Od Facebooka utrnula ruka…

Od Facebooka utrnula ruka…

Nisam dobar s konfjuterima.
S petnaest sam za rođu dobio Spectruma pa se igrao, najviše Decathlon i Match Point.
Na Match Dayu sam ga zakuco šakom i probio i dasku pod njim.
I prvi put upotrijebio izraz koji danas koristi većina populacije – prokleta gumica…

S osamnaest sam posudio Komodorca od frenda pa se i opet igrao, najviše Decathlon, neprežaljeni kružni BMX simulator (ima li ga itko!?) i hokej jedan na jedan – Hat trick.
Pa na Decathlonu strgao frendov joystick.
Pa otplaćivao…
Još šarafim onu glavu od kazića, nikad kraja…

U međuvremenu sam nešto drkuljio u srednjoj po Orlovima, Supovima, Mupovima ili nekim drugim čudnim nefunkcionalnim pticama, a najveći mi domet bio da sam curi u klupi do sebe, dok je ona piškila – razmiješao slova na tastaturi.
I naučio što je Abakus.

S trideset sam od frenda kupio polovni PC za 700 njemačkih maraka.
Trajao je koliko i njemačka marka.
A na njemu sam se, za promjenu – igrao.
Red Dooma, red Arkanoida, nikad ništa pretjerano…

Danas imam neki klasični PC za 5.000 kuna s ekranom i ostalim privjescima i ne igram se jer sam već veliki.
Iskreno, nekih pet godina nisam ni dobio volju da sjedim i grbim se dok bi za to vrijeme mogao seksat, kuhat sarmu ili pak zarađivat lovu.

I, kako to već obično biva, pred mjesec dana mi reklo da ima super geografska igrica na fejsu.
Geo Challenge.
Kako to nekako metalno i tusto zvuči.
I predugačko.
Previše tih č i đ-ova.

Mozak i duša su govorili, nemoj Ribice, nemoj rađe, odi premaži parket, skuhaj poriluka za juniora, opet su ti vodilice popadale, treba i slike zakucat…
Znaš da si plodno tlo za kretenarije, dobro znaš…

Ali ne…

Nastavak i kraj na www.usporedi.hr

———————————————

Sutra odoh u Andoruuuu.
Pa još samo četiri države za obić pa kopačke o klin.
Kad dječaci postaju muškarci?

Image Hosted by ImageShack.us

Živo Blato i Buđav Lebac!


Drkam, pa što!
Kako postati Bandićev rođak
Čiča Zagorio
Fuko Ovo Klatno
Moby Dick vs Katodik
Falsificirala sam suprugov PIN
Do snošaja u tri minute
Utjecaj fija penisa na nalazak g-točke…

Sve su to neuspješne ideje za moju drugu po redu knjigu.
Iako je prva bila zbirka sa 18 kartica mene unutra.
A naslov je taj koji privuče nekog u knjižari, taj je onda otvori i momentalno kupi a meni ode 20% i manje.

Pa ovom prilikom otvaram natječaj za ime moje prve prave velike uspješnice u nastajanju.

A nagrada za najbolji prijedlog je jaka!

Naime, pjesma Buđav Lebac je bila hit prošle godine po netu, a njen izvođač, grupa S.A.R.S. (Sveže Amputirana Ruka Satrianija) objavila je prvi album.

E pa pobjednik nosi doma original!
Image Hosted by ImageShack.us

Isto tako, kad sam već kod muzike, vidimo se na koncertu kultnog Živog Blata 03.04. u Tvornici Kulture.
Želim konačno uživo više vidit kako lideru benda čovjek stišče pedale za gitaru, jer “Judi moji, pa ne mogu sve sam!”
Image Hosted by ImageShack.us
“Ne volim te”, “Viler Tex”, “Mene zovu Pucko”, “Estrada”, “Rođena si…”
Sve hit do hita!!!

