Sudba zvana fudba(l)

Sudba zvana fudba(l)

Utjecaj nogometa na život vječitog klinca u dobi od 5, 15, 25 i 35 godina
(kratka priča objavljena u magazinu 4-4-2 al ne do Beograda…)

Uploaded with ImageShack.us

Pet

“Ti mali, ti s ribicom, oćeš branit?”
“Hoću, al nemojte napucavat. Prvi sve kod naaas!”

Naravno da su se svi sedmogodišnjaci slatko nasmijali na moju bahatost za izvođenje kaznenog udarca, ali kad imate pet godina i najmlađi ste na terenu – ionako vas je briga za sve.
Bio sam užasno sretan što sam toga dana od bake dobio zlatni lančić s ribicom, kao i što su mi stariji dečki iz kvarta ukazali čast pozvavši me da igram s njima.
A najsretniji sam bio pak zbog toga što me ova ekipa nije nazivala simpatičnim nadimcima iz moje stalne škvadre, poput “Debeli”, “Pajco” i – najgore od svih “Sapun”.
Da, bijah žakolik, masnjikav i kilav i nizašto drugo u nogometu nisam bio sposoban osim da svojim tjelesom smetam na putu lopti od napadača prema stativama.
Ako ih je bilo, jer je najčešće okvir gola bio složen od ruksaka i, na opći užas naših majki koje su to morale prat – pokoje jakne.

Bješe rezultat nula nula kad sudija odsvira početak, dignula se prašina usred parkića i počela vjerojatno najkvalitetnija partija koju sam pružio u životu.
Kako je to puno ljepše opisao Predrag Raos u nepravedno zaboravljenoj knjizi 22. rujna, sve što je išlo prema golu sam skinuo.
Bacao se u noge, vadio iz kuteva, činio čuda.
Barem sam to tako doživljavao, ali smo stvarno bili dobili tekmu.
Prašina se slegla, na teren su izašli klinci koji su čekali da se tekma završi, a jedan rekao “Kaj je Sapun, sad igraš s velikima? Ajd na gol.”
Nešto je buknulo u meni “Ja nisam Sapun, ja sam Ribica. Na gol će stati samo Ribica!”
Uz malo durenja i pokoju grubu riječ, tako sam postao Ribica, pa kasnije Riba te konačno evoluirao u Ribafisha.
Sve zbog jednog ljetnog dana u prašnjavom parku na Medveščaku u kojem su koju godinu kasnije posadili 88 ruža za druga Tita koje traju do današnjeg dana.

Uploaded with ImageShack.us

Petnaest

“Sine, imaš li štogod za učiti prije škole?”, zaurlala je mama negdje oko deset ujutro dok je napuštala stan, a ja sam u svojoj sobi sjedeć uz naopako okrenutu knjigu čekao mir i tišinu te malo odmora prije odlaska u popodnevnu smjenu.
“Niš, kaj ima za jest?”
“Pohanci i pire su ti u roru, začini si salatu, pusaboook!” čulo se lupkanje maminih cipelica, a ja sam odskočio od stola i krenuo tražiti čarape i dres.
Lagao sam majci.
Ni prvi ni predzadnji put, naravno da sam uvijek najebo zbog toga, ali bio sam balavi predprištavi pubertetlija i bilo me briga za sve.
Iako je danas zli Nekić mogao pitat fiziku koja nikako nije bila moj predmet.

No, u podne se događalo nešto od životne važnosti – igrali smo finale u nogaču protiv “Akavaca”.
Mi, “Bekavci” nikad nismo bili bolji od trećeg mjesta, a sad smo razvalili “Cekavce” i živjeli za ovo.
Da ću igrati, saznao sam tek dan prije, jer Zlatko nije došao u školu zbog ospica, pa je mjesto smetala u vrhu napada – pripalo meni.
Bolji poznavatelji klupske scene osnovne škole Otokar Keršovani zlobno bi primijetili kako je u razredu bilo tek deset muških duša, od kojih su Hrvojeva i Romanova bile poetske, a Mariova sve samo ne sportska, pa sam bio jedini raspoloživi igrač. Jer, kako bi rekao General Vasilije Mitu, u nogometnom smislu – ja bio sam loš.
Nešto između Horsta Hrubescha i Pippa Inzaghija – u napadu čekao da se odbije neki krumpir i pokušavao pomoći u obrani, što je djelovalo tako loše da su me rađe tjerali u napad.
Sunčan dan, curice, vriska, dresovi u vidu majica sličnih boja, čak su i mreže stavili na golove!
Mreže, eeej… stvorio se i neki čiko koji je sudio sa zviždaljkom.
Stislo mi se govno od treme, i tad je sve krenulo…

