Zagrebačkim pajzlovima 2 – Pedro pite

Svakoga tjedna tražim naj zalogajnicu Zagreba i okolice. Jer fensi restorani su tak dosadni…

Prošle smo subote započeli turneju s klasičnim primjerom pajzla, trešnjevačkom Magazinskom kleti. Pomislio sam kako me i po Vrbiku u potrazi za lokalnom gostionicom čeka tek kraća šetnja, ali uskoro sam se počeo osjećati kao Pale sam na svijetu. Ni P od pajzla, što je ovo!? Zakazala mi je obavještajna gastro služba UDBA (Ukusno, Dobro, Brzo – Amen), pa sam nakon dužeg lutanja tek pred kraj gablečnog vremena (13.40) uletio u prvu gostionicu kojoj se na oglasnoj ploči na ulazu kočoperilo nešto što zove na žlicu. Pisalo je Pedro Pite!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Osnove
Naziv objekta: Ugostiteljski obrt “Pita”
Adresa: 4. Vrbik 3
Stranica: http://pedro-pite.com/
Vlasnik: Iva Oroz
Radno vrijeme: 7-21, subotom 8-15
Cijena prosječnog obroka: 35 kn
Cijena gemišta: 14 kn

Pristup
Stotinjak metara od filozofskog fakulteta, u sporednoj uličici, smjestio se objekt tog zanimljivog naziva. Parking je moguć ako nema nikoga od stanara, nije uređen, ali je tramvaj na pet minuta. Teško ćete pronaći Pedra osim ako stvarno nemate preporuku, ali kako stvarno nisam naletio na išta pajzlasto u blizini – ovaj UO zbog nedostatka konkurencije ima svijetlu budućnost! Dakle, skinete se sa trinaestice ili petice ispred strojarstva/filozofije/brodogradnje i prošetate 300 metara prema jugu. Kod kružnog toka skrenete desno, i eto vas na klopici!

Unutrašnjost
Iako bi čovjek očekivao meksički restoran i brkate sitne crnomanjaste konobare uz zvukove kastanjeta, prvo na što naiđete pri ulasku je vitrina s, logično – pitama. S desne strane se nalazi minijaturni salad-bar (mislim da je u prošlom životu bio vitrina za sladoled), kraj kojeg se teško smjesti više od jedne osobe. Ispred vas se prostire prolaz sa stolovima s desna i šankom/radnom površinom s lijeve strane. Malo usko, crveni stolovi za četvoro…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sve ostavlja dojam na brzinu uređenog hodnika, pa pičimo prema udaljenijem dijelu po malo starijem svijetlosmeđem laminatu. Druga prostorija je svjetlija, uredna, kulturna, ali bez nekog jačeg pogleda. To je u biti ostakljena terasa s dvije strane okružena dvorištima, a s jedne – zidom. U oči upadaju bijele zavjese s crvenim cvjetovima ručne izrade, ornamenti na platnenim zaštitama na udobnim aluminijskim stolicama, i moderni karirani stolnjaci zaštićeni staklenom pločom. Solidne soljenka i paprenka su sve od pribora, ali kako su stolovi (naš je bio mrvicu klimav) uvezeni iz liliputa, ulje i ocat stvarno ne bi imali gdje stati. Zato su posluženi na ulazu, skupa s čačkalicama. Jelovnik je Paulanerov, malen ali pregledan i pismen, s neuredno ubačenim papirima s jelima dana i drugim ponudama.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Osoblje i hrana
Nismo ni sjeli, a pored nas se stvorio mlad, uljudan i više nego kulturan konobar koji nam je predstavio da imaju samo jedno jelo i juhu dana. Pa smo naručili, i dok smo se skinuli, i gemišt i pivo i juha su bili na stolu. Idealno! I kasnije smo se osjećali kao gospoda, čovjek je bio uvijek tu kad treba i vrhunskom brzinom donosio sve, osim kad smo naručili desert, jer se u međuvremenu bilo fino zagužvalo. Kruh je domaći, težak tonu, gust i jako zasitan, beštek bez zamjerke, a juha dana pravi melem. Na hladan vjetrovit dan, krem juha od brokule nam je sjela kao budali šamar. Gemišt je skup (14 kuna), ali idealan, klasična, teško zamjenjiva Kutjevačka graševina, dok od tamnih piva imaju Temno Laško, 0,33 po 15 kuna. Pretvaram se u kušačko tijelo, pušem u vrelu tekućinu u žlici i iz sumnjive posudice srednje veličine koja podsjeća na tutu u sebe ubacujem fino izmiksano svo povrće svijeta.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Brokula ne toliko, ali svjež peršin i celer bez ikakvog mesa i pojačivača okusa odmah nam uljepšavaju inače kilav pogled kroz prozore. A tek al dente ječam na dnu – ma odmah se osjećam zdravo. Čista desetka, kao da je astrunaut u sebe ubacio pilulu s dva zipana grincajga.

