Sammyjeva dosadna avantura

Nedavno je na fejsu osvanula ideja da svatko stavi sliku svog najdražeg lika iz crtića umjesto profilne.
Pa sam stavio Mravoklopa.
Varao sam…

Početkom devedesetih, na vrlo lošem tulumu s dosadnim ljudima, Žiga, Smile i ja uzeli smo stvari u svoje ruke i prokopali policu s videokazetama vlasnice te našli par starih crtića.

Današnji Zekoslav Mrkva tad je još uvijek među nama živio kao Duško Dugouško s onim teškim srpskim preglasom na «ou», a na videu je tada krenula ona nezaboravna epizoda kad je zec maskota od boksača metroseksualca.

E pa taj valoviti plavuš kojeg u ring unose na pladnju s hranom zvao se Apolonije Treperović, a scena kad se prije borbe sučeli s mamićoidno-bobsapovskim protivnikom (kad mu se ovaj zaurla u facu, a iz Apolonijeve razigrane kosice od užasa počnu ispadati špangice)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

– te se večeri premotala pedeset puta i pretvorila tulum u Tulum.

Apolonije Treperović je bilo ime tog lika, ali na srpskoj sinkronizaciji.
Na Hrvatskom se zvao Neodoljivi Neno.
Bilo je i bosanskih Dušaka Dugoušaka, ali se ne sjećam njihovog prijevoda.

Sinoć smo Rokijana i ja u sklopu akcije «Nema nijednog crtića u Cinestaru koji nam smije promaknuti» u kinu gledali «Sammyjevu veliku avanturu» u 3D.
Predivna animacija, topli likovi (iako preslični jedni drugima, ali nisu gori od onih odvratnih sovuljaga), no i klasični američki imbecilan scenarij

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

koji djeluje kao da ga je Nova TV rezala.

Hoće li itko snositi odgovornost što su osakatili pola filma?

Pola šnicle vam nestalo sa stola, kreteni, jedva sam se dvanaesti put rasplako kad mi je ubilo Uncasa…

Zgledalo ko da se poskliznuo…

Enivej, crtić ko crtić, sladak ali potpuno lišen duha, predugih i predosadnih scena, Kusto bi zaspal dok bi dočekal radnju, ali najveći problem nije čak bila ni naporna muzika (dok Sammy besciljno triput luta – gore i od Nižetića u Vukovima), nego je to ipak bilo ono čega sam se dotaknuo na početku priče.

Sinkronizacija.

Umjesto da nauče iz Auta ili Nema, da ne spominjem Spužva Boba, ljudi zaduženi za glasove ovom su prilikom fatalno pogriješili na dva mjesta.

Iako stvarno cijenim što Mile Kekin piše u prozi i poeziji, njegov glas kornjači Roku zvuči kao kad se Ozmec uzbudi dok prenosi vaterpolo.
Glasom Stipe Sladoljeva.

Ali ni to nije najgori dio filma.
On pripada zvijezdi hrvatskog TV neba, hrabrom, drukčijem i još uvijek zanimljivom Stephanu Macchiju koji ovdje daje život potpuno promašenom liku nekog napušenog i beskrvnog mačka.
Dugo nisam vidio bespotrebnijeg lika, mislim valjda od onog Generala u Autima…
Em je tih, em ga se uglavnom ne razumije, em nema dizanja, spuštanja, emocija…

Ama baš ničega.
Dobro, čovjek je samouk i fura se na francuštinu kao Antimon na Burkinofaštinu, ali dajte to doradite kasnije u montaži, a ne ostavljajte ovako kilavo za drugi put, prosim fino.

Čak mi je i legendarni Bobi Marotti bio premator za glas starom korniju.
Ma baš sam razočaran u Sammyja, eto, ubijte me.
Gru rules!

Inače, hrvatske sinkronizacije su mi uvijek bile najdraže, bosanske su bile jezive (ko da je jedan te isti lik davao glasove svima u crtiću – poljski sindrom), ali sam se često divio copywriterima koji su prevodili imena junaka:

At Strašnomlat – Rz Brzotrz
Pera Detlić
Popaj, Oliva, Kića, Badža
Mravoklop
Kamičko i Muharko
Lale Gator

Dajte dopunite, evo me puca nostalgija…
Dobro da Garfield nije postao Crnopoljko ili Garavi sokak, a Oddie – Dođi!

