Čaše lomim…

Reykyavik, glavni grad Islanda, dugo u noć, hladnu sjevernu noć, Ivan i ja ločemo Vikinge po 5 eura (happy hour) i odbijamo nemoralne ponude zgodnih pohotnih Reykyavljanki i njihovih ružnih frajera. Čujemo neku buku s ceste i izlazimo sa svojim pivkanom u čašama u rukama. Sretan sam ko pašče jer sam pored gorile na ulazu neopaženo uspio prošvercati čašu na kojoj je velikim slovima pisalo Viking.

Tri su sata ujutro, prema pisanju nekih novinara, pred nama bi trebali biti simpatični Sjevernjaci koji vole malo popit, ali su skroz simpatični. Nažalost, pred nama su divljaci shrvani votkom koji se nabacuju s bocama i čašama preko ulice po kojoj spokojno voze SUV-ovi, a jedan totalno satrani Islanđanin u Bossovom odijelu (koje vrijedi duplo više od našeg četverodnevnog aranžmana) skače na policajca uz urlanje i odobravanje mase. Ne vjerujem svojim očima i pitam prvog do sebe, da koji je njima penis. A Sigur, simpatičan mladić mi kaže da oni uvijek divljaju iza dva ujutro i da je to sasvim normalna pojava. Kao i da se staklo bez problema smije iznosit ispred birceva, čime moja adrenalinska avantura (krađa) malo gubi na vrijednosti.

Gledam oko sebe po razasutoj srči, kad ugledam bar deset neokrznutih čaša. Saginjem se i skupljam te pazim da nisu neokrhnute. Da se ne bi ponovio Oktoberfest 2004. kad sam još dugo nakon toga furao porezanu usnicu. Pičimo tjerani vjetrom prema hostelu, Ivan ide krmit, ja pakiram trofeje u prljavi veš i pazim da završe blizu sredine ruksaka kad se budemo vraćali. Ali ne preblizu jedna drugoj. Srećom, sve su tri preživjele još dva leta, pa je Egils završio u vitrini, a Thule u sudoperu, nepravedno razbijena iako sam je samo lako tako. Drolja.

Pa tako danas imam tridesetak čaša i krigli s nekim logom. Krigla već spomenuta iz Münchena služi kao vaza, a ostale su mi izložene u šanku. I baš je gušt nekom dragom gostu ponuditi ladnog pivkana iz nečega što ima priču kao ove dvije Islanđanke. Tu je Londončanka koju sam pokupio s poštanskog sandučića usred bijela dana, a Siniša zaurlo za mnom – “Hey, you!” pa sam se presro, onda Japanka koju je maznuo Boris al mu je se nije dalo nositi doma preko Koreje i Kine… Meni se je dalo. I Kineskinja Tsingtao s poludirigiranih karaoka u Pekingu, australska futrola koja čuva svježinu, plastičnjača s duplim dnom koja se zaledi… Nekad ne znaš je li veći gušt to uzet za sebe, ili poklonit kad si skužio da si je donio doma, pa ih je dosta i odšetalo. Klara, hvala ti za onu divnu Triple Karmeliet, nikad se sam ne bi usudio…

Dvije najdraže priče su mi ipak s Cipra i Njemačke. U Nicosiji sam naletio na taze otvorenu pivnicu, ušao unutra, popio sve što se nudilo i krenuo pitati konobara kako bih kupio originalnu čašu. Tip me uputi gazdi koji je za drugim stolom, okružen s dvije plavuše pušio cigaru i brojao utržak. Na ne baš najboljem engleskom predstavih se da sam urednik u Playboyu, dam mu vizitku i pitam jel mi može prodati čašu pošto sam polukolekcionar. Frajer, ne baš grčkog ni turskog profila gleda mene, gleda vizitku i na tečnom srpskom kaže “Mnogo lepa vizit karta, nosi bre momak, i napiši nešto lepo…”. I ta je pukla.