Nusprostorije
U dvije totalno različite prostorije ima mjesta za pedesetak ljudi, na programu je radio Antena, a u daljini se vidi i sićušni televizor s nekim domaćim kanalom. Nije preglasno, čak smo se morali dosta naćuliti da odgonetnemo što je na repertoaru. Iako smo naručili jelo dana – mesnu štrucu s rižom s curryjem, bacamo oko i na sjajnu ponudu pita, po kojima je objekt i nadaleko poznat. Cijena po kilogramu je 65/70 kuna, kad naručite, obračunava vam se po gramima, kao u Sarajevu.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Na raspolaganju su pite od mesa, špinata, sira, tikvica, pizze, kao i slatke od šljiva, višnje i jabuke. Iz čitanja nas ubrzo prekida konobar donoseći velike tanjure s fino dizajniranim komadima mesa i žuto-narančastog kupa riže. Štruce su punjenje tvrdo kuhanim jajetom i špinatom, odnosno mrkvom. Jako je ukusna, mekana i blaga, dok je nježna riža također lagana, ali mrvicu nedorečena. Kupus iz mini salad-bara je mekan, mastan i u kombinaciji s kuharevim dresingom – izvrstan.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Dok jedemo, gledamo fini i kulturni interijer i zanimljive ljude koji sjedaju pokraj nas s istim ciljem. Uglavnom su tu profesori i asistenti s obližnjih fakulteta, ali i pokoji student, barem nam se tako učinilo. Mir, tišina, apsolutno antipajzlovska atmosfera s finom klijentelom, tako da priznajemo da smo ovoga puta – malo pogriješili. Na zidovima tek sada primjećujemo nekakve minijaturne trodimenzionalne presjeke soba, na kojima se uredno smjestila pokoja teglica. Life of ants? U jednom kutu je laminat malo promočio, pa djeluje ocufano, malo fali vješalica, a toalet je malen ali sasvim uredan. Zatvorena terasa je jamačno ljepša preko ljeta, kao i navečer.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Umjesto zaključka
Pitu i domaći jogurt (0,2 cl – 8 kuna!?) čekamo nešto dulje, ali smo skroz siti pa ne žurimo. Pita od višanja (nije bilo od tikvica), je fina, meka, nježna ali prolazna. Zarazno prirodno kisela. Jogurt je gust, idealan za uz neku masniju pitu, ali definitivno preskup. Račun je poveći, i definitivno stavlja Pedro pite u viši rang gableca, jer se za jelo dana i gemišt mora odvojiti velikih 49 kuna. Svaka čast i na juhi (15 kn), i brojnim pitama (došli smo drugi dan – zakon!), ali ipak preskupo za prosječni džep. Bordo – crveni interijer, topli detalji po zidovima, ugodna atmosfera i jako, jako dobra klopa bez agresivnih šećera i pojačivača okusa, sjajan je ambijent za mirno i tiho gablanje dvadeset dekagrama domaće pite s jogurtom, kao i za one koji za fini ručak mogu izdvojiti malo više.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Vidimo se opet!

Ukupna ocjena 7/10:

Tražim posao: attention, bitte – CURRICULUM VITAE

Tražim posao: attention, bitte – CURRICULUM VITAE

Nesretnom igrom slučaja ostadoh bez posla u 21. stoljeću, što ne djeluje dobro na moj životni stav da uredno plaćam svoje račune i alimentaciju te povremeno jedem.
Iz tog vam razloga, eto, javno prilažem CV, jer bih želio – raditi.

Preneseno – nemojte mi dati ribu. Dajte mi posao u ribogojilištu.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Foto: Tomislav Smoljanović

Kao samostalni novinar sam plaćam doprinose državi, jak sam, vispren, zabavan, ne pušim, ne pijem na poslu ni okolici, ne kladim se, ne idem na masaže, ne ogovaram dok nisam izazvan, ne kasnim i volim ono što radim dotjerati do kraja. Nisam zaboravio ni predavati u školi, kao ni pisati reklame ni slogane, pa može i ta, i bilo koja druga branša. Mane ćete saznati usput, ali nisu nešto…

Sposoban sam primiti se u koštac sa svakim novinarskim, uredničkim, copywriterskim i bilo kojim drugim poslom, dajem ideje, primam kritike, aktivno sudjelujem u svemu, a glavne su mi teme muško-ženski odnosi, intervjui s normalnim ljudima, sport, kultura, hrana i piće, a ne bježim od novih izazova ako nisu nemoralni, i ako su plaćeni.

Ne želim sudjelovati u projektima koji će dati ploda za godinu-tri, nego uredno i na vrijeme isplaćen novac za ono što sam napravio, ozbiljne ponude molim vas pošaljite na mail, unaprijed hvala.