Najbolji hrvatski rock album “Konac Konca” od priznanja iste bit će odsviran u sastavu general Vasilije Mitu, Veseli Sir i Mala Planina (“A znate zašto takva imena? Ako se netko naljuti, pa ode iz benda, onda dovedem nove i dam im ista imena!” Slobodna Dalmacija, kolovoz 2000.) – konačno u Zagrebu.
Image Hosted by ImageShack.us

Pa divote…
Image Hosted by ImageShack.us

Tutta famiglia na luđake iz Trilja!
Image Hosted by ImageShack.us


Izlet u SlovEnijU

Godinu dana života sam proveo u JNA.
Psihički me satralo par brđana s činovima, ali sam skinuo dvadesetak kila, dobio mišiće, i, najbitnije od svega – naučio cijeniti slobodu.

Osim što nam nisu dali da gledamo Tajči uživo i spriječili masovni drk mjeseca, iz kasarne u Vranju pamtim još jedan detalj.

U JNA je bilo obavezno gledanje TV Dnevnika TV Beograd od 19.30.
Klasično ispiranje mozga čitano od strane užasno ružnih i starih baba neljudski dubokih altova koje nas je timarilo vijestima o uspjesima jugoslovenskih kolektiva i tek pokojoj sitnoj krizi.
Jer te davne 1990. informativne emisije još nisu bile crna kronika ko danas.

Inače, za razliku od ovih timbildinga koji prolaze današnje generacije, JNA na granici s Kosovom je bila debelo sranje, bez veza sa svijetom, putovanjem kući dvaput godišnje i jezivim strahom starješina od raspada države i smanjivanja njihovih oficirskih plaća itd., itd…
I sve se to lomilo na leđima nedozrelih golobradih gimnazijalaca i ne bi baš to opet ponavljao.

Jedne je večeri dnevnik počeo izvještajem s nogometne utakmice Dinamo-Zvezda s Maksimira.
Komentator je drvio da kakvo nasilje, kakav huliganizam, kakva sramota, a onda je na snimci Boban skočio na murijaka, pa neki tipovi, njih stotinjak – mlatilo njih par na tribini.
Scena je bila grozna, naježio sam se, a onda je komentator rekao – eto, to su divlji zagrebački navijači napravili sirotim pristašama Zvezde.
Oficir je zgasio televizor, a škvadra u prostoriji, njih tridesetak me pogledalo ko pseto uz poneko dobacivanje – ono, stvarno ste primitivci, seljačine i sl.
Naravno da se sve brzo zaboravilo, to se više nije spominjalo na dnevniku, jedine dostupne ovine – Borbu na ćirilici baš i nisam čitao, i tako sam se vratio doma.

Jednog lijepog dana sam sjeo s frendom napivce i pitao, kako je on stalno visio po tekmama – da šta se to dogodilo u Maksimiru i zakaj su bez razloga prebili one zvezdaše.
Frend me pogledo ko zadnjeg debila i rekao – pa Delije su mlatile naše, idiote, ljudi su još po bolnicama…

E onda sam se smrzo.

Prokleto je gazdom državne televizije biti, kad imaš moć prodavati narodu ono što i kako ti želiš.
TV Beograd je plasirala takvu laž na tako perfidan način da sam u tom trenutku odlučio da više nikada ne vjerujem ničemu što se pročita na televizijama.

Danas državna televizija huška Hrvate protiv Slovenaca.
Kako bi raji zamaglila oči da se u miru iza leđa kraducka.
A poznajem par divnih ljudi u Sloveniji koji mi isto kažu kako su im govna na vlasti, ali da ih se ne da iskorijeniti jer isplivavaju samo još gori.
Poznato?

Pa sam i osmu godinu krenuo zaredom na Planicu, uvjeren da će i ove godine biti sve pijano i veselo.
Ali.

