Filmovi koje mrzimo + Moje odrastanje uz Dražena Petrovića

Ako još niste polovili – kolumniram redovito nedjeljom na Net.hr-u.

A tamo možete naći tekstove poput ovog o Draženu (ovdje ubacujem zadnju verziju koja nekako nije našla put do uredništva), kao i najnovije

ispade o filmovima na koje nas žene žele naviknuti, a mi se ne damo!

——-

Kako sam rastao uz Dražena Petrovića

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

„Sine, poginuo je Dražen.“ Rekao mi je tata, sporo, tiho i ledeno, pognuo glavu i izašao iz sobe. Iako sam već bio debelo dripac od pune 22 godine, iz mene su samo tako krenule suze. Tako je nepuna tri mjeseca prije odlaska drugoga Genija, onog s tvrdim č u Petrovič, poginuo idol mog djetinjstva, heroj s kojim sam se uz televizor i pokoju dvoranu družio od svoje trinaeste, kad je nevjerojatnom partijom u drugom poluvremenu dotadašnju čudesnu predstavu Sabita Hadžića i ekipe Bosne poništio praktički sam.
Kroz mozak se trenutno vratila scena s tog finala, dvostruko prepunog vrelog Baldekina u kojem pokojnom Zuli pada mikrofon dok psuje ljude ispred sebe da se spuste, a debeli brkati murijaci leđima drže navijače u transu da ne popadaju po terenu – i tjeraju ih rukama da baš ne gazaju po crti! Okružni sudija Matijević, kraljevski brko, poznat po tome da je utakmice sudio s pištoljem za remenom, u zadnjoj sekundi svira faul na tom nekom novom čupavom golobradom klincu, koji je zadnjih sat vremena utrpao toliko koševa da nisam mogao sjediti na mjestu. Stari se pravi da kulira, kikirikija ima na pola sobe, čak i mami dok gleda curi neko tijesto za kolače iz plastične posude po podu… Pa ne može to dijete zabiti dva slobodna, halo, pa ovo je finale prvenstva, otkud toliko hrabrosti!? Iritantno otvorenih ustiju, što će godinama kasnije neopisivo nervirati njegove čuvare i protivničku publiku, dečec lupka, baca i zabija. I tako dvaput. Šibenik nikad nije toliko slavio, titulu prvaka su im kasnije uzeli jer je valjda neki hrvatski pjevač osvojio Evroviziju ili nogometni klub prvenstvo, ali nikoga to nije bilo briga, a Dražen je vrlo brzo – potpisao za Cibonu.
Poznat kao veliki sportaš, pogotovo u kokanju, pikulanju i gubljenju stvari u pješčaniku, trenutno sam s nogometnog igrališta prešao na košarkaško. Tada su još roditelji djecu nakon posla tjerali na zrak, pa smo paralelno s ogromnim uspjesima Cibone i mi klinci pokušavali prodavati Draženove finte, visoki izbačaj, produženi dvokorak s trzajnom stankom za poslat centra na kavicu, kao i vječnu proslavu nakon postignutog koša, s visoko podignutom šakom i jednostrukim axleom, kako bi to elegantno rekla Milka Babović. Iako nije nešto pretjerano zakucavao, Dražen je zaslužan i što sam na špaheru s krupnog otpada kvalitetno slomio ruku na tom istom igralištu koju godinu kasnije. S podlakticom u gipsu se proslavilo i osvajanje Europe protiv Corbalana, Bigfoot Romaya kojem su stopala bila od crte za slobodnjake do vrha kruške, Itturiage, Robinsona, u dnevnom boravku sa starim i kumom, uz urlanje kao da smo dobili rat… Dražen se popeo do statusa božanstva, zabio im je milijun koševa, a kad bi trojica krenula na njega, samo bi se nekim čudom riješio lopte do nekog tricaša sa strane, Ušića, Cvjetičanina, brata Aleksandra, i Kraljevi su pakirali za Madrid. Sve se ponovilo dogodine, ali je sad pao Žalgiris. Još jedan Genij, bradati fleksibilni preinteligentni Litvanski baobab, za prijatelje Arvidas Sabonis izgubio je živce nakon Nakićevog faula, odvalio ga i bio isključen, što je uvelike olakšalo drugi naslov Cibosima i košaricu Homičusu, Kurtinaitisu… Ja sam sve više bivao zaljubljen u tu lakoću dodavanja, posebno Čuturi koji bi se niotkud stvarao pod tablom, kao i mudima koja su bila od kevlara kad je trebalo lomiti utakmicu. Rođeni vođa, anđeoskog bejbi lišca koje je na ekranima skrivalo da čovjek ima skoro dva metra, uskoro je otišao dalje, u onaj isti Real iz Madrida, s kojim je osvojio Kup Kupova protiv Snaidera iz Caserte. U biti, to je bilo prepucavanje između Dražena i velikog Oscara Schmidta, uz Nicosa Galisa vjerojatno najvećeg trpatelja osamdesetih, koji su na toj tekmi zajedno zabili više od sto koševa, ali je ipak slavio – naš trpatelj. Čovjek je sam zabio 62 komada, toliko danas na finalima ne zabijaju ni pobjedničke ekipe…
