Noć kada sam načas oslijepio, iliti blind night…

Zadnji prilog teoriji crnih ovaca, iliti kako je zanimljivo biti drukčiji od drugih!

Ponoć.
Idem ćorit, osjećam kak mi suzi desno oko.
Ignoriram, krmim.
Ponoć i pol, budim se iz prvog sna užasnut jer su mi oči naotekle, peku i zatvorene su ko dagnje.
Usran od boli i straha pipajuć dolazim do ogledala, rastvaram šakama lijevo oko i skužim da mogu vidit nešto na sekundu, ali da slijedi pet suza i užasna bol.

Pipkam do kuhinje i stavljam kuhat vodu za kamilicu.
Kad to radite zatvorenih očiju velika je vjerojatnost da ćete se zasrat, opeć i zalit, pa se i jesam.
Već lagano u panici kopam po ladici s lijekovima i po obrisu uzimam claritine – klasični sam proljetni alergičar, dakle možda je to u igri, trebalo bi pomoć.
Otvaram kutiju od čaja i pokušavam ubacit dvije vrećice u džezvu za kavu.
Teže od alke, vjerujte…

Tražim vatu po kupaonici i močim u kamilicu.
Stavljam vatu na oči.
Zaboravljam faktor peče, pa urlam ko indijanac i mašem vaticama, vjerojatno zanimljiv prizor da me imo ko vidit.
Inače, i dalje stenjem od bolova, jer ovo bridi i dere a i glava počinje tuckat iz primozga.
Liježem i nadam se poboljšanju od claritine i kamilice.
Ali jok.

Curne mi kap s oka u usta.
Probam, kiselo, ni k od kamilice.
Krv, gnoj, koji penis!?
Polako se sjurim u kupaonicu, nategnem kapak, a sve oko očiju krvavo crveno.
Gotovo je, umirem!
A onda skužim po okusu da sam stavio čaj od šipka.
Kreten.
Ja bi mamu, ne bi više bio crna ovca.
Ali želim jednom sve riješit sam!

Bol ne popušta, pa odlučujem zvat hitnu.
Ali na svom senzibilnom tači mobu ne vidim brojčanik, pa idem negdje u treću sobu po prastaro analogno govno sa šesnaest gumbića viška
Pipkam na blef..
Ko da slažem rubikovu kocku, pokušavam na opip i ovlaš.
Uspijevam od treće.
Teta hitna kad joj objasnim kaj je, kaže da dođem u Heinzelovu 88.
Ja kažem da sam slijep, da nemrem, ona se iskopča.

Idem zvat taksi, al kako mi se gade taksisti – ne znam broj.
Zovem informacije jedva napipavši 981.
Ali tamo mi teta stroj kaže da informacije imaju novi broj.
Pipam li pipam i nakon pet pokušaja dobijem tetu koja mi daje broj Cameo taksija.
Zovem Cameo.
Tereći put se konačno jave, ali nemaju slobodnih kola 20-30 minuta.
Zovem informacije, tražim broj starog taksija.
Zovem stari, lopovski taksi.
Taksi dolazi odma.

Pipam po haustoru, idem uza zid, polako na sluh prelazim cestu.
Iz mene suze liju ko iz Rozge nakon Porina.
Taksist uljudan i pristojan, brzo doveze do Hajnclove, 40 kuna.
Dajem 200, nadam se da vraća točno, ne vidim, spremam papiriće, dva pristojna tehničara me uvode u hitnu.
Ispituju me.
Kažem da mi je odjednom postalo loše, al da nisam ništa krivo radio.
Oni pitaju jesam li koristio suzavac ili vario.
Odmahujem glavom i sjetim se da sam bio u prostoriji u kojoj sam vidio onaj Glade raspršivač mirisa i da me isti nekako iritirao.
Oni zapisuju i kažu da u Hajnclovoj nemaju očnu hitnu, nego da je to na Rebru, i da koji me kreten tamo poslo.
Ja jadan kažem da me njihova teta s telefona poslala tu, a oni da će sad zvat kola da me prebace.
Čamim poluležeć na zubarskom stolcu ko Dragan Nikolić u onom filmu s Amerikankom, taj prokleto dugi jedan sat, dok čekam najavljena kola hitne pomoći, a kulturno i pristojno osoblje mi ne radi ništa, osim što mi mjeri – tlak.
145/95.
Čemu?
“Sigurno niste varili?” pitali su me još dvaput, a onda je konačno došao kombi.