Prvo nas je držalo sat vremena na granici.
Onda nas nije pustilo u Kranjsku Goru nego nas je murija usmjerila na talijansku granicu i natjerala na višesatni marš po snijegu do koljena prema letaonici.
Umjesto putokaza, mladi su volonteri dijelili letke o potpisivanju peticije protiv ulaska Hrvatske u EU.
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Tuga.
Kažu da je to potpisalo oko 1500 Slovenaca u mjesec dana.
Dokaz da ih je više normalnih.

Neki su od nas čekali bus, i tamo se dogodilo ono najgore.
Dvadesetak Slovenaca je prvo istjeralo par naših dečki i cura povicima – Hrvati, marš van, i onda je došlo do šore.
Kasnije je Ljubu čak i napala maskota dok smo plesali na glavnom gradskom trgu, al se to ubrzo smirilo.
I Ljuba je priznao da je provocirao.
Iz ove perspektive djeluje smiješno.

Eno sličko, prosem?
Image Hosted by ImageShack.us

Kome ti sobe?
Image Hosted by ImageShack.us

Al samo sam se zeko…
Image Hosted by ImageShack.us

E, buraz, ono, frajer se samo zezo, ono…
Image Hosted by ImageShack.us

Ma sve okej (obratiti pažnju na nježne ter umiljate face Hrvata!), zagrl, zagrl…
Ko Teletabisi…
Image Hosted by ImageShack.us

Kaj tek Slovencima pričaju o nama na TV dnevniku svojim mediokritetima…
Svinje balkanske primitivne koje nam ne daju naše morje?

I čemu svo to ispoljavanje agresije kad je kao nama loše a ne njima.
Ili je to sve u glavi?
Uglavnom, pripisat ću sve ovo nesretnom spoju slučajnosti, i dalje volit svoje frendove, bili oni crnci, Čukči, homići ili pingvini i gnušat se političara koji siju zlu krv.
Al sam morao primjetit.

Jer smo samo došli pit i navijat.

E, da, dobar im Union ove sezone…

Nego, krenulo nas 75 s dva busa (hvala Petra) iz Zagreba, popilo se, ja pio sve što mi se dalo pa me sad škaklje grlo
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

pojelo sendviča, degustiralo prvu Šarlijevu orehnjaču u životu (vjerovat ću mu kad je tako savršenu ispred mene osobno zavalja, ljubi ga Riba), bauljalo sat vremena po planičkom maršu,
Image Hosted by ImageShack.us

nerviralo zbog previše vjetra, pogalo u pauzi na The Clash, lokalo, slikalo,
Image Hosted by ImageShack.us

navijalo
Image Hosted by ImageShack.us

žene krale Snickerse pijanim Austrijancima koji su ih neuspješno barili,
Image Hosted by ImageShack.us
(ne, ovaj čiko nije Austrijanac)

saznalo da su neki od nas incidentni, ali tek kasnije,
Image Hosted by ImageShack.us

s jakim morskim snagama,
Image Hosted by ImageShack.us

i onda uz pjesmu
Image Hosted by ImageShack.us

krenulo nazad, Kojotica je opala na nos preko zlokobne stepenice na kojoj se strovalila i 2007., svi se zaljubili u slovensku gošću pozamašnog cuga, plesalo se na slovenske polke, Klara našla Albance pa se svi slikali s njihovom zastavom koju sam specijalno za to nabavio iz kioska na rubu Tirane,
Image Hosted by ImageShack.us
(ne, to nisu Albanci, to su naši),

neko mi je maznuo oba tri sendviča pa sam žicnuo tipa do sebe (fala), slušao kako svi pričaju kako je Petra obećala pokazat cice pa nije, pa predlažu da kidnapiramo Petru na pišanju, pa je bio besmisleni incident, a onda sam zakunjao dok su putem za Zagreb drugi još ubijali koju litru viskija.