Ja sam otišao u JNA, Dražen u Portland, a reprezentacija bivše države u Argentinu na Svjetsko prvenstvo. Nakon što ga je na prethodnom prvenstvu 165 centimetara „visoki“ Tyrone “Muggsy” Bogues potpuno izbezumio, i jedan od rijetkih u povijesti kojem je to uspjelo – potpuno isključio i natjerao na lošu partiju, bilo je vrijeme za svjetski tron. Glavu i pol niži od Dražena, a brži od razvedene skotne zvečarke, cijelo mu je vrijeme mahao rukom pred očima, pa je naš majstor kasnije izjavio „Nisam znao da li da ga obilazim, ili preskočim!“. Iako bez rađe i Vrankovića, ova je ekipa devedesete bila fenomenalna, jebate, ne bi ih Transformersi na speedu dobili! To je bila bajka, koja je do kraja iznjedrila možda još većeg kreativca i igračkog zajebanta od samog Dražena. Jer Dražen je bio radnik, lokomotiva i tek pri visokoj razlici sklon vicu, dok je Toni Kukoč bio krakati ubertalentirani mozak s jajima, nešto kao Slišković i Prosinečki tih godina u nogometu. Cijela kasarna je urlala kad je Kukoč dodao onaj kratki odbijanac Saviću na zakucavanje, a ja sam odmah nakon vojske počeo igrati ligu do 193 cm, sa željom da spojim Kukijevu lakoću i Draženovu ubojitost. A dobio sam samo minutažu Adnana Bečića… Zasluženo.
Nakon par kilavih godina u NBA, ne svojom krivicom, sada zvjerski nabildani, ošišani, duplo jači i ubojitiji Dražen krenuo je samo sebi svojstvenom upornošću dokazati da može biti najbolji i na svijetu, a ne samo u Europi, gdje je to napravio četiri puta. O Barceloni sam već više puta pisao, trenutak sreće nakon vodstva, i legendarni Draženov niz – trica Dream Teamu, trk u obranu, presječena lopta, i tada se u kontri u trku digne na sedam metara i zabije još jednu!? Kralj. A onda je nakon bezvezne kvalifikacijske utakmice u Poljskoj protiv Slovenije, krenuo kući Golfom, dao curi volan, spustio suvozački sic, i vjerojatno u snu zauvijek otišao u vječna lovišta. Ne, ne bi se smrt usudila doći po njega da je bio budan, izgubila bi tu bitku.
Izašao sam toga dana prije 20 godina iz stana, uzeo Tigar Pirot gumenu košarkašku loptu i otišao besmisleno nabijati na igralište. Ljudi su samo kapali i bez riječi punili koševe. Hrvatska je sportska nacija, više se volimo igrati nego raditi, a od igranja smo valjda samo jači u navijanju. Bio sam premlad za dvorane, to mi je došlo kasnije, i možda sam svega desetak puta gledao Dražena uživo, slušao kako se škripa tenisica miješa s njegovim dubokim glasom dok zove suigrače ili psuje protivnike – navodno je bio prilično prgav u obrani. Jednom sam prošao kraj njega u blizini Doma sportova, ja s bambusom, on, fanatik treninga – s torbom. Usro sam se od veličine i ne usudio tražiti potpis, stisak ruke, išta. Možda i bolje.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Kasnije me je nervirala njegova mama, koje je po mom mišljenju bilo svugdje previše, naša reprezentacija koja se zbog raznih mafijaša nikad nije oporavila, i moj grad koji je većinu igrališta pretvorio u parkinge, šoping centre i zgrade osiguranja. Ne kao u Šibeniku gdje svaka uličica ima svoju tablu i priču – hvala Tončiju koji nam je pokazao prvi Draženov koš. Djeca ravnaju guzice pred televizorima umjesto da do mraka vježbaju desni i lijevi ulaz, vođenje kroz noge, dodavanje iza leđa, skok-šut, ili da negdje krajičkom oka nađu svoga Čuturu. Djeca danas nemaju takvog idola, nedodirljivog, netaknutog i bez mrlje, možda zato jer smo postali žrtve govnjivih medija, a vjerojatnije jer se Dražen ne rađa dvaput. I zato će sigurno uvijek ostati u srcima i glavama nas prosječnih košarkaša i vrhunskih televizijskih navijača, koji smo godine života proveli uz takvog idola. Hvala ti za sve to Dražene, bila je čast odrastati uz takvog čovjeka, i svaki put kad ću u životu zabiti nešto bitno, skočit ću tvoju piruetu isplažene jezičine i stisnute šake, drukajući navijače do stadija adrenalinskog ludila, dok će protivnicima niz gaće ispadati suhi brabonjčići. Eh da mi je opet čuti s tribina ono – Draaaženeee…