Čekam 15 minuta da kombinac sredi papirologiju.
Krećemo.
Sam sam straga ko kužni cvrčak.
Vraćam se u mislima u JNA kad smo preko Vranja vozili hranu u manjerkama i tepsijama, a trešnja u zadnjem dijelu je bila ubojita.
Jemput sam u grdom zavoju i u ćufte sjeo, al niko nije osjetio…
Zamišljam kako je teško biti slijep i čime sam to zaslužio.
Iskreno, bio sam u k…
Osjećao sam se kao Aldo Moro bez šala na očima, sam ko prst u stražnjem dijelu vozila, mogli su me odvest gdje su htjeli.

Konačno, Rebro.
Valjda Rebro, stali smo, ne vidim niš i dalje, bol užasna.
Vozač me vadi, predstavlja sestri, sestra kaže da me odvede do sobe gdje je dežurni okulist.
Kosovo polje 2, polako vučem noge.
Posjelo me na neku vrpoljavu stoličicu.
Vozač odlazi.
Tišina i grozna bol.
Tikva ko vodenjak od lubenice….

Držim rukama glavu, suze i nos cure fontanski.
Petnaest minuta ni psa.
Zašto se trudim biti drugačiji od drugih, zašto nisam poveo nekog sa sobom da me tješi?
Ali proći će, to je samo bol…

Konačno, koraci i nadrkan glas: “Šta je bilo?”
“Dobra večer, odjednom me oko ponoći počelo peć i suzit, mislim da je…”
“Brže, jeste li varili?”
“Nisam, nikad ne…”
“Naslonite se! Brže!”

E sad, kako ne vidim gdje sam, ne znam ni di bi se trebao naslonit, pa pipam zid iza sebe.
Frajer se prodere “Ne tu, ovdje!”
Puno mi to znači kad ne vidim apsolutno ništa, pa silom otvaram desno oko i kroz maglu vidim desno od sebe onu spravu di se stavi brada.
Pipajuć dolazim do tamo i gurkam polako glavu u metal.
“Brže, brže, dajte…”
Frajer mi grubo gura tintaru u to i kaže da gledam gore.
Ja gledam gore, ali kapak, kao i prethodna tri sata stoji cementno zatvoren.
Doktor mi silom i uz uzvik gunđanja silom bolno zabija prst u oko i nateže kapak.
Da, bolilo je duplo.

Nešto gunđa, otvara, krcka i nateže mi oko prema gore, stavlja neke kapi i mast u oba oka, gunđajući “I vi ste zbog ovog zvali hitnu!?”
Da sam ga vidio, mislim da bi ga tog trena ubio.
Ali ga nisam vidio…

Čujem da sjeda za komp i nešto piše i pokušam saznat što mi je.
“Oprostite, možete li mi reći o čemu se radi, ovo mi se nikad nije dogodilo, i kad će proći jer i dalje ništa ne vidim.”
Tri minute pakleno duge, tihe pauze u kojoj se čuje samo lupkanje po tastaturi.
“Oprostite, molim vas, jesam li ja nešto skrivio, stvarno mi nije dobro…”
“Kapajte si oči, doviđenja.”
Baaam, jako lupanje vratima.

OK, naivan sam po prirodi, sigurno je skrivena kamera.
Ipak sam ja crna ovca, ja ništa ne radim kao drugi!
Sad će iz vatre iskočiti domaći i reć, tadaaaam, “for hiz a đoli gud feeela…”
Ali niko ne iskače.
Par minuta sjedim ko idiot, i krenem polako rukama tražit izlaz.
Odvalim nogom stol i napipam neke papire i iskaznicu.
Svoju, pokazat će se sutra kad sam progledao.