Jedini dan u godini kad mozak stavim na off.
Nikad kompliciraniji, ali svjedno divan.
Ah, dedlajn.
Ima neko kaki fušić za barba Ribu?

Planica 2009.

Planica 2009.

Image Hosted by ImageShack.us

Za sve koji su uplatili 90 kuna za prijevoz, skupljanje je u ovu subotu u 04.30 na parkingu iza Cibone.
Ide se s dva velika busa pa ima mjesta.
Ko zakasni – peder, zadnji bus kreće najkasnije u 5.00.
Nemojte počet lokat prije granice.

Na drugoj benzinskoj u Sloveniji moramo stat i pokupit dva komada.
Podsjetite me na to ak mi krene s Kazzovom biskom, a do sad je uvijek kretalo.
U Kranjskoj Gori smo oko 9, zapamtite di je stal bus jer s istog mjesta krećemo točno u 17.00.
Do letalnice voze besplatni busevi, ak se napijete recite da ste Bugari.

Image Hosted by ImageShack.us

Povratak s letalnice do K. Gore je lakši busom nego pješke, ali ako skužite da se penjete, na krivom ste putu.

Nek mi neko ponese štap za pecanje da ne nosim džaba albansku zastavu.
Polagano učite himnu – Albanijoooo, moja ružo procvalaaaa…
Smile radi transparent za najstarijeg pobjednika u povijesti svjetskog kupa (CROKABE), nek neko ponese plahtu i sprej.

Image Hosted by ImageShack.us

Ne odgovaram na provokacije, kao ni za ičiji život pa se pazite.
Ima još desetak mjesta u busevima, pa se slobodno ali jako brzo prijavite na planica2008@gmail.com

Do tada si pročitajte ovaj blistav te ingeniozan tekst koji je u cijelosti objavljen u novom Playboyu.

Planica 2009

Lov na 250 metara!

Pedesetak mladića u čučnju juri niz padinu preko sto na sat, odlijepe se od snijega i lete nekoliko sekundi u provaliju. Ako preskoče 200 metara, kreće matrica s himnom, a deseci tisuća ljudi piju rakiju i urlaju od sreće. Planica, Slovenija, dan totalnog hedonizma

Potkraj ožujka na tromeđi Slovenije, Italije i Austrije vrijeme se zaustavlja. Zaboravljaju se radne obveze, svadbe, rođendani, godišnjice veza, a horde hedonista oboružane alkoholom dolaze na skijaške letove na Planicu podno Julijskih Alpa, najposjećeniji event u tom dijelu Europe. I sjedne im dolina Tamar – k’o budali šamar.

Slovenci su u Guinnessovoj knjizi rekorda zabilježeni u dvije kategorije – posjeduju najviše traktora po glavi stanovnika i imaju najveću skijašku letaonicu na planetu. Traktori i nisu bitan faktor, a ni spomenuti sport nije pretjerano zanimljiv Hrvatima. Jer u njemu imaju uspjeha kao (zasad) u curlingu ili peloti. Rezerviran je samo za mršave seoske dječačiće do 65 kila žive vage koji se ne boje pri brzini od 110 km/h strmopizditi s vrha planine u ponor te po sedam i više sekundi glumiti orlove. A baš zbog toga je i odaziv publike golem.

Spoj adrenalina koji se može rezati nožem, potoci alkohola svih vrsta (dopušten je unos svega, od radlera preko absintha do napalma), napaljene groopies koje nakon par grogova ili Zlatoroga otkidaju na svakog Finca i Norvežana, deseci tisuća brkatih Poljaka, debelih Nijemaca, Austrijanaca u nošnjama, razvaljeni Skandinavci, veseli Hrvati sa zastavama Angole, Gane i Albanije, krckalice za plašenje vrana, limena glazba i ini bukonosci u uzavrelom kotlu zvanom Velikanka…

Image Hosted by ImageShack.us

Krš, lom i dernek, par sati totalnog hedonističkog ludila. Kad jednom posjetite finale svjetskog kupa u skijaškim skokovima, sigurno se vraćate!

