Maler…

Bilo je to još u doba nevinosti.
Golobradi kretenčić je otišao u školu, naletio na prazan sat, digao ljude iz razreda, mislim da smo bili treći “e”, i umjesto u park, otiđosmo – u birtiju.
Imao sam sedamnaest, do tad sam bio probao sve vrste alkohola, ali samo po gutljaj.
Majkemi, sve je peklo i imalo grozan okus.
Čak i rum za kolače kojeg bi kusnuo tu i tamo kad bi mi zamirisao u nekom maminom biskvitu, dakle – rijetko.

Uglavnom, popilo se, dosta se popilo za prvi put, mislim pet rundi votke.
Onda sam naručio ono zeleno kaj pije striček za onim stolom, pa nas je striček čuo pa častio rundom mentola jer je bilo zgodnih curki za stolom.
I onda smo se smijali, i onda su me dečki donijeli doma.
Mama je pogledala mene satrana, lupila se po glavi i – prasnula u smijeh “Zvonko, počelo je…”
Ja sam se tupavo smijuljio i pokušavao loše promrmljat “Nijeminiš, opše nišampil…”

Sat vremena kasnije, zrigan te opran ležao sam u krevetu i htio zaspat ali nije išlo.
Stavio sam Pub, te 1987. svoju omiljenu ploču i pokušavao pratit tekst najdraže pjesme o najboljem kockaru na svijetu – Boži zvanom Pub.
Kao i većina klinaca, neke sam meni nerazumljive tekstove pjesama tumačio na svoj način, a Štulić i Azra su za nekog tko nije imao originalne ploče bili teža enigma (“Dignem glavu a tamo mala, prišt”, “Kada ode djevojka na konjuuu”, “U čemu je jaaaz…”), no i Đole je pjevao na paorsko-vojvođanskom pa je i tu bilo mimoilaženja…
Jel iko zna šta je ono jektičava-cvetičava, miljon puta sam to otpeval, zvuči mi nekak kužno-kolerasto ali i dalje ne znam definiciju…
Tako je i u stihu “Kad bi terao maler on bi rekao – stih”, meni to zvučalo da on tjera neke male, pa sam to tako i usvojio sve dok se par godina kasnije u JNA nisam upoznao sa značenjem malera…
Ali, pričat ću vam poslije o Ravelliju (Mutić, 1988.)…

Mama je ušla u sobu sa svježom gazom za čelo i kamilicom za oporavak.
Tiho je rekla, “gledaj, nisi dovoljno bogat da kupuješ jeftine stvari, niti si dovoljno glup da piješ jeftina pića. Urazumi se jer si s ovakvim bofl votkama trojkama i silovano mentolima ubijaš i jetru i mozak…”
Stara je otišla iz sobe, ja sam se ko pravi panker durio i mislio si “daj ne njajke, ono, e”, ali te su mi riječi ostale nekako urezane, baš ono kad si mlad i drčan (i u vojsci drnčan), a sve što se spomene na metar od tebe ostane zauvijek upisano u nekom bezveznom folderu.
S Tosce 21, prastarog gramofona, Đole je brzim glasom recitirao o Boži koji je bio jači i od te male, u biti malera a ja sam nekako utonuo u san.

Moja mama je sad na moru.
Čuva svoju mamu i šeće cucka.
Ima kilavu prosvjetnu penziju, divno unuče i općenito je uspjela u životu, osim što joj jedinac uopće nije poslušao savjete.
Pa mi i danas, kad god imam mamurluk, zvonko odzvanjaju njene riječi – konju, nemoj pit sranja, pij fino…

Pa sam si, kako je danas jedan poseban dan u mojoj profesionalnoj karijeri – kupio nešto jako fino.
Nešto što sam odmah prozvao malerom iako se ono “e” malo jače razvlači i farba s “o”.
Malheur Dark Brut (Noir).
Po zanimanju – Belgian strong ale…

Kraj na http://www.gajbapive.com/beerafish

Glavica (sedmi nastavak sage o odrastanju kilavog Purgera na otoku)

Glavica

U geografskom rječniku ta se pojava naziva – tombolo.
Riječ je o otoku ili otočiću dovoljno malo udaljenom od obale kako bi marljiva raja kamen po kamen napravila siguran prijelaz, a samim time i stvorila umjetni poluotok.

Kod nas je najpoznatiji Primošten (od riječi premošten), u komšiluku Sveti za turiste zatvoreni Stefan, u svijetu onaj predivni Mont St Michelle…
Ovo je priča o jednom malom.

Uploaded with ImageShack.us

Ali mojem, gradinskom.

Uploaded with ImageShack.us

Negdje na pola puta između Vele Luke i Proizda nasro se (polu)otočić Sveti Ivan kojeg rijetko tko zove tako jer je omiljeni naziv lokalaca – Glavica.
Zato jer je brdo.

A na vrh brda, nakon pet minuta hoda – crkvica.

