R.I.P. Iztok Puc

Bila je osamdeset i sedma. Vraćao sam se iz škole, iz popodnevne smjene. Kao prosječni razmaženi panker, bacio sam ruksak na pod i odvrnuo televiziju. Umjesto Brojki i slova, ruka mi je zapela na drugom programu i prijenosu rukometa. Bio sam navijački zaluđen Cibonom i općenito sportom, ali nisam imao blage veze da se kod nas, u Rijeci igra Svjetsko prvenstvo. I bilo mi je malo čudno što u repki ne prepoznajem igrače Metaloplastike koji su tih godina harali, a onda mi je sinulo da je riječ o – juniorskom prvenstvu svijeta. Naši su se kilavili, mučili, i na poluvrijeme otišli s nekim grdim minusom. Ugasio sam telku i sav se nervozan bacio na tatin grah.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Iako bih trebao dobivati navijačku mirovinu kolike sam dane i sate proveo u foteljama i na stadionima, još uvijek mrzim kad naši gube. U stanju sam si tada dić tlak ko Blažićko glas i jednostavno ne odgovaram za svoje postupke. Legao sam na krevet i reda radi opet upalio telku. Pet minuta do kraja, a naši gube samo dva razlike, mali plavi na golu čini čuda, a neki štrkljavi Slovenac s rukom jačine Luisa Krendla (“Čelične Kandže”) trpa golove Rusima, Švabama, Švedima… I pobjediše naši i tako redom do kraja prvenstva i zlatne medalje.

Pogledao sam sve tekme i dobro zapamtio golobrade klince, tek koju godinu starije od mene – kuruznog golmana (Stojanović – Beli), Jelčića, Obrvana, Gudelja,Tomljanovića, Načinovića… Slutio sam da bi od njih moglo biti nešto veliko i ubrzo počeo pratiti Zagreb Loto na gostovanjima i domaćinstvima po Europi jer su tih dana zbog rata imali zabranu igranja u Domu Sportova. I tako je te 1992. Zagreb Loto nekako došao do finala klupskog prvenstva Europe. Teka je u polufinalu silom izbacila prejaku Barcelonu, šanse su nam bile mizerne, no dan prije tekme sam preko frenda čuo sjajnu vijest – klub je organizirao besplatan prijevoz na tekmu. Ispred Doma Sportova je u Graz krenulo oko 3000 ljudi u šezdesetak buseva. Skupilo se tu vatrenih navijača, obožavatelja ali i svakakvog ološa koji je do tekme popljačkao pola Graza i natjerao veći dio austrijskih specijalaca da to nedjeljno popodne provedu na konjima i s pendrecima u ruci praše hrvatske primitivce. Na kraju je jedan veći dio nas simpatizera i onih pravih navijača ipak uz rigoroznu kontrolu i mrke poglede završio u hladnoj austrijskoj dvorani, manji dio u zatvoru, a grad Zagreb je još dugo dugo ispirao sramotu (krale su se, osim obleke i alkohola, i čudesne stvari poput blagajne u upotrebi i par Kalašnjikova) besplatnim koncertima Zagrebačke Filharmonije. Ali u dvorani se nije primjećivalo tko je autsajder, a tko favorit.

Zagreb Teka Santander – Graz 1992
http://www.youtube.com/watch?v=AHL06xrFwXA

Dobili smo hrabro s dva razlike i s ponosom ali i velikom dozom straha očekivali revanš u Santanderu. Domaća publika, Španjolcima skloni suci, grad koji živi za rukomet, (i uvijek pesimistični Božo Sušec) – sve ono što mi nismo imali. I tada se dogodio slovenski boom, nebeski dar kilavih komšija – bucmasti tip u groznoj trenirci imenom Rolando Pušnik skakao je u našem petercu luđačkom silinom loptice u fliperu i skidajući lopte poput Spidermana i teta iz odreda za čistoću – potpuno izbezumio Tečane. U napadu je drugi Slovenac onaj isti mali veliki s topom u ruci, Puc, sa svih strana nemilosrdno razvaljivao mrežu, kako mu je, uostalom i samo prezime to govorilo. Bili su tu savršeni i Kljajić, i Čavar, i Tomljanović, te Bruno Gudelj u partiji života što je rezultiralo našom gigantskom pobjedom sa deset pogodaka razlike. Prvaci Europe! Kakav divan dan…

