Useljenje u zajednički stan

Ovo je teaser za kupit novi broj Cosmopolitana.
Dakle, nastavak teksta (dnevni boravak, spavaća soba, maj fejvorit kupaonica i balkon) pročitajte u istom!
Kupnjom Cosma donirate upis mog rastavljenog jedinca na faks jednog dana.
Ili, kako je krenulo s ovom debilnom državom – i u školu…
Zahvalan!

Useljenje u zajednički stan

Biti u vezi s nekim u početku zna biti prekrasno. Kradete slobodne trenutke kad vam roditelji idu na vikendicu ili more (majstori i kad isti odu makar do dućana), upoznate svaku izbočinu tijesnog auta, vlažnost hladne klijeti, razvaljujete apartman tijekom ljeta… A onda slijedi ta stepenica više – zajednički život. Muški mozak cilja na daljinski u ruci, pun hladnjak piva, topli ćušpajz i beskrajno puno seksa. Ali kad život voli drame…

Useljenje partnera kod onog koji već ima sređen stan, često završava katastrofom. Žene bi pri useljenju htjele mijenjati sve postojeće iz korijena, a mužjaci bi rađe ispišali kamenac nego promijenili iole pipu. Kad pak mužjaci nailaze s punim kuferom, u novoj izbi traže neki tihi kutak za svoje stvari i mali dio svijeta svoj mir na barem pet minuta dnevno. A to kod žena ne prolazi, pa opet dolazi do loma. Zato je zajednički ulazak u novi nenamješteni stan avantura u rangu kao da imate budžet od sto milijuna dolara te neposvađane Brada Pitta i Angelinu Jolie i Ivu Gregurevića za glumce za svoj scenario. Ali uvijek se pojavi neki Sedlar za redatelja pa i taj čin rijetko ispadne savršen. Jer useljenje je film koji trebate definitivno režirati zajedno ili da to barem učini netko od vas dvoje. Bez durenja. A date li to u ruke nekoj frendici ili frendu arhitektici ili dizajneru, osjećat ćete se usamljeno i izgubljeno u nečijoj tuđoj priči kao pajcek u Etiopiji. Naime, muškarcu je stan mjesto za odmor od posla i povremena zabava za probrano društvo. Ako pak odaberete morona koji šest dana za redom dovlači geliptere na gledanje lige prvaka ili plejstacioniranje iste – ili niste normalne ili posudite svoju mamu u stan na tjedan dana pa promatrajte reakciju. Muškarcu, dakle, onom normalnom, stan je relaksacija i tiho veselje, mir, spokoj, gledanje filma s prekidom za pišanje i pečenje još kokica (da, neki od nas i počiste za sobom). Za veselje ima svoje police sa stripovima, kolekciju muzike i DVD-ova, eventualno neki instrument ili konzolu ako je više odnosno manje kreativan. On bi htio bijele zidove, ona šarene, on funkcionalne police bez zavijutaka, ona zavjese i vazice, on ogledalo u kojem će vidjeti sebe, ona po fengshuiju, on krevet gdje će dobro spavati, ona tamo gdje visak ne dokazuje protok podzemnog potoka u Kini… Pa, krenimo u obilazak prostorija!

Hodnik
Muškarcima taj prostor nakon ulaza u stan služi za odlaganje jednog para tenisica, jednog para cipela i jednog para šlapa. Te još pokojih jeftinih ikeastih, od tri nošenja poluraspadnutih papuča za goste. Od jakni, tu je jedna za kišu i jedna za trenutno godišnje doba. Ostatak se hiti negdje u dubinu nekog udaljenog ormara u spavaćoj sobi. Lagani nesrazmjer nastaje kad žene u taj mali ormar u hodniku moraju ugurati 30 sandala, 59 štikli (najdraže su uvijek napuknute), x čizama, espadrile, sandale, gladijatorke (ono jezivo kao da ti je netko oko zgloba lijepio selotejp, al onaj tvrdi), balerinke, mungosice, opanke i još nešto i na to oko 48 različitih torbica. Naravno da praznog mjesta ne smije biti, pa se prostor do bliskog vrha puni balonerima, kabanicama, prešanim zerdavima. Što naravno uvijek padne na pod kad bismo mi htjeli izvaditi svoje tenisice za jednomtjedni nogomet. Druga stavka u hodniku je ogledalo. Prvobitna je namjena za stoički seks kad dosadi krevet, ali ima tu još funkcija. Ponosno sam sam stavio ogledalo na zid hodnika tako da vidim jel mi otkopčan šlic i majica van hlača kad krmeljav jutrom izlazim iz stana, bez obzira na sve fengšuice (ne, ne te Šuice) koje su mi više puta savjetovale ne stavit ogledalo preko puta vrata jer tjera energiju, sreću i lovu. Svašta. Mogao sam ga staviti samo preko puta zahoda, bolje da ne pomislim kakve bi zloduhe od tamo tjerao…

Zahod
Jedino mjesto u stanu gdje muškarac ima više potreba za džidžama od žena. Naime, ženama treba školjka i stalak za papir, po mogućnosti nešto na stropu za gledanje dok ne istovare to što imaju u tih pet sekundi. Muškarcima uz sve navedeno treba i polica za časopise i neki izvor zvuka da im nije neugodno dok ispuštaju čudne zvukove tijekom istovara (ali samo kad nisu sami). Zidni radio je korektan, plejer sjajan, a LCD na vratima i pretjeran jer u tom slučaju ne bismo nikada došli do posla. Još od mladih dana kad smo shvatili da toalet ima ključ i da u njemu možemo biti na miru od staraca i njihove kontrole pišemo li zadaću, rodila se klonjska simbioza mužjaka i stripova. A i Alan Forda nisi nikad mogao čitat dok jedeš jer se teško presavijalo stranice, so… Otud i potreba za policom, ima je u toj prokletoj IKEI, a zove se – SPONTAN. Nažalost, vi ne možete to shvatiti jer vama na zahodu nije fino i s njega nekud žurite, kao i inače u životu, pa nema ni potrebe za objašnjavanjem – mudri muškarci jednostavno u svakom trenutku svoga života žele uživati. I za to pravo će se boriti do zadnje kapi krvi. I da, daska je dignuta jer je za apsolutno svaku radnju potreban jedan potez manje nego kad je spuštena.

Kuhinja
Nekad je kuhinja bila mjesto gdje bi žene kuhale preko tjedna, a muškarci vikendom. Danas su žene Account Manageri, CEO, Dr. PH., Mr. Sc. i sl. bzvz. izdrk., pa više uopće ne kuhaju jer ih razvaljuju na poslu desetke sati dnevno i jer su tijekom studija i kasnije tijekom guženja za višu poziciju propustile od majki i baka naučiti skuhati i jaje a kamoli šnenokle. Ili su samo lijene pa se furaju na antitalentiranost. Tako je sila natjerala mužjake da nauče rezat povrće i na to dodaju fine mrtve trančirane životinje ili ono glavonožno iz mora. A za to nam treba velika prostrana ploha, koja je po mogućnosti povišena (naravno, i za prisloniti curu tijekom spontanog predjušnog, odasvud krčkajućeg seksa) te veliki sudoper s dva ispusta. I ogroman masivan nož za rezanje koji vas iz tko zna kojeg razloga neobjašnjivo plaši. Muškarci imaju neki animozitet prema perilicama suđa i smatraju da će potrošiti istu količinu vremena pripremajući suđe, saginjajući se, provjeravajući je li se opralo i vraćanju nazad, nego da zasuču rukave na pet minuta. Pećnica obavezno mora imati opciju “roštilj”, a plin uvijek pobjeđuje nad strujom jer teže iskipi kava i zagore palačinke. Frižider mora imati onu rupu da kaka led, pive idu na zasebnu policu, slatkiši i slaniši također, a povrće se stavlja na što vidljivije mjesto jer najbrže umire. I mi nikad u fridž ne stavljamo pomade, lakove, maske za kosu i čuda namijenjena vašoj produženoj ljepoti jer smo ih u stanju mamurni popiti jutro poslije. Stol mora biti samo funkcionalan, a obavezna stavka na njemu je toster u kojem se može prigrijati skoro sve mlađe od tjedan dana. Mikrovalna je za pičkice, samo ti smoči kruh u sendviču, da ne spominjemo njenu bezveznu alergiju na vilice i općenito metal…

Ostale prostorije
Plakar za piva kao u onoj reklami nema nikakvog smisla ako ima samo jedna vrsta piva a nema telke u blizini. A i dečki iz reklame su nekak pederasti. Špajza se organizira prema policama i namjeni, ne prema datumu kupnje niti prema boji, kao što vama često padne na pamet. Alatnica, samo joj ime govori da žene tamo ne zalaze (osim ako nismo odabrali muško u duši, a kao ni u drvarnicu. Podrum služi da bude u neredu i da nikad ne nađemo ono što smo tamo tutnuli – ljudi smo, nismo Austrijanci…

Jedan divan dan u Tuzli

Kao mladić, uz Tuzlu sam imao dvije asocijacije.
Prva je bila rudnik soli.
Druga je bila neka pjesmica – “cijela Tuzla jednu kozu muzla, pa se hvali da se sirom hrani.”

Sad kad sam je posjetio, ispalo je da su škrti jedino jer su soli oduzeli slovo l.

Na Korčuli je krajem osamdesetih bilo puno tinejdžera iz Beograda, Sarajeva, Ljubljane, nas par Purgera, lokalci…

Nešo je bio iz Tuzle i općenito smo se par puta dobro zapili i još više puta dobro nasmijali i napecali.
Čovjek me uspio napit rakijom koju sam smio pit samo iz čepa.
Onog metalnog od Doninog sirupa, boce idealne za domaću rakiju zbog tvrdoće…

Tih mi je godina baš bilo gušt otić negdje s barkom i bevandom i bezveze lovit sitne ribe koje bi poslije peckali na gradelama.

E, pa Nešo je bio idealan partner – sjedit na barci, držat prst blizu mora i veselit se ičem većem od deset centi što bi se zabijelilo u savršeno prozirnom moru oko Proizda i onda palo na palubu.

Strastven ribič i još jači švaler, kad bi rijetko izašli do diska ili grada, nisam vjerovao kojom kvalitetom prolazi kroz sve stadije prvotnog ženskog otpora.

Nešo se nije vratio na Korčulu od 1990.

Čuli smo se sporo a dično, svakih 3-7 godina, gubili brojeve, gubili mejlove, mrzili rat i dogovarali se da se konačno nađemo.

Fejsbuk je presudio da na putu starcima na more ove godine mrvicu skrenem i u 4 dana prođem linijom Zagreb-Šamac-Tuzla-Sarajevo-Neki crni tunel iznad Goražda di sam od prpe počeo tražit krunicu po Kliti iako nisam vjernik-Goražde-Foča-Piva i Tara-Nikšić-Podgorica-Sveti Stefan-dagnje u Stonu za mamu i kamenice za babu-Vela Luka-Gradina.

Jer sam se sjetio dopisne mi frendice Lejle, nju spojio s Nešom, čuo za tuzlanske ćevape i tuzlansku pivu.
I krenuo.

Ne znam hoće li u mom prknu ikad pobijediti crvi migoljavci koji me tjeraju na putovanje ili hemići, ali, kako kažu Parpli na svom najgorem albumu do Purpendiculara (osim, naravno – Layle) – the battle rages on!

Da su Tuzlaci škrti je izmislio onaj debil koji je i izmislio pjesmicu s početka, jer sam se osjećao ko beg u čorbi.
Vjerojatno je muzla jedina riječ koja se rimuje s Tuzla, nemam pojma, ali prema meni definitivno nije bila “too zla”.

Lejli sam na svemu živom, od razgleda, povijesti do izbora lokacija i delicija dužan do neba, ali vratit ćemo mi to!

I da su duhoviti – jesu.

Iako se nisam usudio naručiti ovo

Image Hosted by ImageShack.us

Tita ima svugdje.
Duh bivših vremena živi svugdje.
Kao da je vrijeme stalo osamdesetih.

Tuzlansko je pivo

Image Hosted by ImageShack.us

kvalitetnije točeno nego u boci, dosta lagano i pitko ali bez prepoznatljive arome i ikakvog aftertejsta, a na moje ogromno razočarenje, drugi te zadnji brend iste pivovare, Torg – neslavno je ugašen.

Image Hosted by ImageShack.us

Glavno da kamioni s naljepnicom i dalje tumaraju gradom i ulijevaju mi nadu, grrr…

Zato su ćevapi mašala!

Image Hosted by ImageShack.us

Pogotovo oni na jezeru Modrač u Lukavcu (nažalost, nisam stao usput u Lukavcu Gornjem – Upper Smart Guy), dok su u “Limenci” prokleti bosanskim običajem da nema pive u ćevapdžinicama pa sam pio tuzlanski kiseljak iz čaše od sarajevskog.

Porcija je obilata, mašala.

Druga fora je pogled s ćevapa na gradsko kupalište koje je 5 minuta od centra – zamislite si da sjedite u Bogovićevoj (kak se zove ona rupa di ima Velebita?), dignete dupe i odete na jezerce na Britanac!?!?!??

Slano je jezero malo premalo i preplitko te premutno, ali je sve uokolo čisto i uredno, a s radija yu-rock osamdesetih, i još sam se nagledo studentica u badićima ko u Nici…
Samo je Duca Marković falila…

Malo sam tremirao prije nalaska.

Nešo, za prijatelje i Šone, imao je ulet ljeta 1988. kad se rumenoj Švabici predstavio kao: «My name is Šon, like Sean Connery!»

Image Hosted by ImageShack.us

Malo smo se zaoblili, ali je tih 19 ljeta neviđenja nastavljeno spikom kao da se nismo vidli otprilike školsku godinu.
Na Zemlji, ne na Jupiteru.

Kralj bio, kralj osto, pogledali si slike djece, lajali satima, razmjenili rakije i dogovorili duži susret drugi put.

Pa sam obišo stadion Slobode,

Image Hosted by ImageShack.us

i dvoranu Mejdan, legendarno mjesto gdje je Razarala Mujanović Raza, a publika uz Zadarsku bila najluđa na svijetu.

Rijetko se ko tamo izvuko bez batina, a meni je najbolja priča bila ona kad je Jedinstvo Aida igrala protiv nekih Talijanki.

Dvorana se trese, raja trese konstrukciju koša dok ove pucaju slobodnjake, suci u minuti odmora pišu oporuke, treneri trče u svlačionicu minutu prije kraja.

I jedna crnkinja napravi faul na Razi, rulja počne zviždat, a mala im pokaže srednji prst.

Bit je u tome, ako ste gledali nedavno snimku Šibenka : Bosna, da je tih dana gledalište bilo pola metra od ruba terena.

E, kad su na nju počele letjeti pljuvačke, žvake i koštice i kad je u sekundi bila ko albino bor od Kaćunka, sirota je valjda rodila od užasa…

Oduševio sam se i imenom pivnice,

Image Hosted by ImageShack.us

našao poveznice s domajom,

Image Hosted by ImageShack.us

i uživao u vedutama grada

Image Hosted by ImageShack.us

koji je uvijek slavio Dan Mladosti, pa i onog dana kad su Četnici granatirali centar grada usred svečanosti i pobili sedamdeset i jednog mladog čovjeka.

U čast čega je sve puno spomenika i grobova.
Većina grada je razrušena i nedotjerana, ali što reći nego – polako…

Picajzla u meni je kopala sitne perverzije

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us
(pazi – pjer karden i kamensko!)

Image Hosted by ImageShack.us
(pizza trkačica, joooooj!)

a morao sam i svoje tuljanovo tijelo nasrati i usred prekrasne gradske kapije (stao sam!!!)

Image Hosted by ImageShack.us

te obići centralni drveni muzej soli.

Image Hosted by ImageShack.us

Sve je puno ex solnih bunara,

Image Hosted by ImageShack.us

okolica je puna puna rudnika, ali stoljetno iskapanje i iscrpljivanje slanih bazena ispod grada dovelo je do urušavanja zgrada u centru.

Nedavno su stručnjaci napuhali nekakav podzemni dušek između dva sloja tla pod nekim zgradama i sad se čeka da se vidi jesu li uspjeli.

Fige.

Moron of the day je naravno pisac ovih redaka koji je iznenađen ljepotom prizora

Image Hosted by ImageShack.us

rekao: «Ajme, prekrasne li džamije!»

«To je pravoslavna crkva, konjino», ispravila me Lejla,

Image Hosted by ImageShack.us

ali stvarno ostanete očarani.
Ko iz neke bajke.

I tako, kratko ali preslatko, s okusom ćevapa na ustima i niže, sretan i ispunjen krećem prema Sarajevu…

Sedam dana na moru solo s Juniorom

Dan nakon što sam ušao u četrdesetu, došao sam na otok.
Rok se igrao sa sestričnom u njihovoj kući u kojoj sam u dogovoru s roditeljima njegove majke i njom osobno dobio cijeli tjedan s mališom.

Mama je otišla na koncert irskog Bodalca, a ja izvadio ribu, meso, povrće i igračke iz Klite i počeo jednu sasvim novu avanturu.
Dosad smo, naime, proveli solo u komadu najviše 24 sata.
Al džaba bilo straha…

Rok inače kao i svaki klinac obožava slatkiše, a ja ga da ne postane Žakolik pokušavam naviknuti na što zdraviju klopu, pa se za svaki bombon treba potrudit, ili bit fin, ili napravit deset sklekova ili bar lijepo zamolit.

Uglavnom, izvuko se u tjedan dana bez čokse, s 3 (komada, ne vrećice!) juicy fruitsa i dvije cedevite, pa sam bio ponosan jer je pojeo tonu grožđa (tata papa koštice i koru), malo manje naranče i puno manje jabuka.
I pritom mu baš niš nije falilo.

A ja sam i dalje alergičan na koru od naranče (nabubre mi dlanovi dok cijedim!?) i jabuke (počnem se gušit i češat po svim otvorima na glavi), ali to pripisujem starosti i pesticidima protiv kojih se više nemre borit.

Malo me peklo što me Junior zove imenom maminog novog dečka, ali sutra smo otplivali Kukljiški maraton (tata plivo, Rok s Barba Marinom i tetom Gogom navijo) di je tata pobijedio u kategoriji i osvojio zlato, pa je Rok tri dana ponosno šetao selom s medaljom na pupku, a ja opet postao „Tata Liba“!

Image Hosted by ImageShack.us

Medalja

Najveći ljetni doživljaj mom omiljenom skoročetverogodišnjaku je svakako pedalina s toboganom.
Hvala ti bože, nema nikakvog straha od pasa i dubine, pa smo se kraljevski zguštali a ja se oduševio kolko je snage u malom vidrivoju.

Baka ga je utrenirala da mu je jedna plivalica sasvim dosta pa sad malo pliva u krug, i nikako da digne noge, ali još malo i eto tati Thorpedislava!

Jutrom bi se dizo u 7, zalio vrt, pobro blitvu i skuhao juhicu ili štogod za ručak ili bar pripremio za podgrijvanje oko 1.
Oko deve bi se uvalio maloj raskrečenoj zvjezdači u krevet i polako ga milkio i budio.

Obožavam trik:
„OK, ako ti nećeš čokolino, ja ću ga pojest!“
„Neeee, moj čokolinoooo!“ i trk do kuhinje, onako krmeljav, zaležan i slinav dok se popikava na nogavicu od pidžame.
Divno je biti tata…

Jedan od najljepših doživljaja ljeta je bio izlet na Ošljak, to nešto prekrasno između Zadra i Ugljana u vlasništvu obitelji Valčić na kojem se isti međusobno smiju ženit tek u petom koljenu.

Deki je tamo došao prosit Lori rečenicom – „ovdje vam fali svježe zagorske krvi“, i pelcao se.
Ljudi, to je raj.
Kuće prema Preku, šuma i pustopoljina prema Zadru, birtija i plaže.
Po kruh – brodom.
Navlačimo cvikere i krećemo u posjet Juliji (3,5) i Jani (5).

Image Hosted by ImageShack.us

Cvikeri

Rok u stilu svog tate, nebeskog džentlmena i kavalira s manirom, te vlasnika titule „Schwaller auf der jahre 1989“ kulerski prima komade za ruke i krećemo u polusatni obilazak otoka.
Da ima kose, ko spot Mirzinog jata…

Image Hosted by ImageShack.us

Mirzino jato

Ošljak podsjeća na mješavinu veloluškog Ošjaka i meni najdražeg Proizda, ima tu osamu i dubinu cvrčaka i borovine zbog koje bi bio u stanju ignorirat sve blagodati civilizacije.
Da ne spominjem oradice tete Dore, a kamoli knedle…

Image Hosted by ImageShack.us

Ošljak

Play of the day je bilo kupanje kad je trebalo potopit Tata Ribu koji se pretvorio u čudovište i bacao trojac Rok – Julija – Jana oko sebe.
Pritom Jana nema narukvice jer zna plivat, a Julija i Rok imaju po jednu.
Pa kako mi legnu na glavu tako ih ja hitim metar od sebe.
Dok nisam hitio Roka, a njegova plivalica-rukavica rekla pffffff…
I pukla.

I uspori mi se film i gledam čedo na dva metra s onim dječjim upitnikom u očima (tata, zašto zvijezde padaju – pitaj mamu) kako kreće u uton ako se odmah ne trzne…
I on se trzne i nekako vidrasto krene prema meni a ja mudro čekam i umirem zapet ko puška ta dva metra, al ne mičem, a on dolazi do mene i urla – tata, ja plivaaaaaaaam!
Al me usro, uf…

Za prije spavanja i za dočekat ručak koristili smo metode – pusti Ben Tena ili Skubidua.
Ne znam što djecu navodi na voljenje glupih crtića, ali u moru destrukcije, sranja i klanja – obavezno biraju najgore.
Pa tako i Bena Kretena i njegovih deset lica – junaka od kojih koristi tri.
I onda igramo igru „Tata, pretvorio sam te u… Ledenu kocku!“
I tata bi Fontana…

Image Hosted by ImageShack.us

Ben Ten

Sva sreća, kasnije me vrati u čovjeka.
Al jednom sam skoro proslinijo jer je išo piškit pa me zaboravio odledit…

Večeri su rezervirane za Pampulin ili Dvorac.

Image Hosted by ImageShack.us

Smijeh u dvorcu

Pampulin i nije nešto jer Rokinho i nije nešto skočan, al se po dvorcu voli naganjat s Matejom, pa prođe pol čuke ko niš.
A i usavršava telemark!

Image Hosted by ImageShack.us

Telemark

Nekad se zna nadurit, i općenito nije baš ugodan kad želi sladoled kad nije vrijeme za sladoled (urla, tuče, plače – vjerojatno svi imaju tu fazu), ali smo inkvizicijskim metodama – stega, presija, durenje, kazna, mračna soba, postigli dogovor za jednu kuglicu dnevno.
Zaleđeni Dukatino se ne pika.

Image Hosted by ImageShack.us

Plazonja

Dan prije dolaska bake i dide, išli smo na roštilj kod Dene i Markija u Zadar.
Na trajektu je pitao kaj teta ima u uhu, pa smo prvi put slušali Motorhead na slušalice.
Bio je oduševljen!

Image Hosted by ImageShack.us

Trajekt

Nakon divne žderačine, upoznavanja istomišljenika i prekrasne Bibinjke te šore s malim Josipom (neriješeno, odma su se izljubili, ali – Rok je počeo fajt!? Moj Rok!!!) otišli smo gledat Pozdrav Suncu.
Pa se sjeo.
Pa je neki retard bario koku tako da je s njom pleso valcer i stao Roku na ruku dok je ovaj sjedio na podu, ali ovaj put se izvukao.

Image Hosted by ImageShack.us

Neko mi stao na ruku

Pa smo morali brojat kolko krug ima koraka i spuštat se po novom dvorcu.

Image Hosted by ImageShack.us

Tata, broji!

I bilo nam jako veselo.

Nakon drugog smo kruga papice morali ići i na pampulin di te vežu, mamu im skupu 25 puta u pet minuta, ali bilo je divno slušat mališu kako usran od straha pjeva „Brate brate gospođo, pala van je booorša“…

Inače, Postolar Triper mu je uz Divlje Jagode omiljeni bend, pa ako čujete da sviraju u Zg i okolici, javite!

Image Hosted by ImageShack.us

Pampulin

Ulovismo tako zadnji trajekt za Ugljan, gledasmo zvijezde, ja mu objašnjavo o Malom medi, južnom zviježđu, Orionu, posjeti Australiji koja dijeli neke zvijezde s nama, razlici između meteora i meteorita, Sjevernjači i Mjesecu i eto rezultata…

Image Hosted by ImageShack.us

Gecrken

Bilo je lijepih doživljaja u životu ovog oćelavog barbe, ali taj filing nošenja meke tople buhtle koja te grli jer misli da si jastuk, hrkuckanje i mekoća obraza te najnježnije stavljanje u krevet – ljudi, nešto neprocjenjivo.

Kuća čista, dijete veselo, ove godine mi čak nije ni opal, no blood, no kraste, jedna medalja, puno blitve, juhe i ribica u pupi, apsolvirana igrica Mateja je maca, Rok je kupovatelj, tata Riba je prodavač, srce na full…

Gotova dva tjedna kolektivnog, ostavljam Juniora u dobrim rukama i krećem u vjetrenjačku borbu s prljavom državom i zlim ljudima.

Al s punim baterijama!

Pusaaaa!

Image Hosted by ImageShack.us

Seksualni život lošije situiranog Purgera na Korčuli

Krajem osamdesetih počeli su mi rasti brčići.
Samantha Fox Strip poker se igro sve u šesnaest jer je i meni bilo 16.
Otkud ta fora sa sve u 16?
Nekom je bio dug 16 centi?
Opkolili su kazneni prostor?

Zagreb je bio idealan za drkicu jer si čuo starce da dolaze prema tvojoj sobi.
Najčešće.
Ali na moru nije bilo Spectruma a i bilo je vrijeme za nešto zbarit.
Pa se išlo u disko.
Disko se zvao Torkul.
Novi je gazda htio dat novo ime toj podrumskoj izbi koja je po klaustrofobiji i količini cijevi bila bastard medicinske Kome na Šalati i Treblinke.
Pa kako je već imao veliko svijetleće T, a očigledno se palio na južnjake, ruglo je dobilo ime Tenesy.
Da, upravo ste svjedočili najvećem gramatičkom masakru u povijesti Balkana s Rumunjskom i Moldavijom.
Ali to je bilo jedino mjesto za izlazak.
Za birtije se nije imalo para, pa bi se ili maznulo didi litru lošeg ili bi se nosila plastičnjača pa napunila u vinariji ili u konobi nekog barbe.
Crno na crno.

Nitko ne zna kojih sam sve milih govana tih divnih godina usuo u sebe pod parolom – «crno je, kiselo je i smijat ću se ko blesav a možda i nešto lakše zbarim», ali kad danas probam Kabolu ili neki fini Chiraz, pogledam oko sebe i pitam – kaj je to stvarno vino?
Svejedno, jetrica je bila načeta, ali je bilo dobrih dana i još boljih scena.

Do diska se moralo pješačit.
Pet kilometara.
Dva jako uzbrdo, tri jako nizbrdo.
Da, za nazad je bilo gore.
A tadašnji dezići nisu imali anti pespirant dedrk turbo gegen sweat pužni gen formulu i do grada bi došo mokar ko foka vijoreći s majicom u ruci.
Onda bi sjeli u mrak pred crikvu, svirali, pjevali i lokali taj otrov.
Pa ako se imalo za disko u disko, ili jako rijetko kod nekog doma (svi su bili kod dida i baba) i onda pjehe nazad.
Ovisno o količini crnjaka u krvi i kasnoći vraćanja (da ne spominjem da se budilo u 6 ujutro uz Kroniku dana i imalo dosta zgusnut raspored radova na brodu, u polju i na kući) – put je bio duži.
Uvijek bi zastao kod kamenoloma, mrvu prije polovice puta.
Primio se onako nacvrcan i uspuhan rukama za bubrege, isplazio jezičinu, dahtao i gledao more i zvijezde.
Često smo u Gradini kad bi pao mrak ležali na mostu i gledali u nebo.
Avion je bio jedan bod, satelit dva, meteorit tri,
Ali tamo sam imao 24 stepenice do doma, a tu još pola sata hopsanja po crnom mraku, uskoj cestici i na pladnju divljim svinjama, zerdavima i mungosima.
Pa sam jednom shrvan lošom formom kod kamenoloma lego na topli asfalt i zamišljao kako ću jednog dana imati auto i voljeno romantično biće koje ću dovest baš tu pod zvijezde i rasturit u nabrajanju nebeskih tijela i onda se toplo seksat uz friški kruh iz pekare i malo bolje vino.
Probudila me čudna buka kotlovnice Titanika i snažna bol u ramenu.
Ne vjerujem da ste ikad imali stražnji kotač upaljenog motokultivatora na sebi, ali bilo je relativno logično – pola šest ujutro, ja sam ležo na jedinoj cesti od Vela Luke prema zapadu, a i barba koji je išao u drva je valjda trgnuo rakijicu preveć pa me nije baš uočio.
Al me odvezo doma i reko da pozdravim didu.
Svi su znali mog didu, čovjeka koji je prestao trčati za novcem i živio u nadi da će svako delat svoj posao i da će svi ljudi na svijetu živjeti jednaki i sretni.
Kad danas sjednem uz more i gledam zvijezde, popričam s njim ali mu ne pričam kakvu je Zemlju za sobom ostavio.
Gore mu je bolje.

Rame još tu i tamo krcne, pogotovo nakon bacanja koplja na desetoboju (mrš kupit novi Playboy, to mi je kruh!) ali bolje rame nego tikva.
Dobro da cisterna nije prolazila…

Kad si bio mladi roker bez love i prijevoza, bilo je teško bariti u Luci.
U Tenesyju je postojala šifra za brzi snošaj.
«Oćemo poć vanka?»
Ako bi žena dala zeleno svjetlo, ubacio bi je u auto i odveo na fukodrom te vratio dok još «I will survive» ne bi došla treći put na red.
Nisam bio te sreće sve do onog dana kad je Mea koju sam zvao Meja jer je bila iste građe došla u disko.
Znali smo se bezveze, pitao sam je kak je i jel oće šta popit, a ona je pitala jel imam droge ili auto.
A meni taj dan stari prvi put u povijesti posudio Jettu!
Rekoh da imam nešto od toga a ona je rekla sudbonosno – «oćemo poć vanka».
Erektiro sam ko Popokatepetl, jedva otvorio vrata poluraspadnutog žuće i nekako dovezo do prve pustopoljine.
Meja je rekla – vadi!
Ja se krenuo otkopčavat, a ona je rekla – «Zaisukrsta, čuvaš šit u gaćama?»
Reko, «Pa ne tepam mu baš tako, ali… Molim? Kakav crni šit?»
«Oli imaš spida?»
«Pa moglo bi bit spidi, ali kaj nisi rekla da si za seks?»
«Ma ne, imam crvenu armiju, mislila san da imaš neke droge…»
«A sori.»
«A ništa, homo nazad, saće Đibo…»

Sutra je tata otkrio da sam maznuo auto pa sam još dugo ostao suha penisa glede tih divnih kršnih sisatih Velolučanki.
Predivnih seksi stvorenja koje se po ustaljenom otočkom receptu proseksaju s nekim kretenom koji ima Golfa s trinaest, abortiraju s petnaest, rastave s devetnaest i poprilično su teška bića.
One prave su se skrivale ili bile zauzete od trećeg dana puberteta.
I nikad nisam poentiro u Tenesyju.
Je, luzer, priznajem…
Al kad se jednog dana s Klitom stuštim…

Vela Luka je bila gradić s velikim postotkom drogeraša.
Mjesto pomoraca, puno skrivenih uvalica za prekrcaj, ogromna količina proplanaka usred gustih šumaraka ili dosadne makije…
Ja sam bio opsjednut ribolovom i jedno vrijeme hodao otokom sa štapom u jednoj i vršom u drugoj ruci.
Prilično glupa slika ako hodate daleko od mora u potrazi za uvalom u kojoj nema ljudi.
Pa me jako iznenadio susret s tipom koji je bauljao otokom usred džungle gariga, kilometrima od prve kuće s dva kanistra od deset litara u svakoj ruci.
Plantaže…
To je bio biznis, a ne moj zaćinski vrt.
Mogućnosti za drožnu zaradu je bilo ko u priči pa ste stoga mogli sresti i puno mladih likova prozirnih očiju, skupih tamnih naočala i velikih automobila i brodova koje nikad niste vidili da nešto rade.
Policija dilere nikad nije dirala jer su oni sitna riba.
Sitna riba bi ih trebala dovesti do krupne ribe.
Pa policija i dan danas čeka u zasjedi, a dileri mijenjaju bembure i lendrovere i nikom ništa.
Jer su krupne ribe ili u policiji ili u saboru.
Pa ih se ne dira.
Pa je u stvari jako dobro biti diler u Veloj Luci, gradu u kojem niko ne naplaćuje vez jahtašima niti kažnjava krivolovce.
Još sad kad hrvatsko sudstvo pusti gospodina Cvika i ponudi mu mjesto gradonačelnika kao ispriku – to će biti pravi mali raj od otoka.
E moj pokojni Kapno, za šta si se ti borio…