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 37: Urban Grill Sarajevo

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 37: Urban Grill Sarajevo

37. Urban Grill Sarajevo
Zagreb, Zagrebačka Avenija 104, na platou kod naselja Antunović (benzinska, hotel, kazino) na zapadnom ulazu u grad


Uploaded with ImageShack.us

Cijena: Ćevapi 22 kune, 6 kuna kajmak 

Ćevapi oblik: Deset sićanih, malo sasušenih, oker smeđih
Ćevapi okus: Zgodni, ukusni, ali ne pretjerano impozantni
Luk količina, okus: Mižerija od količine, fin vlažan, kosan, i bez miligrama ljutine
Lepinja: Apsolutno fantastična, broj jedan među sarajevskim franšizama

Opći dojam: Jako puno ljudi me uputilo u Urban Grill, ali kad sam konačno krenuo na rub grada, lokal je bio zatvoren jer se navodno od masti zaštopao dimnjak pa je sve izgorilo. Nikad nisam provjerio tračeve, ali nisam ni dugo vremena navratio. Sve do jučer, kad mi se guza udobno naslonila na prozračnu, iako klaustrofobnu terasu među par zgrada.

Pristojan, ali neću-ti-ništa-reći-ako-me striktno-ne-pitaš konobar, jedan od četvorice koji ordiniraju, brzo i kulturno donosi sve naručeno, i krećem s klopanjem uz nalukavanje zgodnih teta iz fitness salona preko puta ćevabdžinice – mora da im je teško hopsat uz ove mirise. Jer mirisa, za razliku od Jazz Ba Grilla – ovdje ima! Escajg i atmosfera nisu na nivou iz Varšavske ulice, ali ih ćevapi okusom tuku za punu ocjenu.

I dalje to nije ništa epohalno, ali ima neki smisao. Kao da završite sa sestrama Williams sami u sobi nakon tuluma, ali se probudite kraj Venus. Mala količina, vrlo malo začina, nedostatak završnog podriga, ali i daleko najbolje tretirana i ispečena sarajevska lepinja ever, vani hrskavo tvrda, iznutra meka i puna kao duša.

Svjedočim izderavanju jednog konobara na drugog jer je “iznio njegovu narudžbu bez pitanja” (!?), i nastavljam s mljackanjem. Kajmak fin, luka premalo, a najveća greška za koju sam si sam kriv, je narudžba Sarajevske premium pivice za 25 kuna, jer se nikada neću složiti s njenim ukusom, zelenkastom bojom i nepčanim ubojitim udarom gorčine koji ne završava nikakvom aromom. Al je boca seksi. A mogao sam Osječko crno naručit, kreten, no, što je tu je, ćevapi su i zbog okusa i zbog cijene puno prihvatljiviji od JazzBaa, a sad moram ponovo naletit do Ferhatovića, jer me rajca da ih nisam pretjerano iskritizirao, a ni Sofra nije away from me… Jel još postoje oni novopazarski na Jarunu?