Teka Santander Zagreb – Santander 1992
http://www.youtube.com/watch?v=cR29OvK2UzE

Istina, španjolski suci, Barcelona i onaj gad Barrufet koji je par godina kasnije onako podlo počkaljio Džombu (ništa prljavije nisam vidio sve do onog dana kad je jadni grčki golman lupio Kaleba nakon što mu je ovaj u Ateni u kontri prodao trostruku “mošu”), kasnije su iživljavanjem nad Zagrebom deseterostruko naplatili to poniženje na sjeveru iberskog poluotoka. Ali onaj ću dan uvijek pamtiti. Godinu dana kasnije, 1993. onaj isti visoki, neobuzdani slovenski potrošač teško stečenih lopti, taj rukometni Dražen, uspio je opet dati ono zrnce prevage kad je trebalo dobiti Wallau u gostima. Odnosno – ne izgubiti s više od pet razlike. Ne, nije tada presudio ni Čavarov gol iz auta, ni najsavršenija obrana u povijesti rukometa kad je opet isti Pušnik lijevim testisom skinuo zicera dok mu je tijelo bilo metar i pol u zraku… Ne, heroj je bio Iztok Puc koji je neutješnim Švabama tu večer zabio valjda pola golova, i to onda kad je to stvarno bilo najteže.

Wallau – Zagreb 1993
http://www.youtube.com/watch?v=9mKu_miJihg&feature=related

Plakao sam od sreće i trčao po stanu dok su naši radili to isto negdje u vreloj, naglo utišanoj njemačkoj dvorani.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Na faksu sam čak i počeo loše igrati rukomet, želeći imati onako jezivo razarajuć, a opet nepogrešivo precizan šut kao veliki Iztok, tek tada shvaćajući da je rukometna lopta puno veća nego na televiziji, a sport grub do ibera. Trenirao sam, ginuo za repku, pratio je od doma navijanjem na svim prvenstvima… Čak sam jednom propustio i gotovo siguran seks kako bih umjesto njega gledao veličanstvenu pobjedu nad Šveđanima. Što nisam uspio pri finalu protiv Francuza, na sreću, ali i danas to imam snimljeno… Ne seks. A tada je došao i šlag na tu generacijsku tortu kad smo pregazili olimpijsku Atlantu. I opet je tamo bio on, ovoga puta već naš državljanin, sretno oženjen za kćerku veličanstvenog Hrvoja Horvata, s kojim ga je stalno uspoređivao moj otac, najveći fanatik velikog kluba – Partizana iz Bjelovara. Gaženje, gazda Kljun na klupi, Čavar, Matošević, i Puc, Puc, Puc. S devet metara, deset, dvanaest. Bezobrazan i lud kao sam košarkaški Amadeus, kad onako presječe protivnički napad, krene na polaganje, zaustavi se na šest metara, pogleda preko ramena i samo tako spiči tricu bez kosti. I onda i jedan i drugi isplaze jezičinu, stisnu šaku, a protivničke navijačice zapliću uzalud raspletenu kosu i sjedaju potišteno na svoja mjesta.

Finale OI Atlanta 1996
http://www.youtube.com/watch?v=8Y4uLI-adxk&feature=player_embedded

Čovjek koji je igrao za tri reprezentacije, čovjek koji je napravio najviše za popularizaciju rukometa na ovim prostorima sve do pojave Ivana Balića, veliki Iztok Puc – napustio je životni teren.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Mreže više ne strijepe, prečke i stative su konačno odahnule, a svi rukometaši svijeta morali su na trenutak zastati, spustiti loptu i u tom trenutku odati počast najvećem imenu svjetskog rukometa u devedesetima. Veliko ti hvala Iztoče što si nam uljepšao tolika nedjeljna popodneva i što si bio toliko velik čovjek i sportaš, hvala ti za sve sretne trenutke od jednog od milijun tvojih navijača i poklonika. Nikada ti to neću zaboraviti. Hvala ti u ime svih nas pasivnih navijača foteljaša, hvala za sva veselja. Počivao u miru.

