Atak na Batak – tri vrste ćevapa od junetine, piletine i janjetine!

Atak na Batak – tri vrste ćevapa od junetine, piletine i janjetine!

U sklopu akcije „Tražimo najbolje ćevape u somunu grada Zagreba“, putujući svežder Ribafish naletio je na restoran na početku Rudeša, ponukan da isproba ono na što su ga uputili dragi ljudi s Facebooka – Batak Grill i njegove tri vrste ćevapa. Društvo mu je radio nepotkupljivi član žirija, osmogodišnji sin Rok.

Rokatanski Fish Junior i prije se pokazao kao sjajan tester nezdrave hrane, pa je uživao i u čipsu, štapićima, sladoledu, čokoladama, dok je nebesa dotaknuo prilikom kušanja 24 vrste gumenih bombona. Iako mi nikad nije oprostio što ga nisam vodio na testiranje hrenovaka, kao ni što ne idemo u McDonalds, na poziv za ćevaparenje odmah se ozario. Bila je nedjelja, oko 14.00, mjesta u Batak Grillu, na Rudeškoj cesti je bilo malo, baš kao i konobara, pa smo čekali dobrih 15 minuta na uslugu. Jako uredno i pristojno, iako bez neke glave i repa, glazba neodređena u daljini, zvučnici nikakvi kao s dedinog Stojadina, gosti uglavnom dobrostojeće obitelji velikih automobila i barem dvoje djece te isto toliko tableta.

Atak na Batak! (Foto: batak grill facebook.com)

Konačnog konobara Rok napada riječima „Ćevapiiiii!“ i nešto manje nervozno „Ledeni čaj“, dok ja mudro tražim koktel od pet janjećih i pet pilećih te Cocktu, piće naše mladosti kad nam još nisu dali piti pivo, koje sad ne pijem jer vozim… Ćevosi vulgaris su 33 kune, lepinja 5, kajmak 7, što na kraju ispada jako skupo, sokovi su po 13, a janjeći ćevapi kao extra klasa – 40. Uz zbrajanje da ćemo za večeru ubiti jaja na špeku i čašu mlijeka jer smo se razbahatili lovom za ručak, iznenađuje me konobar koji ćevape donosi već za deset minuta, vrhunski servirane, na preglomaznom tanjuru, i – daleko od lepinje. Htjedoh nešto reći protiv lepinje, ali grizem najbolji komad peciva u Hrvatskoj, evo, tu me režite. Suha, odvojena od ćevapa, ali zapečena u obliku djeteline, meka, topla, puna ukusa… Mrak!

Krećem od slabijih prema jačima, i dijelim pileće prstiće po pola s Juniorom. Gledam ga, puše, gricka, zatvara oči. „Ajme, super su!“ Dobro, nije jeo ništa osim mandarine cijelo jutro, nije objektivan, pa se i ja dajem u razmišljanje. Ajme! Sočno, slasno, veliko i mrvicu preslano, ali seksi rebrasti ostaci rešetke na bijelome mesu, kojeg i ima najviše u ćevapu. Kajmak jako fin, solidna porcija, dovoljno mastan i slan, ali luk je potpuna katastrofa – pola glavice, neslane i netom očišćene, narezane divljački na 5 dijelova!? Ko lubenica! Kad se već žalim, čaše su bile vrele iz perilice, a u čašama nije bilo leda, tako da se pilo mlako – minus inače sasvim pristojnom i uljudnom osoblju.

Dijete oduševljeno žvače svoje juneće ćevape, ja mu kradem pokoji i potpuno sam zadovoljan, od strukture koja nije preusitnjena, do vlažnosti i veličine – iznad prosjeka. Dajem Rokabiliju da proba janjetinu, a on odmahuje rukom – smrdi. Srce mi stane, suza krene na oko, pomirišem i ja, kad ono stvarno – gospođa ovca, i to ona pred penziju, sve u kompletiću i s trajnom. Slasni, flafi, ali brutalno teški i stvarno malo daju na vremešnost. Šteta.

Uglavnom, Mališa oduševljen pilećim i junećim, ja lepinjom i sočnošću, razočaran nekim detaljima i općenito ovim fensi pokretom ćevabdžinica po Zagrebu – sve je teže pronaći poštenu prčvarnicu ili aluminijski kiosk. Iako, da se ima love, češće bi me Batak vidio (porcija ćevapa 45 kuna), ono što se nosilo po platama – djelovalo je više nego fino! Testiranje se nastavlja, javite gdje ste jeli nešto fantastično, i eto nas praznih želudaca!

Ocjena: 8

Krašograd i Trašograd

Krašograd i Trašograd

Ostavio sam Juniora u školi poslije zimskih praznika. Nema više Opstanaka, Malih programa, Poletaraca, Pera Detlića, Lala Gatora ni onog super filma u kojem brko nikako da ubije Yula Brinera. Dani u praznom Zagrebu, metiljanje dok su starci na poslu, telka, nogač, švrljanje po kvartu, grudanje, i pokoja prva ljubav. I skupljanje sličica Životinjskog carstva…

Ostalo mi po džepovima čokolada od vikenda, pa žderuckam dok vozim, da se ne baci. I pod zub mi dođe taj tvrdi tanki oštri dio Carstva, vazda prepoznatljiv i nenadomjestiv. I odlutam u dane djetinjstva kad se skupljalo, kokalo, mijenjalo, pa čak i kralo, samo da se skupi album i dobije ogromna kutijetina s bar deset kila Kraševih proizvoda.

Ali, nisam ga skupio u djetinjstvu, ni u tinejdžerstvu, samo sam tu i tamo vidio neko sretno dijete kako otvara deset kila čokolada, govana i keksa, s osmijehom koji liječi sve rane. Skupio sam ga na faksu, kad sam se đorao s Klempom i Marijom, došao do dućana, teta beskrupulozno i bolno kemijskom prekrižila sve sličice, i dala mi kutijicu, ma fasciklu od niti kile. Sa smežuranim nakaznim tvrdim Bimbo žvakama iz prošlog stoljeća.

Danas je dan za trash, u Cliu mi urla 365 od Satiketa, još malo pa ću i Emiliju i Ninu stavit, eventualno Papagena… I kako me Trashograd vezao uz Krašograd, a radim u Remetincu, nekako sam ljut na onog nakaznog lopova koji mi je sad u susjedstvu, a koji je uz medvjede i umjetnine ukrao i devet kila mojih čokolada. Triput nadan u pak dobio dabogda, idem šljakat. Ajd pivili…

365