“Akavci” napravili grešku što su najboljeg igrača stavili na gol. Jer smo na isti uputili samo tri udarca.
Ali onaj moj, koji je trebao ići u rašlje, pa se otkoturao ispod tog strašnog Klasa – je presudio tekmu.
1:0, Riba.
Prvaci škole, kakav trijumf!
Naravno da sam na predsatu pola sata kasnije dobio jedinicu iz fizike, ali sam bio heroj.
Sve do prvog roditeljskog…

Uploaded with ImageShack.us

Rat fileka

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Četiri kotla, po dva sa svake strane, blizu, a dovoljno udaljeni jedni od drugih da nitko ne prepisuje…

Školsko igralište, beton, koševi (u Sloveniji koševi imaju obruče i mrežice, govna…) iza igrališta ergela s pripadajućim miomirisima.

Zahod je oko ergele.

Miris kapule je u zraku, svi loču, šank prepun i spor, sa zvučnika nažalost trešti hrvatski pop, i, kriste – marijači live…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sa lijeve strane stoje i kuhaju domaćini, Dobovski Vampirji.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

U desnom kutu, izazivači, Triperi iz Rijeke.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Na sučev znak počelo se s krčkanjem, pri čemu su Triperi mrvicu bili zakinuti jer su malo zapeli u prijevozu – litra Absinta je bila slaba ispričnica, pa su sad morali kuhati pod pritiskom, ali tko im kriv…

Mjesto radnje, seoce onkraj hrvatske granice, tek koju minutu vožnje po Deželi, Dobova, mjestašce u koje su Purgeri nekad hrlili zbog Adidasovog shopa, danas poznato tek po najvećoj crkvi u tom dijelu Slovenije.

Triperi,
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

ponos riječke gastro-scene, od početka 2004. godine kroz svoju udrugu šire ime filekovo diljem lijepe naše, a ovo im je bilo prvo gostovanje u EU.

S tribina su navijali drugi hrvatski filekaši iz Purger Fileka,

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

dok južna frakcija D.O.T.O.K. (Društvo obožavatelja tripica općine Konavle), ipak priprema u miru svoga kraja nova iznenađenja za jesen i zimu.

Riječke su kotlove kuhali Tomica i Nikica, a Dobovske Ivo in Jaka.

Ivini su fileki bili meki i raskuhani,
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

ali je saft na bazi vrhnja bio gust i mehak i sjajno mazio nepce sve dok ga za dlačicu nije nadmašio Jakin,

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

koji je isto bio mrvu gnjecav, ali je toć bio za prste polizat i ne prat ih do sutra…

Riječki su kandidati skuhali jedne tripe na juhu, bez ičega gustog u njima, dok su druge bile preslane i vukle na konžervu iako je tajming aldentoze bio savršen.

Dakle, Slovenija wins ovaj put, prekleti hudiči, svaka vam čast…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Enivej, škvadra se veselila, mljackala, gušila se u toplim delicijama i strusila kamion Uniona – uspjeh definitivan!

Kruno Šuto, predsjednik Vampirja iz Dobove je naglasio kako je presretan što druženje na bazi tripa kreće velikim koracima prema naprijed, a uskoro se očekuje i gostovanje Vampirja u Veroni gdje će zatražiti primanje u europsku filekašku udrugu. I najavio novo druženje u baru Bubka

Uploaded with ImageShack.us

u Dečnem selu onkraj Brežica.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Jerko Crnković iz Rijeke predložio je osnivanje Lige Alpe Adria kuhanja tripica, koja bi se uz Rijeku i Dobovu proširila i na Ljubljanu, Maribor i Zagreb.

