Par slika koje su mi obilježile 2011. (1. dio)

Kako riječima opisati koliko obožavam ovog svog jedinog Durivoja Maznog Rokatanskog Prvog Nedokazljivog?

A nikak, zato su tu slike od godine za nama, godine koja je bila jedna od najtežih u životu, ali i najljepših, upravo zahvaljujući baš mom najdražem rastavitom šestogodišnjaku.

Čovječe, a ko da sam jučer cmizdrio u Cliu vozeći iz rodilišta uz slučajnu, ali vječnu “Zadnju večerju” u playeru.

A sad je predškolac, bokte…

No, krenimo.

Rok je postao braco, mama je rodila seku Brunu i čovječuljak oduševljava sve žive svojom brigom i ljubavlju.
Divan je!
Jedino je mamu pitao “Čuj, jel za svako dijete treba novi tata?”, ali još malo i shvatit će…

U međuvremenu je probao i svog prvog jastoga, riječima – “U tata. kak je ovo fino, kaj je to?”, našto sam ja promrmljo da se neće toga često najedat pa nek sad uživa.
Image Hosted by ImageShack.us

Par puta smo osvajali Tuhelj, a rjeđe Čatež jer su skupi ko šafran.
Iako mu je ovaj tobogan kraj svijeta.
I meni kraj ganglija, mnogo je dugačak, sav se userem da ne zapne negdje…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A kad smo u Tuhlju, naletimo i do Zaboka do Igija koji u garaži ima sve za bend.
Pa bubnjamo…
Velike isprike mački koju je Rok zalijao pištoljem na vodu, dijete se šalilo…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Bijasmo i u Eko selu i svaki put se osjećamo nekako zakinuto.
Srećom pa nema onog mini veprića koji ga je naganjo 2009.
Iako je u dobrom društvu – sve dobro!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A gostovali smo i u susjednoj Sloveniji, na tulumu u Brežicama kod vječne Kojotice, neumorne blogerice i prave frendice.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nakon zakapanja do grla u pijesak u Zatonu kraj Zadra,
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

uslijedio je i (pr)očišćavajući skok u more.
Kakav divan dan…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Proveli smo desetak dana skupa na moru kod mojih u Gradini, detalje ćete pronaći ako proskrolate po blogu.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

“Tata, di se danas kupamo?”
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Mirna, Zvonko, Rok i Biba na obiteljskom sijelu zorom prije odlaska na kupanje.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A kod Badije je tata zasluženo kažnjen što je glasno rekao ružnu riječ onoj teti što je krivo parkirala ispred nas…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Tatino senzualno nježno buđenje, koje dijete ne bi istog trena otrčalo na doručak!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Izoštrili smo ribičke vještine, šteta što još ne jede ribu, crni sine…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

…pa je dida zvonkovog brancina uglavnom pojeo tata Riba.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Proizd je i dalje najljepša plaža na svijetu, iako je Rok uspješno probao glavom probit stijenu…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A virtualno otkriće godine su bile Angry birds na Nokiji,
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

pa sam nabavio i trodimenzionalnu verziju!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

U Korčuli smo zahvaljujući teti Vinki gledali Morešku.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A tata je bio heroj kad je uhvatio bijesnog glomaznog cvrčka koji stvarno svira.
Da, pustili smo ga nakon upotrebe.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

I šli smo i na viteški turnir u Svetu Helenu,
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

kupili mač, barili komade,
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

jurišali na neprijateljski štit,
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

i uzalud izvlačili mač iz kamena.
Ne, nije ni tata uspio.
Da, probao sam…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A onda je došla jesen….

Test ćevapa 34: Žar

Ribafishov ultimativni test ćevapa u somunu:

34.

Ćevabdžinica: Žar

Badalićeva 19, Trešnjevka – kod stadiona NK Zagreb

Uploaded with ImageShack.us

Cijena: 25 kuna ćevapi, 4 kune lepinja, 8 kuna kajmak 

Ćevapi oblik: pojedinci, tanušni, jednozalogajni, deset komada

Ćevapi okus: iznenađujuće sočni i ukusni, čak i škripavi, fali tek malo mirisa i okusa do savršenstva