1. Osobni podaci
Ime i prezime: Domagoj Jakopović Ribafish
Adresa: Zagreb, u centru
Mobitel: Imam, fala, Nokiju – broj na upit
e-mail: ribafish@gmail.com
Internet stranica: www.ribafish.com
Datum rođenja: 07. kolovoza 1970.
Vozačka dozvola: B kategorija

2. Obrazovanje
– 2000. Tečaj za turističkog vodiča-pratioca i animatora, Atlas, Dubrovnik-Zagreb (nikad radio, a ionako sam lažirao krhko znanje slovenskog…)
– 2000. Državni ispit za zvanje učitelja zemljopisa, Zagreb (od prve!)
– 1993-98. Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, naziv „profesor geografije”
– 1989-93. Agronomski fakultet u Zagrebu, smjer Vinarstvo-Voćarstvo-Vinogradarstvo (završene dvije godine – i to jedva. Mnogo težak faks)
– 1985-89. Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi i umjetnosti, Zagreb (suradnik u sredstvima javnog informiranja)

3. Profesionalno i radno iskustvo
– 2011-(danas). www.net.hr – kolumnist (muško-ženski odnosi, odrastanje, recepti…)
– 2012-13. dnevne novine „21.stoljeće“ – urednik, komentator i novinar
– 2011. Daruvarski Dani Piva – voditelj eventa
– 2011. Pivkan – voditelj eventa
– 2011. Nedjeljni Jutarnji list – novinar i degustator (“Dobra Hrana“: divni dani testiranja, mislim da sam u tome bio jako dobar)
– 2011-12. Magazin “Stilist” – urednik (Seks i Frajerlend)
– 2010-12. “Glasnik Hrvatskog Nogometnog Saveza“ – kolumnist (dnevnik navijača hrvatske reprezentacije, rubrika “Kultura navijanja”, nogometni kviz…)
– 2009-11. www.gajbapive.com – kolumnist (dnevnik pivoljupca – nikad dovršen projekt, šteta…)
– 2008.-(danas) www.usporedi.hr – kolumnist (gadgeti u životu anti-freaka)
– 2008.-(danas) Hrvatska Mensa – glasnogovornik
– 2008-9. www.roditelji.hr – kolumnist (dnevnik tate)
– 2008-9. „Svijet Piva“ – urednik
– 2007-10. „Cosmopolitan“ – suradnik, urednik i kolumnist
– 2005.-(danas) „Hrvatsko društvo prijatelja piva“ – glasnogovornik
– 2005.-(danas) EPH, razna izdanja (Globus, Jutarnji list, Globus PAD, Ljetni Globus…), novinar suradnik
– 2005-10. „Playboy Croatia“ – pomoćnik glavnog urednika, VD glavnog urednika
– 2005-(danas). www.ribafish.com – jedan od najčitanijih blogova u Hrvatskoj! (Evo ga, 1500 ljudi dnevno, iako sam ga nedavno zapustio k’o Mamić Dinamo…)
– 2004-5. „BBDO“, Zagreb – senior copywriter (Karlovačko, Dukat, American Express, i još tridesetak…)
– 2003-4. televizijski kviz „Upitnik“ – voditelj
– 2003-4. „Saatchi&Saatchi“, Zagreb – copywriter (Zlatorog, Germania Sport, i još desetak…)
– 2001-3. „Publicis“, Zagreb – junior copywriter, copywriter (mislim da sam ja izmislio ono „Jer vi to zaslužujete“, ali kad je to bilo…)
– 2001-5. časopis „Klik“, Zagreb – novinar, reporter (pseudonym Ribafish…, dani slave)
– 1998-2001. – profesor geografije – O.Š. Ivana Rabljanina, Rab, Gimnazija Markantuna de Dominisa, Rab, O.Š. Granešina, Zagreb, O.Š. Augusta Šenoe, Zagreb (i sad me raja pozdravi, a ja se userem, jer su brate puno narasli!)
– 1998. Sportski park „Mladost” na Savi, Zagreb – spasilac (čak i spasio jedno dete!)
– 1990-98. fizički poslovi (čišćenje snijega, prenošenje namještaja, žardinjera, brašna, cementa i svega što se može prenositi, „Ledo” itd.) tijekom studiranja, a ni sad me nije sram…
– 1988-89. „Polet”, Zagreb – novinar (tri teksta, ali tri neloša teksta)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

4. Članstva u profesionalnim organizacijama
– Curling Klub „Čudnovati Čunjaš” (predsjednik), povremeni reprezentativac Hrvatske
– Hrvatsko novinarsko društvo
– Hrvatsko-Irsko društvo
– Akademski zbor „Ivan Goran Kovačić” (u mirovanju, kad će Deveta ili Carmina da se aktiviram?)
– Klapa „Torkul” (ja bih nazad…)
– Klub za daljinsko plivanje „Novi Zagreb” (vraćam se kad kupim novu tetivu!)
– Bowling Klub Nomad (treći u Hrvatskoj!)

