Za one koji žele znati nešto više….

Nedavno sam počeo pisati kolumnu za Net.hr.
Pa ako vas put nanese, a vi kliknite.
Evo isječak friškog tekstića, meni je jako sjeo…

Biciklisti moga grada…

Postoje simpatični biciklisti, a ima i onih napornih. S obzirom da sam rastavljeni otac koji voli svoj grad i svoje dijete (već fino vozi svoj bajk, bez pomoćnih!), stalno smo negdje po njemu (gradu, ne djetetu) i nekad me malo strah za njega. Zahvaljujući nesposobnim, podlim lopovima koji godinama caruju ovim gradom, nesretni zagrebački biciklisti imaju valjda svega 500 metara uređenih staza. Od kojih im na 300 parkiraju seljačine u, primijetit ćete, vrlo skupim autima. Sirotinja ima obzira, lopine rijetko… Biciklisti koje ne volim sretati se mogu podijeliti u pet osnovnih kategorija:

Zaboli me za sve ostale
Vozih jedared polako, da ću sa sjeverne strane ući na Vukovarsku, kad ispred mene neki bradati lik fino polako prođe drito preko crvenog. Sluške u ušima i piše SMS s obje ruke. Kako mi je bilo debelo zeleno, kasno sam legao na kočnicu i zažvalio volan, a Rok se čvrsto zavezan durio još pola sata jer mu je ispao mobitel iz ruke pa nije dovršio level. Super mi je ta filozofija: „Ja sam cool jer sam na bajku, a ti si glupi dio aparata koji ne može bez automobila, pa te zato ignoriram i gledam te s visoka, glup si.“Istina, dečko, ali i moj maleni Klio ima valjda 900 kila jebenog metala i ne želim te imati na duši samo zato jer ti misliš da si otkačen i ne želiš pogledati lijevo i desno, i to još kad nemaš prednost… Ufff… Dajte, ljudi, čemu to?

Provokatori
Oni koji namjerno idu tamo gdje se ne bi smjeli ići, samo zato da dokažu da ih se silom treba poštovati i uvažiti. To su oni koji idu Zelenim valom po srednjoj traci deset na sat, a ne znaju koliko nervoznih i još više loših vozača u tom trenutku jako žuri i ne paze na nešto što nije veličine automobila. Tu spadaju i oni koji voze u parovima, jedni kraj drugih, i neobavezno ćaskaju. Po mogućnosti u rush-houru po kiši…

Baš sam si lepi
Nedavno hodah s Juniorom po Maksimiru, a kraj nas plazi neki poznati lik, kasnije se sjetih da je to onaj dečec s bradicom iz sapunica. Svježe nabildan, sočnih bicepsa, stoji na pedalama i snima eventualno koitalne plavušice koje se vucaraju po kavicama na Vidikovcu. Frajer je provezao osam krugova, snimao, naglo ubrzavao, radio prašinu kočenjem i cijelo vrijeme nije opustio mišiće. Galebiker. Nevjerojatno nešto, živi show! Nemam ništa protiv barenja, i ja imam svoje (loše) sisteme, ali dok je piljio u blajhane dekoltee, skoro je pregazio dvije pudlice i troje djece.
Ribafish na fejsu

Agresivci
E, njih baš ne volim. To su vam oni klinci koji se zalaufaju pedeset na sat na deset raspoloživih metara prostora sa stisnutom, zgrčenom facom kao da će se svake sekunde ispraznit. Posebno su iritantni kad kroz centar grada idu u grupama po dvoje ili troje i još se dovikuju. Ali onda im se bar stigneš skloniti s puta. OK, vidim ja njih i kužim da je to zgodan adrenalin, kurčio se i barba Riba nekad… Ali, ljudi, pa imam kraj sebe sićušnog šestogodišnjaka, koji je prevelik da ga se drži za ruku i premali da hoda pravocrtno i dugotrajno drži usmjeren pogled na devedeset stupnjeva pred sebe. Idite divljat u prirodu gdje nema stotine ljudi ili ne predstavljajte opasnost. Pliz, pis pipl…

Dobre koke u uskim tajicama
Nabijem vas, triput sam se skoro zabio u auto ispred. Kaljače i dimije na sebe, ne lateks!!! Dobro, na Jarunu može…

Uglavnom, da skratim, nisam mislio ništa loše, niti mrzim bicikliste i bicikle. Samo me strah za mališu i da ja nekog slučajno ne pokupim. Biciklizam je divan za mišiće, dišne putove i općenito zdravlje, troši ljudski pogon, a ne resurse, ne guta benzin ni osiguranje, a nakon što ga kupiš,više uopće ne trošiš… Možda bih ga stvarno trebao naučiti voziti?
Jebate, koliko će hejtera izdržat do ove rečenice?

