteže – ni ne kužiš kako to postane nekakav intiman i emotivan dio tebe.

So, adio frizer, zbogom tebi Noblić…

A vi ako imate neka iskustva, da ne ronda, pregrijava se, curi i traje koje desetljeće – trznite, još ako neko zna di su gadni popusti, al ono, mrkli – unaprijed zahvalan.

A ja odoh izgrlit Noblića, zaslužio je…

Ajd pivili.

3 thoughts on “Adio frizer…

  1. Bem mu miša maloga, počivao u miru… Vidiš, zanimljivo kako stvari uzimamo zdravo za gotovo, a onda kad dođe vrijeme rastanka s njima, svakakvih se anegdota sjetimo. Za zamisliti se u biti. :)))

  2. Budi jako, jako oprezan dok biraš veličinu. Svi su kao jednako veliki ali nisu, imaju različitu litražu. Ja sam se tako zezla sa svojim, mrcina za vidit a unutra na kraju ne stane jedna dobra spiza za preživjet 4 dana. A marku možeš koju hoćeš, danas svi više-manje imaju garanciju 5 godina i točno toliko traju pa sčobodno možeš birat po dizajnu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.