5. Strani jezici
– engleski 4, talijanski 3, slovenski 3, latinski 3, francuski 2

6. Ostala znanja i vještine
– osnove rada na računalima (Windows 98, MS Office, Internet), fotografski tečaj

7. Osobni interesi i hobiji
– odbojka 12 godina treniranja „Poljoopskrba“, „Multibibus“
– plivački maratoni – prvak Hrvatske u kategoriji 29-39 (Cro-Cup) 2001. i 2002. godine
– redovan sam u teretani Tonus zadnja tri mjeseca, ali nije da sam atleta, niti se gledam u ogledalo dok dižem utege…

8. Letter of intent
Odgovorna sam i komunikativna osoba, kvalitetan u timskom radu i organizaciji posla. Organizirao sam dva plivačka maratona i više izleta u sklopu terenskih nastava, i općenito sam zadužen za atmosferu gdje god da se pojavim. Redovito pratim novosti iz svijeta, kvizove („Radio Kviskoteka” – finale, „Izazov”- drugo mjesto, „Diplomac” – polufinale, Pub Quiz – prvaci 2008. i 2009.), europske filmove, svjetsku književnost, internet i sva sportska i pivska događanja. 2005. godine postao sam otac, ali i vrlo brzo nakon toga nastavio živjeti sam, sad je sve pod kontrolom i imam živahnog i divnog sedmogodišnjaka koji čita najbrže u razredu.

Uglavnom, volim raditi i veselim se budućim uspjesima, ma gdje oni bili. Jedino se moram malo skinuti s Fejsa da bih bio idealan kolega. Srdačan pozdrav,

Ribafish

Tvornica Pljeskavica Kosta – mala pržionica mesa

Tvornica Pljeskavica Kosta – mala pržionica mesa

Iako se brojni zagrebački lokali zaklinju da imaju pravi leskovački roštilj, rijetki govore istinu, i zato sam pronašao pravog Leskovčanina – legendarnog Kostu. Koji je nakon kratke pauze – opet u igri na Vrbiku!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Tko god je probao pravi leskovački roštilj, dobro zna da su većina ostalih tek popečci od soje spram pravih majstora. Jedan od njih je i čovjek koji ima završenu ugostiteljsku školu u Leskovcu, i koji je s nekolicinom partnera upravo otvorio restoran TPK na uglu Savske i Slavonske (bivša Flanjka), u maloj kućici koju još nisu taknule razne banke, osiguranja i glomazni skupi betonski parkinzi.

U maloj prostoriji za samo tridesetak gostiju rukujem se s pedesetogodišnjakom izrazito jakih podlaktica koji brzinski obavlja zadnje pripreme u lokalu prije nego što se baci na posao u kuhinju. Kad je vidio da dolazi fotograf, nevoljko, tek na nagovor prijatelja odijeva novu “taze” pregaču, a na ideju našeg fotića da se slika dok radi, u šali kaže:
“Naravno, nikad nisam bio dovoljno lijep da me slikaju bez roštilja!”

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Led je tako bio probijen, fotograf je ušao u kuhinju u kojoj je već bila Kostina supruga Štefica, njegova desna ruka i velika potpora, a kako kuhinja ipak nije toliko mala koliko je Kosta navikao na veće, u najudaljeniji kutak se uguravamo i ja i moja bilježnica. Predstava počinje, Kosta vadi meso iz hladnjaka, supruga reže povrće za salatu i provjerava stanje pogače u peći. S prvim dodirom vešalice s vrelim roštiljem i mazanja uljem putem gaze, Kostin prijatelj govori njihovu, vjerojatno već više puta upotrebljavanu šifru – “Bioskop ponovo radi”, a miris kvalitetnog mesa puni naše nozdrve. TPK je spreman za meso!

“Kako je sve počelo? Pa, rođen sam 1963. u Leskovcu i tamo završio srednju ugostiteljsku školu. Imao sam ogromnu sreću što sam, uz opatijski, pohađao najcjenjeniji kuharski nauk na ovim prostorima. Danas je puno teže proizvesti pravog majstora koji zna sve o mesu, jer se sve užurbalo, meso koje se može nabaviti uglavnom je industrijsko, i smatram da globalizacija definitivno ubija ovaj zanat. Ne kažem da danas nema sjajnih majstora roštilja, neki savršeno dobro znaju kako spremiti vrhunsko meso, ali sve je manje onih koji to i žele napraviti. Rijetko tko će u ovoj krizi pristati da radi roštilj isključivo od najboljeg mesa, većina će se prepustiti struji i poslušati gazdu koji će htjeti na bilo koji način zaraditi još više. A u mom zanatu se to radi dodavanjem loja u meso. Znam za slučajeve gdje su u mesni normativ znali ubaciti i do 40 posto loja. Pa si vi onda zamislite što jedete, a da ne spominjem kako će vam kasnije kod kuće reagirati organizam. Mnogi žele zaraditi varajući gosta, ali to nije i moja priča. Više sam puta znao dati otkaz i usred dana napustiti radno mjesto kad sam shvatio da se od mene traži da varam. Nikad nisam štedio na mesu i nikad koristio aditive, a to su moji gosti uvijek cijenili i pratili gdje god da sam radio. Tako sad nakon kraće pauze, točno da dan navodnog smaka svijeta – imam priliku za još jedan, novi početak.”

