R.I.P. Ivica Bednjanec

Te davne 1999., trbuhom za kruhom otišao sam raditi na Rab, na zamjenu za porodiljni.
I prije nego što će mi to postati jedna og najljepših godina u životu imao par tjedana dosta krvavog privikavanja.
Naime, nisam tamo znao nikog živog, a dao bi desni testis da mogu lajat, srat i tulumarit.

Pa se tako niotkud stvorio Ćopić s gitarom, pa Dixi, pa Karoca, i tako je Učo (kad sam kao Purger došo u grad morali su meni dati neki nadimak) počeo izlazit, lokat, smijat se i općenito – živit.
Mučile su me predrasude, jer se kao i u svakoj masi odmah našlo ljudi koji su me mrzili samo zato jer sam iz Zagreba.
Ono, vi imate para, sve što mi zaradimo od turizma ide vama, vi Purgeri ste razmažena umišljena govna…

E tu sam se pobunio i na sve načine dokazivao da nemaju pojma o čemu seru sve dok mi nisu rekli da sam ja normalan, proglasili me Kicarom (Rabljanom iz stare jezgre, proud, proud!) i rekli da će me jedan dan odvest da vidim kakvih kretena Purgera ima.
Škrgutnuo sam zubima i za prvi maj stvarno sjedio na par metara sjeo pokraj grupice ljudi iz Zagreba.
I slušao.
I gnušao se.
U dizajnerske krpice preskupo odjevene, iritantne, nadrogirane priglupe zagrebačke zlatne mladeži, nakupine tako primitivnih razmišljanja da sam trenutno prikupio jako puno materijala za dizertaciju „Ljude dijelimo samo na dobre i loše, gdje god se isti rodili“.

Nisu to bili Purgeri kakve ja znam, kakvim se osjećam, hakl, pivkan, Sljeme, Trg, Gimka, burek na Glavnom, škvadra s pozitivnim idejama, nezadovoljna režimom, niža srednja klasa, intelektualci odrasli na stripovima i rokenrolu…
Sjećam se da sam tad na rapskoj pjaceti u glavi zavrtio autora iz mladosti, stripovsku legendu, čovjeka koji je najbolje u povijesti uz Otta Reisingera ocrtao taj neki pozitivni purgerski mentalitet.
Od gimnazijskog života, preko male drčne curice, genijalnog mladog izumitelja, pa do njega, lokalca iz birtije, ćelavog, obraslog, debelog, i uvijek spremnog na „vatanje krivina“.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Čovjeka koji je nacrtao Lastana tako dobro da sam se razočarao kad sam vidio da tip koji je odgovarao na pitanja dječacima i provokacije u „Rezervirano za djevojčice“ (jel iko ikad pročitao išta u Modroj Lasti osim tih zadnjih pet stranica?) – uopće ne sliči na mršavog tipa koji je bio nacrtan na vrhu stranice.
Čovjeka koji je budio neku prvu seksualnost u meni sedmašu dok sam čitao stripove o crnoj i plavoj koje idu u prvi srednje, a ispred škole ih čekaju hohštapleri u nabrijanim fićekima sa švalerskim brčićima i čačkalicom u ustima, Dalmoši Galebine, štreberi koji postaju heroji…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Zbog njega sam išao po lokalnim tekmama, jer sam kroz njegove stripove skužio kako dobro može biti na tribinama kad se sjedneš kraj penzića koji ima tranzistor i onda slušat njegovu ljutnju i komentare.
Od njega sam krao poštapalice, psovke, fore.
Za jedne zimske praznike kad je mama ležala bolesna i nije se imalo pare ni za što, proveo sam dva tjedna u knjižnici na Ribnjaku i na Džamiji samo čitajući ukoričene Modre laste, Zovove, Politikine Zabavnike i tražio nepročitane Bednjance.

Da, Ivica Bednjanec je bio apsolutno najbolji kroničar zagrebačke srednje klase, čovjek iz raje koji je savršeno mogao prenijeti taj duh, šarm i aromu proljetnog poslijepodneva dok penzići igraju balote, a ti pijuckač nekog pivkana, pričaš o biti života, dakle, seksu, slušaš dedeke kako se svađaju, gledaš curke kak ponosno hodaju i – lijepo ti je što si živ.

Nježni sport, jedna od najdražih knjiga djetinjstva, redovito se čita kad Rok treba ići na ćorku, pa on zakrmi a ja si na crno pročitam još koju tablu koja još nije za njega, epizodu o birokraciji, masnim lopovima s vrha sustava, lopovlucima u sportu…
Dakle, trideset i kusur godina kasnije ništa se nije promijenilo, novi lopovi su na vlasti, ko viže laže ikrade taj je u finijem odijelu, a neka srednja klasa i dalje njurga, šljaka, rinta…
I živi za svoja nedjeljna jutra kad će otić na grah u Puntijarku, ili popodne zasjest u parkić ili otići na tekmu da se izdere na suca, pojede koštice i vrati se doma nesvjesna koliko bi zbog te prosječnosti u stvari trebala biti sretna.

