Kad bi barba Riba snimao reklame

Muškarci su većinom glupa bića koja se zaljubljuju u krive žene.

Nije nam dovoljno što kraj sebe imamo neke divne tople curke koje skakuću oko nas i vesele nas svojim duhom, osmijehom i pojavom, nego se uvijek zatelebamo u neke zločestoće velikih usnica, očiju i pješčanosatne građe, koje svoju bogomdanu građu žele naplatiti kešom nekog fudbalera ili tajkuna.

Kako sam pri dijeljenju znanja tehniciranja i krađe od strane svevišnjeg, nažalost bio u nekom zadnjem redu i pričao viceve, tako se eto danas mogu samo veseliti gledanju tih nekih Christina, Sevki, i inih napalnih teta na nekoj televiziji, seriji, filmu.

A kako sam jedan mali dio života radio kao copywriter i živio od stvaranja reklama, tako su me uvijek veselili i ti kratki spotići u kojima bi bilo zgodnih teta.

A dobro, ljubav se rodila i puno prije toga, onomad kad je neka Splićanka imala na sebi mokru bijelu majicu na sise i u njoj iskakala iz mora na Baćama. Kasnije je bila i reklama za neko uskoro propalo osvježavajuće piće „Z“, u nekoj pustinji, saloonu i, normalno, cicama, a vremenom su cice iščezle s naših ekrana pa smo ih ražili po netu.

Remek djela australske pivovare Hahn i nizozemskog Amstela predmet su prepričavanja svakog iole mrvu perverznog muškog napaljenka. Jer danas vlada štrajk zgodnim tetama u reklamama, kako god da okreneš.

Netko postavi trend i svi ga slijede. Pivari s tradicijom, kremice za žene s nekim mršavim kosturčićima, ne bih im ni loptu dodao, Plidente i ostali kalodonti s nekakvim doktorom u kuti koji priča kako je super prati zube…

I svi nekako čedni, pristojni, mili i u rukavicama, i svi se čude kako nikako da osvoje veći dio tržišnog kolača. Pa ljudi moji dragi, klasično reklamno 3B, beauties, babies, beasts, toga se treba držati i točka!

U dućane idu žene, muški samo ako moraju, i to kupuju ono što su im napisale žene. Pa zato djelujte u tom smjeru. Komadi, muški i ženski. Seksi, odmjereno, ali polugolo.

Ona, seksi, u grudnjaku, pere zube i gleda se u ogledalu, odjednom je zgura On, fudbalerka, trbušnjaci, gol do pojasa, mišići ko u Stathama, on nestaje, kao Tom kad mu Jerry ispili pod, a na njegovo tijelo se penje preslatki klinac, anđeoska kosica – kao, i on lovi mjesto pred špiglom. Dobro, fali mi još i nasmiješeni morski pas u kadi da zadovolji formu beštije, ali ne pretjerujmo sad…

Ili da bude neki vic, pa da se sutra prepričava u tramvaju; u stilu da svi frajeri stoje u jednom redu, a konobarica kaže masnokosoj kolegici, nije ti to od šaume, nego jer ne pereš zube Plidentom. Ili da tetka nasred piste kežuali izvuče dvije litre omekšivača, a druga samo preokrene očima i izvuče Plidenta četkicu.

Zavezivanje ruku zubnim koncem, jenga od kutija…

Ili samo da neku bujnu plavušu prikažu kako moli dečka da ne ode na nogač nego ostane doma snjom, što on glatko odbija, pa si ona nacrta brkove, svuče u spavaćicu i zapovijedi da krene u sobu…

Jel se i vi slažete da bi seks bolje prodavao pastu za zube od stričeka u kuti?

Ispravite me, ora(la)n sam za raspravu!

(Autor: Promo – ali vjerujte mi na riječ da neću ne reć ako mi nešto neće valjat)

Stanje zubi u Hrvata

Stanje zubi u Hrvata

Ponekad volim izgubiti sat vremena s kvartovskom legendom Dadom, na jednoj od rijetkih pivica u lokalnome ćumezu. Dado je ikona nerada, najbistriji u osnovnjaku, u srednjoj počeo vatati krivine, na kraju imao problema sa sitnim drogama, napustio dva faksa i od dvadesete, umjesto da počne delat, živi na bogatoj i izdašnoj sisi majke odvjetnice i tate u nekoj državnoj dobrostojećoj firmi. I ne izlazi iz birtije, osim kad ima probe benda koji nikad neće izdati ploču.