Izađem van i minutu bauljam dok ne naiđoh na neku sestru.
“Jel vam dobro, da naručim taksi?”
“Nije mi dobro, dajte, molim vas.”
Žena naručuje Cameo taksi, zaključujem, jer ga nema 45 minuta.
E moj kameo, vjetar te zameo.
Sjedim u čekaonici, sve boli, ne vidim ništa, tek maglovite obrise kad se usudim otvorit oko.

Dolazi taksi, pristojan, kulturan, naplati 23,5 kuna, dao sam mu valjda 30.
Ubio par pejnkilera i zaspao jedva iza pol šest.
Probudio se s 30-postotnim vidom, šefica me mam sterala doma kad me vidla krvavocrvenog i nabreklog s facom treštenog Paje Vujisića…
A danas je već sve ok.

Sad kad je odmaklo, i dalje ne znam koji je penis bio tom tipusu koji se predstavlja kao doktor, koja misao njega vodi i na šta se zaklinjao onom Hipokratu, ali osjećao sam se poput govna u fritezi.
Ono, danas vidim i to je ogromna, nemjerljiva stvar, ali malo ljudskosti, kulture, ičega?
Kužim da je potplaćen kao i svaki doktor u ovom šugolandu, ali kaj sam mu se ja zameril!?

Na fizikalnoj sam ovih dana silom prilika upoznao divnih, pristojnih doktora, fizioterapeuta i osoblja, ali ovo, ovo ću stvarno pripisati ružnom snu.
Da sam ga bar vidio pa da popričamo koju…

Jučer pročitam na papiru da mi je lik napisao: “Ušpricao si Glade spray u oči”.
I “alergijski konjuktivitis”.
Eto, i to da imam u CV-ju.

Loša noć…
Nakon koje sviće divan dan!
Svi večeras i sutra na Pivkana, loče se 45 Čeških bisera, nemo da neko nije došo!
Aj pivili, ljubi vas vaša crna ovca!

Curling u srcu

Čučo je običan, miran čovjek sa svojim klasičnim hobijima.
Ali on je i peterostruki prvak Hrvatske u Curlingu, da, onom Olimpijskom, laicima smiješnom sportu zbog kojeg ću ja jednog dana na Olinpijadu.
Ali tek kad umlatim gore navedenog koji uvijek najbolje partije pruža baš protiv mojih Čunjaša, ali ga ne mogu mrziti jer puno više trenira i živi taj sport od mene, a i zato jer je – ljudina.
I Čučo i ja i uglavnog svi hrvatski curlaši smo – crne ovce. I ponosni zbog toga.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Čučo, stara kućo, prijatelju preko godine, ljuti protivniče tijekom prvenstva Hrvatske, reci nam nešto o sebi.

A niš, imam 37 godina, živim u gradu Dugom Selu, radim u Srednjoj školi Dugo Selo kao tajnik, u slobodno vreme igram curling, playstation, slikam za Playboy, pohodim koncerte, volim jest…

Dobro, nećemo u detalje, reci ti meni tkud ljubav prema curlingu, sportu zbog kojeg i tebe i mene smatraju crnim ovcama?

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

E sad, otkud ljubav? Hm, ne znam kaj da ti velim, sam’ me zelo, odjednom, a ostalo je povijest…

Kako su izgledali prvi počeci curlinga u Hrvata?

Uuu, davno to bijaše, mislim da je to bilo 2004., kad su nam stigli prvi stoneovi i kad smo ih sastavljli kod Hrvoja u garaži punoj vijenaca i cvijeća… Skoro pa k’o grupa TNT…

Kako je prošao prvi međunarodni turnir?

Zanimljivo, ali naš prvi turnir je bio u Hamburgu 2004, ni manje ni više nego otvoreno prvenstvo Njemačke. Koliko se sjećam, u četiri tekme smo uspjeli osvojiti čak jedan end! Naš prvi osvojeni pehar je bil na tom turniru, no za kaj smo ga točno dobili – nisam siguran… Valjda smo im bili simpatični. Ljudi vole crne ovce – kad su čuli da nemamo led ni trenera i da sami pilimo opremu od pleksiglasa – ostali su paf!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Podsjeća me na otvoreno prvenstvo Češke, kad smo dobili teglice s pekmezom za 32. mjesto. Loš pekmez, nekako medast… Nego, jel te žene drugačije gledaju kad kažeš da si peterostruki prvak reprezentativac Hrvatske?