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Roštiljski Chef s juga Srbije rodno mjesto u kotlini južne Morave napustio je relativno mlad, a profesionalni kuharski zanat, kojem ga je podučio poznati Dragi Bure, počeo je 1980. Nekoliko godina kasnije, na poziv prijatelja napustio je radno mjesto u Biogradu te 1985. došao u Crikvenicu, a 1988. i preko puta Name na Kustošiji. Kako to obično biva, upoznao je divnu purgericu, zaljubio se i oženio. Dobio je dva sina, a posao ga preko Leskovca doveo do Atene. Tamo je tijekom Olimpijskih igara bio glavni kuhar u restoranu Leskovac, a kako je zahvaljujući genima naslijeđenim od bake brzo naučio pričati grčki – legenda je bila rođena. Uskoro je jako puno ljudi znalo za Kostine specijalitete. Nakon grčke epizode uslijedio je povratak u Zagreb.

“Vratili smo se ovamo s nadom da ćemo moći živjeti od svoga rada, ali uskoro su se počeli pojavljivati problemi. Nisam se mogao dugo zadržati na jednome mjestu, jer sam gazdama bio preskup, a od kvalitete i svojih manira nisam mogao, niti ću ikada odstupiti. Ako ono što pripremim ne zadovoljava standarde, onda tu neću raditi. Sva je sreća da me moji gosti, od milja ih zovem Grill križarima, godinama prate i svuda idu za mnom, tako da, eto, legenda živi i dalje. Čak su se neki moji prijatelji šalili da se general Gotovina ustvari nije skrivao, nego tražio mene po svijetu.”

Dok priča, Kosta priprema meso. Ćevapi su gotovi od prije, sadrže isključivo junetinu i sol, a sirovo meso za pljeskavicu pred nama mijesi ručno i dodaje u njega netom sitno iskosan luk. Pod njegovim jakim prstima kuglica postaje pljeskavica, koja odmah leti na rešetku. Koristi ugljen od graba i bukve, koji pali ujutro i održava ga do zadnje porcije. Nije pristaša plina ni grill-ploče, i smatra da komad mesa ispečen na rešetki nikako ne može biti kancerogen. Kaže da voli to što radi i da je sretan dok radi, iako je roštiljanje uzelo dosta velik dio i njegova osobnog života. Nije od onih chefova koje gosti nikada neće vidjeti, uživa u komunikaciji s njima i želi od njih čuti točno kakvo jelo žele, ne nagađati i tako možda promašiti.

“Sretan sam što mi oba sina ‘trzaju’ na kuhanje i polako ih učim zanatu, makar naučili samo za svoje osobne potrebe – neka ostane u obitelji. Podučavao sam još jednog kolegu, od početka, samim načinima prerade mesa i njegovu korištenju, ali nije ostao dosljedan onome što je meni sveto. Ili radimo kako spada, ili ne radimo uopće, nema ni loja ni soje, i točka. Kad meso ne valja, ja ga vratim – ne radim s boflom. Pa smo se rastali. Imao sam dosta problema i s falsifikatorima recepture koju su podvaljivali pod moju, koristili se mojim imenom… Zagrebačka slava je inače kulminirala kad sam gostovao na jednoj radiopostaji, poslije čega sam, kad sam u tadašnjem restoranu ‘najeo’ jednog čovjeka za kojeg nisam ni slutio da je producent – došao i do televizije. Nakon gostovanja u hrvatskome Masterchefu, na barem četiri su se lokacije koristili mojim imenom da privuku goste, još imam sačuvane SMS-ove s lažnim obavijestima. Dosta sam osjetljiv po tom pitanju i osjećam se pokraden i prevaren. Razumijete, radi se ozbiljnoj krađi identiteta, lažnom predstavljanju i varanju klijetele kako Kosta radi u drugim lokalima, a to ide toliko daleko da se kao Kosta ljudima predstavlja neki bilmez, koji Kosta naravno nije.”