Ribafish na Zagreb Maratonu (fotoreportaža)

Dakle, zvalo me da dođem u Adidas školu trčanja.

Pa ja nisam mogo jer mi je bila taman u terminima kad sam s Rokom, a i mislio sam si – kaj će mene neko u četresdrugoj učit đipat.

Kad ono, jedan termin mi pasao, ja debel ko pola Čobankovića, i tako otišo na trening.

Da skratim, svidlo mi se, ljudi su veseli, sve ima glavu i rep, i tako sam nakon Smiletovog rođendana zbriso nakon samo tri pive i tri pite (Keti, kraljice!) i bio na Trgu u nedjelju u pol deset ujutro.

Naravno da nisam imao testisa za polumaraton od 21 kilometra, kao svi polaznici škole, ali za moje kapacitete, kvalitete i sposobnosti, i utrka građana od 5 km je bila zalogajčina.

Nažalost, po dobrom starom hrvatskom običaju, organizacija je bila katastrofalna.

-pet minuta prije starta rekli su nam krivo vrijeme starta
-bio je jedan zahod (gradski) za 7.000 ljudi
-nitko od organizatora nije mogao reć otkud se starta i gdje je cilj
-na startu je usred stampeda trebalo preskakat neke ograde koje nisu makli nakon starta profića
-trkači su se sudarali s prolaznicima, gazili su ih tramvaji i biciklisti
-nigdje zahoda ni vode za okrijepu (to mi rekoše profići)
-pred ciljem trke građana sam 15 minuta sajao u čepu i onako oznojen zaradio upalu vrata jer nisu predvidjeli da bi na cilj istovremeno moglo doći više od jednog natjecatelja
-na cilju su bili neki drčni mladi ljudi koji ti daju majicu veličine xs, a vide da sam multi s i malo više i onda ti je unatoč molbi ne žele zamijenit…

Dakle, što reći nego – klasični bandićizam – šerif da 500.000 građanskih kuna svom rodijaku da organizira trku, pa rodijak uzme sebi i za šerifovu kampanju pa da svom i šerifovom prijatelju 300.000, onda on za 200.000 nađe nekog da to odradi i na kraju građani za 10.000 kuna imaju besplatno trčanje, xs majicu, tri balona i razglas koji šteka.

I na istom krezumicu Tonsona koji na samom startu ori gene kamene nasred trga, valjda himna maratona?

Ali kako će lopovi u ovoj kifli uvijek biti na vlasti, i kako je lakše naviknut se nego nervirati, moram priznati da sam unatoč svemu – uživao.

Volim natjecanje i dokazivanje, a ovom sam si prilikom htio dokazati samo jedno – da mogu trčati pola sata bez stajanja.
I to po svom gradu, po ulicama po kojima plazim cliom ili eventualno kupujem odijelo za maturalac.
I sad još više volim svoj grad.
I još više cijenim svoje noge – koje su izdržale mali korak za čovjeka, ali veliki za Ribu!

Izvlačenje brojeva, Renči je izvukla bolji…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.04 Zagrijavanje ćakulom

10.05 Start, ke gužva…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.05.30. Osmijeh je još postojan
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.06 Prvi zamor – “Mirza, deder lakše, samo da poslikam!”
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.06.30 Jedna putna, zapesmo u gužvi
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.07 Jurišićeva, prvo izbjegavanje tračnica
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.08 Martićeva, već prestižemo sebi ravne
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.10 Bauerova, na uglu s Vlaškom prvi put bi htio doma jer teško dišem
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.11 Maksimirska, što brže trčimo, to je više dječurlije ispred nas. E sad, ili su oni varali, ili smo mi kasno krenuli sa starta, a krenuli smo kasno sa starta, ali mislio sam da ćemo biti među trkačima, a ne vrtićem.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.15 Moj omiljeni PR je išao provjeriti profil najljepših nogara na stazi
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.18 Okretište prije MIOC-a, lakše se diše, mislio sam da neću moć ni ovo…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.32 Za nazad su mi se zamaglile i cvike i mozak, i objektiv pa eto slike s cilja. Mirza mi pobjego u finišu
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