Luk količina, okus: nedovoljno, ali zadovoljavajuć oblik i fino peckav okus

Lepinja: taman masna, na zahtjev i dovoljno prepečena

Opći dojam: Nakon razočarenja Ferhatovićem, trebalo mi je nešto jako dobro da mi vrati povjerenje u ćevap.
Poslušao sam nato svoju curling drugu Zizu i još par ljudi i otputio se na deset minuta pješke od posla, preko puta stadiona NK Zagreb pa desno pa prva lijevo.
Kao prvo, ugodno sam iznenađen lokalom, pristojan, uredan, nezagušljiv.
Čak i komada ima! Kulturan konobar i fina nepreglasna muzika dizale su polako ocjenu za ukupni dojam, koju je još povisila brzina i kvaliteta usluge, plastična kutija i iznenađenje kad sam nakon sulude vožnje (kako mirišeeee) stigao doma – kao prilog mukte idu tri krumpir-pole s kajmakom!
Ko da sam treću sisu vidio na prvom dejtu!!!
Okus je sjajan.
Nekako mokro škripav, slastan, flafi, tek milimetar nedostaje da ih zaprosim i preselim na Trešnjevku.
Povoljna cijena, kvalitetna usluga i ambijent, stvarno lijep dojam, za svaku preporuku.
Još kad ih zalijete Meneghetijevim merlotom, bokte…
Sad moram opet u Šport i Marinero da vidim jesu ih prestigli…

Ocjena: 8,5

Kako su grinje ukrale Božić

Kako su grinje ukrale Božić

(Ne bi ih se riješili ni Grinjski ni Frankopani…)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
(Foto: Boris Kovačev)

Donosimo ulomak iz bestselera u nastajanju “DDD – dnevnik drčnog domaćina” nepoznatog kantautora te zapaženog novinara Domagoja Jakopovića Ribafisha. Saznajte sve o problemima polusamohranog tate koji je domaćica, kuharica i spremačica, jer je škrt platit tetu koja će šest sati surfat i gledat sabor, prebrisat prašinu i to naplatit 300 krvavih kuna koje on nema, ne da i rađe odvede dijete u kino.

U ove predpraznične dane, uz lijepe se uvijek se sjetim i teških trenutaka, pogotovo onih kad sam imao majstore u adaptaciji stana. Ostali su tri mjeseca duže od obećanog, nisu napravili pola dogovorenog, dio sfušali, potrošili budžet omanje države u tranziciji i ukratko – ostavili pustoš. Strujića i Parketara će sam svevišnji osakatiti za sva zla koja su mi počinili, ali uz fakat ljepši stan, napravili su i još jedno dobro djelo. Od razmaženog su 41-godišnjeg jedinca stvorili osobu koja sada konačno brine o svom domu i cijeni čistoću i urednost. Kad sam i trideseti put obrisao policu na kojoj sad više nema fine prašine od brušenja, izluftao lak koji mi je ubio fikus, polizao talijanske podne pločice (nemoj crne, sve se vidi – e baš hoću!)… napokon sam se nalaktio na SVOJ stakleni šank s cugom od čije same pojave frendovi erektiraju, i rekao – e sad si obavio velik posao. O otplati kredita ćemo drugom zgodom, ali ta je stavka uvelike utjecala na izbor tete koja bi mi trebala doći očistiti stan jednom u dva tjedna. Ili rjeđe, ipak sam muško, pa sam i uredniji. Pa kako mi se nekako ne da ostavljat nepoznatu osobu da peruška po mojim abecedno složenim začinima, Fawlty Towersima, i svim Alan Fordovima, tako se svake nedjelje pretvaram u tetu, sam vadim krpe, usisavače i one bljak vodene maramice koje papaju prste kao klor te krećem sa čišćenjem. A kako za blagdane za kraj godine, nekako volim kad sve blista, tako sam se bacio na generalku.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Kao sretno rastavljen otac, polovicu tjedna provodim s najvrijednijim stvorenjem Planeta, Rokatanskim Neiživljenim Prvim, mojim šestogodišnjim sinom jedincem, budućim švalerom i šmekerom, koji je uz ljepotu, duh, biserne zube, gen za podjebavanje i durenje te mozak, od tate naslijedio i astmu. Pa tu nastaju problemi, jer je alergičan na trave, sjemenje, prašinu i – grinje. Ambroziju smo nekako nadživjeli, ali onda je došao godpodin kašalj. I kreće rat. Preorao sam sve stare Playboye i ostale intelektualne česopise, bacio ih na balkon, podignuo i pobrisao sve ispod 583 cd-a, zavukao se i iza ormara, čak i prozore oprao i naravno – dozvao kišu. Nije pomoglo. Pozvao sam frenda da mi dođe s onim prokletim usisavačem koji košta tri plaće, izgleda kao akumulator od Zetora i navodno papa grinje kao Rok i ja ćevape. I upali on taj svoj preskupi kirbaj, kilbil, kako god se zove a košta mi više i od Clija, i preznoji se, i popijemo mi koju i pogledamo tekmu, i sutra uleti mališa, bacimo se na legiće, kad – naravno, kašalj.