Nastavak i kraj na http://www.gajbapive.com/node/15

Erektilna disfunkcija

Donedavno je sve bilo lijepo.
Mogao sam dugo i natenane.
Ženama nije bilo jasno otkud toliko sape, a ja sam se samo šeretski smješkao.

Bilo je tu svega…

“Saperlot!” (KT, 26, Gospić)
“To nje možno!” (MS, 22, Petrograd)
“Dobro dokle bre, Ribo!?” (PT, 26, Stockholm)

A ja nikad nisam saznao je li ženama gori seks kad tip ima malog i može dugo ili kad ima ogromnog i završi dok kažeš superkarafrađilistikespiralidozo.

A onda je nastupio taj neki loš period, ništa više nije bilo isto kao prije i shvatio sam da nešto moram mijenjati u životu.
Jedna bivša cura je tada došla s idejom.
“Nabavila sam tableticu. Hoćeš probat!”

Nisam to napravio.
Bilo me strah.
Kaj ak mi se svidi.
A skupo…

A kaj ako poslije toga nema povratka?
Pa to je u biti varanje, ono, nije fer…
Đizs…

Dugo sam buljio u strop, razmišljao, dvojio.
Ipak mi je četrdeseta na grbači, nemrem više hopsat ko s 25…

Sjeo sam za comp i počeo surfat.
Naručio sam.

Dočekao sam paketić i odlučio ga isprobati.
Buljio sam u to plavo pomagalo, razmislio i rekao sam sebi da me baš briga što drugi misle o tome.
Bitan sam ja a ne selo.

Preporodio sam se.
Konačno mogu kolko i Prile.
Perajice su zakon!

Kriza srednjih godina

Kad san bija mali fakat sam navijo da bude ovako…

Pa su mi objasnili…

Neki dan, dok sam marljivo hrskao ostatke njegovih palačinki od sinoć, Rok je zadovoljno mljackao jogurt sa žitaricama i pričao nešto o Crnom Petru i kako ja varam a ne varam.
Ne voli gubit, na koga li je…

I dok smo spokojno mljeli, moj je gumbić na samtericama napravio ono zlokobno “puk” pa sam shvatio da je vrijeme za počet proljetnu dijetu.
Napravio sam tri zgiba (mogu četiri ako me neko gleda, pet ako gleda zgodna teta), udahnuo zrak, stao na vagu i zažmirio.
Opet isto.

Sjedam za komp iste večeri i naručujem ibejom plivaće rukavice, stiropor, nove antimast cvike, perajice sporcke te kapicu za Roka.
Režem si domaću kobasu, špek, luk i češnjak za ubit gripu i prepuštam se užicima skakanja po glavi i slaganja legića dok ne dođe paket.

I dođe tako paket, i ja se kao svako dete razveselim i odem na plavanje.
Prije Božića smo Prile i ja ušli u finu brzinu, imao sam tri sekunde do norme na 400 za svjetsko u Kopenhagenu – ne za medalju nego da me uopće prime.
Ali i to godi.
I onda Božić, pa ja otputovo, pa Prile otputovo, pa njemu klinac buban, pa ja buban, pa bili dvaput u dva mjeseca i došli konačno i jutros.

I kene Prile, ja polako za njim, ipak je čovjek bivši rekorder neke američke države, dere on, ja za njim.
I nakon kilometra – odustanem.
Da, taj Riba koji nikad ne odustaje.

Mislim da sam ostario u glavi.

Bio sam u depri ko Žosken Depre i Prile me jedva izvuko kad mi je reko da mi je kaput ko od Kapetana Lešija.

Kad se treba stat?
Kad je vrijeme da se predaš tom vremenskom stroju koji se slabije podmazuje te hrskavice i ina govna?
Kako sve posložit a ne odustat?
Kako odvagati što valja a što ne?

Dok ja razbijam tikvu umjesto da privređujem, eto par načina da se nasmijete i kad ste malo pali…

Dar za mužjake!

jedva čekam Kanada : Rusija

nisam nikad masterbiro, al obećava!

valjda se mijenjaju…

redneck christmass!!!!!

i za kraj, opis raspoloženja.

Pivili, danas je novi dan!