Ocjena: 7,5

STARE RECENZIJE NA:
http://www.ribafish.com/?p=1393

Dnevnik Drčnog Domaćina 3 – Pranje prozora

Dnevnik Drčnog Domaćina 3 – Pranje prozora

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Dovedem tako nedavno potencijalnu buduću djevojku u svoju sobu i krenem s prokušanim, više puta isprobanim i 92% uspješnim trikom. Kažem joj da se nagne kroz prozor, i pogleda kako izgleda bivša tvornica Nada Dimić, odnosno ruperda u zidu koji je srušio Kerumko, i nema ju namjeru popraviti jer je ovo samo Hrvatska. Dotična se nagne, a ja brzo ali kvalitetno promotrim njezin nečuvani zadak, treću najvažniju stavku za promatranje u životu neoženjenih muškaraca.

Ali, ovoga puta, umjesto sociološke raspre o uništavanju zagrebačkog povijesnog dobra, žena je smrknuto pogledala u moja prozorska okna, povukla prstom po staklu i s gnušanjem rekla – “Pa dobro je*ote, jel’ ti to pereš?”. Džaba mi bilo i kasnijeg home-made rižota i Maximo ružičastog pjenušca, kad sam joj u očima ostao zabilježen kao prljavko koji ne pere prozore svakoga mjeseca. A ja stvarno ne perem prozore svakog mjeseca…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Više sam se puta u svom samačkom životu susreo s pojmom “Teta koja čisti”. Obično su ih spominjale finoguze nazovi emancipirane dobrostojeće žene kojima su njihovi nokti puno važniji od zasukanih rukava i par sati rmbanja po stanu tijekom vikenda. Pa su njihovi mužići plaćali tetama da u jedno prijepodne prođu stan s različitim krpama, dok bi dotične išle po nove čizme. Pa bi im muževi završavali s tetama, jer je danas navodno jako teško naći pouzdanu tetu. Sat s tetom dođe 40 kuna, pri čemu ona i pojede i popije, i slučajno razbije, i koristi samo jednu vrstu krpe i detrdženta za staklo, pa to ispadne puno više od moje dnevnice. Kad je imam. A i većina teta nisu prave tete koje znaju čistiti, nego uglavnom priučene nesretne studentice koje na bilo koji način žele zaraditi pošteni džeparac, ali ja ne želim svoju zbirku Alan Fordova i kolekciju pivskih etiketa dati na osam sati u ruke bilo kome. Pa radim lopte od novinskog papira, punim lavor toplom vodom, grabim prskalicu, ono gumeno tvrdo i spužvu i krećem u avanturu. A nije ni šest mjeseci prošlo…

Oprati jedno prozorsko krilo samo po sebi i nije neki problem. Kad ih imaš 34, onda to jest problem. Još kad ih je 75% starijih od tebe, to prerasta u triviju. Krećem s najlakšim primjercima, tri PVC komada, svaki po 6.000 kuna, ali pri pranju vrijede svaku kunu. Lako za otvorit, obla plastika, pjesma… Prolazno vrijeme deset minuta. Slijede okna iz 1958., špranjasta, isfrižana, grbava s nekim ulubnim točka-rupicama koje pokušavaš prat tri minute dok ne skužiš da su neperive. Najveći je problem kod tih antikviteta otvorit prozor na dva dijela, jer je onaj metalni pimpek koji za to služi, na onom svijetu od Kardeljeve smrti, pa rade šrafcigeri, kombinirke, čavli, ma sve… Kad konačno krvav i ispikan otvoriš, pranje nije problem, ali od četiri površine nikad ne opereš sve baš savršeno, pa picajzla skrivena u ovom tijelu ima stvarno dosta posla s tim, zatvarajuć, gledajuć, provjeravajuć, ponovno otvarajuć…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Najgore je kad zapneš prstom za ono trokutasto metalno govno koje podlo viri skriveno iz kita, kao murija ispod znaka ili iza grma. Prolazno vrijeme – tri sata, a onda slijede dva najjaća đubreta, kupaonsko sitno smeće neosvojivo poput srca Ive Šulentić i Christine Hendricks, K2 kojeg pokušavam nekako osvojiti jednom nogom u kadi, drugom na mašini i nosom u stropu. Njega nikad ne doperem, kao ni kuhinjskog podlaca, zapečenim rešetkama obloženim, kompletom zla, koje će zbog nedostupnosti uvijek ostati tek podaprano. Uostalom, tko gleda kroz prozor dok ruča, helou, idi si u restoran pa gledaj…

