Nedavno sam počeo pisati kolumnu za Net.hr.
Pa ako vas put nanese, a vi kliknite.
Evo isječak friškog tekstića, meni je jako sjeo…
Biciklisti moga grada…
Postoje simpatični biciklisti, a ima i onih napornih. S obzirom da sam rastavljeni otac koji voli svoj grad i svoje dijete (već fino vozi svoj bajk, bez pomoćnih!), stalno smo negdje po njemu (gradu, ne djetetu) i nekad me malo strah za njega. Zahvaljujući nesposobnim, podlim lopovima koji godinama caruju ovim gradom, nesretni zagrebački biciklisti imaju valjda svega 500 metara uređenih staza. Od kojih im na 300 parkiraju seljačine u, primijetit ćete, vrlo skupim autima. Sirotinja ima obzira, lopine rijetko… Biciklisti koje ne volim sretati se mogu podijeliti u pet osnovnih kategorija:
Zaboli me za sve ostale
Vozih jedared polako, da ću sa sjeverne strane ući na Vukovarsku, kad ispred mene neki bradati lik fino polako prođe drito preko crvenog. Sluške u ušima i piše SMS s obje ruke. Kako mi je bilo debelo zeleno, kasno sam legao na kočnicu i zažvalio volan, a Rok se čvrsto zavezan durio još pola sata jer mu je ispao mobitel iz ruke pa nije dovršio level. Super mi je ta filozofija: „Ja sam cool jer sam na bajku, a ti si glupi dio aparata koji ne može bez automobila, pa te zato ignoriram i gledam te s visoka, glup si.“Istina, dečko, ali i moj maleni Klio ima valjda 900 kila jebenog metala i ne želim te imati na duši samo zato jer ti misliš da si otkačen i ne želiš pogledati lijevo i desno, i to još kad nemaš prednost… Ufff… Dajte, ljudi, čemu to?
Provokatori
Oni koji namjerno idu tamo gdje se ne bi smjeli ići, samo zato da dokažu da ih se silom treba poštovati i uvažiti. To su oni koji idu Zelenim valom po srednjoj traci deset na sat, a ne znaju koliko nervoznih i još više loših vozača u tom trenutku jako žuri i ne paze na nešto što nije veličine automobila. Tu spadaju i oni koji voze u parovima, jedni kraj drugih, i neobavezno ćaskaju. Po mogućnosti u rush-houru po kiši…
Baš sam si lepi
Nedavno hodah s Juniorom po Maksimiru, a kraj nas plazi neki poznati lik, kasnije se sjetih da je to onaj dečec s bradicom iz sapunica. Svježe nabildan, sočnih bicepsa, stoji na pedalama i snima eventualno koitalne plavušice koje se vucaraju po kavicama na Vidikovcu. Frajer je provezao osam krugova, snimao, naglo ubrzavao, radio prašinu kočenjem i cijelo vrijeme nije opustio mišiće. Galebiker. Nevjerojatno nešto, živi show! Nemam ništa protiv barenja, i ja imam svoje (loše) sisteme, ali dok je piljio u blajhane dekoltee, skoro je pregazio dvije pudlice i troje djece.
Ribafish na fejsu
Agresivci
E, njih baš ne volim. To su vam oni klinci koji se zalaufaju pedeset na sat na deset raspoloživih metara prostora sa stisnutom, zgrčenom facom kao da će se svake sekunde ispraznit. Posebno su iritantni kad kroz centar grada idu u grupama po dvoje ili troje i još se dovikuju. Ali onda im se bar stigneš skloniti s puta. OK, vidim ja njih i kužim da je to zgodan adrenalin, kurčio se i barba Riba nekad… Ali, ljudi, pa imam kraj sebe sićušnog šestogodišnjaka, koji je prevelik da ga se drži za ruku i premali da hoda pravocrtno i dugotrajno drži usmjeren pogled na devedeset stupnjeva pred sebe. Idite divljat u prirodu gdje nema stotine ljudi ili ne predstavljajte opasnost. Pliz, pis pipl…
Dobre koke u uskim tajicama
Nabijem vas, triput sam se skoro zabio u auto ispred. Kaljače i dimije na sebe, ne lateks!!! Dobro, na Jarunu može…
Uglavnom, da skratim, nisam mislio ništa loše, niti mrzim bicikliste i bicikle. Samo me strah za mališu i da ja nekog slučajno ne pokupim. Biciklizam je divan za mišiće, dišne putove i općenito zdravlje, troši ljudski pogon, a ne resurse, ne guta benzin ni osiguranje, a nakon što ga kupiš,više uopće ne trošiš… Možda bih ga stvarno trebao naučiti voziti?
Jebate, koliko će hejtera izdržat do ove rečenice?
Cijeli tekst na:
2 komentara
Ni hejteri nisu što su bili….:p
Ako hoćeš hejterski upis, mogu ja napisati jedan 🙂
Šalu na stranu, obzirom da je broj od biciklista pregaženih osoba nula ili gotovo nitko, mislim da je puno vrijednija i inspirativnija tema “Vozači auta moga grada” 😉
Iako sam biciklist otkad znam za sebe, na bicikl ne gledam poput nekih nabrijankovića koje si i ti opisao, već kao na sredstvo da stignem od točke A do točke B u gradu (koji je veličine vrlo podesne za bicikl). Ne idem čak niti na Sljeme s biciklom i skroz mi idu na živce isfuravanja, od gradskih slalomaša s kacigama i u tajcama, do tipično hrvatskih “imam bicikl za 10 000 kn i koristim ga za dva put godišnje penjanje na Sljeme/Platak i offroad s društvom”.
Vrijeme je da ga naučiš i ti, ne samo jer će ionako benzin postati luksuz, već ako ga Rok feć fura, trčanje za klincem na bicu po gradu i nije neka opcija u našim godinama 🙂 Moj je već Niki Lauda na bicu (smanjili smo kašnjenje u vrtić i konzektventno na posao, zahvaljujući tome), ali strogo po propisima molit ću lijepo i zna da nema divljanja, a u samom centru gdje je gužva, silazak s bica i guranje.
Kultura mora biti na obje strane, pješačko/vozačkoj (koja je morat ću priznati iz vlastitog iskustva, poprilično netolerantna) i na biciklističkoj.