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Kosta priča kako uz roštilj u njegovu rodnom kraju ljudi piju špricer, crno ili bijelo vino, a ni pivo im nije strano. O uvođenju sode u boci i autohtonih brendova u TPK poput Vlasotinačke ružice, Groma, Plemenke ili Zaječarskog piva – još nisu razmišljali, prvo nek’ se uhodaju. Prošle je godine u rodnome gradu Kosta s obitelji jeo u lokalnome restoranu Cap-Cap, i za susjednim stolom začuo zagrebački naglasak. Pozvao je ljudima rundu, a oni su mu zahvalili i rekli da su u Zagrebu jeli bolji roštilj nego ovdje, u Leskovcu. Na pitanje sjećaju li se tko je bio kuhar u Zagrebu, spomenuli su izvjesnog – Kostu. Pa se nazdravilo!

“Pečenje na roštilju nije samo puko bacanje mesa na rešetku. Svakom dijelu pripreme treba pridati posebnu pažnju. A ima nešto i u genima, razumijete, moja supruga, koja je iz ovih krajeva, zna napraviti štrukle, ali ja ne. Treba puno učiti, raditi i znati neke stvari o mesu, tek onda se može postati pravim majstorom. TPK će uskoro, uz ćevape, pljeskavice, punjene pileće batke, dimljene vješalice i uštipke, ponudu proširiti i na kuhana jela i variva poput mućkalica, te ekskluzivne kolače iz ‘Bakine čarolije’ Gordane Mrkše – svaki dan drugi kolač i meni! Trenutačno imamo domaće pogače koje su vrlo važne za jelo – kod nas kažu da je kruh pola jela – a imamo i pravi užički kajmak, kao i nekoliko vrsta autohtonih salata. Pazimo na sastojke, da budu što je moguće više domaći i kvalitetni, kako meso, tako i povrće. Želimo jelo prilagoditi gostu, jer brend nastaje kontinuiranim dobrim radom, a pokreće ga upravo konzument. Gost je gospodin čovjek, i za njegov novac ja kao ugostitelj moram napraviti baš sve. Nema reprize ni druge prilike ako jednom razočarate gosta, ali zato u šali volim reći, tko kod mene jede dvaput, treći put više ne jede nigdje drugdje!”

Točno 32 sjedeća mjesta u Tvornici Pljeskavica Kosta čekaju na svoje prve goste. Zidove ukrašavaju slike akademske umjetnice Mirjane Matić iz istarskih Dekleva i svježe začinsko bilje. Ostavljam olovku i papir i polako se bacam na hranu, otvarajući slatku staklenu posudu s kajmakom i grabeći na tanjur zapečeni grah i seljačku salatu s naribanim tvrdo kuhanim jajetom, a ne dvije vrste sira kako sam zabrijao. U ustima mi konačno pucketa sočan i slastan ćevap, nepce puni okus pravog mesa, a to je bio tek početak jedne velike gastro kompozicije, u ovim krajevima poznate kao “Leskovački voz”. Slijedi pljeska, vešalica, punjena piletina i na kraju – uštipak. Satro sam se…

Uglavnom, kako mu od milja tepaju prijatelji – samo je jedan Kosta. A ako ste raspoloženi za jedno zanimljivo gastroputovanje u restoranu sa superiornim grilom, znate što vam je činiti i gdje doći. Mali voz stoji pedesetak kuna, adresa je Savska cesta 107, na telefon 6199 607, i rezervirajte stol dan ranije… I tu me pljunite ako sam vam nešto lagao! Dobar tek…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ribafish za 21. stoljeće
Foto Josip Regović i arhiva Fecebook

BeerReport: Pub tjedna – Sheridans Irish Pub Zagreb

BeerReport: Pub tjedna – Sheridans Irish Pub Zagreb

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Adresa: Savska cesta 36
Lokacija: Između Krivog Puta i Zlatnog Mede, dosta nezahvalna i još više (15-20 minuta tramvajem) udaljena od centra grada
Mjesta: Dvije prostorije ridesetak sjedećih i još pet za šankom, plus dvadesetak na terasi u ljetno doba
Nusprostorije: Male ali slatke, no, ne bi nedostajalo malo više ljubavi održavatelja higijene
Pušenje: Dopušteno svugdje, ali zbog visokih stropova nije prezagušljivo
Parking: Nema
Blizina murije: Neumitna – drito preko ceste
Omjer muškaraca i žena: 80:20 %, ali bila je srijeda poslijepodne…
Hrana/Grickalice: Nema
Glazba/TV: Mjuza je apsolutno sjajna, irski folk/rock s domaćim rockom, plazma je poprilična i ugašena, a konobar se kune da je teletekst strogo zabranjen
Broj točenih piva: 4
Broj piva u boci: 18
Tko bi tu trebao dolaziti: Ovaj je Pub idealan za studente, intelektualce i neku srednju klasu koje ima sve manje. A sjajno će se zabaviti i ono koji su barem jednom bili u Irskoj.