Cijeli tekst na:

http://webcafe.net.hr/bizzar/kolumna/ribafish/mucka-i-sovinisticka-podjela-biciklista-na-pet-kategorija

Body fitness – paklenim treningom do savršenog tijela i uma

Body fitness – paklenim treningom do savršenog tijela i uma

Uploaded with ImageShack.us

Pitate li slučajne prolaznike što misle o bodybuildingu, većina će pomisliti na mišićave mrge koje se kljukaju steroidima i nemaju društvenog života. Danas smo tu da takvo razmišljanje bacimo u smeće i uz razgovor s nekolicinom vrhunskih hrvatskih bodyfitnessica (jedna od četiri osnovne discipline bodybuildinga) pokušamo dočarati koliko je to naporan, ali i divan sport kada mu se potpuno prepustite

Pet mjeseci bez Nutelle, alkohola, ćevapa… 150 dana po dva treninga dnevno, ujutro i navečer… Gotovo pola godine drila kako biste na jedan sat zablistali na pozornici i nakon toga se konačno odmorili i opustili ali najviše na tjedan dana jer slijedi novo natjecanje. Zvuči napornije od legije stranaca za hipstera, zar ne? Dakle, niste spremni na takvo odricanje, makar će vaše tijelo izgledati kao klesano, sa desecima fantastično izgrađenih i izraženih mišića i gotovo mizrernim udjelom ili čak i potpuno bez loših masti? Vi niste, ali one jesu. Dobro došli u svijet hrvatskih bodyfitnessica, ovo je priča o njima.

Uploaded with ImageShack.us

Nedavno je, početkom svibnja, po prvi puta u Hrvatskoj u Zagrebu održano prvenstvo Europe u Body buildingu za žene. Ovaj je sport trenutno podijeljen, uglavnom prema količini mišićne mase, u četiri kategorije, odnosno Fitness bikini, Fitness, Body fitness i Body building.

Aktualna svjetska prvakinja Zrinka Fišer, uz Branku Njegovec, jedna je od najuspješnijih Hrvatica u ovom sportu. U šest godina natjecateljske karijere četiri puta je osvojila titulu apsolutne državne prvakinje, titulu apsolutne evropske bodyfitness prvakinje dvaput, titulu apsolutne svjetske prvakinje te još pokoje srebrno i brončano odličje s mediteranskih, europskih i svjetskih prvenstava kao i brojna prva mjesta na raznim domaćim i inostranim grand prixevima i kupovima.

Uploaded with ImageShack.us

“Za takve rezultate potrebno je mnogo truda i mmnogo odricanja jer vrijedi pravilo: koliko uložiš, toliko dobiješ. Nećete me vidjeti kako ispijam višesatne kavice po gradu ili pratim neku sapunicu na televiziji. Živim pomalo spartanskim načinom života, ali ja svoj život volim. Pripreme počinju tzv. ‘čišćenjem’ prehrane gdje se od namirnica ostaje na zobenim pahuljicama, posnom siru (kojeg se zadnji mjesec dana priprema izbacuje iz jelovnika), riži, krompiru, pilećem i purećem filetu, nemasnoj ribi i bjelanjcima. Od dodataka prehrani koristim whey proteinski prašak, multivitamine i multiminerale i aminokiseline.Budući da imam malu bebu, treninge sam morala organizirati na kraće i češće seanse. Budim se u 5 ujutro kad izvodim prvi dio treninga (cardio trening). Radim kao učiteljica engleskog jezika pa nakon što djecu naučim ponešto gramatike i novog vokabulara, trčim kući biti opet sa svojom bebom dok suprug ne dođe kući s posla. Tada je vrijeme za drugi trening s utezima u teretani. Treći trening ubacujem navečer prije kupanja i uspavljivanja bebe kad vježbam pozing za binu. Kao što rekoh, spartanski način života! 🙂