10.45 Veseli bubnjari udaraju, a mi se smrzavamo ko majmuni zbog loše organizacije – kod Mekgovnaldsa sam bio u 10.32, kroz cilj prošo u 10.47
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sad bi opet…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Enivej, pet kilometara istrčato, kondicija načeta, dobri ljudi upoznati…

Mislim da sam sfušo školu za ovu sezonu, ali sljedeće s ovog istog mjesta šaljem snikku polumaratona, ne zvao se ja Tarik!

Ajd pivili!

The untouchable – 120 sekundi nakon seksa!

Dvije minute nakon seksa…

Pretpostavimo da se danas najviše seksova odigrava u pozi da je muško gore a žena dolje.

I sad zamislimo da tijekom jednog od njih muškarcu spermići neumitno zakucaju na izlazna vrata.

Tada se njegov ritam ubrzava, oči kolutaju, a trbuščić napinje te slijedi ono što Latini zovu orgazam, a u prirodi uopće ne zgleda tako fino kao što zvuči.

Frajer će se par sekundi nakon impakta iscijeđen, zajapuren i polumrtav poput nasmrt pogođenog bivola netom tupo strovaliti na najbližu ravnu površinu. I tada mu trebaju dvije minute da dođe sebi.

E pa o te dvije minute danas pričam…

—————

Naime, za dolaženje do bilo kakvog vrhunca, složit ćete se, potreban je velik utrošak energije.

A većini je modernih muškaraca uz dizanje pivske krigle upravo to uglavnom i najveći napor dana.

I sada, dok tri udaha nakon svršenog čina potpuno ranjivi, znojavi i zadihani trzajno sopćemo u plahtu i želimo samo dvije minute najblaženijeg mira i tišine na svijetu – o tome, nažalost, možemo samo sanjati.

Zato jer naše djevojke imaju neke druge planove. Ne, nikada niti jedan beta-mužjak (alfa-mužjak nakon orgazma samo izgura ženku iz BMW-a, ili ode u drugu prostoriju zvati suprugu) neće shvatiti što ta ljepša bića tjera na prilaženje našim, ne baš seksualnim tjelesima par sekundi nakon orgazma, ali većina njih baš toga trena kao po nevidljivoj naredbi kreće s nekim aktivnostima.

A tih čudesnih aktivnosti u ponudi ima bezbroj.

Najčešće se nakon finiširanja žene samo prebace preko našeg znojnog torza i od naše odumrle kilave ruke uporno traže zagrljaj ili trljanje vlastite kože.

Neke se pak odmah žele intenzivno ljubiti što ima efekt puhanja u uključenu cijev turbo jakog usisavača. Jedna zanimljiva sekta kreće s mukotrpnim kovrčanjem naših prsnih dlačica, a posebno im je zanimljivo trljanje bradavica noktom ili guranje prstiju u pupak.

Naravno da im je i dežmekasta slinava glista penisom donedavno zvana sad odjednom napeta za istraživanje i beživotno prebacivanje s lijeve na desnu stranu.

A tu su još i ljubljenje uha, grickanje kratke mu rese, draškanje testisa, vađenje jastuka ili popluna (koji su za inat upravo ispod našeg tijela), traženje daljinskog od televizije, radija, klime, garaže, traženje dizanja od strane mužjaka zbog ručnika, maramica, mineralne ili buke iz druge sobe i naravno – razgovor.

Nebeski neprimjerena pitanja za mozak koji je trenutno u fazi “Iskrco sam, sada spavam”.

Kako si, jel ti bilo lijepo, jesam ti ja najbolja, želim dijete, jesi li pazio – ja nisam, u čemu je problem, kako ti se zove mama, i slično…

Ukratko, muškarci malo drugačije shvaćaju postkoitalnih 120 sekundi od žena.

U skromnom mozgu vašeg autora stvara se zaključak da žene smatraju da su u tim trenucima upravo one jači spol i da mogu barem za kratko imati kontrolu nad dlakavijim pripadnicima, a recimo – iste vrste.