Mislite li da se jedan horoskopski lav, predimenzionirani egotrip i osvetoljubivo đubre predalo? A ne. Preko noći se ne spava, ispijaju se sirupi, kuhaju čajevi i grije mlijeko sa šećerom (ono kad se šećer karamelizira a plamen ti skuri sve dlake na podlaktici i maminu najdražu krpu), ujutro izračuje i onda kreće s novim setom grinjokolje. Luftaju se popluni i jastuci, tresu deke kao u JNA, tuku tepisi susjedovim kloferima kad strgaš držak od metle, briše prašina čak i na vrhovima vratiju. U kenijskoj čistionici već imam svoj ormarić, a s tetama sam na ti, idem im sad baš na jednu svadbu. I opet mućak. Ali Ribafish se nikad ne predaje, peru se zavjese, makar one plastičnjače ikejine, dezinficiraju pokrivači, bacaju stari jastuci, kupuju antialergijski, od popluna sam napravio vreću za spavanje i bacio u podrum, krišom oslobodio susjedovog kanarinca i nabavio neku prekrivku koja liječi sve. Još samo nisam neku babu s krupnog otpada pokupio da mi skine uroke i dezintegrirao zgradu preko puta jer joj se trusi fasada…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Jesam li grinjtajući uspio pobijediti u borbi protiv prašine i odvratnih malih grinja – potražite na kioscima u Domu & Dizajnu!

Jeste li za brijanje s izbrijavanjem?

Jeste li za brijanje s izbrijavanjem?

Legato, non troppo
———————–
Ošo Riba na brijanje britvom
S nadom da ga neće iskasapit pritom

———————–

Uploaded with ImageShack.us
Snimila: Berislava Picek

“O, šjor Ivo, dugo vas nije bilo!” rekao je stariji, precizno zalizani gospodin u bijeloj kratkoj kuti i profesionalnim potezom zaogrnuo moga didu koji bi odmah s vrata sjeo na stolicu kod svog omiljenog brice.

“A iša san u Zagreb u skulu po malega…”, odgovorio bi moj dida promatrajući slike i šalove koji su se ponosno kočoperili sa zidova uredne brijačnice u centru Splita.
A njegov se mali unuk mirno sjeo na suprotnu stranu salona i počeo listati od dide netom nažicane Zagore, Stripoteke, Asterikse ili listati najveću ovisnost krajem sedamdesetih – albume sa samoljepljivim sličicama “Fudbaleri i timovi”.

Brico, kojeg je dida uvijek oslovljavao s “Meštre” puno prije no što je snimljeno Velo misto, brzim je pokretima naoštrio britvu na ono nešto što je visilo kraj ogledala, a čemu ni dan danas ne znam ime, tek ga ponekad sretnem u starim westernima.
Čovjek je non-stop nešto pričao i skakutao, a dida bi sjedio nekako ponosno i povlađivao mu sve dok ne bi zaustavio Meštra i rekao mu nešto od velike važnosti.
To bih zaključio po tome što bi ispod pelerine u zrak izvirio njegov koščati prst od kojeg me tih godina djetinjstva doista bilo strah, pogotovo otkad sam rođenom Velolučaninu, doktoru Ivi, jednom spomenuo da možda više volim Dinamo od Hajduka.
Brico bi tada od nekakve smjese u bijelom lončiću jakim miješanjem napravio šlag pjenu i preciznim je zamasima razmuljao po didinom licu te za kraj malim prstom napravio crtu tamo gdje su bila usta kako bi sad dida mogao pričati.
Jer su nekad brice služili kako bi se ljudi opustili, raspričali i rekli nešto što doma ili nisu smjeli, ili nikoga nije bilo briga.
Ja sam kao osmogodišnjak to sebi prikazivao kako neki idu u crkvu, a moj dida u Meštra, i dugo sam vremena volio taj ritual ranojutarnjeg splitskog brijanja na putu za Korčulu, na prekrasnom trgu usred palače s kojeg se vidjela riva i more.