Iako nikad nisam niti ću zbariti u birtiji, uvijek se potrudim ostaviti dojam, uredno operem zube iako će me miris Plidente peckati tijekom prvoga gutljaja pivkana (slanac liječi sve), pošpricam pazuhe i zasjednem u dim. Pričamo ni o čemu, gleduckamo tekmu, red mojih sranja s poslom, red njegovih s nesrećama benda kojem je usred snimanja materijala jučer u Kanadu na par godina otišao basist. I onda skrenemo na žene. Naravno, čim jedan poluseksualac poput mene, i istinski faker u vidu Dade krenu prepričavati urbane legende, ruralne legende i svoje priče koje prerastaju u legende, odmah se stvore i znatiželjni kibicer. Ili kibici, nikad to nisam uspješno znao deklinirati, ah taj Đole… Tako su nam se priključili i Pero Prdac i Smuki, dečki koji su ozbiljno prijetili zaglibiti u tame birtije i zauvijek protratiti svoj život, znate one tipove koji se hvale da voze 300 na sat na zadnjem kotaču dok kraj njih od veselja i uzbuđenja skviči Jenna Jameson. A onda vas žicaju za pelinkovac…

Nije da sam nešto uspješan sa ženama, ali u karijeri se skupilo komada za solidnu nogometnu momčad. Nisam baraba, guzonjin sin, ni fudbaler, i uvijek sam više cijenio kvalitetu od recki. Ali sam i bez toga bio heroj kvarta jer sam 1987. srušio rekord u podrigivanju, djeca, što ćete… No Dado, Dado je bio šarmer, jedan od onih koji udahnu dim, zadrže ga i do tad je sugovornica već pala. Imao je takvu neku mirnoću, stil i savršeni duh kojim je lomio i najtvrđe hridi. I sad, kad smo se malo pospominjali o starim vremenima, uvale nam se ta dva bahata klinca, koji em žele biti viđeni s važnijim ljudima kvarta (moš mislit, ali kaj je – je), em misle da već jesu na našem nivou (to pogotovo), kad im Dado elegantno, kako samo on zna, kaže. “Dragi mladići, ma jeste li vi to netom došli sa ćevapa”? “Je, Dado, legendo, kak znaš?” “Pa usmrdili ste pol birtije skupa sa špajzom i zahodom, eno Milica plače, a da nije zbog Sulejmana. Ajd sad obojica doma malo proplidentirat to groblje, Smuki, kad si već doma, vrati mi uvez Stripoteke, a ti Pero note od Zeppelina, jel bi to bilo u redu. Sad će mi doć neke potencijalke, pa da ih ne preplašimo, OK?”

I tako, dva konja od 22-23 godine trče doma prat zube, ja sjedim, točim pivicu i ne vjerujem da kvartovske legende stvarno postoje. I tefterim i ovaj, valjda stoti ulet među Dadine izdvojene bisere. Hm, uopće mi nije spominjao te potencijalke, sva sreća da stara garda poput nas još uvijek pazi na oralnu higijenu, moram Dadi okrenut još jednu rundu…

(Autor: Promo – ali vjerujte mi na riječ da neću ne reć ako mi nešto neće valjat)

Ah taj prosinac…

Umjesto da hiberniram, meni se pred kraj godine uvuče alien u guzu i krene rovariti da se ne zaustavim sve do Bischopshoffena, nego jel vozi neko za Bišof?

Sve to ne bi bilo toliko dobro da ove zime nisam pretili tusti morž kao i obično, ali sam uspio u mjesec i pol sići sa 101 na 93 kile, zahvaljujući uglavnom volji za dizanjem i tri dana u tjednu posjeti teretani Tonus.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nacis… trener Vedran me zorom od pol sedam do osam fino raščereči i razvali, tako da na posao dođem sažvakan kao gaće od maratonca, ali pogled na vagu i mjesto gdje je donedavno bila škemba – tjera osmijeh na lice!

Vedrana sam bestijalno prevario prošli vikend kad sam posjetio Grande Label Karakterre,

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

festival organskih vina, koja mi osim nevjerojatnog Trapana i Kosovec Škrlet selekcije 2011. – baš i nisu legla. Mislim da sam predugo u gradu, ali mi fino zgleda onaj Apetit. A i upoznao sam Niku Fleiss!

Zato sam se satro anorganskim i ostalim napicima na Vino.comu u Esplanadi, gdje sam testirao uglavnom sve, od vojvođanskog bermeta do Geržinićevog maslinjaka,

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

sudjelovao u glasanju GET reporta “Bijeli Grozd” za najbolje turističko vinarstvo,

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

https://www.facebook.com/groups/288606091151828/?fref=ts

razočarao u gruzijskim amforama, oduševio starim malvazijama,

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

dok se od vina zadnje sjećam Senjkovićeve Bročke riči, duboka isprika za triput ponovljenu priču o Škotskoj.