Uploaded with ImageShack.us

Podignut u devetom, obnovljen u petnaestom stoljeću, danas zaštićeni spomenik, kao uostalom i cijela Glavica, maleni se crkvuljak ponosno kočoperio stoljećima sakriven od pogleda gusara, ribara i općenito ikog usred najdivnije iskonske guste borove šume.
Borove šume u kojoj su od prvih zraka sunca napaljeni cvrčci ko mutavi titrali krilcima, rilima i zadcima kao da im klub minutu do kraja finala Lige prvaka vodi 5:0.

Oko crkvice je bio platoić s pogledom na Gradinu i otočić Gubešu,

stjenčuga za strah s pogledom na pučinu, zalazak, Vis i mini-Vis (iz te perspektive) Biševo.

Uploaded with ImageShack.us

I provalija, strmina, dubina, neandertalski alpinisti su se dobro znojili dok bi osvojili Glavicu dok još Jadran nije bio tako visok.
Starci su gradinarskoj djeci logično uvijek zabranjivali da se stazom obasutom kliskim iglicama spuštaju tridesetak metara dole niže u provaliju do obale.
Ali bi mi klinci to klasično ignorirali, slagali da ćemo sjedit kraj crkvice i zvonit, a onda ostavili jednog da poteže zvonce a većina se robinzonsko-spajdermenovski otišla verat po škrapavim stjenčugama i fino riskirat teže lomove.
Spuštali bi se polako i adrenalinasto prema kraju i onda ponosno skakali u strašno i duboko crno more kojem se nije vidilo dno – totalnu nevjerojatnoću spram plitke i pješčane Gradine.
O, kako smo se samo brzo vadili iz mora…

Ali nismo prolazili nekažnjeno.
Uvijek bi se neko raskrvario na granje ili stijene, a najveću je kaznu popušila Bisa koju su na stijenama vidli rođaci s Gubeše, pa nije smjela sedam dana van, što je pogodilo i mene jer je Bisa prva u škvadri dobila cice.
Glavica me osim tog škvadrovskog igranja, skrivanja i veranja fascinirala i drugom stranom – pecačkom.
Zabrijao sam tih dana da ću nać savršeno mjesto za ribičiju

koje još nitko nije otkrio i tražio dovoljno umobolne vertikale za veranje nevidljive sa staza, a ujedno i dovoljno blize za vratit se doma na babin sendvič s parizerom i senfom.
Kad imate dvanaest i razmaženi ste jedinac, na neke stvari i ne pridajete dovoljno pažnje, poput sigurnosti, naprimjer.

A kako je velemajstor nosio štap, kutiju s rezervnim priborom, mamce, tatce, samce, kantu za žive ribe (da se ne posuše i izgube na volumenu do doma) i kamen za razbijanje, uspon na jedan jugozapadni krak Glavice je skoro ima o tragičan završetak.
Polako sam se penjao strminom nagore na sve četiri, kad je bajata svijetloplavo-bijela Boroleta (one kasnije, tamne nisu bile to) rekla – sori, pucam, a obli debeloguzi klinac počeo kliziti ko Bambi guzno prema desetak metara dubokoj provaliji.

Ono malo života je prošlo pred nosom u stilu, sisa, druga sisa, mačak Feliks, Manila 1974., špica sportskog pregleda, pas Vučko, autić na pedale i opet se između mojih nogu stvorila padina dok sam sve više dobivao na brzini.
U valjda doslovno zadnjoj sekundi sam pregrizo flaks, izvukao štap i nekako vrškom dohvatio tanan ali sveudilj dovoljno tvrd i žilav bor te promijenio smjer i lagano skrenuo s iglica na stijenu.
Nisam se napeco tog dana, i ozbiljno sam razmislio da počnem vjerovat u čiču u čije su ime podigli građevinu kraj koje sam kasnije sjeo i žvakao Super s krispijem i cuclao Pingo ili klasični Fructal, frajerski probušivši tetrapak tamo di je dno a ne di treba po mamama.

Prođe otad puno bajrama, Biserkin sin danas već fura komade po otoku, ja i dalje nisam našao savršenu poštu za pecanje, a Glavica i dalje služi za lijepe večernje šetnje.
Ali ne i za onu pjesmu cvrčaka.
Imbecili u crkvenoj vlasti su posjekli većinu borove šume kako bi se crkvica mogla vidjeti s mora.
Pedesetak stabala više nema, par ih još sablasno visi nad provalijama kao nakon komete u Sibiru i čeka nesretne naivne maloljetne osvajače kakvi smo nekad bili mi da im se strovale na glavu i ubiju ih, cvrčci su odselili na ljepša mjesta, a lokalni hadezeovci su na tom zaštićenom spomeniku prirode sagradili par vikendica na kat.

Uploaded with ImageShack.us

I obnovili fasadu na crkvici.