I obavezno odvedite potomčad na 3D predstave.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
(Roy, Orbi & Son)

Tortilje, kokice, fanta, cvike, podložak za dupe, prolivanje umaka po sebi i svima, skakanje po kinu tijekom dosadnih scena…

I zagrljaj prije spavanja i «Tata, kad ćemo opet u kino» – neprocjenjivo.
Još kad dođe Kung Fu Panda 2, eheheh…

Blagdansko ludilo…

Prokleto sam podijeljen glede blagdana. Obožavam jest i pit, dobivat poklone i znakove pažnje, svršim od adrenalina kad otvaram neki ogromni zamotani paket, čak se i igram satima onim mjehurićima kaj pucketaju bezveze. Ostalo me uglavnom nervira, ali otom potom…

Čestitke

Na stoliću u dnevnoj sobi, ispod montažnog borića tijekom prosinca bi se malo po malo gomilale božićne i novogodišnje čestitke. Tata bi jutrom pokupio poštu i pootvarao kuverte, mama bi ih nekako klasično majčinski lijepo posložila, tako da bi one ljepše stajale bočno (kao kad igraš zahoda na kartama), a kičastije bile polegnute (i opet kao kad igraš zahod).

Što bi bila bolja godina u čestitkama, to bi brdašce bilo više.

Tih davnih osamdesetih je to imalo neki posebni štih, rekao bih da su tople želje grijale više od problematičnog plina, a jedan od kiselijih dana je bio onaj kad bi došao doma, a bor već bio spakiran u podrumu ili bačen pred zgradu.

I čestitke u ladici.

A onda su seronje izmislile SMS-ove i sad mi za badnjak oko 23.00 utrne ruka s mobitelom jer se sve zaštopa i iskoče siroti sateliti iz orbite, bombardirani retardiranim kopipejstanim plošnim željama.

O kakvog tu šljama ima.

O kakva je to nemušta i nesretna prijevara, kako je užurbanizacija pojela toliko toga lijepog i bitnog.

Nekad si prvo morao s mamom ići kupovati čestitke, pa nije bilo kuverti pa si išao u papirnicu, onda na kiosk po kuverte, i na poštu to bacit (jer je jednom jedna susjeda ispričala da je vidjela drugu susjedu kako je vidjela da jedan mali u njenom kvartu baca petarde u kasliće pa da to nije sigurno)…

Uglavnom, samo na nabavku repromaterijala bi izgubio dva dana, a da ne spominjemo tekst čestitki…

Čekalo se do zadnjeg trena.

Moji nisu nešto brijali na religiju, pa su čekali do 29.12. i slali čestitke onima od kojih su već dobili za Božić i onima koje su tek htjeli iznenadit za Novu Godinu.

Mislim da je tu posrijedi ipak bila lijenost, koja je očigledno bila zarazna jer bismo dobijali čestitke sve do sredine prvog.

Dolara od tete Luce iz Australije – tek jednom. Dovoljno da se džaba veselimo svakoj novoj njenoj čestitci…

Nastavak i kraj na:
http://usporedi.hr/aktualne-teme/ribafishevo-blagdansko-ludilo

Pivkan – Dani Dobrog piva!!!

Pivkan – Dani Dobrog piva

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Minken ima Oktoberfest, London ima svoje Dane Aleova, Bruxelles, Kopenhagen, Rimini, svi pive…
Ove sam godine bio na oba pivska događanja u Rvata – na ringišpilu i lepinji na Karlovačkim Danima Piva, i na ringišpilu i na malim krafnama na zagrebačkom Rujanfestu.
Kojeg uvijek zovem Jarunfest.
Piva se kod nas sve više povezuje s tim vašarskim tipom života – urlaju kolonije, maje šuputi, jolad, ledi gage…
Prodaje se sve osim – pive.

E pa, mi iz hrvatskog Društva Prijatelja Piva (DPP za prijatelje) ćemo probat napravit nešto mrvicu bolje.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Probat, ne obećajemo ništa, ali evo već šest-sedam godina loč… putujemo, družimo se, zaljubljujemo u nove pive…
I sad je naš doživotni prezidente odlučio – ajmo napravit prve «Dane Dobrog Piva».
Iako su moji vispreno ingeniozni prijedlozi imena poput «Beerba», «Od Cerveza rastu djeca» ili «Pijem pivo i volim sve živo» – glatko odbijeni, zbog čega sam se danima durio i samokažnjavao, ime «Pivkan» je leglo ko budali šamar ili malom Vlahovu kvarcanje.
Pa se krenulo u pripreme.

Uploaded with ImageShack.us

Prostor je mam nađen – Češka Beseda, Šubićeva 20, Zagreb.
Mjesta za 100-150 ljudi, oni koji vole ležernost i opuštenost nek dođu ranije, predvečer se sluti gužva, a onda ćemo već svi bit veseli pa se nećemo ni sjećat.
Da, u petak se dela od 12-24, subotu 10-24 i nedjelju od 10-20 sati.