Opći dojam
Teško primjetljiv bez posebne preporuke, mladi Sheridans smjestio se nasuprot MUP-a na Savskoj cesti.
Uz zvuke taman glasne irske glazbe, kao brata vas prima susretljiv, ugodan i informiran konobar, koji odmah preporuča što treba piti.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Još kad ga znaš sa svih koncerata NoMeansNoa, odmah ti je sve bolje! Djole rules!

Dok čekamo pivo, primjećujemo da nema grickalica ni hrane, kako se definitivno premali stol malo klima, i da opjevanog bradatog Irca, vlasnika puba – nažalost nema u njemu.
Ambijent je pokušaj dočaravanja legendarnih pubova s Temple Bara, ima starog drveta i pokoji retro detalj (tranzistor Saba), ali je kompletan dojam ipak minimalistički. S prvim čašama piva, konobar/DJ pušta Živo blato, i diže atmosferu, a mi seciramo točeni Fischer.
Čaša originalna, podmetač O’Hara’s, mrvicu prehladna i s nedostatkom pjene.
Pola litre – 19 kuna.
Srećom, nije razvodnjena, pa polako guštamo dok čekamo favorita – O’Hara Stout.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Pa čekamo da se slegne i pjena, stout srećom nije lijep samo dok se čeka…

Špekast, svilenkast okus, fina dimljena aroma, taman gorko kolko treba, čisti okus Dublina.
Vrhunski, 24 kune za pola litre točenog.

Osim klasičnih domaćih lagera, u ponudi je i par organskih Britanskih, ali njih probajte – prije O’Hare…
Sheridans ima jednu veću prostoriju i backroom, problem s lokacijom i marketingom, ali je idealan za popiti fino pivce nakon napornog dana u uredu.
I ima neki, tako vermeerovski štih, bokte, kako ovo pretenciozno zvuči…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Gazda se putem karaoka, Pub Quiza srijedom, i raznim animiranjem (mikrofon je vaš) trudi dozvati više klijentele, ali sumnjam da bi dobar dojam ostao takav da se u sedamdesetak kvadrata gužvam s još stotinjak pijanaca.

Obavezno prije dolaska bacite oko na Facebook stranicu i informirajte se o aktualnoj ponudi koja zna varirati, uglavnom, fino, nježno, kulturno – palac gore za Sheridan’s!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Zagrebačkim pajzlovima cesta mog života teče… 1. Magazinska klet

Zagrebačkim pajzlovima cesta mog života teče…

1. Magazinska klet

Svakog petka na vlastitoj škembi testiram krčme/gostionice/zalogajnice Zagreba i okolice. Jer fensi restorani su tak dosadni…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Lako je birati restoran godine. Svugdje reklame, najave, preporuke chefova…
Ali koje je idealno utočište za srednju klasu, nekog srednjeg uredskog šljakera koji nema love za Apetit, ali ni želudac za sendvič od frtalj kruha i deset deka tirolske?
Pokušat ću dati odgovor na ovo i još poneko pitanje detaljno testirajući zalogajnice, odnosno pajzlove grada Zagreba, još ako imate kakav savjet ili preporuku – nitko sretniji, slobodno se javite i stižem!

Naziv objekta: Restoran Bistro Magazinska klet
Adresa: Magazinska cesta 7
Stranica: http://www.magazinskaklet-bistro.hr/
Vlasnik: Mario Rajić
Radno vrijeme: 7-23, nedjeljom 10-18
Cijena prosječnog obroka: 20-25 kn
Cijena gemišta: 8 kn

Pristup
Teško je samo tako nabasati na Magazinsku klet, jer se nalazi u dosta nepristupačnom i udaljenom kraju šireg centra grada. Dakle, ako idete tramvajem, iskrcate se kod Westina i onda desno, pa lijevo ispod podvožnjaka, desno uz pogled na neku glomaznu staklenu zgradurinu poput frizure Donalda Trumpa koji glumi Edija Škovrlja. I kad pređete na lijevu stranu, nakon još stotinjak metara ste tu. Cca 25 minuta od Jelačić placa bez gužve. Za aute, parking je divalj, ali postoji. Sam ulaz u restoran i nije pretjerano okićen niti daje jasne naznake da se tu fino jede, a terasa izgleda zloslutno kao hodnik vojne bolnice. Neapetitlich smeđi tepih, malo zastrašujuć, manjak prostora, sve djeluje malo poluruševno.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Unutrašnjost
No, interijer je topao, miran i pristojan, a konobarica vam s krajnje dijagonale, sa šanka koji ima umjetnu mini-nadstrešnicu s crijepovima (!?) odmah kulturno viče dobar dan. Drveni parket presijeca uska nepotrebna tepih stazica (nastavlja se s terase), zidove zauzimaju naivci, ispresijecani fotkama starog Zagreba. Tu i tamo iskoči nekakav čudan kip kuhara ili statua neke životinje, uglavnom bez prevelikog smisla i reda.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ali ništa prenametljivo. Mjesta ima za pedesetak ljudi (plus dvadesetak na “terasi”), stolovi su manji, pretijesni za četvero, stolice široke, udobne. Stolnjaci čisti i mirisni, narodni, resičasti – crveno-bijeli dezen Vinkovačkih Jeseni krajem sedamdesetih. Stol naseljavaju plastične uredne soljenke i paprenke sumnjive funkcionalnosti, zavidan broj čačkalica kao i čiste i pune bočice s uljem i octom. Nažalost, meni se dobije samo kad se naručuje, a cjenika pića jednostavno nema. Unutra dvadesetak ljudi, 70:30% za muškarce, ugodni, pristojni, uglavnom odbjegli iz okolnih ureda. Sajt restorana na netu je sjajan, sočan, pregledan i održavan, pa je lako pogledati što se nudi na dnevnoj bazi, iako je u 13.04 od gotovih jela bilo samo mahuna…