Nama, djeci je uvijek bilo wow zvonit.
Ali je rijetko bilo konopa za potezat.
Pa smo kombinirali s granama, štapovima, koječim…
Čak i kamenjem gađali zvono, bedaci.
Zvono je sad tu i može zvoniti ko poželi, Rokatanski se naravno odmah navukao…

Uploaded with ImageShack.us

Još malo pa će i on krenut sa škvadrom u pentranje, igrat skrivača, kauboja i indijanaca, Jovanke i Jože i vjerojatno će mu bit dosadno kad ću mu ovo pričat.

Ali sam mu pričao i pričat ću.
I naježit od gušta kad se sjetim svega, jer se imam čega sjećat.
Baš sam dida…

Uploaded with ImageShack.us

Zašto kreteni vladaju i imaju love?

Fish, Riba Fish

U JNA sam 1989. saznao kako se odbrojavaju dani do velikih stvari.
Tamo se naime odbrojavala godina dana života, ona koju si u onom sistemu morao pokloniti otadžbini jer je valjda ona krvarila za tebe, brinula, kajgod…
Osim ako ti tata nije bio doktor ili političar ili imao para – neke stvari su jače od sistema…

I to se odbrojavalo od 365 prema nuli.
Napijalo bi se kad bi se skidala svaka okrugla brojka – sa 300 na 299, 200 na 199 i 100 na 99, ali neprestani tulum bi počinjao one ponoći kada bi pala desetka.

Na svaku molbu ili zapovijed, tada bi se vojnik na odlasku obrecnuo rečenicom – „sitno brojim, ne mogu da stojim“, i s nevinim smješkom ostao sjediti ili ležati u nekom hladu i lijeno odbrojavati dalje.

Jedan od pismenijih je likova tjedan dana prije skidanja zorom počeo iz kreveta urlati – Bond, James Bond!!!
Kad su sve svi usrali, skočili mu u pomoć i donijeli mu vode sa šećerom, samo se iskesio i rekao – 007!
Majstor.

Zadnji dan se zvao „Nula nula noć“, a sam dan izlaska „Nula nula kapija“.
Barem u mom slučaju, a to se događalo u čudnom gradiću na kraju Srbije imenom Vranje, kojeg neću pamtiti po puno toga dobrog.

Zvučat će čudno, ali zahvalan sam onoj sili, koja održava ovo malo okruglo govance da se ne razletimo po svemiru, što sam bio godinu dana u JNA.

Ne jer sam cijenio ili volio Jugoslaviju, niti nešto poštovao i slijedio njene tekovine, nego samo zato jer je uspjela ono što kao razmaženo derište nisam sam do osamnaeste godine života – odgojiti me, naučiti da treba poštivati starije i biti uredan.

I shvatio sam kako sam sretan što znam čitati, pisati, imam wc školjku, zube i krov nad glavom.
Kao i da ljudi mogu biti po defaultu pokvareni i zli.
I smršavio 20 kila, poljubio pod zagrebačkog glavnog kolodvora i zaustio – sloboda!

Sjetio sam se toga davnog trenutka iz dva razloga.
Danas sam se, naime, sjetio da mi je 007 do jednog velikog dana.

I danas sam shvatio da sam blizu jedne velike stepenice života, i da sam, kao i izmučeni klinac na kraju vojnog roka opet na početku nekog novog puta.
Jer svi imamo šansu da sami počnemo sve ispočetka, od nule.

A mali broj od nas to napravi dok mu se ne dogodi neka tragedija, prirodna, obiteljska ili psihofizička.
Pa odu u makrobiotike, reikije, astrologije, svamiđije, jehove i ine mlatimudarije…

Uglavnom tek kad nam se desi nešto loše shvatimo da smo nešto radili krivo.

Karikiram, treba ti cunami ubit brata da skužiš da se nisi dovoljno družio s njim pa počneš više cijeniti sestru, ono, kužite…

Za osam dana punim 4 banke.
I imam krizu sebe.
Krizetinu.

Spavam malo jer moram fušat.
Kad se probudim, sve krcka ko prvi čips iz vrećice, od ramena do prstića.,
A zglobovi ko kastanjete na snoozetu.

Neću dalje davit stanjem tijela jer se i nije nešto poboljšalo od posta od pred dvije godine, ali nemrem se fakat više furat da sam klinac.
Psiha je još gora jer sunce ne sija ni na jednom polju.
Oba najbolja frenda su zaljubljena i nedostupna ko Pišekica kad joj namigujem u Konzumu, ostala trojica rezervnih najdražih poudati s kuglom oko noge i rukom na mobitelu za raport.

Probudim se često sa željom da izmislim patent stoljeća, poput Samodrka, Wandersisa, Prezvuršta na bazi brokule ili robota koji će umjesto mene otić urologu ili Roku objasnit da se nemre uvijek pobijedit u mini-golfu…
Ili da pišem knjigu.
A završim na fejsu ili fušu.

Pa sam odlučio napravit nešto za rođu.
Malo zauzdat klinca u sebi.
Ono, ipak su dvije trećine sjajnog aktivnog života iza mene.
Ali ova zadnja će bit savršena.
Stej in tać!

Fish, Riba Fish, 007