Kao da nanjuše da smo podatni, meki i tupi poput pjesme Magazina i da ćemo na sve što kažu potvrdno promrmljati jer smo nesposobni i za kimanje glavom.

Pa nam ne daju mira i gotovo uvijek upropaste taj divan zen, valhalu i još jedan…

Zamislite samo koliko smo mi minuta života odvojili da bismo ugodili vama da bi došlo do seksa!

Kupovali odrezane mirišljive biljke za poklon, čekali vas dok kasnite, rezervirali stol u restoranu u koji sami ne bi ušli ni mrtvi, slušali kiselog konobara, naručili taksi, slušali Georgea Michaela Boltona, ljubili se obučeni, čekali da vi nešto sredite u kupaoni što traje 18 minuta a nikada nećemo saznati što ali pritom triput deerektiramo, nježno vodimo ljubav, dovedemo vas do vašeg orgazma i onda…

I onda – znojno trljanje i vlažan dojak na lopatici.

E pa nije fer.

The untouchable – 120 sekundi nakon seksa!

Pa zamislite da Usainu Boltu ili Blanki Vlašić sekundu nakon trke ili pobjedničkog skoka dođe netko i grli ga i mazi i gnjeca dvije minute – bilo bi mrtvih!

Kraj potražite na kiosku u novom Stilistu, i ne grintajte – to mi je kruh. Fala.

Ajd pivili!

Running fish & friends

Pred mjesec dana sam se smijo na fejsu Marekoviću što stalno posta di je i koliko trčo.

Onda me zvalo na Adidasovu školu trčanja pa sam dotrčo, vidio Simketa

i pedesetak tananih ljudi u formi, protrčo malo s njima, i skužio – fino, bokte.

Malo sam crko, dobro da je u blizini bila gorska služba spašavanja,

al sam se jutros digo ko prepelica!

Ne znam trčat, plivač sam, nerviralo me uvijek trčanje solo a u dvoje bi neko ili bio ili puno brži ili puno sporiji pa me to dodatno ubijalo.

Ali kako još nemam rame, a kile stišću, mijenjam plivanje i sve što se maše i diže, i tako me tijekom potrage jučer ugodno iznenadilo što u školi već od zagrijavanja

imaš čiku koji trči s tobom, i mjeri ritam, i daje savjete, i pazi, i nadgleda, i…

I ima super komada, skoro sam umro, al se osramotio nisam.

Kao kod pjevanja u zboru, i ovdje mi se sviđa što je oko mene grupa,

pa se lakše provuć, a i lakše te povuć.

Uglavnom, mislim da ću odsad češće trčat a manje surfat, vidimo se u nedjelju na maratonu, start je na Trgu u 10!

To me podsjetilo na mog komšiju Zokija, u zgradi odnedavno nazvanog The Running Man.

A kako ja ne trpim da nisam najveći frajer u ulazu, prizvao sam ga na razgovor:

————————–

Uz cijelu paletu svakakvih mi susjeda, jedan ipak mrvu odudara. On je Zoki, ima četri banke, u jednoj radi, i sprema se na maraton u New York. Sve bi to bilo ok da je Zoki neki iskusni trkač, ali njemu je puknulo pred – dvije godine. Pa ga upitah…

Zoki na balkonu sa svojim tenisicama…Pobogu Zoki, zgodan si, nisi debel, imaš Golfa koji nije ni jedinica ni dvojka i garažu… Čemu ovo dokazivanje?
Kakav uvod, čovječe, pored takvih prijatelja, neprijatelji ti ne trebaju! Daklem, trčanje je jedini sport kojim se čovjek može baviti do duboko u starost bez velike opasnosti od ozljeda. Kad još usput otkriješ sportove koji su povezani s trčanjem (trekking, triatlon…) plus nađeš još dosta istomišljenika, onda sreći nema kraja.

Kako je počelo s trčanjem?
Bilo mi je dosta zatvorenih prostora, bolova u donjem dijelu leđa od sjedenja u uredu, dugotrajnog (najčešće bezuspješnog) traženja partnera za košarku, nogomet i tenis, pa sam jednoga dana bez veze odlučio izaći na nasip. Trčanje uistinu jest kao droga, prvih par puta se natjeraš, a onda više ne možeš bez toga.