“Riječka Liga Tripera inače djeluje djeluje cijelo vrijeme od 2004g.

Sljedeće je natjecanje krajem desetog mjeseca, a pozive za kuhanje imamo sa svih strana, ali stvarno nemamo toliko vremena iako nam je jako stalo da promoviramo naše specijalitete i dobru volju po cijelom svijetu.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

U budućnosti se nadamo susretu sa Društvom prijatelja pive iz Zagreba, jedno fino poludnevno druženje s dobrom cugom i hranom, ne vašari, trgovi, šatori ni cirkusi, koji su nažalost opet u modi.”

Rekao je Jere i polako odjezdio skupljajući vesele Tripere po poljima i noseći darove braće Vampirja u mini-bus.

Eto, jedno lijepo popodne puno pive i ždere, teško shvatljivo snobovima i ljudima bez mašte, a malom čovjeku divna baterija za uživanje do sljedećeg sastanka.

Vidimo se uskoro, vaš TripaFish!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Radujte se Radleri… (part 1)

Ne znam zašto, ali kako mi je uz pivu limunada najdraže piće, moram priznati da mi se ideja radlera jako sviđa.

Ne, neću miješati kruške i jabuke, i dalje ću uživati i u dobrim pivama i u dobrim švepsovima, ali bogami i u radlerima.

Pa od sada, uz već dobrano istestirane zagrebačke ćevape – gatam iz radlera, pratim svakog koji se pojavi na domaćem tržištu, sam i u društvu i baš mi je fino, lalalala!

Slijedi prvi dio sage…

Radujte se Radleri…(part 1)

“Ako je kokain droga, ja sam narkoman, rekao je onomad veliki napadač Claudio Cannigia.
Ako je radler pivo, onda se ni meni ne piše najbolje…”
RF

Negdje na sporednoj cesti na putu za Salzburg u slatkom sam mini-seocetu stajao ispred dućana i na rub klupice otvorio pivu dućanku.

Pogledao sam namrgođenu bakicu istim takvim pogledom i šusnuo dva deci pivkana u osušeno grlo.

Bila je devedeset i treća i putovali smo na koncert boga Neila Younga, imao sam sakupljenih 1200 različitih pivskih etiketa, a ova mi se u dućanu učinila baš zgodnom.

Od ljubavi nismo siti, lijepo li je pivo piti, pomislih, pogledah u pravcu zelenih Alpa i potegnuh muški.

Kad sam odmaknuo bocu od gupca, centar za okus mi je poslao alarmantni signal – konju, ovo nije pivo, jesi li pročitao upute na stražnjoj strani!?

Ni traga hmelju, ječmu, gorčini, ničemu očekivanom, samo neki plahi kilavi zadah pivice sa drugog šanka i osjećaj kao da sam žvalio osvježivač prostora arome limuna.

Suznih očiju što potroših predzadnji šiling, zakleo da više nikada neću popiti radler…

No, kao što sam i 1977. rekao da nikada neću probati špek fileke, i 1982. da je ljubljenje totalno bljak, sa godinama i pripadajućom im mudrošću, jako me iznenadio ovogodišnji atak radlera i frendova na hrvatsko tržište.

Probalo je pred desetak godina Osječko s groznim Bikerom, probao i Union bez većeg uspjeha, ali sad odjednom – svi piju samo te švepsiće!

Dakle, bilo ih je i prije, ali se nisu pelcali.

Zašto, pobogu? I tako sam im eto, ipak odlučio pružiti još jednu šansu.

Kao ponosni član te glasnogovornik Hrvatskog Društva Prijatelja Piva (DPP), odlučio sam podijeliti svoja razmišljanja o ovom pivskom segmentu s pravim znalcima.

I naišao na stijenu.

Naime, pivopije radlere i voćne mikseve ne prihvaćaju u svoje naručje.

Kruške i jabuke ne treba miješati, kažu, i od toga ne odstupaju.

Sjeo sam na pravog češkog Barona s Nevenom Pufnikom, predsjednikom DPP-a i vlasnikom najvećeg beershopa u regiji što kao znalac i profesionalac konkretno misli o nevjerojatnom boomu miksa piva i voćnih sokova.