Svake se godine, na samo tri sata vožnje od Zagreba, u prekrasnoj alpskoj dolini u tri dana natjecanja okupi i do stotinjak tisuća ljudi koji satima ne prestaju urlati. Iako je samo navijanje besmisleno, i bez glave i repa (kao u zagrebačkoj Areni), za razliku od ostalih sportova – ovdje svi navijaju za sve. Takva pozitiva, veselje, totalni fair-play (zviždi se samo prvom čovjeku Saveza Walteru Hofferu jer raja mora imati Pedra, iako žiri skraćuje zaletište, a ne taj Austrijanac) i dobra vibra – definitivno ne postoji nigdje na svijetu. Osim možda u Pamploni. Ako ste bik…

Sve je počelo 1934., kad je u hladnoj dolini Tamar (okruženoj trima vrhovima višim od 2000 metara) održano prvo međunarodno natjecanje na kojem je Norvežanin Birger Ruud skočio 92 metra i postavio svjetski rekord. Čarobnu granicu od 100 metara dvije godine poslije prvi je prešao Austrijanac Sepp Bradl.

Image Hosted by ImageShack.us

Alfa i omega Planice, poput Ante Kostelića za hrvatsko skijanje, bio je Stanko Bloudek. Osim što je prvi na svijetu smislio kemijsko prepariranje snijega na uzletištu (za veće ubrzanje od mekog), iz godine u godinu obnavljao je i prepravljao letaonicu za još bolje rezultate. Ipak, do 1968. rekorde su preuzeli Oberstdorf i Kulm.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Nakon Bloudekove smrti na scenu stupaju braća Lado i Janez Gorišek, koji projektiraju i grade novu letaonicu. Daju joj radni naziv Velikanka, iskopavaju 15.000 prostornih metara zemlje te uljepšavaju stadion i okolicu koji mogu
primiti stotinjak tisuća zainteresiranih. Zlobnici bi rekli – svakog drugog Slovenca.

Godine 1969. tu su svjetski rekord rušili Finac Bjørn Wirkola, Čehoslovak Jiří Raška i na kraju sa 165 metara Austrijanac Manfred Wolf. Međunarodni savez (FIS) odluku da se prvo svjetsko prvenstvo u letovima 1974. održi na Planici donio na kongresu u našoj Opatiji. Prvi svjetski prvak postaje Švicarac Walter Steiner, kasniji svjetski rekorder sa 176 metara. Granicu su do 1994. na Planici još pomicali Amerikanac Jeff Holland (186), Finac Matti Nykänen (187 i 191) te klasik koji bi prije svakog skoka kraljevski petno hračnuo i obrisao masivni brk – Poljak Pjotr Fijas (194).

Nova era počinje 1994., kad braća Gorišek rade radikalni zahvat s letaonicom te prvi u svijetu produžuju mogućnost letenja preko 200 metara. Natjecanje ulazi u povijest jer se rekord ruši triput, Austrijanac Martin Hoellwarth (196), Finac Tony Nieminen (prvi u povijesti preko 200 metara – 203) te Norvežanin Espen Bredesen (209), a pobijedio je četvrti čovjek – Čeh Jaroslav Sakala. Natjecanje 1997. zauvijek je ostalo u srcima Slovenaca jer je sve bilo u znaku pobjednika svjetskog kupa, domaćeg heroja Primoža Peterke. Nakon golemog uspjeha golobradi aknasti pubertetlija nije se uspio držati s teretom slave i uslijedili su problemi s policijom (prebrza vožnja, alkohol), no to nije ni sjena priče o Mattiju Nykänenu, Fincu koji je od statusa božanstva došao do potpunog dna, i sad se u zatvoru oporavlja od alkoholizma, agresije, braka i neuspjele karijere stripera i rock pjevača.