Nokia ide u…

Evo, finila je i ova.
Ja popiso sve rezultate, proslijedio organizatoru koji je obavio izvlačenje i odredio pobjednika.

U prošlih 25 dana drkuljio sam po nokijani po tramvaju, kući, djetetu iza leđa, ljutio se, vulvio ali i smješkao kad bi uspio nešto instalirati ili skinuti mejl.
Jer, kad se sve zbroji, ipak je Nokia N900 60% moćni kompjuter a tek 40% mobitel.
Koji radi deset puta bolje fotke od ijednog aparata u mojoj povijesti mobiliranja.
Jako zgodna igračka za laika, vrhunska džidža za geeka…

I tako je nakon komentiranja, teganja i tvitanja došlo do kraja. Htio bi se zahvalit vjernim pratiocima koji su skupili 50 i više bodova, Saši, Tei, Tomislavu, Siniši, Ivi, Dušku, Matiji, Mauru, Ani, Tomislavu, Marku, Josipi, Irmi i Ivanu, a među jednakima ipak je za dlaku bila uspješnija – Josipa alias Malomorgen.

Kako Josipu osobno ne poznam, zamolio bi je da mi se javi na mejl, pa ćemo onda zajedno zapičit na Mald… pardon, pa će biti obaviještena o primopredaji.

Hvala svima na učešću, nemojte kaj zamerit, evo vam za utjehu, Iga je Poljakinja i ima najbolje cice još od Hiromi Ošime, nađite je u novom Playboyu!

A blog ide dalje…

Pivili!

———————-

Rezultati natječaja:
Nokie N900 idu na sljedeće adrese:

Bojan
Saša Miličević
——————————————–
Riba
Josipa Cvelić
——————————————–
Luka
Tomislav Kranjčić

——————-

Odmah si možete pogledat kraj nove kolumne na www.gajbapive.com

Simbioza

11.02.2010.

U poplavi dosadnih navodno humorističkih serija, neke nikako da repriziraju. A Dadilja mi je ko kućni ljubimac, još jedna sezona i majke mi, počet ću je hranit na telki k’o neku zlatnu ribicu. Al dobro, Fran bi držao na polici koliko je zgodna, ali onaj iritantni malac kreštavog tona – odmah se ospem.

Zašto ne ponove Crvenog Patuljka, Žutu Lagunu, Frasiera ili – Kafić Uzdravlje… Glupi konobar, ludi psihijatar, podla konobarica, gazda bivši fudbaler turbofaker, zla seksi nedodirljiva vlasnica i Norm i Cliff. Da, lokalni niškoristi tip i poštar koji kao da radi na Korčuli i mojoj babi nosi pisma kad ih se nakupi. Dva frenda koji valjda cijeli dan samo čekaju da završi radno vrijeme samo da bi se sletili na SVOJE mjesto za šankom, a konobar im bez pitanja natočio njihovu pintu žutog nektara. Dobro, dalo bi se dosta raspravljati ima li u Americi kvalitetnih točenih piva – na stranu genijalni Sam Adamsi, Goose Islandi i tisuće sjajnih proizvoda mikropivovara, ali točeni Bud ili Miller mi nekako i ne navlače sline…

Ali skrenuh. Živim u nekom kilavom kvartu u kojem je arhitekt zaboravio na stavku – društveni život. Bile su tu tri Auto-Hrvatske (kad mi je jučer puko brisač, saznao sam da su to sad pučka kuhinja, wellnes-zaspa-fitness-nešto i Art-galerija), kompjuterski dućan koji je propao, tri udruge i – dva birca. Crna dva birca. Jedan je klasični bezlični kvartovski zagrebački birc bez boje mirisa i okusa s konobaricama koje se mijenjaju na traci kao kompletići Dijane Čovječuljak na Dnevniku. Izbor piva je prokleto sužen i svodi se na dva domaća lagera, a otkad sam shvatio da sam prestar da bih se satirao gajbom domaćih lagera i kad pomislim na jutro poslije – to više nije moj sport. I onda mi preostaje birtija desno koja ima Velebitsko tamno na meniju. Ali tamo puštaju narodnjake i atmosfera je kao na autobusnom kolodvoru u Požarevcu 1946., opskura, crnilo, pikado, borosane… I televizor im je veličine etiopskog odojka.