Ovoga sam ljeta svoga skoro šetogodišnjeg sina po prvi puta odveo na grob svog dide.
Rekao sam mu nešto u stilu da je on bio najbolji čovjek na svijetu, da mi je žao što ga nije upoznao, ali da će sigurno jednoga dana biti divna osoba kao i on. Moj šestogodišnji Rok je pod miškom držao novi broj Paje Patka i starog Taličnog Toma iz osobne zbirke, kimnuo glavom i žicao me da odemo na sladoled, a meni su se odjednom vratile slike Splita sedamdeset i neke, struganja oštre britve po didinoj čvrstoj sijedoj bradi i tako sam odlučio da si jednom u životu priuštim tradicionalno brijanje.
Ali kako je Split malo daleko, a tamo gdje je i bio Meštar je sad DM, poslovnica banke ili neko osiguranje, pitao sam frendove i poznanike – gdje danas postoji pravi stari brico koji još brije oštrim skalpelom na rasklapanje.
Ali – avaj…

Knjiga je spala na jedno slovo, nakon duge i bezuspješne potrage, dobio sam dojavu da navodno na rotoru na vrhu Domjanićeve još uvijek brije neki čiča klasičnom metodom.
Krećem prema cilju, ugledam frizerski salon “Ana”, ali tamo samo dvije gospođe.
Pitam jel briju britvom, kažu – brijemo, pa ja ušao i počeo priču.
Sjedam dok mi plašt leti oko glave i na trenutak ostavlja bez svjetla.
Pričamo o tome kako je danas brijanje kod brijača postalo luksuz, i da rijetko tko ima i vremena i novaca za takav užitak.
Gospođa Ana kaže da joj na jutarnje brijanje dođe tek 4-5 stalnih mušterija, dok onih koji briju ćelu ima nešto više.
Vješti prsti gospođe Jadranke pjene moje bucmacte obraščiće, zatim masiraju iste kako bi opustili kožu, a tada ona izvuče britvu koja toga trena ulovi zrak svjetlosti.
Ajme kako je to oštro, pomislih, pa ovo može biti opasno!

Jadranka poliže prst, pa njime dotakne vrh britvice (zašto, o zašto!?), ja progutam knedlu i jedva nekako žmireći kao kod zubara preživim prvi rez.
Pih, kao putar…
I dok me žena brije i povlači za nos, kroz glavu mi lete i jezive scene od Bunuela i dijalog Alana Forda s Fritom i Frutom (jedno brijanje s izbrijavanjem) ali se polako otkravljujem.
I umjesto da govorim da me tišti nesposobna vlast ili smeće od nogometne lige, razgovor se ipak svodi da svjedočimo kako je još jedan zanat pred izumiranjem i da su ga nemilosrdno ubili internet i elektronika.
Gospođa Ana kaže da je u Zagrebu preostalo tek još par brijačnica, i da ona unatoč tome što 17 godina nije promijenila cijenu (30 kuna), teško nalazi nove mušterije.
Žalosno je da je umjesto čašice razgovora i jutarnje masaže s glatkom bradom, lakše sastrugati se plastičnim Bicom i u tišini prosurfati internetom…
Britvica klizi, više me nije strah posjekotine, gospođa Ana kaže da sad može spremiti lavor na što svi pucamo od smijeha, a moja mi se nova švalerska brada estetski smješi iz ogledala.
Gotov sam.

Uploaded with ImageShack.us

Nastavak i zaključak potražite u novom broju Globus Pada na svim kioscima (braćo hejteri, čita se Globus Ped).

Vinska Ribica No 1.

Vinska Ribica No 1.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Bila je devedeset i neka, Smileta nije bilo doma pa sam mu prek mame telefonom poručio da ponese dvije litre vina i bude u devet pred Krležom.
Išli smo prvi put u životu na neki snobovski tulum na Pantovčak pa sam imao tremu.
U devet je Smile bio na Trgu ali bez litara i sa – Žigom.
“Dobro, jesi li ti normalan, dvije litre na trojicu?”, rekoh mu s po litrom Stolnog Bijelog u svakom džepu.
“A tak mi je stara prenijela, u devet na trgu sa Žigom…”

Uglavnom, kad ti subota navečer tak počne, to onda završi da smo vidili striptiz, obrstili fridž i popili skoro sve – skoro jer nije bilo ništa za pit i još nam je ukralo jednu od dvije litre koje smo donijeli…
Pa se naš četvrti frend Veljo razočarat stuštio u špajzu i mrknuo neku bocu koja nije izgledala klasično vinska nego skupo vinska, pa smo zbrisali van, gurnuli u prvom parku granom pluto unutra i polusmrznuti popili ispred Concordije taj Chianti koji opće nije bio loš.

I sudba me kaznila jer sam imo prste u krađi, pa me još mjesec dana bolio nožni prst jer sam praznu bocu išao šutnut i pogodio.