Današnji rekorder je Norvežanin Bjørn Einar Romøren

Image Hosted by ImageShack.us

s impozantnih 239 metara. Jedini koji je doskočio preko te daljine bio je drugi legendarni Finac Janne Ahonen, koji je par minuta nakon Romørena skočio 240 metara, ali pritom pao na leđa. Dogodilo se to u ožujku 2005., na natjecanju na kojem je rekord obaran četiri puta, najviše u povijesti. Redom: Tommy Ingebrigtsen, Romøren, Matti Hautamäki

Image Hosted by ImageShack.us

i ponovo Romøren.

Četiri su godine sasvim dovoljno dugo razdoblje da se može krenuti na rušenje starog rekorda. Letaonica je spremna, a organizatori najavljuju nikad bolji provod i daljine. Iako im navijači

Image Hosted by ImageShack.us

zamjeraju što su u tri godine dizali cijene ulaznica sa 12 na 15, i ove – 18 eura, te postrožili gledanje u ruksake pri ulazu. Sad te majčinski potapšu po leđima kad vide rakiju.
Glavni konkurenti za naslov? Nezahvalno za prognozu. Vjetar, kiša, vrućina, zli Walter Hofer… Puno faktora. Nijemci računaju na povratnika Martina Schmitta (držao svjetski rekord sa 214,5 metara). Finci se uzdaju u sjajnog Harrija Ollija i veterana, miljenika hrvatskog dijela publike – Mattija Hautamäkija. Zbog ovog se čovjeka svake godine od 2004. po dolini Tamar ori pjesma “Oj hrvatska mati, Matti Hautamäki!”.

A kako je čovjek u karijeri pomicao granicu čak četiri puta (najviše uz Nykänena), red je da ga se dođe podržati. Švicarac s facom djeteta, drugi u svjetskom kupu, Simon Ammann, uz kolegu Andreasa Küttela pokušat će pomrsiti konce ove godine sjajnim Austrijancima. Ali Amman je ipak prvenstveno skakač, a ne letač. Norvežani su pak provjerena nacija letača, pa Jacobsen, Bardal i naravno, Romøren ni ove godine nisu za podcjenjivanje. Naš pritajeni favorit među vikinzima je probuđeni Roar Ljoekelsoey. Svejedno, ekipa s nesunčane strane Alpa (ako je Slovenija sunčana), Wolfgang Loitzl, Thomas Morgenstern i, naravno, fantastični Gregor Schlierenzauer (vodeći u poretku) teško će ikome prepustiti zlato. Pogotovo u timskom natjecanju, koje je na rasporedu u subotu 21. ožujka – pojedinačna su u petak i nedjelju. Mnogi će se kladiti na mladoga Gregora, koji je već pomaknuo rekord u Kulmu i ne izgleda kao da će uskoro prestati rasturati daljine. Iako je s letovima uvijek kocka.

Od simpatičnih letača-iznenađenja, treba svakako izdvojiti japanske “djedove” Noriakija Kasaija, Takanobu Okabea i Kazuyoshija Funakija (skakao je u siječnju u Sapporu – vraća li se to slovenski zet, slavni Kazo?). Ljudi zajedno imaju godina kao svi skakači iz top 10 zajedno, a ne bi bio red da se ne taknemo i rijetkih Slavena – Rusa Dimitrija Vasiljeva i obećavajućeg Čeha Romana Koudelke.