“Negdje s početkom proljeća zapljusnuo nas je val tih pića koja potječu iz Njemačke i poznata su pod imenom Radler.

Objašnjenje je vrlo prozaično.

Naime, 1.1.2010. godine stupio je na snagu novi Zakon o trošarinama, prema kojem se porez na pivo, koji se prije plaćao po hektolitru, sada plaća po volumnom udjelu alkohola u pivu.

Prema tome, manje alkohola – manje trošarina. Još prošle godine moglo se primjetiti kako su neke pivovare svoja piva koja su prije na etiketi nosila oznaku 5,4% ili 5,1%, najednom “oslabjela”!

Nastavak je bio logičan. Plasirati na tržište nešto što bi i dalje mogli zvati pivom, a da nije bezalkoholno, i da se pritom nešto i zaradi!

Tako smo dobili razvodnjeno pivo, s udjelom alkohola od 2 do 2,5% s dodatkom raznih limunada.

Cijene tih napitaka su u principu iste kao i normalnog piva, ako nisu čak i skuplje, pa je razumljivo da pivovare s time rade sjajan posao jer plaćaju manje trošarine na pivo.

Malo agresivniji marketing u stilu “kako je to prava stvar” i eto, stvar je krenula.

A zašto su ljudi koji inače piju pivo počeli piti razvodnjeno pivo to je već malo drugačija priča.

No i oni su tu našli svoj interes.

Ako je u kafiću prosječna cijena nekog soka ili gaziranog pića tipa kole između 12 i 15 kn a dobijete 2 ili 2,5 dcl, a za istu cijenu dobijete 0,5 litre piva sa sokom – logično je naručiti pivo!

A dobijete praktički tri stvari. Količinu za utažiti žeđ, malo alkohola i malo šećera.

Time se na neki način pridobio i novi sloj potrošača kojima je obično pivo bilo pregorko, pa im ove kombinacije puno bolje pašu jer praktički anuliraju okus piva! Prema tome i potrošači su zadovoljni. Po meni je to formula uspjeha – obje strane zadovoljne!”

Dobro, a kako vi kao okorjeli pivoljubac gledate na to?

“A što reći.

Kao tradicionalist, volim pivo kao pivo.

Svi mogući dodaci u pivu mi smetaju. I premda sam kušao razna piva kojima se dodaje sve i svašta, ja ipak nekako najviše volim kad pivo ima onaj svoj okus dobiven od slada, hmelja, dobre vode i pivskog kvasca.

A ako mi se pije limunada, radije ću iscijediti živi limun i uživati u njemu.

No, s druge strane, ako će povećana potražnja za ovim mješavinama dovesti do toga da će pasti potrošnja ostalih osvježavajućih pića tipa kole i slično, koje su sve samo ne prirodne, onda mi se taj boom čini simpatičan.

Jer ako vjerujemo proizvođačima da je u osnovi ipak prirodno proizvedeno pivo i kontrolirano dodane arome, mislim da je puno pametnije piti to nego neka raznorazna ofarbana pića koja ne čine dobro našoj jetri!

Opasnost leži u tome, da netko kroz ove propagandne na mala vrata ne otvori priču da je ovakvo pivo podobno i za djecu jer se radi o soku.

Ne, to je još uvijek alkoholno piće i s time treba biti jako oprezan, koliko god malen bio udio alkohola.”

Pozdravljam se s Pufom i prepuštam testiranju s DPP-ovcima, no nisam zadovoljan rezultatima.

Ne ide.

Kao da s političarem i kurvom pričaš o poštenju…

Treba mi mišljenje ljudi koji će biti neutralniji, pa sam svježe recencije i nove vidike potražio u društvu svojih internetskih kolega, poznatih hrvatskih vinskih i gastro blogera.

U veseloj atmosferi jedne zagorske kleti, isprobali smo valjda sve voćno-pivske mikseve koji se nude na domaćem tržištu.