Da, naravno……

Dobro, oprosti, što ti danas znači curling?

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Napor, živciranje, natezanje sa Ogijem…

Hoće to s Ogijem, ume da iživcira protivnike. Nego, kad ćemo na Olimpijadu?

Čim napravimo dvoranu… I Trulsenu damo državljanstvo RH.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ma samo trebamo Bandija naučit taktici, klizat već zna, i to je to! Pojasni to za Trulsena čitateljima bloga, pliiiiz…

Pal Trulsen je legenda curling sporta, Norvežanin, osvajač zlatne olimpijske medalje 2002, svjetski pravk, europski… Ma, uglavnom, čudo od igrača. Takav nam treba!

Kad će prva dvorana u Hrvatskoj?

Pa nadamo se vrlo uskoro, i to u Slavonskom Brodu.

Kako se spremate za EP u Rusiji?

Pa, za početak nabavil sam si biciklističku kartu zagrebačke županije, sad pak moram nabavit bicikl (ako ko od tvojih čitatelja ima kaj na lageru, nek me kontaktira). To je to kaj se tiče fizičkih priprema, a taktiku odrađujemo uoči same utakmice, jer za svakog protivnika imamo drugu formaciju…

Što možemo očekivati od Hrvatske repke?

Prioritet je ostanak u B skupini iliti unutar prvih 26 u europi (A skupina broji 10, B skupina 16 reprezentacija, dok je u C skupini 10 najslabijih)

Poruka mladima?

Dojdite, probajte i ne bu vam žal!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

…….

Hvala Čučo, sretno na Europskom, popijte koju Baltiku i za nas, crne ovce kojima će se uskoro svirati himna! Pivijooo!

Rock is not dead

Sasvim benigni intervjuić s frendom koji me oduševljava godinama i uskoro izbacuje nove stvari

On je diplomirani dizajner, odgovoran, uredan, precizan, mozak mnogih novina koje ste zadnjih par godina listali i koje su vam dobro izgledale.
Ali kad se svjetla zgase i Igi dođe doma do Zaboka, skida košulju, zbedina klince i baca se u podrum.
A tamo, uz pokoji gemištec, stvara glazbu.
Ne popasto ljigavo huljićasto smeće ni kolonijaste -nca -nca jeze, nego čisti rock.
U serijalu o crnim ovcama, na redu je priča o Igoru i njegovoj garaži, u biti njegovom Goddardu – liku iz Pinballa…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
GRID GRDI

Kako je sve krenulo?

Sviram od malih nogu, krenuo sam u muzičku u drugom osnovne, prvi heavy metal band imao već u 4. razredu… Nastupi po gitarijadama diljem Zagorja – to je bil đir. Oduvijek su mi govorili “mali dobro pjeva”, pa sam svirao bas i pjevao u Kainu, čuo si za nas, bili smo prilično štovani u heavy krugovima. Onda nas je ubila JNA, kak smo bili ko braća Daltoni – jedan mlađi od drugog za po generaciju, razdvojile su nas skroz te tri godine…

Star si ko Dunav, daj nešto otkad je Rvacke!