Od Body fitnessa ne očekujte čuda. Ovo je pojedinačni natjecateljski sport u kojem su red, rad i disciplina od primarne važnosti. Trener je taj koji će složiti plan prehrane, voditi vas kroz postupak postizanja natjecateljske forme, ali većinu posla odrađujete sami. Ovo nije sport za ‘šmizle’ i ‘drama queens’, oprostite mi na surovoj iskrenosti. Ali biti će dovoljno par korekcija na planu prehrane i tri treninga tjedno u teretani što će učiniti čuda za svakoga. Ne samo da ćete poboljšati svoj fizički izgled i zdravlje već ćete se osnažiti i na psihičkom planu. Takve promjene vidim na svojim klijentima već nakon što im ‘sredim’ prehranu i odradimo nekoliko privatnih treninga.”

Uploaded with ImageShack.us

Sandra Grgec iz Jastrebarskog u teretani je već 15 godina, od toga sedam u takozvanim “profesionalnim” Body fitness vodama, kada je prvi put izašla na zvanično natjecanje. Prve predrasude o nekakvom mišićavom bageru trenutno padaju u vodu kad shvaćam da ispred sebe uz šalicu čaja imam apsolutno ugodnu, smirenu i ženstvenu sugovornicu s kojom bez problema mogu mijenjati teme od mirisa ćevapa, preko tolerancije, palačinki, besmislu steroida i ljudskim predrasudama. Čak sam i energetsku čokoladicu dobio na dar!

“Danas sam trenirala dvaput, ujutro cardio vježbe, sad teretana, tu na Velesajmu. Važna natjecanja za ovu sezonu su iza mene, pa sve ide puno ležernije. Moja je prednost što nikada u životu nisam konzumirala kavu, cigarete ni alkohol, pa mi je zato lakše nego drugim curama u fazi kad se pripremam za velika natjecanja. Bila sam viceprvakinja Hrvatske u bodyfitnessu, ali sam se ove godine malo opustila pa sam završila četvrta. Svaka greška u ovom sportu se kažnjava. Ako se strgaš na nekom tulumu i zaružiš do zore, nema suigrača koji će potegnuti i za tebe. Sam si, i sam snosiš posljedice. Kako se pripremiš, takve ćeš rezultate i dobiti – okrutno, ali pošteno. I nema tu pretreniravanja, 2-3 sata dnevno maksimalno, ali nije uputno propuštati treninge… Ti si ta koja će ih morati nadoknaditi, nitko drugi umjesto tebe.” Sandra priznaje da i ona nekad zastrani, i to u finoj klopi, ali to je ne sprečava da živi bodyfitness i u tome uživa. Na pitanje utječe li PMS na fizičko pojačanje treninga, s osmijehom odgovara da je tih dana veći problem u – apetitu.

“Ljudi su još uvijek ograničeni, sve što je drugačije osuđuju, jednom se jedna žena okrenula za mnom na ulici i rekla – fuuuj. A ona onakva dežmekasta, deset kila viška… Da ne pričam kakvi su komentari na fejsu. Kad bi neki ljudi svu tu hejtersku energiju utrošili na rad u teretani, svijet bi puno ljepše izgledao. Voliš pikado? Igraš bridž? Savršeno, uživaj u onome što voliš i pusti druge da se vesele onome što ih ispunjava. Ni meni se ne sviđaju neke stvari pa ih ne komentiram – živi i pusti druge da žive…”, kaže Sandra.

Uploaded with ImageShack.us

Druga djevojka sa foto-sessiona je Meri Antonić, viceprvakinja Hrvatske u kategoriji preko 168 cm iako trenira tek tri godine. Ova crnokosa tetovirana hardkorašica članica je BBK Osijek, rođena u Sisku, a živi u Rijeci, obožava kako izgleda i kad je po gradu gledaju poput vanzemaljca. Meri se trenutno sprema za svjetsko prvenstvo u Poljskoj, i nema dečka, a ja imam broj…

Uploaded with ImageShack.us

U Fitness bikini kategoriji, na ovome Europskom prvenstvu zastupala nas je i brončana s prvenstva Hrvatske – Maja Pavlaković. “Moram priznati da je najteže odreći se privatnog života. Mnoge prijatelje sam zapostavila jer je moj dan u potpunosti ispunjen! Potrebno mi je devet sati sna, pripremiti sedam obroka dnevno, odraditi trening, pa tu najviše pati druženje i dokolica. A tu je i odricanje od određene hrane i pića, međutim to je način života koji me s druge strane čini sretnom. Nekim se frajerima sviđa to što radim, podrška su i daju mi jako lijepe komplimente, dok s druge strane postoje muškarci kojima je to besmisleno. Smatraju da je to pretjerivanje: “Daj se najedi više, zašto si to radiš…” Međutim, u sjećanju mi uvijek ostaju lijepe riječi i pohvale. Hejtera će uvijek biti, oni su sami sebi najveći problem.