Kako si došao do New Yorka?
Do NY nažalost nisam došao po rezultatu, već preko lutrije. Tu mi je pomogla činjenica da postoje kvote po zemljama, te dosta skupa kotizacija koja je obeshrabrila mnoge, tako da sam baš zahvaljujući tome ove godine izvučen za sudjelovanje.

Kao Žak za XXXXXL faktor! Koji ti je ritam priprema?
Trebao bih trčati 5 dana u tjednu i pretrčati oko 250 km mjesečno 4 mjeseca prije natjecanja. E sad, podijeli to napola i dolazimo do onoga što uistinu pretrčim…

Dobro, ali živiš u strogom centru, radiš ko crnac… Gdje se da kvalitetno trčati i koje staze (duge, kratke) po Zagrebu i okolici.
Kad zagusti, trčim po ulicama kvarta, no puno je ljepše trčati po savskom nasipu, Jarunu, a pogotovo Sljemenu

U New Yorku se trči na asfaltu? Nije li to ubojito za noge?
Uz pravilnu obuću za trčanje, ortopedske uloške i pravilno zagrijavanje i istezanje, za zglobove i koljena nema zime!

Koji ti je režim ishrane, koji cuge? Tolko si smršavio da te više ne čujem na stubištu, ko duh si, bokte…
Nema masno (burek je passe), pohano, prženo i lisnato. Ostalo sve može. I to podijeljeno u pet obroka dnevno. Dnevno bih trebao unositi do 4.000 kalorija… Cugati jednostavno nemam kad 🙂

Koliko će te koštati taj gušt, jel tražiš sponzore ili je to čista ljubav?
Kotizacija za nastup: 300 dolara; Avio karta: 5.000 kuna; smještaj 350 dolara. I to sve bez sponzora. Ako to nije ljubav (ludost), ne znam što jest…

Smiješ li furati walkman, kako ubiješ u mislima tih par sati trčanja?
Sve češće i na dulje ture odlazim bez Mp3-ja. Uživam u zvukovima prirode….

Koji ti je do sada najveći uspjeh, gdje si sve i što trčao?
(Is)trčao sam nekoliko polumaratona, sprint triatlona, trek utrka, a najponosniji sam na 86 pretrčanih kilometara tijekom 12 satnog ultramaratona. Sljedeće godine pada stotka…

Ševe li trkači bolje i duže od nas običnih ljudi?
Naravno, pa zašto bih se inače toliko mučio!

Jesi li postao namćorast na sportskki neuredne kolege i ljude općenito?
Malo jesam, no pokušavam se kontrolirati :-). Bude mi žao kad ljudi, zanemaruju vlastito zdravlje…

Što ti najviše fali od onog prijašnjeg života?
To je vrlo lako: burek. Njega stvarno više ne jedem. Šmrc.

Koji rezultat bi te zadovoljio, osim da preživiš i doneseš neku pivicu da proslavimo?
Sve ispod 3:40 bilo bi izvrsno… A ako to ostvarim, ti dofuraš najnajnajmasniji mogući burek, a ja neko američko smeće od pive (ukoliko
preživi bacakanje po aerodromima), pa udri!

Koji bi savjet dao nama lijenim debelim uspuhanim zavidnim komšijama koji te s nervozom gledaju preko lijene balkonske pivice dok ti u dresu zamičeš za ugao?
Da mi se pridruže umjesto da me gledaju kako zamičem za ugao, pa poslije možemo zajedno na pivicu…

———————

Pa smo si počeli trčat, ne!

Zoki, svaka ti čast, ti si moj idol, sve informacije o Adidasovoj školi trčanja pitajte na mejlu adidas.skola.trcanja@gmail.com, a vi daljinski na nahtkaslić i malo u prirodu! Odma!!!

Kako se tipkalo kroz godine

Kako se tipkalo kroz godine

Prošla je ponoć.