Tako su između dva Geržinića (doslovno i preneseno – em smo pili vrhunske crnjake ove svjetski poznate istarske vinske braće prije i poslije testiranja, em su i oni glavama i bradama s nama komentirali radlere) pivske mješavine pijuckali slavna gastroblogerica sa sajta tasteofcroatia.com – gurwoman.blog.hr kao i Ivan Hoe (enogastrobrutal.com), Gastro Lada (gastro.hr/g443.aspx), Zoki i Barba (vinskaprica.com) te uljarica Biba sa sibiba.com.

Počinjemo s najjačim igračem u regiji, Ožujsko Limun iz Zagrebačke pivovare.

1. Ožujsko Limun
(Hrvatska)
2% alkohola
4,5% voćnog udjela
60% osvježavajuće piće


Uploaded with ImageShack.us

Odmah je uočljiva mutna žuta boja što ga odmah odvaja od njemačkih radlera koji su naime – bistri.

Osjeća se malo kemikast miris, a tada slijedi fini početak koji vuče na djetinjstvo i sirup Dona, pogotovo onu ekipu koja ga je zaleđivala u nedostatku love za sladoled, dakle – mene.

Osjećaju se natruhe bazge i grejpa, te jak citrusni miris.

Opća je primjedba da se ne osjeti pivo, no da je stvarno osvježavajuće.

Ukratko, fini ljetni lepršavko, miljama daleko od originala, što mu nikako nije minus.

Kako sam (se) navlačio na porniće

Bila je osamdeset i treća. Boris iz sedmog ce, susjed iz zgrade preko ceste, pozvao me da nakon škole dođem kod njega pogledat na videu E.T.-ja. Kako mi tada još nismo imali video, jako sam sretan to iskokodakao mami, a ona mi dala kutiju napolitanki da odnesem za grickat uz film.

Kao štreberasti bucmasti trinaestogodišnjak iskreno sam se veselio i videu i filmu koji još nije bio ni blizu dolasku u kina, pa sam ushićeno uletio u Borisov boravak. Ali umjesto ružnog vanzemaljca, u prvom planu na ekranu je bilo nešto veličine njegovog prsta. Samo dosta deblje. Vlasništvo nekog brkatog stričeka. A tu su bile i neke gole tete koje su se ljuljale i kupale kao od majke rođene. Na kauču su staklenih očiju već sjedila druga dva cekavca, a Boris se kulerski, kako samo djeca kad im starci odu na more mogu biti, zavalio u svoju fotelju i frajerski rekao: “Samo nemoj neš’ zaflekat…”

Iako sam bio malo razočaran, nisam htio ispast papak, pa sam sjeo i pogledao do kraja. Bio je to moj prvi pornić, i ne, ne pitajte me kako sam E.T.-ja kasnije prepričao mami…

Pred kraj srednje u našu je kuću konačno ušao i video. O sretnog li dana, o divnih li vremena, o tempora, o Dolores… Snimale su se Mućke, Pajtonovci, britanske serije, koncerti, posuđivalo u videotekama po abecednom redu. A onda sam jednom skužio i odaju s filmovima koji nisu bili za maloljetnike. Ideš! Svoju sam nevinost tada strpljivo čuvao za jedan dan u bližoj budućnosti, ali kad sam pobijedivši stid konačno nekako uspio posuditi svoju prvu pornjavu (uz još pet westerna za skretanje pažnje teti za pultom) – teta Pandora je širom otvorila vrata svoje kutijetine.

Da, navukao sam se. Sva je sreća što nam je video stajao usred dnevnog boravka i da su mi starci bili nonstop kod kuće jer bi od količine pogledanih glupih filmića inače završio u umobolnici. Ovako se to skrivanje pretvorilo u adrenalinsko veselje jednom ili dvaput tjedno u rijetkim trenucima kad nikog od staraca nije bilo doma, ili bih lagao da gledam noćni prijenos nekog boksa ili košarke.