Uz Franju Majetića je Nježni moj najdraži Zagrepčanec.
Najpozitivniji lik, najduhovitije stvorenje, ikona kojoj sam se uvijek divio i nikada joj se neću prestati diviti. Prije par mjeseci, DMJ mi je rekao – „ajmo na Bednjančevu retrospektivu.“
„Može, super“, odgovorih, i onda se nešto zasralo, počeli smo odgađat i nikada nismo završili tamo. Kreteni.
I ode tako autor, ode Ivica Bednjanec, ode tata Nježnog.
Sad ću lupit glavom u radni stol, ali neću popravit ništa, samo ću se odgurnut sa stolicom i s police skinut 31 godinu star, pa shodno tome i zgužvan, zašaran i prožvakan Nježni sport i pročitat koju epizodu.
Gospon Bednjanec, hvala vam što ste me nasmijavali, educirali i usmjeravali kroz život.
Hvala za divne trenutke uz sve vaše stripove.
Možda se netko inteligentan sad sjeti pa ih krene objavljivati u novinama.
I samo da znate, mojoj ekipi ćete uvijek biti uzor.
Hvala na svemu i laka vam zemlja.
A ja sad opet letim na nožni pogon, kao na kraju svakog stripa…

„Opet svirac palamudi,
Petu ličnu mi dosudi.
Ja sam za te veličina,
Mačka li ti piterina!“

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nagradnjača za Obrada Kosovca i par sitnih informacija…

“Sve se menja sem kamenja” glasila jedna divna naslovnica Džuboksa, a bila namijenjena neuništivosti Rolling Stonesa.
E pa kako vaš omiljeni Barba Riba nije Keith, a kamoli Jagger, došlo je i do sićušnog pomaka i u mojoj karijeri.
Odsad pa nadalje i ubuduće kruh će mi se zvati Magazin “Stilist” u kojem sam potpisan kao Urednik seksa i frajerlenda.

Uploaded with ImageShack.us

Ne, nisam počeo igrati za drugu momčad, i nemojte imati glupe predrasude, jednostavno je moj poslodavac ostao bez licence za Playboy, a kako moja najdraža stara/nova glavna urednica voli moj blago retardirani smisao za humor, tako s puno elana krećemo u jednu novu životnu avanturu.
Pružite nam šansu i kupite jedan primjerak, čisto da vidite o čemu se radi.
A možda se i pelcate.

Do daljnjega, evo vam jedan teaser na moj ingeniozni tekstić o modi kroz desetljeća.
Fala ljudi, sjetite se da ni ja vama ne pljujem u pogaču.

Piviliii!

Kako sam u tridesetima mislio da ću izgledati sa četrdeset

”Do vojske me oblačila mama. Jednom sam pak početkom osamdesetih s pokojnim didom išao kupiti tenisice pa smo pazarili najgadnije adidasice u povijesti.

Stari Adi Dassler valjda se okretao u grobu. Neuspješno sam ih pokušao oslikati temperama, ali su vrlo brzo završile na Korčuli, u kašeti sa starom odjećom u kojoj se kopa krumpir i sumporaju smokve.

Sjećam se i obiteljskog odlaska u Trst, kad smo kupili odjeće za sljedećih deset godina… Do kraja srednje škole bio sam tužan jer me mama odijevala u predsjednika razreda, partije i kućnog savjeta u jednom.

Tada sam, na stražnjem sjedalu raspadnute “bube”, sanjario kako ću kad postanem svoj čovjek, s dvadeset, trideset, sigurno biti cool…”

(cijeli tekst pročitajte u Stilistu)

Uploaded with ImageShack.us

A kako jako dugo nije bilo neke nagradnjače, u suradnji s ARS omniom dijele se 2 x 2 ulaznice za nešto što ne može bit loše.

VODKA PARTY, četvrtak, 17.02. u klubu Boogaloo s početkom u 21 sat,

Kao prvo, tu je Loš Bend Obrad Kosovac – škvadra koja je slušajuć svirke bendova na šanku SPUNK-a zaključila da oni mogu odsvirat isto to ali puno gore. A kako znam 70% benda, sve redom prave veličine, obrade Misfitsa, NOFX-a i svega dobrog – morate doć poslušat. A pjeva im i ona zgodna crna s televizije…

Uploaded with ImageShack.us

Zvijezde večeri su austrijski Rusi – Russkaja.
Ko je jednom slušo ruski ska – doći će.
Dakle, svi!

Uploaded with ImageShack.us

A nagradno pitanje glasi: nabrojite barem dvije pjesme koje izvodi Obrad Kosovac.
Priznajem samo odgovore u komentarima, izvlačenje u utorak, navalite, uživajte, vidimo se tam…
Ajd pivili!