Iz susjedne je sobe dopiralo iritantno kuckanje koje mi nije dalo spavati.

Na stranu to što sam u to doba, krajem sedamdesetih, a bilo mi je nekih pet godina, bio iritantno razmaženo derište, ali sam čuo i nezadovoljno glasanje susjeda s kata ispod “Dobro, dokle oni misle kuckat!?” pa se odlučio napraviti ozbiljan korak.

Sav slinav i naotekao, kako samo djeca mogu biti kad im se naprasno prekine prvi san, otvorio sam vrata svoje spavaće a zatim i djedove radne sobe i pogledao ga očima djeteta kojem su naprasno prekinuli prvi san.

Dakle, stisnutim, polukrmeljavim, još mi ni iz usta nije počelo smrduckat.

“Dobro dida, dokle?”

“A evo sinko, samo da dovršin misao!”

Rekao je moj najdraži dida Ivan i stvarno već za par minuta iščupao iz stroja dva papira i jedan indigo te još par puta zvoncnuo i čuknuo dok bi prastaru mašinu marke Olympia vratio u futrolu.

Vratio sam se u krevet zadovoljan obavljenim i narajcan viđenim, i već sutradan nažicao didu da me poduči igranju na toj čudnoj spravi s puno slova, brojaka i pazi sad – traci u dvije boje!

No, nisam se nešto pelcao jer sam bio nekoncentriran i više griješio nego stvarao, a onda je dida odselio na more, a mama kupila domaću mašinu marke UNIS jer se osamdesetih kod nas kupovalo samo jugoslavensko.

Bila je manja i kompaktnija, ali me počela nervirati kad je trebalo pisati na njoj jer sam, zanimljivo, bio i vrlo lijen mladić.

Za igranje na gumenoj igračci zvanoj Spectrum ZX 48 nisam pak bio nimalo lijen, dapače, na imbecilnim igricama poput Match Day, Match Point i Daley Thompson Decathlon sam gubio dane i noći, utirući pritom tipke za micanje i skakanje sve dublje i dublje u metalnu im matičnu omotnicu.

Pa sam jedared, nakon dva dana pimplanja i nemogućnosti sejvanja igrice, dubolo isfrustriran odvalio šakom u mučko đubre i probio i Spectrum i stol, a bogami i šaku.

Kako je to bilo prilično teško za objasniti roditeljima, a dobiti pritom novi kompjuter, na posuđivanje Komodorca od susjeda Nenada trebalo je pričekati koju godinicu.

Ali do tada su već postojali joystici, pa se njegove tipkovnice ni ne sjećam.

Prvi picek je u moje dvore ušao pompozno, preplaćeno i loše.

I umjesto da se počnem baviti programiranjem, ja sam se nastavio igrati.

Nervirao ma Doom jer je bilo deset tipki, pa sam odvaljivao na Pinball.

Ali i počeo ozbiljno pisati.

I tu kreću problemi.

Naime, u srednjoj smo imali neku daktilografiju jedno polugodište i još je teta pol toga bila bolesna pa sam došao do asdf.

G i H sam već miješao, da ne pričam o ostatku palete.

Tako da je pojava mobitela i korištenje palca desne ruke za ama baš sve djelovalo kao divna novost.

Ali, i tu je bilo svega…

Sony Ericson mi je prvi došao u ručetine i ubrzo izlizah onaj blijedi lakić što je označavao slova.

Kod njega me bolno iritiralo što se trebalo čekat po tri sekunde između dva slova na istoj tipki (da, ja pišem a ne zovem, em škrt, em mi ovo bolje ide!), ali je nakon godine dana otpala i antena pa sam morao u nove vode.

Samsunga su mi 2002. ukrali, a novog sam izgubio isti mjesec na koncertu Iron Maidena u Gorici, što nije ništa u usporedbi što sam skoro poginuo kad je na mene gurnut zalego debeli makedonski metalac netom nakon što me i srušio…

Ne, nisam mu uzeo broj, bokte, Badovinac je za njega bio ko Ivana Kindl prema Žaku…

Nastavak i kraj na http://www.usporedi.hr/aktualne-teme/kako-se-tipkalo-kroz-godine