Pet sati od početka pranja, gledam Hirošimu u stanu. Pod zasran prljavom tekućinom nastalom kapanjem od one tvrde gume za pranje stakala, kojoj nikak nemreš kontrolirat curenje, milijarda mrvica od novinskog papira, krpe, lavori, alat… Petnaest minuta spremam sve na svoje mjesto, grozim se crnih noktiju i okoline im, potegnem gutljaj rakijice prozorčice, i padnem polumrtav na trosjed. Lagani vihor zadigne zavjesu, s druge strane se zalupe vrata, i počne jedna prosječna ljetna oluja praćena potopom.

Nježno se dignem, otvorim pivo, izađem na balkon i s flašom uperenom u nebo nazdravim Svevišnjem uz ispriku da se ovo neće tako često ponoviti. Da, 60% prozora je zasrano, prašnjavo i ambrozijaspermasto, ali bar mi je savjest čista. Sad Junior opet može keljiti post-ite i škaricama razrezane papire po staklima, bez da me strah za njegovo zdravlje… Sljedeća epizoda, Božić ili Uskrs? Pih, di je to…

Terezijana – kako slave Bjelovarci + recenzija BJ ćevapa

Terezijana – kako slave Bjelovarci + recenzija BJ ćevapa

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Naravno da je Rokatanski dobio nekav lišajčićićić na leđima kad je tata osvojio kviz na RTL-u, i pred pol Hrvatske se zakleo da će ga prije voditi na Tour de Toplice, grrr…

Pa smo povodom odličnog uspjeha netom završenom prvašiću priredili odlazak u Bjelovar na kostimiranu Terezijanu, što je Rok iskoristio za posjet Luna parku, a ja za švepsić sa starom ekipom.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

I dok se najpopularnijem Bjelovarcu, nakon one tete na Zdenka siru, veličanstvenom Lebowskom iz starog Cosma, nisam stigao ni najaviti, ali sam ga ipak sreo, proveo sam divno vrijeme s Božom i njegovom djevojkom, Štefanom na ćevapima, i uživajući mirnoj i dobroj atmosferi u prekrasnom parku s paviljonom.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nevjerojatna je ta ljubav mene i paviljona, tog pankera zatočenog u ovom salu koji više od boljeg stola u najfensi bistrou, više voli derati bambuse po gradskim parkovima…

U Koprivnici valjda imam i svoje rezervirano mjesto, pred Jabukom, u Maksimiru, petrinji, gdje god je nešto ovalno, mene podzemne vode zovu na tulumarenje.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ovoga puta nisam tulumario, samo sam se divio ljepoti zelenila i urednosti grada, o glazbenom ukusu se ionako ne raspravlja, ali rekoše mi da ima i puno rokerskih birtija, a da je Terezijana ipak narodno veselje.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Bilo to narodno veselje ili ne, na ulicu je izašlo i staro i mlado, skockano, lepršavo, prozračno i ponosno na svoj grad, ukratko prekrasna slika, i idealan savjet za sve one kojima se vikendima ne gnjavi po autocestnim gužvetinama – u Bjelovaru je Terezijana završila, ali je sljedeći vikend Picokijada u Đurđevcu, pa ako ne završim na godišnjem mitingu Ljubitelja Tripica u Belom na Cresu, eto Ribe među Picokima!

Zašto nema neki sajt s popisom kada se kojem gradu tulumari, ribarske fešte i to?

Rok je inače nakon tobogana i trampulina, vlakića i kuće strave,

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

posegnuo i za onim svojim pogledom mačka iz Shreka, pa sam morao s njim u Rangers.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Za neupućene, riječ je o vrtuljku u obliku čekića, s dvije košare koje se vrte u krug, skroz, okomito…

Nakon najbržeg rollercoastera na svijetu u Yokohami 2003., lijepo sam rekao da ne želim svoj unutrašnje organe izlagati nikakvoj pogibelji takve vrste, ali Rok je prošao s pet, i ja sam taj vikend bio njegov rob, još mi se podriguje od ćevapa i hrenovaka…

I sjeo sam u to čudo, i pozlilo mi je, i mislio sam da će mi puć ramena, i opast ruksak, i iskočit oko iz duplje, ali smo ipak došli na polaznu točku.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Neki tip nas je otkvačio, a ja sam ga pitao, oprostite gospodine, jeste li vi Bog, a Rok se počeo tako smijati da sam vrlo brzo zaboravio na bolove i mučnine.