Pivica?
Preko 150 vrsta.
Uz klasične domaće jake pivovare, dolaze i Vukovarsko, Daruvarsko, Velebitsko, i nadamo se još pokoja.
Od strankinja, tu je jaka regimenta Čehinja i Belgijanki, srećom ne onih tenisačkih gabora…
Cijena?
Sitnica – 10 kuna, a i to odmah zamijenite za pola litre pivkana.

Program?
E, sad, bit će svega.

Pratite li DPP-ovce po fejsbucima, blogovima i svijetu, ili ako ste zalutali nanaša okupljanja i degustacije četvrtkom, onda znate da smo hrpa lajavih pivopija i da se tijekom godina sakupilo dosta priča i pričica.
Pa će o tom biti jedna prezentacija sa slide showom.

Također, biti će riječi i o kuhanju piva i samog kuhanja piva – Live gesungen ili kak se god to kaže.
Biti će i govora o kuhanju s pivom, a o tome će govoriti sam autor knjige «Mala pivska kuharica» Željko Šatović G.U.L.A. kao i ilustrator Danilo Dučak.

Isto tako, posjetitelji će moći razgledati izložbu sekcije kolekcionara pivskih džidža, od etiketa, preko čepova, podmetača i čaša.

Dobro, ako uspijemo naći stalažu…

Za kraj, tu će biti i mini Pivska Olimpijada s tri nekomplicirane igre i s vrijednim nagradama.
I prilika da upoznate najvećeg sina hrvatskih pivopija, viskonta od hmelja, ječmenog maga, njegovo pivisočanstvo Ribafisha i pokušate oboriti njegov svjetski rekord u brzinskom ispijanju piva od 24,2 sekunde.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ah, kako li sam tute mlad te seksualan…

Enivej, igre:

Izdržaj – držanje krigli
Natjecatelj u svakoj ispruženoj ruci drži ispred sebe u ravnini ramena punu kriglu od litre. Kad spusti prvu na stol – vrijeme se zaustavlja.

Štafetno ispijanje
Troje ljudi u štafeti treba što prije ispiti tri litre piva iz prigodne čašetine,, mjeri se od trenutka dizanja čaše pa do ispijene zadnje kapi. Za svako prolijevanje moderator dodaje po pet sekundi kao kaznu. Žena u ekipi donosi bonus od 5 (ili 10) sekundi po lubanji. Ženskoj.

BIP – Brzinsko ispijanje piva
Na stolu su otvarač, piva od 0,5 l i čaša od 0,2 l – kad sudac da znak, kreće se s otvaranjem, točenjem i ispijanjem. Za svako prolijevanje ili ostatak pive u čaši – dodaju se kaznene sekunde. U finalu vas čeka iznenađenje

Pivski kviz
Opća pivska kultura

Da ne spominjemo kako će svi posjetitelji imati priliku postati članovima društva i isprobati više od 150 vrsta piva.
150, da, dobro ste pročitali.
Dakle, 150 razloga da se vidimo drugi vikend, od petka 10.12 pa do nedjelje 12.12.

Isto tako, koristim priliku da vas sve pozovem da od subote posjetite i izložbu HDD-a gdje moja najbolja frendica Klaritina, i sama vjerna pivopijka izlaže i prodaje svoje radove.
Izložba „dizajnerskih borova i drugih prigodnih proizvoda“ otvara se u subotu, 11. prosinca 2010. u 12 sati, kada HDD galerija po drugi put postaje Christmas Tree Superstore!
Christmas Tree Superstore ostaje otvoren do 7. siječnja 2011.
Ko ne kupi nekaj, no beer for him/her!

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Više o eventu i natječaju na :
http://dizajn.hr/#/627-rezultati-natjecaja-bor-s-nama-2010/
i na
http://www.facebook.com/#!/event.php?eid=159026900799643

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Piviliiii, vidimo se!

Na Sljeme, na Sljeme, na Sljeeeme…

Godina je devedeset i neka.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nas petnaestak se popelo do Činovničke livade, oboružani gemištom i sendvičima s tirolskom.
Sirotinja, studoši, topla lipanjska nedjelja, zelenilo, fino pijanstvo i nekakva prastara lopta za američki nogomet.
Okupiramo livadu i u hodu smišljamo pravila “Sljemenskog footbala”: nema više od tri koraka s loptom, ko ima loptu – smije ga se mlatit, gol je polaganje na crtu između dva ruksaka.
Igramo nekih sat vremena, ufurasmo se, dugo se nismo tako smijali padovima, skakanjima, divljanju i općenito atmosferi.
Lopta je pogađala ljude, vjeverice su padale sa stabala Medvednice, žene skakale po ženama, frajeri po ženama, žene počkaljivale frajere s leđa, a sve u nekom totalno dobrom ozračju, bez povreda, ljutnje, ičeg.
Jedino su malo ljudi gunđali kad je Gagro srušio roštilj, ali je srećom bio prazan.