A niš, skuliral sam se pa složil bend sa ekipom iz mladosti, uvijek sam smišljao neke fora pjesmuljke na tulumima koji su onda postajali hitovi među frendovima. Onda smo složili bend. Nismo znali baš svirati, ali imali smo svoje stvari i punili nekad popularan Klub 88 na maskimirskom stadionu. Došli bi frendovi s faksa, znalo bi biti i soma i pol ljudi – ludilo totalno! Poznati su bili naši tulumi po zagorskim kletima, za to su Zagrepčani tražili veze da ih se pozove – uvijek su tamo bili neki bili instrumenti, pa udri… Inače sam svuda išao s gitarom, tulumi, more, JNA i svaku večer bi smišljao songove, ljubavne, nadrkane, ljutite… Prava crna ofca. Onda smo složili i neki gažerski kvartet pa svirali po birtijama, opet gro naših stvari koje su ljudi već dosta dobro znali… To je dobro prolazilo, ali nisam nikad bio za obrade, osim neke opskurne poput Danziga ili Carnivora… Onda su se ta dva projekta benda spojila u GNU, to je već bila ozbiljnija stvar, dobili smo genijalnog gitaristu, bubnjara i fenomenalnu pjevačicu…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Svirali smo po Saloonu, Mariboru, cijeloj Hrvatskoj, za sitnu lovu, snimili i neki demo, puštala nas Stojedinica… Od toga se nažalost nije moglo živjeti, ono, ipak smo skužili da nismo pravi gažeri, pa smo se s vremenom raspali, svako je otišel na svoju stranu u potrazi za kruhom…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Tih dana kad si prekinuo s GNU-om smo se i upoznali, prvo u Publicisu, onda i u Playboyu. Kako danas stoje stvari s mjuzom, umire li rock ili ostajemo crne muzičke ovce jer ne pušimo cajke?

Zadnjih par godina sa ekipom svojih godišnjaka peremo neki post-grunge, i opet naše stvari. Pa idemo na svirke svuda okolo, snimili neki demo, zadnju godinu snimamo sami na probama, danas je to pis-of-kejk, dosta ti je malo bolji komp… Ali, opet nas ždere posao, djeca, lova i kad nemaš dovoljno vremena – ne napraviš ništa konkretno… I dalje sviram u dva benda, a odvojil sam si i dio garaže, kupil elektronske bubnjeve, imam tri gitare, bas. Svladal sam “GarageBand” i sve snimam “uživo”, bez programiranja… Imam i svoj pseudonim i kad završim 5-6 stvari stavil bum ih na myspace, registriral webstranicu, napravil si majicu i zaokružil projekt…

I baš me briga, mene to veseli, ak se kome svidi – super, ak ne, nema veze, ja sam sretan… Ko zna, možda me neko registrira pa ponudi ugovor :)… Pa mi daju genijalne muzičare, studio na tri mjeseca i napravim nevjerojatnu karijeru o čemu snime film!

To su riječi! A obitelj?

Po danu sam sve odhendlam po pe-es-u, dobar muž i otac, a kad navečer klinci zaspu, uzmem stari laptop, par pivkana i zatvorim se u garažu i nema me do jutra… U glavi mi uvijek svira muzika, iPhone je pun ideja koje ili odsviram na akustičnjaku ili odpjevušim kad mi padne na pamet u autu ili na cesti, pa onda to doma uobličim i ak valja – snimim. Radim ko konj, frendovi su isto tak uvijek zauzeti s poslom ili familijom, nije da nemamo volje, nego nemamo vremena…. Onda mi ostaje ovo – čisti gušt bez kompromisa… Žical budem frenda za koju mrak solažu, to baš i ne znam, i iza ljeta buš čul moj projekt… Razmišljam i da sam snimim spot za jednu stvar, samo ne znam za koju, pa onda to odma frknem na jubito, i tak… Možda i jesam neka crna ovca, i u tome uživam jer tu nema ustupaka, to je samo moja stvar, moje “igralište”.

http://www.facebook.com/video/video.php?v=1825654055623
Gnu

Svoju zvijezdu slijediš. Otkud inspiracija? Što da čitaju i slušaju klinci?

Ak se nekom da nek pročita PINBALL, Jerzyja Kosinskog, genijalna knjiga u kojoj ima odličnog razmišljanja o glazbi, posebno kad nitko ne zna tko je izvodi pa nije bitan show, frizura, pozornica, cipele… Nešto kao The Residents, to je dobra fora, njihov prvi album je remek-djelo…

Trebaš solista za prvi singl, seksualnog moćnog baritona?

– Već sam te stoput zval u Zabok, konju, ali nikad nemaš vremena…

Pa kad sam prezgodan, samo bi mene na stejđu gledali pa bi bio ljubomoran pa bi se raspali nakon trećeg albuma…
Igi fala, ponosan sam što sam napravio prvi intervju s budućom zvijezdom.
Iako držiš džitru ko Kruška…
Vidimo se na pivkanu!