Slikamo djevojke u prostoru stare klaonice. Prolaze neki studenti i ne skidaju oči s njih. Pri samom pogledu na ove predane sportašice nekako vam dođe da stisnete bicepse i pokažete trbušnjake i da ste barem u formi kao sa dvadeset i kusur godina. Ali velika većina od nas to više ne može napraviti, pa zato stvarno treba odati počast našim bodyfitnessicama i bikinicama i poštovati trud i volju, kao i cijeniti njihov odabir. Uostalom, kad bolje razmislite, puno ćete se prije vi okrenuti za njima, nego netko drugi za vama…

Kompletan tekst u novom broju Globusa

Uploaded with ImageShack.us

Fotke: Boris Kovačev i Sandra Šimunović – CROPIX, Zrinka Fišer – Arhiva

Dojka u oku

Dojka u oku

Klapa Holding
Aranžwoman: Ribafish

Kroz kolonu moj se klio vuče,
Bandijevi rođaci ga muče.

Struje nema, vozači ga trube,
Nos kopaju ili čiste zube.

Ja nervozan, nadrkan ko Rambo,
Kad mi mahne sisa sa plakata đambo!

Trljam oči, vidim sočna trojka,
A nju drži ex-bingo đevojka.

U glavi mi sad se javlja problem dvojak,
Jel to možda pravi, ili lažan dojak?

Sam od sebe osmijeh sad razvlači mi se,
Kad budalu veseli čak i frtalj sise.

Skidam sad vam kapu gospođice Tina,
Šteta što ste prestari mi za jedinca sina.

A hvala i vama dragi marketingari,
Što se jutros mjesto nosa počešah po…

PS.

Neće čeljad biti bijesna,
Ali di je sisa desna?

Uploaded with ImageShack.us

Kako bi ja tu gamad holdinšku natjerao na omladinske radne akcije da mi oru po Lici umjesto što mi od rodnog grada napraviše ruglo i kijamet… Banda lopovska…

Zašto volim tekme gledat doma

Zašto volim tekme gledat doma

Sori pipl, ali na manje od mjesec dana prije EURA je krajnje vrijeme da počnem daviti o nogometu.
Da, došli su mi oni dani u godini kad ne mogu pozorno slušati djevojku, krivo slažem legiće, kasnim s tekstovima, naglo mijenjam raspoloženja i jako puno vremena gubim buljeći u ekranče, ispijajući pivu i žderuć neko sitno slano smeće.
Jedno ću vrijeme, naravno, kao i svaki navijač ovisnik provesti u samoj zemlji domaćinu prvenstva i degustirati poljske delicije,

karte su mi već v žepu, a ako još kome trebaju, neka proba ovdje.

Svejedno, kako moram nazad na posao, vrlo brzo ću se i vratiti nazad i zasjesti u svoju milu gajbicu, pozvati par najdražih mi kljusina, i onda ćemo kao sjediti i gledati, a u biti si cugnuti i nalajati se o svemu što nas muči i veseli jer se imamo sve manje vremena za nać i proveselit...

Naravno, postoji i opcija odlaska na skupno gledanje po trgovima i parkovima, ali to je ipak za mlađu ekipu.

Kao i hodočašćenje u birtijama u kojima se puši, nema moje pive ili je topla, konobar me mrzi, postoje i sise, a barem me jedna spodoba toliko iritira da na kraju odem doma nervozan.

I zato, tu je moj dnevni boravak, meka garnitura, par odabranih frendova i kako to obično biva – sve se završi otprilike nekako ovako.