No, da vino nije rješenje ni izlaz, dokazao sam posjeti Chivasovom slijepom testiranju viskija,

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

i posjeti novootvorenoj Žujinoj pivnici u Tkalči. Kako na novom radnom mjestu imam zadatek patrolirati i recenzirati najbolje zagrebačke pubove i zalogajnice, čuvajte se nezasitnog bradatog ćelavca s ovolikim okama!

Na kraju, počeo sam gostovati na čitanjima knjiga, i to mi je zakon! Netko ti pokloni knjigu, zamoli da je pročitam, onda je ja shvatim na svoj način i o tome pričam pred nepoznatim ljudima i onda meljem s njima. Još malo i postat ću predsjednik.


Uploaded with ImageShack.us

Ovom prilikom sam bio gost na otvorenju dana Sime Mraovića u njegovom rodnom Jastrebarskom.


Uploaded with ImageShack.us

Upoznah divne ljude i stvarno nenamjerno dođoh s rupom na hlačama. Oprostite…


Uploaded with ImageShack.us

Jesam li spomenuo posjet Poreču i okolici u organizaciji Agrolagune, pečenje kestena, bicikliranje po vinogradima i poljubac Festigijinog Cabernet Sauvignona?

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Moji Čunjaši su pritom odradili prvi dio druge Slovačke lige u Bratislavi, a kako nije bilo mene, nije bilo ni nekih rezultata. Šatro. Bilo je gusto, i ništa nije izgubljeno, a za drugi dio stiže i barba Riba, koji je ovom prilikom bio zauzet jednim mališom koji je jutros otišao po prve dvije petice za naučenu recitaciju.


Uploaded with ImageShack.us

Fige…

A još skoro svaki dan intervjuiram nekog zanimljivog, pa bacite oko sutra na moj razgovor s Backom u njegovom svijetu maketa u 21. stoljeću…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Eto, zato ne stignem na pivu s većinom od vas s kojima bi htio, ali još malo i siječanj je tu pa se vidimo!

Ajd pivili.

Zagrebačkim pajzlovima, cesta mog života teče…

U rubrici “Vaš pajzl sezone”, svake subote u 21. stoljeću na vlastitoj škembi biram najoriginalniju i najkompletniju krčmu/gostionicu/zalogajnicu Zagreba i okolice. Jer fensi restorani su tak dosadni. Pa ono, pročitajte…

Naziv objekta: Restoran Bistro Magazinska klet
Adresa: Magazinska cesta 7
Stranica: http://www.magazinskaklet-bistro.hr/
Vlasnik: Mario Rajić
Radno vrijeme: 7-23, nedjeljom 10-18
Cijena prosječnog obroka: 20-25 kn
Cijena gemišta: 8 kn


Uploaded with ImageShack.us

Lako je birati restoran godine. Svugdje reklame, najave, preporuke chefova… Ali koje je idealno utočište za srednju klasu, nekog srednjeg uredskog šljakera koji nema love za Apetit, ali ni želudac za sendvič od frtalj kruha i deset deka tirolske? Pokušat ćemo dati odgovor na ovo i još poneko pitanje detaljno testirajući zalogajnice, odnosno pajzlove grada Zagreba. Još ako imate kakav savjet ili preporuku – nitko sretniji od nas, slobodno nam se javite na mail! Za početak – Magazinska klet na Trešnjevci.

Pristup
Teško je samo tako nabasati na Magazinsku klet, jer se nalazi u dosta nepristupačnom i udaljenom kraju šireg centra grada. Dakle, ako idete tramvajem, iskrcate se kod Westina i onda desno, pa lijevo ispod podvožnjaka, desno uz pogled na neku glomaznu staklenu zgradurinu koja izgleda poput frizure Donalda Trumpa koji glumi Edija Škovrlja. I kad pređete na lijevu stranu, nakon još stotinjak metara ste tu. Cca 25 minuta od Jelačić placa bez gužve. Za aute, parking je divalj, ali postoji. Sam ulaz u restoran i nije pretjerano okićen niti daje jasne naznake da se tu fino jede, a terasa izgleda zloslutno kao hodnik vojne bolnice. Neapetitlich smeđi tepih, malo zastrašujuć, manjak prostora, sve djeluje malo poluruševno.