Iako su bili na putu da poljube bjelovarsko tlo dok sam mu čelom stremio s dvadesetak metara visine, o ćevapima kod Vinka možemo reći samo sljedeće:

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu br. 37: Vinko Grill Bjelovar

38. Vinko Grill
Bjelovar, A. Šenoe 13., u centru, od parka prva desno

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Cijena: Ćevapi 29 kuna, 8 kuna kajmak 

Ćevapi oblik: Četiri pločice, skorene na polovima
Ćevapi okus: Aromatično, slano, sočno, ali nedorečeno
Luk količina, okus: Taman, iako naoko blag, isušio mi je usta na dva dana
Lepinja: Friška, meka, iznutra čak i malkice sluzava – izvrsno, možda malo prenezapečena

Opći dojam: Iako Štefan kaže da su ovo ultimativni bjelovarski ćevapi, glasine kažu da ću se još morati vraćati. Klasična banjalučka ćevapska kockična škola, malo previše zove na dosadnoću i neuzbudljivost Rubelja. Ima tu svinjskog veselja, arome, sočnosti, lepinja je na mjestima u kojim je dodirivala ćevape mirisna, masna i jako jako fina, čak nekako svilenkasta i slatka. Luka dovoljno, konobar me poslušao kad sam zamolio malo više, pa sam dobio fakat puno, kajmak vrhnjast, ništa posebno, preskup. Miris ćevapa je čudan, nekako riblji, ali nakon par isprobanih sarajevskih franšiza, zaključio sam da mi nepce ipak preferira meso od više vrsta životinja. Malo skorene pločice, preslano meso, ali kompletan dojam pozitivan. Ugodna, iako pretiha terasa, pokoji bilder u prolazu, iznimno ugodan i pristojan konobar, pa ako ubace malo više začina i ljubavi u ćevape – vidimo se opet!

Ocjena: 6,5

STARE RECENZIJE NA:
http://www.ribafish.com/?p=1393

Onda smo išli gledati kako puca top, prolaze maskirani ljudi na konjima i ustoličuju Terezu, da bi se još i uslikali pored topa za uspomenu jer nisam Roku dao da se pentra po sve samo ne stabilnoj drvenoj konstrukciji dvorca.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Djeca vole ćevape i Lunaparkove, fešte, kostime i buku, pa smo i Rok i ja stvarno uživali, i dogovorili da dolazimo i dogodine.

Ali bez Rangersa, nemojte reć Rokijani, fala – ionako je sutra morao pješke na Sljeme, ali o tome drugi put.

Jednostavno, volim istraživati ovu Lijepu našu, ne znamo što imamo, ajd pivili…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Objavljeno na portalu Zvono.eu
http://www.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/ribafish-domagoj-jakopovic/5454-stara-ribafisheva-ekipa-po-cevapima-i-parkovima-bjelovara

Dnevnik Drčnog Domaćina 2 – Muškarci i pranje veša

Dnevnik Drčnog Domaćina 2 – Muškarci i pranje veša


Uploaded with ImageShack.us

Kad sam bio dijete, mislio sam da su žene niže kako bi se lakše sagnule do otvora mašine, a muškarci viši da veš pobacaju po štriku za sušenje.
Kad sam malo narastao, shvatio sam da je mama-servis jedan iznimno zahvalan stroj koji se puni na ocjene u školi i pokoju pusu, te bahato bacao prljave stvari u koš iz kojeg su one izranjale u ormaru čiste i speglane.