Do dvadeset i pete sam se konačno uspio poševiti (triput!), ali i nastavio gleduckati zabranjeno voće. Dugo sam pritom odbijao shvatiti da porniće snimaju uglavnom režiseri bez mašte i ljubavi, koji ne znaju ili ne vole to raditi, pa bi mi od prosječnih 90, bilo zabavno tek nekih pet do deset minuta. Žene kojima se ne da, frajeri koji su divlji, lažno preforsirano stenjanje, tupi kutovi snimanja, preseravanje, nasilnost, uništavanje interijera raznim uljima, šamaranje guze (probah jednom i zaradih ojači mai-geri u pleksus), sve na isti kalup…

Ukratko, shvatio sam da postoji malo dobrih pornića i da se jako lako ohladiti od njih ako naletite na par loših zaredom. Ali sam i dalje polako i uporno tražio svoj «The pornić» i «The Ženu Koja Će To Tako Radit U Prirodi», uvjeren pritom da mogu pronaći neki novi recept za intimno uveseljavanje ženskog roda. Jer je to bilo puno lakše nego eksperimentirati sa živom osobom, a i ti bi pokusi često završavali fijaskom.

Jedne sam kasne noći na omiljenom švedskom kasnonoćnom kablovinju, prije nego što je ovaj promijenio predznak iz hard u softcore, TV 1000 – upoznao nju. Jennu Jameson. Sitnu silikonsku američku plavušicu preslatkog lišca koja je u svim svojim scenama glumila tako divno pa je to izgledalo kao da stvarno uživa. Bilo je nešto suludo perverzno, napalm-napaljivo zločesto i sretno u njenoj pojavi. Bio je dovoljan samo pogled u te pohotne oči i…

Uploaded with ImageShack.us

Naravno da sam sve svoje djevojke u tim godinama nakon određenog trajanja veze upoznavao s Jenninom tehnikom i pokušavao im objasniti kako bi bilo divno kad bi i one imale taj sjaj u očima i veselje dok ulazimo u seksualni klinč. Ali, niti sam ja režiser, niti se u toj dobi ikoga može odgajati, pa sam odustao, no i dalje tu i tamo bacio look na koji filmić, čisto da pratim što se događa u tom svijetu. U međuvremenu je i Jenna okačila sise o klin, izvadila silikone i uplovila u mirnu bračnu luku. Bez adekvatne nasljednice…

Kada sam prešao tridesetu, shvatio sam da moje cure žele seks svaki peti puta kada ga želim i ja. Uglavnom, čim bih se zaljubio i one to skužile, odmah bi mi ga uskratile jer su vidjele da ja to obožavam, pa je bolje da me drže na lancu nego da se taj žar prenaglo istroši. Ne, ne znam ni sam gdje sam ih nalazio. Vrijeme u womenopauzi sam krpao – pornografijom. Pornjave danas ima k’o ambrozije, gdje god se okreneš neki sajt s najnovijim filmićima, onlajn, inlajn, outlajn, slike, foršpani, ma čuda živa.

Kad bih jutrom na poslu otvorio mail, i dobio neki seksi powerpoint u inbox, odmah bih ga proslijedio na desetak adresa frendova, ono, da si uljepšamo jutro. I nakon stotine takvih jutara, javi mi se jedan – “Prestanite mi slat mejlove s lezbama, koga normalnog to može napalit?”. U tom sam trenutku shvatio da muškarci nikako nisu jednostanični organizmi, nego da pri gledanju pornografije svakog pali nešto drugo. I da nije pristojno zadirati u ičiju intimu niti ikome išta nametati. Pa sam malo razmislio o svemu. I pobrojao sav dokazni materijal koji mi se u stanu gomila zadnjih dvadesetak godina.

Pri vrhu police s knjigama, tamo iza Pomorske enciklopedije, gdje ne doseže dječja ruka, imam dvadesetak DVD-ova starih pornića. Na kablovskoj posjedujem postaju Hustler TV, na kompjuteru je shortcut za moj omiljeni porno sajt odmah kraj linka kućnog bankarstva. Ono, double penetration. Svugdje nešto. Još kad bih maknuo ormare… Čak sam svojevremeno i kolumnu imao, sjajnog naziva «Iz prve ruke»! Uglavnom, kad bih zbrojio svo vrijeme koje sam proveo buljeći u ekran uz njavu, mogao sam finu knjigu napisat, ili bar naučiti svirati klavir kao Bill Murray u onom beskrajno divnom filmu.

Nastavak i kraj u novom broju magazina Stilist…