Pa zato nemam svoj Cheers, niti na televiziji, niti u privatnom životu. Jer nije fora ići u susjedni kvart u svoju kvartovsku birtiju. To je kao da varaš ljubavnicu. Šanse da će se izgraditi nekakav normalni birc tipa onog Ede Maajke koji svi hvale al je daleko, ili samoborskog Scouta koji je u Samoboru (ko da je u Mandžuriji, isti penis) u mom milom malom, Bandijem osakaćenom centru Zagreba su svedene na minimum.

Curling u Slovačkoj

Curling u Slovačkoj
Bratislava, 6-7. veljače. 2010.

Ošli Čunjaši trenirat na pravi led.
Do Bratislave ima oko 430 kilometara, a kako je riječ o kolopletu autocesata, brži auto to ubije za 4 sata.

Ajd prvi put za 4 i pol.
Kad Puf časti pivom a Kolar rakijom – pet.

Al to samo zbog tone snijega koji nam je napravio i ovo!

Vinjete puta tri, slo, aut, slv (slovačka je za kombi oko 5 eura), plus naša cestarina, plus pazite se skupog austrijskog dizela, mamu im lopovsku…
Curlingana je dio prekrasne Samsung arene (veliko klizalište, malo klizalište, curlingana s dvije staze) u istočnom dijelu grada.
Petnaestak minuta taksijem (9 eura) od strogog centra.

U blizini je par ne pretjerano urednih ni novih hotela, ali nas je noćenje u trokrevetnom socrealističkom čudu s parkingom i bijednim doručkom izašlo 20 eura po glavi.

Najbolji opis hotela Turist: Netom probuđen idem prema kupaoni na tuširanje i to prijavim usnulom Pufu. Puf me gleda, gleda starinski ormar, krevete ko iz Snjeguljice i TV iz 1963 i kaže – Ostavi mi malo tople vode…

Adresa je Ondravska 5, ili www.turist.sk

Samsung arena je velika za naše pojmove, ali Slovacima je hokej daleko ispred nogometa, pa ne čudi masovnost – pomoćno klizalište je u dva dana bilo prazno svega par minuta.

Zato je curlingana skoro cijeli vikend bila prazna.

Nakon slovačkih amatera i bečkih čudaka,

u podne smo došli i mi na red.
Puf, Tenšek, Ogi i Kolar iz Čunjaša 1, Rex i ja iz dvojke.

Staze održava simpatični Čeh na privremenom radu, sklon pivi i pošalici.
Pojavi se i predsjednik slovačkog saveza, popije pivu i ode.
Simpa lik, mrvu štreberkast, ali ne pravi probleme i Puf je dogovorio buduću plodnu i pitku suradnju.
Makar sa Slovakonjama morali igrat…

Sat vremena preko vikenda po stazi je 25 eura, preko tjedna i manje, a za sve informacije kontaktirajte Pufa

koji je sve savršeno izorganizirao.

Problemi s dvoranom.
E sad…

Nema birtije kao na ulazu u Budimpešti,
led je tanak i ispucao, ispod gornjeg sloja se prozire rupičasto dno,

i malo imaš dojam da će ti izronit neki tuljan,
umjesto gledališta u ravnini terena je teretana za debele hokejaše,
gledalište je kat iznad,

svlačionica još nema.

Prednosti.

Dvorana je blizu hotela i centra,
jeftinije je a i grad je nekako simpatičniji kao i ljudi,
piva na gornjem šanku je 1 euro,
u zahodu nema papira kraj školjke nego na ulazu u kabinicu (!?!?!)

Osim toga, duplo je šira i triput viša od torok balent budaorške sardinice…

I održavanje dolazi na vrijeme.
Taksista koji zorom pere auto – nema.