Uploaded with ImageShack.us

No, mama je odselila čuvati baku na more, a ona koja je trebala zamijenit mamu zaključila da nisam onakav u kakvog me htjela pretvoriti – ja sam ostao sam u kući s puno veša.
Kako sam u adaptaciji u premalu kupaonu stavio ogromnu kadu (Junior se voli pacat, genetika) i kraljevski lavabo (jer se guštam brijat, a ne guštam skupljat vodu s poda), tako je vešmašina nadrapala i završila skučena u najdaljem kutu ispod bojlera.
Pa kako ne mogu baš lako doći do vrata za ubacivanje, često sam u pozi Grace Jones s omota onog albuma kojeg su se i devedesetih svi htjeli riješiti.


Uploaded with ImageShack.us

U početku tamo bijaše i koš za rublje, pa bi kupaonica s punjenjem istog poprimala čudnovate arome brzog busa za Goricu krajem srpnja, tako da sam jednom u IKEI pustio suzu od sreće kad sam ugledao dvodijelnu posudu za rublje, užu i kockastiju koja je lako mogla stati na balkon.
A uskoro sam rekao odlučno ne košuljama (ne peglam) i pranju šarenog veša (to je skoro pa crno), te spao na dva vešna slova – crno i bijelo.

Kako mi je jedna cura rekla da me bijela obleka deblja, tako sam 95 posto u crnini, što omjer pranja crnog i bijelog stavlja na 3:1.
Obično to radim zorom, jer kad stavim mašinu u 22.00 s jeftinom strujom, zaspim ko dojenče i u 6.00 me dočeka močvarna kašica koju ni ne omirišim nego s poluodmaknutom glavom samo još jednom preperem, zašto nema jeftine struje nedjeljom, bando državnoaparatna, mamu vam lopovsku, ufff…

I tako, znalo se događati da se zaboravi omekšivač (kojem uopće ne znam funkciju al fino miriši), deterdžent (tekući ostavlja manje smeća od praškastog), pa čak i oboje, no veća su iznenađenja kad iz utrobe stroja izvučeš usb stick, lego kockicu ili čak i desnu tenisicu.
Sumnjam na Juniora, ali nekad nisam ni ja baš pribran.
Kao onomad kad sam išao stavljat sušit veš koji nisam ni oprao…
O papirnatim maramicama smo sve najgore.
Ne, to nije prhut…


Uploaded with ImageShack.us

Bijeli veš je po defaultu mučko đubre koje planski sa sobom prokrijumčari i neki crveni detalj (bem ti plahtu Valentinovku sto puta), pa posjedujem uglavnom boršč-plahte i senf-karamel poplune.
A kad se na balkonu suše ručnici, susjedi misle da je godišnji sastanak europske gay udruge – u bojama svim.

Mudro se muško od stoljeća sedmog na sve moguće načine pokušava dovinuti najtežem dijelu pranja veša – sušenju.
Osim već poslovično smeđeg zraka u blizini željezničkog kolodvora, tu je i faktor goluba pojačan faktorčićem vrabaca te x faktorom nekog pterodaktila, naći ću ti gnijezdo, Klepetančino jedna nezasitna…
Ili me to mrzi onaj susjed s četvrtog kata.
Pa se sve razbaca po radijatorima što zna imati i poteškoća u vidu napada mokre čarape u snu, kad misliš da te snubi vlažna krtica.

Spas se ljeti nalazi na ostakljenom balkonu koji jedini pruža mogućnost vješanja na štrik, pa samim time i stavljanje majica na njega putem vješalica.
Jesam li spomenuo da, hvala svevišnjem, mogu na posao u casual izdanju?
Pa ako kvalitetno protresete majicu (au, oko!) i pažljivo je objesite na vješalicu (ne prekratku jer ćete sutradan imati epolete na ramenima), te suhu majicu odložite na stolicu, zna se dobiti oblik lošeg i nekvalitetnog peglanja!
Koja ušteda vremena…
Nedostaci vješanja na otvorenom balkonu su smrzavanje (takozvano kruto sušenje) te vjetar koji pobaca labave vješalice po tri sporedne ulice.


Uploaded with ImageShack.us

Svejedno, kad obučeš robu koju si sam shendlao (predivan neprevodiv engleski izraz u rangu s minglanjem), nekako si si veći u očima.
Sve dok ti kolegice ne primjete fleke od omekšivača na nezgodnom mjestu.
Ali to je već druga priča…

(Kolumna je počela izlaziti u podlistku Dom & Dizajn, pa stala, pa je sad tu turam, iako sam bio stavio teaser pred koju godinu, sorry…)