Utjecaj kasnog seksa na kvalitetu INmusica

Kako sam se jako kasno prosekso, tako sam i relativno kasno shvatio svu ljepotu Open Air Festivala. Bilo je to negdje 1996-97. u Izoli na Deep Purpletima, kad su roditelji skrivali snaše i zatvarali drvene škure pred naletima čupavih rokera sa svih strana svijeta. Napio sam se, smijao, pjevao, minglao i gledao zgodne tete, da mi čupavi strojovođa iz Konjščine nije uzeo deset maraka za majicu i ne vratio – bilo bi savršeno. Ma bilo je. 17 godina kasnije Deep Purple se unakazuju diranjem s Koeljom lakih nota u vidu Đibe, a Zagreb ima svoj deveti Open Air Festival različitih imena, ovisno o sponzorima, pa je tri dana jarunsku travu gazilo na desetke tisuća posjetitelja INmusica.

Skužio sam da sam i dalje dnevni tip, i da me najviše vesele prvi bendovi, oni dok još vidiš sretne face oko sebe, polugolu mladost u transu, pijane debele Nijemce i one tri kosooke blatne. Ljutim se na sebe što ne znam više pjesama, ali skačem i mumljam, i urlam kad je gotovo, nadam se da će odsvirati i moju stvar, jer svaki infantilac ima svoju stvar koju želi da mu se odsvira. I Partibrejkersi odsviraju Kreni prema meni, i Flogging Molly Black Friday Fules, i Wolfmother onu jedinu kaj znam, i na kraju Pixiesi svih deset pravih. I završe s Where is my mind! Divotica…

Najveći plus ovogodišnjem Festivalu je bio moderan Line-up koji je privukao par tisuća stranaca. To što ja ne razumijem što je lijepo u nastupu Foalsa ili kvalitetno kod Black Keysa, pripišimo mojoj starosti i teškom privikavanju na trendove. Iako su etno stričeki u šlafrocima koji su tamburali po gigantskim patlidžanima bili otkriće, a Digital land s kupažom svih elektro hitova u zadnjih deset godina – čista vesela đuskaona. Pjevač Wolfmothera je isti mladi Jergović, Foalsa Prince na steroidima, žao mi je jedino što sam triput fulo Divljana, ali doći će opet. A i Fratellis su mogli biti malo bolji, dobro, zbriso sam pred kraj na tekmu, mea culpa… Hrana je bila jezivo očajna kao i svake godine, s nerealno visokim cijenama za hrvatske pojmove, ali i bagatelna za strance – pijani Švabo u majici St. Pauli kraj mene kupuje lovu za karticu za cugu za – 1000 kuna. Trećeg dana!!! Nismo mi krivi što nas političari potkradaju i uništavaju pa nam je 18 kuna za pivo, 20 za tri deci gemišta i 30 za Jackie-kolu – puno. Ovo je Open Air, probajte otići u Austriju i tamo nešto pojesti i popiti, uostalom, nakon devet godina valjda znate što vas čeka. Ima i neka jeftina birtija kod Aquariusa, Žirafa, idealno za prije koncerta!

Prijedlozi za dogodine. Organizirati poštenu hranu, kvalitetniju i bržu. One kobase od mrtve janjadi ne bi Suarezu dao, katastrofa. Uz točenu Žuju, obavezno ubaciti i Tomislava. Povećati broj štandova s pićem i hranom, kao i zahoda. Prebaciti sve na srpanj, mjesec koji nije najpoznatiji po količini kiše i broju gromova, poput lipnja. Poraditi na line-upu, i jedan dan posvetiti isključivo dedekima koji bi gledali Springsteena, SOAD, Raccide, Pearl Jam, Green day, kao i uvesti obavezne stalne domaće bendove poput Kawasaki tripa, Leta 3, Overflowa, Postolara trippera i sad već serem. Sjajan potez glede bendova za okupljanje mase stranaca, loše odrađen posao tih istih bendova, oni koji su već bili tu nisu razočarali, deseci tisuća sretnih ljudi doći će i dogodine. Ja prvi među njima. Pivili!

Snimljeno s Nokia Lumia 1520