18.30 Pero dolazi sat i pol prije dogovora praznih ruku i nervira me dok pospremam stan.

19.40 Ivek dolazi 20 minuta prerano, ne skida se i ne donosi pivu iako je to bio plan.

20.05 Dolazi i Jura, ali dovodi napornog rođaka iz Njemačke koji ima psa koji mrzi ljude. Nema Njemačke pive.

20.30 Dolazi i Stipe, s toplom promućkanom rabljenom pivom sa sniženja i tri neandertalca koja je upoznao u tramvaju, svi sjedaju na garnituru i loču moj Chivas s regala za specijalne goste.

20.42 Prva tura kokica pada na pod još prije himne, dok sam ja u dućanu gdje kupujem novu gajbu.

20.44 Dok ulazim u svoj stan, osim razgaženih kokica, zanima me i zašto tri nepoznata lika odspajaju moju televiziju u dnevnom boravku i donose prastaru iz spavaće. “A veća je, brale, a i na ovoj plazmi su ti loši kontrasti!”

20.45 Spremam pive u frižider, radim nove kokice, trpam čips u posude i trčim na upražnjeno mjesto jednog nepoznatog koji je išao pušit, fala bogu – na balkon.

20.46 Prvi sučev zvižduk i pišanje psa, srećom, ne po tepihu nego po parketu. Švabo se ispričava i briše pod ali s mojom najdražom kuhinjskom krpom. Bacam krpu.

20.54 Osma minuta, tjeraju me da se dignem, radim kokice s ekstra maslacom, dodam im raritetni konjak (kako li su ga snimili!?) i pokojeg pivkana. Protivnička ekipa zabija gol, taman da ga ne vidim, svi psuju, pljuju, divljaju i općenito – prljaju boravak.

20.59 Sad već jako nervozno žderemo i ločemo i idemo na balkon urlat na suce i sudbu, ali barem su se sad počeli sami dizati po cugu.

21.03 Jedan nepoznati mi vadeć pivu s dna umjesto vrha majstorskim potezom slučajno razbija tegle s tartufatom i senfom čiji razbacani sadržaj po podu srećom odmah proždere cucak.

21.36 U poluvremenu počnemo priču i shvatimo da znamo zajedničke ljude, pa nepoznati uskoro dolaze iz dućana s tri gajbe nove pivice i bocom Jacka.

22.00 Niotkud dolaze tri jumbo pizze, Švabo je zaspao u sobi mojih staraca, ja vodim psa u park jer ima proljev, kad čujem urlik i vidim kako s mog balkona gori bengalka – penal za nas! Pogledam cucka u oči i kažem ubojito ozbiljno – ne miči! Trčim gore, pada gol, pizza po svim dijelovima stana, čak i iznad brojila!

22.02 Dolazi još osam pankera iz parka s psom i nepoznatom kujom, televizor je sve manji, atmosfera sve bolja, pića kao u priči, nešto miriši po ćevapima, ali ne mogu do kuhinje. Tad Modrić u nadoknadi krene sam prema golu. Ne čuje se muhin podrig, i pjena u boci se stisla, Luka prodire i – zabija!!! Krš, lom, nered…

Sljedećeg dana tjeram metlom Švabu iz sobe i neki mladi par koji mi se voli u špajzi, pospremam Hirošimu i podrigujem na kebab koji je netko donio u zoru (hvala nepoznatom).

Potpuno mamuran pokušavam upaliti televiziju za jutarnje vijesti, ali kad su mi jutros prespajali telku, očigledno su nešto pobrkali ili spržili. Hm, pa fakat mi je mala televizijica za ovakve skupove, nije da su česti, ali ono…

A za četiri dana je polufinale i hoću vidjeti svaki detalj pa i kad sucu curi slina iz fućkaljke, ili neka jamajčanka opet ne obrije noge!

Ne mogu voziti, ne mogu ništa od mamurluka i sreće, sjedam za komp i idem na www.ekupi.hr pogledati što imaju od projektora.

Opa!

A i plazmice su seksi, ova prva bi bila taman, a i u klimi sam našao košticu od masline, pa kad već dovoze, dobro će doći i ovo za smirivanje uzavrele atmosfere.

Ideš, pa opće nije strašno, samo da se sjetim ko mi je ono dužan lovu.

Kad će to prvenstvo više, ajmo naši…

(Autor: Promo – ali vjerujte mi na riječ da neću ne reć ako mi nešto neće valjat)