Osoblje i hrana
Kraj mene se odmah stvorila ugodna, ali premehanička konobarica koja je bila taman ljubazna po bontonu, ali niti pedalj dalje od toga (npr. osmijeh). Konobar je bio mrvicu pristojniji i žrtvovao smajl. Na pitanje što ima za preporučiti, dobio sam kratak odriješit odgovor, pa sam naručio jedino što je bilo. Listam totalno nepismen menu (“Gourment hamburger stake”),

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

koji ima 2-4 jela po stranici s velikim fotografijama, kao u slastičarnici za dječje kupove. Već za pet minuta dolazi friški, meki kupovni kruh vrhunske kvalitete, zdjelica srednje veličine i par solidnih kobaja. Na varivu, mrvicu neslanom, vrh je zauzimalo 80% masti, jarko crvene, ali bez nekog jako negativnog efekta, mislim, idu hladni dani, ne? Kobasice su bile jako fine, nemasne, pucketave, ukrašene žlicom senfa na listu salate. Beštek inače dolazi umotan u bijelu salvetu, a nož je jako kvalitetno rezao, palac gore!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nakon mahuna, jedem tek mrvicu od bijesnog izbora mesinja koje prodaju pod leskovačkim imenom. Stalno gori radio, neka dosadna zagrebačka stanica s apriori mehaničkim voditeljicama, ali srećom puštaju popić osamdesetih i devedesetih, A-ha i to… Ne preglasno, čak prefino za vanjštinu objekta. Gemišt je od Feričanca, u visokoj čaši koja kao da krade 0,2 deci, dosta gorak, suh, prealkoholan i ne za dulje pamćenje. Naručujem mini platu po kojoj je Magazinska poznata, i nakon brzih desetak minuta stiže peršinom posuto svježe meso. Ćevapi su totalno iskosani, svijetli i kao da su kuhani. Nježni, slasni, škripe na zagriz, ali malo nedorečeni. Ćevap-light, za curice. Ili smo navikli na smeće koje nam serviraju u sumnjivim kioscima i dostavama? Zato su mazalice pun pogodak, debeli sloj mesa na idealno pečenom mekanom uskom kruhu. Kao da jedeš sendvič s topljenom pljeskavicom.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Gurmanski uštipak je bio preljut, s onim finim belim okicama od sira, s debelo mljevene dvije vrste mesa, iako je imao fantastičan pivski šmek, kao da su ga zalijevali dobrim pilznerom. Ali pečeee… peče još dvije stanice. Prilog, luk na novom listu salate. Kao kolačić, domaća lepinja, izvana taman hrskava, iznutra meka kao Gibonnijeva duša.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Atmosfera je i dalje intimna, ljudi nisu bučni, i ne odaju dojam da bi ostali na uništenju gemištima. Nema birtijskog štiha, više je za eat & go. Konobarica je i dalje dosta užurbana, iako je ispunila sve zahtijeve, nije ponudila ni kavom ni desertom i nije bila tu da pita jel štogod treba, ali sam kod računa ipak dobio osmijeh.

Umjesto zaključka
Opći dojam je skroz pozitivan, možete se smijati pravopisu, uživati u izboru mesa, komunicirati s osobljem i općenito – nema većih primjedbi. WC je malen, premalen, većih sam grudnajak u životu vidjeo, ali i tamo je sve pod kontrolom. Cijene su izuzetno prihvatljive, obrok je koštao svega 20 kuna, a stvarno je bio obilat (normalne mahune i dva para kobasa), uz gemišt od 8 i tringelt od dvije – kompletni ste za 30 kuna! Jela po narudžbi se kreću od 35 do 50 kuna, a nakon svega pojedenog – dojam je više nego solidan. Idealno mjesto za gablec i maksimalnih sat vremena za ubijanje do novog sastanka. Ništa epohalno, ali želudac je, eto, i par sati kasnije – pun i sretan.

Do klopanja…

Ukupna ocjena 8,5/10

Kolumna je do gašenja izlazila u 21. stoljeću