I onda se dogodilo to.
Igrali smo već dosta dugo, bilo je gusto i Marko je krenuo poentirat.
Dograbio je loptu, zaletio se kao uragan i potrčao prema golu.
Ali dobrih pet metara dalje od gola.
Pa ga nitko nije ni pokušavao zaustavit, a on je bio sretan jer se približavao crti…
Marko dodaj, Marko di ćeš… urlali su njegovi suigrači, ali Marko ih u transu nije čuo – išao je zabiti gol za pobjedu.

Nikad nismo shvatili kaj je pobogu radio tih sat vremena igre da nije skužio di je gol, ali taj entuzijazam, urlik i sreća kad je pao s loptom na travu, miljama daleko od gola – jedan je od najsmješnijih trenutaka u povijesti Sljemena.
I onda ta njegova zbunjena faca – pa kaj nije gol cijela crta? Ono, sve do gore?
Enivej, niko nije od smijeha ostao na nogama, a mi smo nastavili pičiti pješke na Sljeme gotovo svaki vikend.
Neke podzemne vode tu zrače pozitivom, i bok.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Išlo se i za faks, i za gušt, i na sanjkanje, i kad si bio tužan i kad si bio mamuran.
Tužnog bi te diglo, mamurnog još lakše pripilo, sa sanjkama teško gore, suludo dolje…
Za faks je bila posebna priča jer smo pokušavali barit studentice što nam naravno – nije uspijevalo, povukli bi ko sivonje prvi dio puta, onda zasjeli na prve klupice i satrali uz gitaricu prvu litru i pol gema čekajući da nas svi pređu…
Pa opet pojurili i prešišali sve pa nastavili s drugom flašom i tak do vrha, sve dok ne bi skužili da smo profulali komade koje smo trostruko snimali.
Ali gore nas je čekao grah i gem, pa bi opet bilo sjajno.

Na Sljemenu je uvijek bilo vesele ekipe, poznatih, dragih ljudi, uvijek bi se pozdravljalo one iz suprotnog smjera – postojao je sljemenski bonton.
Gnušali smo se gmazova u Mercedesima koji bi divljali po zavojitoj cesti i onda žvalili odojke i purice po domovima zauzimajući nam zasluženo mjesto, tih šukerkasto-čobijastih komunjarskih kravataša koje su vozači dovodili i odvodili ubijajući usput dosadu listajući Vjesnik u službenim limuzinama…
Bilo je tu uvijek onih dedeka i bakica golih listova sa štapovima i šarenim znojnicima.
Umorne djece, odbjegle djece, djece na ramenima, razigranih pasa, zaljubljenih parova, bajkera-šminkera…

Bio sam s Rokom neki dan na Sljemenu, nakon jako dugo vremena.
Ozbiljna ruta – Mikulići – Risnjak.
I mališa je uz sitne krize, kad sam izvlačio bajke o čarobnim lješnjacima i sretnim kestenima, kamičku koji ti daje snagu kad puhneš u njega i dosta mandarina i kikija – 95% puta propješačio!
Dobio je štapove kao one tete ispred nas, skupljalo se lišće, istraživalo kukce i životinje, tata pričao o škriljevcima i školjkama i moru koje je pobjeglo.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Vođen glađu i vizijom obećanog mu graha s podmornicom ubijao je Junior hrabro metre i nadmorsku visinu, ne libeći se usput pitati spuštajuće planinare – “Striček, kolko još do grrrraha?”
Da, učimo R i ide nam!!!

I zabio je Rrrrokatanski žlicu u zdjelu ni ne čekajući razrezivanje kobase i rekao da mu je to najbolji grah na svijetu.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sjedili smo u Risnjaku, sunčali se i slušali podvige starih planinara.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Meni je tamo svaki drugi lik kao Majetić u “Tko pjeva zlo ne misli”.
Sve čekam da dođe i Žnidaršić pa da krenemo na Abesiniju.
Divno!
Polupijani deda je pričao kako se penjao na Matterhorn odsutnoj bakici, Rok neuspješno bario neke curke, sreli frendove s Beba-vidri pa mljeli, a mene su preplavile uspomene, skoro poput kraljevskog muskulfibera kad smo se kasnije spustili opijeni svježinom zraka i ljepotom prirode.
Džaba mi plivanja…

Zakon.

Ozbiljno, udaljeni smo mrvičak od takvog raja, a ne znamo to iskoristiti.
Mea culpa, Sljeme, vidimo se odsad puno češće.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us