Pivoljublje

Nekad se fakat osjećam kao crna ovca, kao da sam totalno drukčiji od drugih.
Utorak je bio divan dokaz za to.
Naime, spojio sam neugodno s beskorisnim i taj dan probao desetak piva.
I nisam se naroljao nego saznao puno finih podataka koje ću iskoristit za istraživanja i nove tekstove.
Još da hoće neko za testiranje janjetine uzet…

Enivej, piva.
Prvo sam otišao u Kuću Piva na Trešnjevci, popio dvije točene Vukovarske (jako dobra berba, opet je gusta i mutnjikava a takva mi je najdraža) i kupio jedan mići Westmalle Dubel za doma.
Za posebne prilike, kako bi lijepo reko Mladen.
Ljudi u Kući Piva rade, trude se, ne daju se, uskoro ćemo imati i poseban test s njihovim specijalnim pivkanima.
A dućančić ko iz bajke.
Obavezno naletite, adresa je Gorjanska 22, Silvio i Ioanna će i popit koju s vama…

Ali to je bio tek početak pivske, “crna ovca” sage.
Naime, u restoranu Kluba Gastronomada u Europskom domu, Karlovačka je pivovara imala degustaciju devet različitih piva i pivskih mikseva iz palete njenog vlasnika – Heinekena.
Degustaciju su vodili direktor Alexander Gerschbacher i majstor pivar Zvonimir Nemet.
A skupila se hrvacka pivska pjena, oćureć krema, od Gule, preko Dučka do Peha i Mate Pejića od kojeg sam pokro par podataka sa www.pivnica.net.

Nakon uvoda o Hamurabiju i klasičnom predstavljanju piva, krenulo je s meni mrvu suhim pilsom Zipfer iz gornjoaustrijskog grada Zipfa.
Jedanaestpostotni češki lager Zlatopramen iz pivovare Krasné Březno, po meni play of the day, naslijedili su klasičari Karlovačko i Heineken.
Edelweiss Snowfresh je pšenično pivo iz Salzburga, mrvicu preumjetno ali slasno, a Gösser Dark je klasik iz Lebeona, a kraju nas je satro porter s devet i pol posto alkohola iz poljske pivovare Zywiec.
Ubojito oruđe, slutim ponekog kad krene EP…

Heineken odnedavno puca na žene.
Preneseno ali i ozbač.
Tako smo u tu svrhu cugali i Karlovačko Radler – mješavinu piva i limunade te Desparados, pivo s dodatkom tekile.
Slatko, al veseli.
Za odvikavanje od švepsa…

Kako me malo zelo, popričao sam s direktorom i rekao mu par stvari, da se nemre s takvom reklamom radit uspjeh u Hrvatskoj, kao i da vrati ona tri luđaka od pred koju godinu.
A da sve bude savršeno, Ripli iz gastronomada je poslužio – janjetinu iz škartoca.
Neki dan sam proslinio na to dok sam gledo Masterchefa, kad ono – bam!

Nekad mi je tak žal kaj nemam love za ić u fine restorane, i ovo mi je došlo ko kec na desetku.
I još sam sjedil kraj seksi vegetarijanke pa sam pojeo i njeno!!!
Kad te krene…

Za kraj, trebalo je još odraditi i sjednicu Curling kluba Čudnovati Čunjaš, koje se po tradiciji odvija u Beershopu. Tamo su pala dva Čeha, Demon i Baron.
Nema greške.

Jako smo zadovoljni srebrom s međunarodnog turnira u Beogradu i srebrom s prvenstva Hrvatske u Budimpešti.
I imamo još mjesta u kombiju za Prag, sljedeći vikend, pa se prijavite na www.beershop.hr ili meni.
I primamo sponzorstva, juhuuuu, javite se!

Eto, tak.
Sad mi je lakše, a za dva sata se ide u posjet Daruvarskoj pivovari kušat tako staro a tako češko Staročeško drito iz kazana.
Život može biti tako lijep kad se veseliš sitnicama.
I zato se nekad osjećam tak crnoovčast.
Imate li i vi sličnih iskustava?