Dvadesetak godina kasnije, ja sam ipak mrvu stariji i ozbiljniji, a Zagreb je postao divno mjesto za one koji su evoluirali s Golubice, Ribara (sori Pajo), Jure i ostalih otrova što su ih kombinati u litarske boce stavljali, a mi rokeri i pankeri trusili po parkovima i tulumima…
Zagreb je tako ovih dana bio domaćin jednoj velikoj priredbi koju eto ne propuštam zadnjih par godina, a zove se MEĐUNARODNI FESTIVAL VINA I KULINARSTVA i održava u zagrebačkoj Esplanadi.
I tako je vinski seljober, čovjek koji je donedavno mislio da je portugizac mlado pirenejsko crveno, Krauthaker neka vrsta kompjuterskog virusa, a maceracija fajrunt u javnoj kući – sada počeo uživati u vrhunskim mirisima i okusima.

Ali to nije sve!

Jednoć davno, dvije i pete ili šeste, kad sam prvi put slučajno otišao na jednu takvu vinsku manifestaciju, upoznao sam sitno cinično božanstvo što kao Gurwoman se predstavi, i otad na takve skupove idem samo u pratnji onih koji puno znaju.
Pa tako ovih godina pijuckam s kapnim legendama Barbom, Vodopijom, Vinopijom, Ivanhoeom, uzduž i poprijeko lijepe naše, od Karanca do Korčule, od Istre do Imotskog, pišem o tome za Dobru hranu Jutarnjeg lista, testiram bisere i fakat uživam.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A kako je sebičan onaj koji s bližnjima ne podijeli dobro (Riba Hedonistima, 3.14), tako sam odlučio svoje putešestvije podijeliti i s vama, pa vi savjetujte, kritizirajte, pozovite na tulum.
Život je prekratak da bi se svađali i pili loše stvari, kad već ima toliko dobrih, zar ne?

Sezona je tako počela oduševljenjem sjajnim ženskastoidnim Maximom iz Kutjeva.
Inače žene barim muškatom, Kabolom ili Geržinićem, ovisi na koji naletim u Vrutku, ali ovo je stvarno dostojna zamjena.
Slatko, slasno, pitko.
Za prije seksa.
A dalo bi ga se pit i kad sam u depri, ono dok repka gubi ili tuku Brusa Vilisa…

Onda mi je ko budali šamar sjeo i Krauthakerov rumenko Cabernet Sauvignon.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Kojeg nakon treće čaše uvijek zovem kabinet. Suhi aromatični zloćko, prokleto zove na nježniji steak.

Trapanov Syrah sam probao prilikom testiranja maslinovih ulja (nije bljak, nemate pojma) i dopao mi se jer je ko gazda – divalj, uraganast i pomalo lud. I baš zato sjajan.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A tada je na red došao prvi dan Esplanade i Ines u bijelom. Vino za anđele, od etikete do okusa, bijelo vino boje prošeka i mirisa domaćih kolača. Neponovljivo.
Nastavilo se žderanjem klobasa, sireva, Crnog ulja Dravskih nemani (od preprženih bućinih koštica, zakon!),

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

sve do najboljih inćuna u životu poslije čega su samo crnjaci imali smisla – dakle Saint Hill’s dingač.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

To ću pit kad ću bit besramno bogat, čisto da uživam gledajuć na pučinu i mirisajuć more.

Drugi dan sam nakon Kozlovićevog Mladuha (kad vidite duha, napijte se Mladuha)
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

uhapsio Chefa Matu Jankovića i iskoristio ga za srž prve Vinske Ribice – na sajmu sa Chefom.
Uglavnom, sa Chefom sam proveo dan, bio je predivan. Em čovjek zna puno o vinima i još više o sljubljivanju, em je totalno pristojan i duhovit, daleko od mučkog đubreta kakvog je glumio u reality showu.
Ali smo se poklali. Ja mu reko da sam jučer jeo najbolje inćune u životu, on da nema šanse jer su najbolji inćuni oni iz iz Labina. Pa sam ga doveo do meni najboljih inćuna, a on prstom pokazao – pa to su labinski!
Pa smo si pojeli i popili koju.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ostat ću mu vječno zahvalan na otkrivanju Zlatne Penine, ubojito osvježavajuće sve sa onim konfetama unutra, kao i pojam marke Bibich, kraj koje smo ostali sat vremena i testirali sve od Debita do Prošeka.

Mašala.

Mjesec je završio brutalnim Meneghettijevim Brutom, težak za utočit, lagan za popit, spor za pustit.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

I još sam se prelijepo uždro rižotom od kozica u Maredu, mrzim priznat da ima i boljih od moga…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Toliko za sada, uživali vi meni, čitamo se uskoro!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us