Unutrašnjost
No, interijer je topao, miran i pristojan, a konobarica vam s krajnje dijagonale, sa šanka koji ima umjetnu mini-nadstrešnicu s crijepovima (!?) odmah kulturno viče dobar dan. Drveni parket presijeca uska nepotrebna tepih stazica (nastavlja se s terase), zidove zauzimaju naivci, ispresijecani fotkama starog Zagreba. Tu i tamo iskoči nekakav čudan kip kuhara ili statua neke životinje, uglavnom bez prevelikog smisla i reda. Ali ništa prenametljivo. Mjesta ima za pedesetak ljudi (plus dvadesetak na “terasi”), stolovi su manji, pretijesni za četvero, stolice široke, udobne. Stolnjaci čisti i mirisni, narodni, resičasti – crveno-bijeli dezen Vinkovačkih Jeseni krajem sedamdesetih. Stol naseljavaju plastične uredne soljenke i paprenke sumnjive funkcionalnosti, zavidan broj čačkalica kao i čiste i pune bočice s uljem i octom. Nažalost, meni se dobije samo kad se naručuje, a cjenika pića jednostavno nema. Unutra dvadesetak ljudi, 70:30% za muškarce, ugodni, pristojni, uglavnom odbjegli iz okolnih ureda. Sajt restorana na netu je sjajan, sočan, pregledan i održavan, pa je lako pogledati što se nudi na dnevnoj bazi, iako je u 13.04 od gotovih jela bilo samo mahuna…

Osoblje i hrana
Kraj mene se odmah stvorila ugodna, ali premehanička konobarica koja je bila taman ljubazna po bontonu, ali niti pedalj dalje od toga (npr. Osmijeh). Konobar je bio mrvicu pristojniji i žrtvovao smajl. Na pitanje što ima za preporučiti, dobio sam kratak odriješit odgovor, pa sam naručio jedino što je bilo. Listam totalno nepismen menu (“Gourment hamburger stake”), koji ima 2-4 jela po stranici s velikim fotografijama, kao u slastičarnici za dječje kupove. Već za pet minuta dolazi friški, meki kupovni kruh vrhunske kvalitete, zdjelica srednje veličine i par solidnih kobaja. Na varivu, mrvicu neslanom, vrh je zauzimalo 80% masti, jarko crvene, ali bez nekog jako negativnog efekta, mislim, idu hladni dani, ne? Kobasice su bile jako fine, nemasne, pucketave, ukrašene žlicom senfa na listu salate. Beštek inače dolazi umotan u bijelu salvetu, a nož je jako kvalitetno rezao, palac gore! Nakon mahuna jedem tek mrvicu od bijesnog izbora mesinja koje prodaju pod leskovačkim imenom.

Nusprostorije
Stalno gori radio, neka dosadna zagrebačka stanica s apriori mehaničkim voditeljicama, ali srećom puštaju popić osamdesetih i devedesetih, A-ha i to… Ne preglasno, čak prefino za vanjštinu objekta. Gemišt je od Feričanca, u visokoj čaši koja kao da krade 0,2 deci, dosta gorak, suh, prealkoholan i ne za dulje pamćenje. Naručujem mini platu po kojoj je Magazinska poznata, i nakon brzih desetak minuta stiže peršinom posuto svježe meso. Ćevapi su totalno iskosani, svijetli i kao da su kuhani. Nježni, slasni, škripe na zagriz, ali malo nedorečeni. Ćevap-light, za curice. Ili smo navikli na smeće koje nam serviraju u sumnjivim kioscima i dostavama? Zato su mazalice pun pogodak, debeli sloj mesa na idealno pečenom mekanom uskom kruhu. Kao da jedeš sendvič s topljenom pljeskavicom. Gurmanski uštipak je bio preljut, s onim finim belim okicama od sira, s debelo mljevene dvije vrste mesa, iako je imao fantastičan pivski šmek, kao da su ga zalijevali dobrim pilznerom. Ali pečeee… peče još dvije stanice. Prilog, luk na novom listu salate. Kao kolačić, domaća lepinja, izvana taman hrskava, iznutra meka kao Gibonnijeva duša. Atmosfera je i dalje intimna, ljudi nisu bučni, i ne odaju dojam da bi ostali na uništenju gemištima. Nema birtijskog štiha, više je za eat & go. Konobarica je i dalje dosta užurbana, iako je ispunila sve zahtijeve, nije ponudila ni kavom ni desertom i nije bila tu da pita jel štogod treba, ali sam kod računa ipak dobio osmijeh.

Umjesto zaključka
Opći dojam je skroz pozitivan, možete se smijati pravopisu, uživati u izboru mesa, komunicirati s osobljem i općenito – nema većih primjedbi. WC je malen, premalen, većih sam grudnajak u životu vidjeo, ali i tamo je sve pod kontrolom. Cijene su izuzetno prihvatljive, obrok je koštao svega 20 kuna, a stvarno je bio obilat (normalne mahune i dva para kobasa), uz gemišt od 8 i tringelt od dvije – kompletni ste za 30 kuna! Jela po narudžbi se kreću od 35 do 50 kuna, a nakon svega pojedenog – dojam je više nego solidan. Idealno mjesto za gablec i maksimalnih sat vremena za ubijanje do novog sastanka. Ništa epohalno, ali želudac je, eto, i par sati kasnije – pun i sretan. Do klopanja…


Ukupna ocjena 8/10: