Rest in pieces…

Bila je 1986.
Kao i svaki šesnaestogodišnji klinac morao sam na regrutaciju za vojsku, dakle produženi sistematski.
Tamo sam moro pokazat pišu i testisad zgodnoj doktorici.

Pišo se džentlmenski povuko i mislio sam umrijet od srama.
Iako je to tog dana bio 176. pimpek toj doktorici, koja tada sigurno nije znala kakvom će polucelebu titrati genitalijama…

U čekaonici je bio i jedan tip koji je imao klasični kompleks vezan uz južne i kamenite krajeve da stalno spominje sebe i da istu personu hvali bez da ga je iko išta pitao.
I tako je lik nešto govorio da njegov tata ima mercedesa kojeg mu je dao da vozi, da je već ševio i ono što mi se urezalo u primozak – da su mu starci kupili cd-plejer.

Te davne preduniverzijadske 1986. nije bilo interneta da potražiš značenje riječi cede, a kamoli plejer, a u enciklopediji leksikografskog zavoda i na 981 nisu baš bili upoznati s napretkom moderne tehnologije.

Isto tako, nije bilo tech magova, auto bliceva,ničeg osim Vjesnika i Večernjaka koji bi stidljivo tu i tamo ubacili neku vjesticu o nečemu što bi moglo izgurat ploče i kazete.

Ali sam ipak nekako bio čuo za to čudo koje nije trebalo ni premotavat ni okretat strane a stao bi pun kufer.
I što je cijenom od jako puno maraka mojim roditeljima nastavnicima bilo udaljeno svjetlosnim godinama.

Kako sam obožavao radit svoje kompilacije na jeftinim normalkama iz japanske Tvornice Dobrih Kazeta (TDK) i uživao žicat ploče od frendova, pomisao da bi nešto moglo potisnuti, uz drkicu i knjigu moj tada omiljeni hobi – budilo je skeptika u mom malom debelom tijelu.

Danas imam mp3 plejer u kliu koji vrijedi više od klia i obožavam radit pržolicu i kompilacije, prebolio sam i kazete i ploče (iako mi fali ono rew u kojem sam bio stručnjak za pogodit sekundu najdraže solaže), i pomirio se s tim da su onakvi iritantni egoistični šupci iz čekaonice danas na vlasti.

Ali nikad neću zaboravit rečenicu kojom je završilo naše dvosatno druženje u čekaonici kod doktora u Martićevoj.

„Tata mi je dao sto maraka da si kupim cedeove koje hoću za plejer i odma sam uzeo Madonnu i Michaela Jacksona!“
Zavist, koja je do tada bila na vrlo visokom stupnju, zamijenio je smijeh punk-rok pubertetlije koji je priznavao samo Azru, Čorbu, Deep Purple, Ramonese i Sex Pistolse – koji će ti penis cede plejer kad slušaš konfekciju, upali si radio, seljačino…

Znam da će se naći uvrijeđenih, ali moram.
Dakle Michael Jackson je bio glazbeno-plesna legenda.
Čak sam i munvok probo uvježbat u osnovnoj, al sam odusto kad sam srušio mamu spladnjem štrudle od trešanja. Ono, pojelo se kasnije, stara oprostila, ono, u rikverc gledat…

Dobro, probo sam i brejkat na malom maturalcu, al tu sam i stao.

Ali Michael…
Čovjek je bio genije.
U onom što je prezentirao kad je radio.
Privatno je bio… Kako sad to reć da se fanovi ne uvrijede…

S tri godine ga je tata silom uvalio da pjeva s braćom, stega, šamari, dril, pišanje krvi, nema čokolade dok ne naučiš napamet i slično.
Upropastio mu djetinjstvo ambicioznim planovima i natjerao da živi glazbu, ali i preskoči pubertet, frendove, cure….
Nešto ko tata Ivaniševića s tenisom ili Gips s Janicom…
Ali ovi su još živi jer su znali stat.

Michael je bio vjerojatno najnesretniji čovjek na svijetu jer se oko njega zavrtila tolika lova da naprosto nije smio stat jer su od njegovog lika i djela živjele još stotine krvopija, menadžera, niškorisne birokracije koja je prepoznala zlatnu koku.
Bio je crnac koji je radio da bi se podvrgavao operacijama izbjeljivanja.
Bio je dijete kojem nisu dozvoljavali da se igra s drugom djecom jer je bio trideset godina fizički stariji od njih.
Bio je čudak i nesretnik, ali je stvorio jedan od najboljih albuma u povijesti, zaradio je milijarde, dobio mrvice, sve su pozobali sitni i podli ljudi kakav je njegov tata.

Operacije izbjeljivanja kože, operacije micanja crnačkog nosa, lijekovi, droge, čuda…
Mašinerija koja živi od njegovog talenta stotine ljudi koji gutaju njegovu krvavo zarađenu lovu i tjeraju na još i još.
I išlo je sve dok mu nisu počeli otpadati operirani dijelovi tijela po stejđu, dok nije poludio od paparaca i skoro hitio s balkona dijete koje je njegovo koliko i moje, dok nije skroz poludio i dok ga nisu ubili.
Pa je sad mrtav i beo.
Barem ruke i lice.
Jadan čovjek.
Možda je i bolje da je u vječnim lovištima i da bar tamo nađe mir i svira i pjeva i čaga za svoju dušu.

Image Hosted by ImageShack.us

Rest in piece Michael.
Zloćko u meni kaže – rest in pieces – jer toliku su histeriju napravili od tebe i toliko žele zaraditi na tvojoj smrti da će stvarno i počet prodavat njegove dijelove.

S te strane, možda je i bolje da se čovjek otišo odmorit i ostavio krvopije da se koprcaju na suhom.
Iako se takvi uvijek snađu – Michaela više nema, na njegovoj se smrti odmah krenulo zarađivat, za mjesec dana će mediji nać novu žrtvu.

Probo sam napravit počasni munvok i srušio printer.
Život ide dalje…

Začinski vrt – borba na život i smrt

Stan ima tri balkona.
Nisu sva tri siva.

Južni je spremište za metle, džoger i gajbe.
Gleda na tri metra udaljenu pretrošnu poluraspadnutu leproznu zgradu i najdražu mi nagluhu susjedu koja me stalno zove na kavu čim me skuži.
Pa zato vješam rublje na sjedečki da me ne vidi jer ima 86 godina i opće ne sluša moje jade tijekom kave, a kako sam ja ipak samo egocentrično govno pa tek onda čovjek…

Istočni me balkon iritira jer mi kroz njega sunce tuče u primozak od zore.
On inače služi kao odlagalište svega.
I ima pogled na Kerumovu rupu u staroj Nadi Dimić.
Šupalj zub.
A odnedavno se pod njim (umjesto dosadašnjeg desetogodišnjeg parka narkomana i rasadnika topole) gradi – još jedan Banditov plaćeni parking.

Divim se meni koji je smislio da baš tam drži košaru za prljavi veš a ne u kupaonici (iz barem dva razloga), kao i usisavač i brdo knjiga koje nisu za policu ali ni za podrum (Pomorska enciklopedija, Kapital i sl.).
Trebalo bi ga defragmentirat, al ko će to…

Treći balkon nisam dovršio.
Taj gleda na polupark i susjedne zgrade ter neboder.
Prek ljeta je ljepši jer ga zakloni krošnja, prek zime imam filing kao da me neko mjerka onkraj Oude Kerka.
Tu sam namijenio stol, stolice, frižiderčić i začinski vrt te mjesto ugode za vrijeme vrućih ljetnih dana te još više – večeri.

Image Hosted by ImageShack.us

Za sad imam stol i stolice iz Bauhausa ali bez jastučića jer koštaju sto kuna, serem vam na jastučiće.
Frižider će odmah donirati dragi ljudi iz Karlovačke, Ožujske ili Carlsberga kad pročitaju ovo, a od začinskog vrta za sad imam «z» i «a».
Image Hosted by ImageShack.us

Naime, umjesto da napravim pravi vrt od drva, majstor je kupio staklenik kod šutljivog švabe za 222 kune.
Bez dna.
Labav i klimav.
Ali moj.

Pa utuko deset kila zemlje i posijao tonu onih govanaca u sjemenu za pet kuna.
Al kolko para, tolko i niknulo.

Prva runda komplet propala.
Nije ni izvirilo ništa, možda sam naopak otvoril vrećicu?

Pa kupio palmicu koja ne daje plodove, al je seksi i nije cveće jer cveće nema smisla, ali i ona nakon par mjeseci požuti i evidentno umire.
Pa mama poslala lovor i ruzmarin koji krepaše.

Pa kupih sadnicu peršina koji nije preživio noć nego polego.
Najduže je živio bosiljak, al su sva tri lista završila u rižotu i juhi pa je sad krnj.
Ko da sam asfalt ribo a ne zemlju skupu kupovo, kaj je ovo?

Ali nije sve mrtvo!
Iako kod nas na Korčuli origano iliti mravinac ima erektilnu stabljiku i raste u vis, meni su prodali ovaj zanimljivi puzavac.

Image Hosted by ImageShack.us

Ali bar je jestiv.
Iza njega skapava vlasac, a mrtvi lovor na početku je tu kao ukras.

E sad, razlog pisanja.
Kupio barba Riba deset novih vrećica i razasuo pa prekrio pa zalio.
Pa zaboravio.

Kad ono – ta daaaam!
Nešto proklijalo!
Ali šta?

Postavlja se pitanje – kaj je ovo iza mrtvog ruzmarina koji je možda lavanda?

Image Hosted by ImageShack.us

I ovo pokraj?

I gdje da kupim prave sadnice peršina, a da mi žive do prvog gulaša, jer mi u stvari trebaju samo peršin i bosiljak?

Hilfe…
Donacije primam objeručke

Gab lec go…

Gab lec go…

Dižem se u 6.
Popijem natašte 7 deci vode, reko mi Siniša da je to dobio u mejlu i da mu je sad super.
I meni je super, kakam ko godzila…
Iako se skoro zrigam dok progutam.

Iza vode se ne smije ništa jest ni pit pol sata, taman da scjedim đus i skuham crnu jaku slatku turkinju.
Onda ili veslam ili plivam ili fušam, kafenišem uz Mimicu, odem na poso i oko pol 11 pojedem mizlije s jogurtom.
U mizli dodam lana, sezama, ono kaj jedu konji i kornflejks i bezuspješno tražim jeftini konzumov jogurat jer u dućanu koji mi je 28 metara od firme imaju vindijin zeleni i dukatov tekući plavi.

Serem vam na tekuće i one s nula zarez nula posto masti i općenitu natrenizaciju života zbog glupih žena koje idu na dijete umjesto da se češće fukaju.

Kefir mi je prepeckav, acidofil premastan, a one ženskaste pomodne pomade od aktivacije, bioaktivlije, sensie – ne pušim.

I nikak nemrem izbacit okus žemlje, paštete iz crijeva i zelenog tvrdog jogurta koje bi mi u obliku doručka subotama od 1976-1982. servirao moj najdraži otac kad bi me samo time uspio dić iz kreveta…
Niš više nema taj okus.

Jučer u redakciju došla pašteta s okusom pizze.
A prodaje se i pašteta s likom štakora – Hlapićeva.
Ali pašteta nije zdrava jer po urbanoj legendi nastaje kad nakon klanja šljakeri idu prat ostatke papaka, crijeva, obrašćića i kurijih očiju s poda, pa pokupe i stave u kantu s riječima PA ŠTETA da se baci.
Iako je navodno tirolska najotrovnija.
A hrenovke su hrenovke već ako imaju 10% mesa u sebi.

Dakle, oko 12, pol jedan postajem pakleno gladan.
Ručak kod tetica prek puta firme mi je cca 35 kuna, a s vremenom sam shvatio da se bazira na brašnu i konzervi paradajza s vegetom.
Kod onog dečeca iza ugla nejdem jer drži prst u juhi dok je servira.
U Jamonjamonu je klopa oko pedesetak kuna, ali to mi boli budžet.
I nema više one seksi te lajave konobarice.

Pekara nudi mašala kiflice koje mašala debljaju i burek koji varira.
Ali ko je jednom operiro ono na “h” a nije herniju, zna kako taj osjetljivi dio muškog zadka reagira na rakijice, tamne pive, nefukicu, janjetinu i – već spomenuti obrok od usoljenog golubljeg i mačjeg mesa, pa rađe ne.

Dejli freš je najveće smeće na planeti koje nudi sve za pet puta onoliko koliko vrijedi, a maksimum je salata s prknom od pileta za 20 kuna i tri rezanca mikroendivije. Zlo.
Ćevape bi rado mrknio svaki dan, ali s obzirom na tezu od dva reda iznad…

Voće mogu pojest, al je učinak ko Nikoli Nikiću (kad je provalio – reko mi trener da čuvam Protasova, a ja čuo da čuvam prostor. I dok sam ja skonto, ovaj mi uvalio tri komada do poluvremena) – ostanem gladan.
I još se gušim na koru od jabuke i kruške…

Slanci me napuhuju, peciva su nedorečena poput jutara.
Čokolada je poput kokaina, fina al se navučeš, a i nisam tip od slatkog osim salenjaka, a nije jesen.
Tete u malom dućanu su pederi, ponude se složit ti sendvič i onda kuckaju neke nebulozne cifre tako da sam jučer baget, petnaest deka parizera s povrćem, tri šnite sira, drk majoneze i tri lilihipa platio 36 kuna, pa im je to bio moj zadnji sendvič, govna bahata simpatična, djeca vam za hadeze glasala.

Pa kontam, pa dvojim, pa trojim, pa se iz protesta doma predvečer ukrmim ko mlado od gnua pa sam zato debel.

Kaj da gablam da se najedem a budem zdrav te seksualan pritom?
Hilfe!

PS. Veliki pozdrav Kutinjanima,
Image Hosted by ImageShack.us

(dobra ova koja nam je upala u kadar!)

Armadi, starim Boysima, Ivoni, Seki, mojim vjernim pratiljama na najboljim koncertima,
Image Hosted by ImageShack.us

onom s faksa kojem uvijek zaboravim ime, Srećku iz Scouta i još dvije tisuće pankera
Image Hosted by ImageShack.us

i veseljaka koji su uživali u nedjelju na stvarno sjajnom koncertu Flogging Molly, uvertiri za Dirty Old Festival kraj Velike kraj Požege!

Usro sam se kad sam vidio da su obučeni ko scientolozi, ali kad zasviraše…
Image Hosted by ImageShack.us

I odsviralo Black Friday Rules.
Za mene.

Dvije minute poganja.
Hvala čupavom mladiću na kojeg sam se naslonio dok sam vraćao dušu sa slezenom.
Vidimo se 1.7. u KSET-u na godišnjici Matine svadbe.
Da, sviraju mu NoMeansNo.
Idila!!!

Kriza…

U subotu bila parada pedera.
Bila i parada onih što bi tukli pedere.
I koncert od Lepre Mrene.
I parada onih što bi tukli Mrenu jer je pjevala četnicima u maskirnoj uniformi za koju je ona rekla da je to odjeća za safari.

Cijenim pravo na izbor, al mi je baš bilo fino što sam se taj dan mako iz Zagreba.

Bio sam u posjeti Junioru u Kukljici.
Dio Rokove familije s majčine strane spada u onu vrstu ljudi koja mora nešto raditi i graditi.
I sad im kuća djeluje sve bolje i bolje iako su oni jako umorni.
Pa je Mališa danima uživao u bazenu u vrtu.

A ja ga metiljast išao vodit na prvo kupanje u more.
Pa je on plivuljio s plivalicama i smrzavao se a ja se smrzavao i bio ponosan.
I njega je mama namazala protiv s onom živom u stiku, a ja sebe nisam namazao jer kaj će meni sunce, kuiš, ono…
Sad je Rok fino crn, a tata crven ko jednjak od Žaka.
Katastrofa, sve peče.

Vozio sam ex puničinu Corsu autoputom za Zagreb.
Nisam gario preko 130 iz pijeteta prema Zdenki, čiji me glas stalno prati (spikerica na radiju), a i prema godištu auta.
Tako da sam uz otvoreni prozor i škripanje jedine kazete (moje, mix Dream Theatra, Neurotic Outsidersa, Misfitsa, Maidena i što god se još dalo stavit na taj zaboravljeni nosač buke negdje davne 1996.) pičio tri sata od Zadra prema metropoli.
Ne volim se bahatit po cesti, em sam relativno neiskusan vozač, em nemam jaki auto, pa me je bogami dojmila ergela koja me konstantno prestizala.
Došao sam do zaključka da se, nakon što me preletilo 150 terenaca i još 200 limuzina naših registracija, u Rvackoj opće ne živi loše.

I postavlja mi se pitanje, koju vaginu mile majke naša raja guta te ogromne aute, pogotovo 40-godišnjakinje s cigaretama, krunicama i mobitelima?
Kaj prek crnih Alpa idu na posao!?
I da je kriza…

A meni je kriza…
Kako se borite protiv krize?

Koncertna sezona, ko prstom u ajvar…

U petak igramo Pub quiz protiv ekipe Dada Jihad.
Ekipe u kojoj sam poniko.
Mario Kovač, Robert Lojpur, Neno, Ivan…
Pakao, rat mozgova, armagedon, Karlovačko…

Istovremeno, u Močvari su Overflow, a u Rijeci počinje Hartera, festival koji bi se trebo valjda zvat Hartija jer se održava u napuštenoj tvornici papira, čudu građevine, ogromnih propalih i sablasnih hangara veličine Velesajma na deset minuta hoda od centra grada?
Genijala!
Sori Overflow.

Čudo nad čudima arhitekture, sjajna atmosfera, seksi Riječanke, bivši učenici i prilika da konačno uživo vidim Elvis Jacksona i One Piece Puzzle (iako dolaze i u Purgeraj u srijedu!).
O Letu 3 da ne govorimo, da se malo zdebljam i pustim kosu mogo bi i na stejdž…

Dakle, ako neko oće samnom kliom oko 9 put Rijeke nek se javi odma, ali ujutro nastavljam za Kukljicu u posjet Junioru

Image Hosted by ImageShack.us

pa nema nazad.

Ko me prima u Rijeki na počinak meki?

Gdje ste sada riječke koke,
da mjenjamo sličke?

I ko ima siguran antiantipurgerski parking u Zadru sa subote na nedjelju?
Fala unaprijed.

Slijedi davljenje mene mojim glazbenim neukusom,

Image Hosted by ImageShack.us

al mnogo mi se sviđa koncertna sezona…

Nakon posjete Mališi Sladislavskom vraćam se na nešto još luđe od Hartere, bar meni…

Nedjelja, Zagreb, SC, 21.00, dame i gospodo…

The Poguesi u punk rock verziji, irski tulum u američkoj režiji – The Flogging Molly.

Image Hosted by ImageShack.us

Prilika da obučem kilt, ločem i urlam od sreće.
Ajme, kak se veseliiiim, znate ono kad imate neki dragi bend, baš ono za dušu, i svoju stvar od njih i oni ti dođu u tanjur!!!
Trk po ulaznice u Dirty Old Shop i ko ima kraći kilt i seksijiju škembu od barba Ribe – ima pivu!

A onda Jarun i T-mobile, budući Tele2 InMusic festival…
Samo KUD Idijote bi mogao cijelu večer slušat, a tu je i onaj ludi Kiril s onom crnkinjom kojoj bi ratluk iz uha jeo… Uf…

Prvi sedmoga je rezerviran za KSET i NoMeansNo, petog se ide na Toy Dolls na RokajFest, i onda šesnaestog do Velike na istu pljeskavicu i Dirty Old Festival jer mi je tamo baš lijepo…

I to je sve za ovo ljeto, sestre mi!!!!

Image Hosted by ImageShack.us

A sad svi kupit Cosmo jer vas tamo čekaju slike mene

Image Hosted by ImageShack.us

i kraj ovog teksta…

Ajmo, brzo na kijosk, ajmo, troja usta hranim, hop, hop…

Zašto muškarci krivo odrastaju 4

Nedavno si je jedan dječak htio otvoriti dušu, i umjesto da to ispriča svojoj mami – svojim riječima napisao kako bi u životu trebalo pravilno postupati i komunicirati s djevojkama. Iskrena ispovijest devetogodišnjeg Aleca Grevena u knjizi “How to talk to girls” stvarno nam govori neke gole istine koje muškarci zaključuju kad im tek počinju rasti brkovi, a bogami stoje i kad im brkove razgrnu bijeli pramičci. Ali nebismo mi bili mi da ih često ignoriramo ili izvrćemo u razdoblju između tih navedenih faza. Očigledno je da je taj dječji svijet bolji, jednostavniji i plemenitiji, i da mužjaci kad-tad shvate da su žene unatoč svim svojim mijenama – nježno ali samoniklo cvijeće oko kojeg treba puno pažnje i njege da bi postalo uzorna lončanica. Koje treba svog viteza. Ali gdje se i kada dječja zbilja pretvara u nešto drugo? Zbog čega muškarci mijenjaju te iskrene klinačke stavove i istine, postaju proračunata govna i jesu li ti zaključci uopće ultimativno mudri i primjenjivi tijekom cijelog života. Ili bi nam pak trebao samo malo strožiji odgoj? Pa pogledajmo neke rečenice/istine iz knjige.

1. Budi sa samo jednom curom, ne pokušavaj biti s više njih istovremeno

Teorija: Muškarci nisu za multitasking. Maksimum nam je istovremeno gledanje tekme, žvakanje pive i puštanje vjetrova. Ali misao da bi mogli provesti cijeli život od cca petnaeste do stopetnaeste s jednom osobom baš nam i nije neki vrhunac jer se volimo igrati i istraživati i vodi nas misao da su kod susjeda jabuke uvijek zrelije.
Tajming: Prve simpatije se javljaju negdje u osnovnjaku, ali tad nam se još toliko ne osvaja. Onda smo u fazi skupljanja – sličice, autići, rekordi u igricama i to. A kako još nismo za seks, cure su nam dosadne jer ne znaju igrat nogač i očajne su u komjuterskim klanjima. Među ekipom, frajer je onaj ko ima više nečega. Neki imaju bogate starce pa se prave skupim tenisicama, reketima ili satovima, neki pak svu pažnju usmjeravaju na čitanje, treći se bace u glazbu… S prvom neseksualnom vezom u stvari ne znamo što hoćemo i čisto iz dosade krenemo šarati. Iz medija u međuvremenu saznamo da grudi naše djevojke i nisu najsavršenije na svijetu, guza najprćastija, kao i da postoje njene prijateljice koje nas gledaju onako kako nas je i sadašnja nekad gledala. Pa krenemo u osvajanje. I lupamo glavom o zid jer smo zbog par minuta lošeg žuljajućeg trljanja poništili nešto što je moglo biti divno…
Zašto kvarimo idilu: Muškarci se plaše dosade, monotonije. I volimo se igrati i skupljati igračke. I imati više igračaka od drugih dječaka. Kad jednom shvatimo da naša cura nije tu samo zbog nas i prvi put se ozbiljno posvadimo – idemo probati okolo. Velik dio odgovornosti je na nama, ali i vi se znate uljuljati u vezu i ne činiti ništa da biste je poboljšale, osvježile. Ne tjeramo vas da nam u krevet dovedete sestre mulatkinje ni da nas uronite u kotao s čokoladom, ali ako fakat ne dajete ništa, mi ćemo otići…

2. Nađi baš onu koja ti se sviđa, makar to trajalo godinama

Teorija: U osnovnjaku sam bio zaljubljen u Moranu jer je bila pametna i zgodna. Sendviče sam silom uzimao od Bube. Šlatao sam Sašu jer je među prvima dobila cice, i imala sporije reflekse. Što mi je pogodovalo jer sam bio deblji pa bi kod Sandre često fasovao šamar. Uglavnom, sa svima sam se više družio nego s Moranom, jer me nje bilo strah, jer sam mislio da je pametnija od mene pa zašto bi se onda družila samnom ako sam manje pametan. Ako ti doma kao klincu ne usade samopouzdanje, nisi se baš usrećio, i malo ćeš teško ući u svijet odraslih neokrznut. Morana se palila na Sinišu koji je najbolje igrao nogomet. Ja sam očajno igrao nogomet ali sam pisao dobre zadaćnice iako zbog č i ć nisam nikad imao 5. Pa nikad nisam bio s onom s kojom sam htio. Više nisam vidio Moranu. Niti ću.
Tajming: Uvijek se nekom sviđaš, ali najčešće na tebe ne padaju one kojima bi jeo travu iz ruke. Sranje nastaje ako si prelabilan da odustaneš od bitke za savršenu i prepustiš se nekoj velikookoj samo zato da imaš nekog kraj sebe. Otprilike u trećem srednje. Onda si ni vrit ni mimo jer shvatiš da si šupak pa samo gnjaviš nesretnicu koja ti visi s ramena i na kraju joj slomiš srce na prvom tulumu.
Zašto kvarimo idilu: Zato jer smo najčešće kukavice da priđemo, a kad i priđemo, najčešće ne kužimo vaša pravila.Ono, da se vama igra, vrti oko malog prsta i da ne želite popustiti od prve. A ne shvaćate da su nama pune gaće. Jednom kad skupimo dovoljno hrabrosti da priđemo idealnoj – ona više nije idealna. Naime, kroz godine hodanja i biranja metodom pokušaja i pogrešaka previsoko smo digli standarde i na kraju nas više ništa ne može zadovoljiti. Čuvajte se muškaraca koji previše razmišljaju i svaki put kad ih vidite da boraju obrve – iznenadite ih seksom…

3. Treba imati strpljenja s djevojkama i ne navaljivati

Teorija: Strpljenje? Mi koji smo morali plakat kad je Tito umro, dakle generacije koje poamte crno-bijele televizore – možda i imasmo strpljenja. Ova današnja deca, nikako. Muškarac bi danas htio seks nakon prve kave, žena nakon bonus pakiranja od 500 grama + 200 grama gratis. I tu sve puca. Kod žena vrijeme potrebno za baridbu raste s njihovim godinama. Tako ćete za jednu klasičnu MILF (mother i like to… uf… rimuje se s “tlak”), razočaranu u muškom rodu trebati plesti mrežu mjesecima. Što su žene mlađe, kraći je i put ulijetavanja, no koliko god on kratak bio, puno je duži od prosječnog muškog fitiljčića… Uostalom, što je za očekivati od bića kojima ne treba predigra…
Tajming: Do kad treba imati strpljenja s osvajanjem, šarmiranjem, pričanjem? Dok ona ne naleti na kretena i onda ti se nakon seksa s njim isplače na ramenu i prizna da je pogriješila? Na silu se ništa ne postiže, ali neke žene stvarno ne znaju granicu odbijanja. I zato, što prije naletimo na nekakvu takvu, to bolje jer ćemo prije preboljeti i shvatiti da vas ima i loših, jako loših.
Zašto kvarimo idilu: Kad dobijemo izljev sperme u mozak ne shvaćamo da ste s nama mislile imati nešto nakon sedme kave a mi smo vas primili za ruku nakon šeste i sve upropastili. Kad pomislimo da nas zezate, dignemo sidro i odemo na manje zahtjevno putovanje. Nastali smo od životinja, ne od fikusa, i kad nam prekipi s vašim odugovlačenjem – dižemo sidro i idemo dalje. Kupite si zlatnu ribicu i na njoj isprobavajte koliko će dugo moći bez hrane. Nas poštujte ili nam nemojte davati lažne signale.

4. U životu treba naći prave prijatelje koji ti neće oteti djevojku i znati prepoznati pravu za tebe

Teorija: Muška prijateljstva su u početku bazirana da bistriji klinac traži manje bistrog koji ima više igračaka. Kasnije se to pretvara u potragu za nekim Perom koji je magnet za djevojke, pa se u njegovoj blizini uvijek počnu stvarati neki frendovski sateliti koji bi isto htjeli komadiće torte. Prijateljstvo do groba je čista izmišljotina i uglavnom služi za izvlačenje od cure za bijeg na pijanku (e, ono, Štefu je momačka, kužiš, ono, moram…). Pravi su prijatelji oni koji ti pomognu nosit tonu šute kad imaš adaptaciju, a ne oni koji te tapšu kad si slavan ili pri parama, pa se često znamo razočarati u tipovima koji ti, kad si u krizi s curom, odu tješiti nju i najčešće podlo i jadno stave točku na v. Postoji jedna teorija da muškarci najbolji curolov obavljaju u parovima, od kojih jedan treba biti ekstremno sisni, a drugi ekstremno guzni tip. Ali kako je to samo teorija, većina lovova završava pod šankom.
Tajming: Kad se kristalizira neka škvadra ali se u njoj pojavi i prekrasno djevojče. Pa više ne znate je li vam tu dobro zbog frendova ili te male plave koja se odjednom nepozvana nasrala, zbog koje su svi dečki nekako drukčiji a ni vi ne možete a da je ne škicnete svako malo. Početak faksa.
Zašto kvarimo idilu: Muško prijateljstvo je jaka stvar, ali seks je ipak jača. Pogotovo pod utjecajem alkohola koji briše prijateljstva kao aceton mrlje od flomića sa stolnjaka. Pijani muškarac, nažalost, ispred sebe vidi samo par dojaka i možda jedno oko. Dovoljno. Kad se otrijezni, kasno je. Teško je odabrati savršenog prijatelja za cijeli život, i puno se puta razočaramo, ali život bez žena bi bio manje kompliciran, dok je život bez frendova apsolutno besmislen. Pa zato uvijek oko sebe imamo ponekog debila koji nam ponekad zabije oštar tanan nož u predklijetku. Tko nam kriv. S druge strane, koliko god nam prijatelj bio dobar, ne smije se slušati njegov savjet. Ako ti kaže iskreno, a ti si zaljubljen ko sivonja, samo ćete se poklat. Ako ti povlađuje, na kraju će ti se spanđat sa ženom. Nije lako…

5. Djevojke vole cvijeće, ali ne vole opsjedanje

Teorija: Kad smo djeca, lako se sagnuti i ubrati tratinčicu. To je baš slatko. Ali kad si na kraju srednje već pobrao cijelu livadu uz ružičnjak njenih staraca i susjeda – nisi joj više toliko mio. I ako joj i pobereš pola Velebita, neće imati toliku vazu. Kasnije imamo love za cvijeće, ali nam nije u mentalnom sklopu da shvatimo zašto se netko raduje svježe ubijenoj kombinaciji stabljike, listova, latica i tučka. Muškarac koji stalno poklanja cvijeće je mudar ali proračunat. I mi volimo čevape, ali to nije razlog da nam na svaki dejt donosite veliku porciju s više luka. Opsjedanje je karakteristika napornih muškaraca koji su se jednom u životu dugotrajnim i napornim upucavanjem ipak uspjeli ogrepsti za snošaj i vječno ponavljaju taktiku. Same ste si krive – nađite one koje popuštaju takvim likovima i dezintegrirajte ih, pa ćemo svi biti sretniji.
Tajming: Cvijeće poklanjamo kad pitamo mamu ili starijeg brata – kako da uletimo. Dakle, krajnji stadij. Petnaest godina. Prvi put kad ne dobijemo seksa na buket, nadurimo se i odustajemo.
Zašto kvarimo idilu: Djevojke žele znak pažnje. Čokolada ili liza su divan znak pažnje, ali pokažite mi prstom ženu koja neće nakon tri slatkiša početi unjkati kako je debela i da hoćete od nje napraviti Maricu iz jedne njemačke bajke. Mi želimo inovativnost, novitete, iznenađenja. Mrzimo kolotečinu, mrzimo vaše kolotečne poklone iz kataloga i smatramo da je poklon koji smo sami smislili ili napravili nešto stvarno jako vrijedno. Mi ne volimo poklanjati cvijeće jer ne postoji ekvivalent koji bi nas zadovoljio. Ali kad vi volite cvijeće… Što se pak opsjedanja tiče, ako ste nam već dali broj, onda nam i dajte razlog da ga izbrišemo. Kulturno i pristojno. Ili se drugi put nemojte zapiti i plesati na šanku pa dijeliti posjetnice kao kokice…

6. Jako lijepe cure su kao jako skupi automobili – puno troše. Zato je možda bolje odabrati normalnu curu

Teorija: Kako prepoznati normalnu curu? Mali Amer koji je napisao ovu knjigu (meni to više djeluje kao da je ispunio informativku – sitnu bilježnicu u koju je osamdesetih razrednica pisala roditeljima sranja koja si složio u školi) kaže da su mu idol curice koje žele biti cheerleadersice, plave, našminkane i nakinđurene. Muškarci kad stasaju i odrastu shvate da takve cure baš i nisu najpametniji izbor za životnog partnera, ali kad nažalost nama upravljaju dvije glave. Ja i danas ne znam što je to normalna cura, ali znam da želim provesti ostatak života s jednom. Ali kad vidim da ona ima plan i program u koji me želi ukalupiti poput ne pretjerano bitne puzzle (ne one rubne niti zadnje nago neke s oblakom ili morem), koliko god ona prekrasna i inteligentna bila – bježim poput Usaina Bolta…
Tajming: Kad roditeljima dođemo s pitanjem zašto Ivana ima dečka koji već ima bradu i vozi Hondu i jel bismo i mi mogli dobit auto za rođendan. Istina je surova, ali krajem osnovne lagano počinjemo shvaćati da najatraktivnije cure ne odnose odlikaši, koliko god se naši roditelji zaklinjali u to. Eto mama, zato nikad nisam dobio peticu nakon drugog srednje, a ne zato jer sam ljenčuga!
Zašto kvarimo idilu: Krenimo od toga da nemamo bogate roditelje ni sposobnost udaranja kožnog mjehura, ali da baš nismo ni Nevenoliki, pa slinimo za misicama. Onda shvatimo da nemamo šanse pa tražimo zgodne a pametne. Ali te su se odmah uhljebile, dok smo mi još trtljali po komodorcima i ranim PS-ovima. Onda bi trebali biti s nekom sredinom. Normalom. U rangu Škode. Ono, dobar motor, ali izvana ne baš. Pa budemo sa Škodom, ali se okrećemo za Ferrarijem i Lamborghinijem pa se Škoda duri. Svejedno, kad shvatimo da je servis i registracija za ovu našu 1000, a za onu jurilicu 100.000 kuna, možda ono dijete s početka priče stvarno i ima pravo? Nažalost, većina nas se u životu želi jednom provozati preskupim autom, ali brzo shvatimo da ona zahtijeva predpranje, pranje, poliranje voskom, deratizaciju unutrašnjosti i promjenu dizajna. Više puta dnevno. Hvala, ali ne hvala. Normalne, gdje ste!?