Led je nekako težak, spor, čudan.
Trebalo je vremena da se polovimo, ali pred kraj je već bilo solidno…
Nema cruncheva za iznajmit ko u Budimpešti (slidera i partviša ima), druže Čadež, jel nam možete ispilit tri komada, hvala unaprijed!

Čunjaši…
Popili gajbu Newcastle Alea, dvije Bulldoga, jednu veliku gajbu miješanog tamnog i svijetlog Lobkowitza.
Da, hvala www.beershop.hr na sponzorstvu, ovo je bilo prekrasno!
Naš prošlogodišnji budimpeštanski vozni sponzor Marijan opet nas je iznenadio, ovaj put sa svojim novim vozilom koje nam je stavio na raspolaganje.
Skoro ni kap nismo prolili, ipak je to piva…
A onda smo pijuckali po Bratislavi od koje bi izdvojio Hockey pub, na 20 metara od Turista gdje za 4 i pol eura ima takvih rebaraca da sam htio uzet državljanstvo, a i rade svoj vrhunski gorkasti njami Pilsner.

(cijevi vode iz kotlova do šanka!!!!!!),

i 1. Slovak Pub

u centru grada zbog ždere, preporučam juhu od češnjaka u žemljurini,

žemlja se jede, jeee!

Ne piti tamni Šariš jer je iako vizualno dojmljiv presladak i pregust…

Bili na ledu preko deset sati.
Trenirali više od pola, igrali manje.
Frakcija Rex, Kolar, Riba dobila je ostatak 3:0, ali to niš ne znači jer smo samo vježbali.

Dobro, osim za moj egotrip, mmm Riba, kako si dobar bio.

Ogi od blistanja do katastrofe.
Kolar jako napredovao, konačno ima samopouzdanja.

Juniori Rex i Tenšek lipsali pred kraj oba dana, nije lako curlati. Velika pojačanja, samo treba još upornosti i bit će sjajni.
Puf nedorečen u izbačaju, iako je i dalje glavni ideolog, lider, taktičar i vođa.

Predsjednik, mi, presto pit prvi. U subotu išo leć u 23.00 (u 2 su uletili svi u sobu da idem gledat najveće dojke Sovačke dole u pub al ih netremice ignorirah), i u nedjelju u 4 popodne stao s rakijicom, pa ga se čudno gledalo. Inače konačno da jednom ne dođem na tekmu i moram igrat pod presijom nakon tri bačene kegle. Sad sve ima puno više smisla. Smješka nam se Olimpijada… U Sarajevu… Lijepo, zadovoljan. Inače, bacah isto kao i Ogi, od tuge do savršenstva. S naglaskom na tugu, 3:2…

Nedošli članovi, Stokuća, Sin i Pero snosit će posljedice u vidu donošenja suhomesnatih resurasa na sljedeći sastanak pivopija i Čunjaša.
I dogovor za novu Bratislavu.
Jer iako im tete i nisu nešto, skloni su perverzijama,

a i jezik nam je sličan

iako ponekad znakovit,

kao i dobar cug.

Uglavnom, Slovačka je zakon.

Mi Čunjaši!!!

————————-

E, da…
Bio sam na australskim Floydima.
Dok sam žmirio, bilo mi je fino.
Kad sam otvorio oči bilo mi je malo smiješno, ali opet… Vratio sam se jako daleko u prošlost i dane kad sam loše bario po Korčuli.
Jedina glupost su bili rastrčani ljudi, osoblje Lisinskog koje je po direktivi moralo gestapovski trčkarat okolo i zabranjivat ljudima slikanje tijekom koncerta. Minus Australcima, ali mjuza je zakon…

Evo slike s Nokije.

Sad sam skužio i kako tekst poruke stavit na naslovni prozorčić i da downloadanje aplikacija ne ždere preveć bajta.
Jedino me muči baterija koja ne trpi moje tuljenje walkmana.
Ali je genijalan filing kad staviš samo slušalice jer se nekak čudno taru po vuhima pa imaš osjećaj kao da popravljaš odašiljače po Velebitu!
I još mi nije opala.
Kralj!