Najuspješniji letač u povijesti Planice njezin je četverostruki pobjednik Istočni Nijemac Jens Weissflog. Pobjedu manje imaju Adam Malysz, Hautamäki i Primož Ulaga. Najmlađi je pobjednik Schlierenzauer, koji je to napravio prošle godine u dobi od 18 godina i tri mjeseca. Ove smo se godine oprostili od velikog Ahonena i starog lisca Ceccona, u svjetski kup lagano se guraju sinovi skakača za koje se navijalo osamdesetih (Zografski), a primat drže Austrijanci uz bockanja Skandinavaca. Malysz je i dalje, uz Roberta Kubicu, najveća sportska zvijezda svoje Poljske, iako miljama daleko od stare forme. No, svejedno, na svako spikerovo spominjanje skromnog brke iz Wisle – iz mase zavijori koja stotina crveno-bijelih zastava i cijelim se stadionom promoli frenetično urlanje. Da ne spominjemo količine poljske vodke koja kola Planicom posljednjih godina i stvara vrhunsku atmosferu.

Nakon Bogdana Norčića, Mirana Tepeša, Primoža Ulage, Francija Peteka i Primoža Peterke, ugled nažalost nikad lošijih Slovenaca, ove će godine pokušati obraniti mladići na čelu s Robertom Kranjecom, trenutno najbolje plasiranim Slovencem u svjetskom kupu (35. mjesto – katastrofa). Robi, slovenski rekorder sa 229 metara, uvijek je pokazivao veću sklonost letenju pred skakanjem, a dok ne stasa neki novi mladi “letalec”, tu je već spomenuti povratnik Peterka (ima fan klub i u Makarskoj), te otkriće – 21-godišnji Robert Hrgota, sasvim solidan na zadnjim letovima u Oberstdorfu.

Hrvati, osim što ih se svake godine okupi barem 500 ako ne i tisuću (Makarani, Omišani, članovi Leta 3, Istrijani u narodnim nošnjama, Zagorci, zaljubljenici okupljeni na stranici www.skijaski-skokovi.hr.), s Planicom imaju još jednu poveznicu. Donedavni slovenski rekorder sa 205,5 metara, Goran Janus, po majci je Hrvat, pa je to i neslužbeni hrvatski rekord.

Boje Lijepe naše po svjetskim skakaonicama trenutno brani slovenski junior Urban Zamernik.

Image Hosted by ImageShack.us

Njegov otac je s ljudima iz hrvatskog Olimpijskog odbora dogovorio financiranje trenera i gradnju infrastrukture u Delnicama gdje već postoji skakački klub. Kako to i obično biva u Hrvata, obećanja su ostala u zraku, novac nije nađen, a razvoj mladog skakača i hrvatske juniorske reprezentacije (mlade Delničanke bi bez problema mogle skakati Kontinentalni kup) ostao je na papiru. Zamernik i dalje traži sposobnog menadžera i sponzore, a do tada će na svjetskim prvenstvima poput zadnjeg u Češkoj – bilježiti sedamdeseta mjesta. Hrvatski se funkcionari slikaju i lažno obećavaju, talenti propadaju, a kad se iz inata i dišpeta rađaju Kostelići i Vlašićke – busaju se u prsa… Klasika. Osim uvezenog Slovenca, u Hrvatskoj životare klubovi u Delnicama (Goranin) i zagrebačkim Šestinama, bez veće buke.
Ali, ožujak je vrijeme za Velikanku i istoimeni doživljaj. Samo vas tri sata vožnje dijele od, pulskim žargonom, “Štale” godine, pa što reći, nego – svi na Planicu! Dejmo, fantje!

TOMI TRBOVC Predstavnik za odnose s javnošću Slovenskog skijaškog saveza (SZS)

Koliko se gledatelja očekuje 2009. Koliko ih je bilo najviše u povijesti natjecanja?
Legenda govori o više od 100.000 gledatelja u dolini “pod Poncami”. Ali, ta je brojka ipak pretjerana. Teško je govoriti o točnom broju, ali realno je govoriti o 40.000 u subotu i 80.000 u sva tri dana. Na ovogodišnjem natjecanju očekujemo oko 60.000 posjetitelja, kao i tradicionalnu skupinu navijača iz Hrvatske.

Koliko se novca ulaže u jedan tako velik događaj?
Letovi na Planici se financiraju putem ulaznica, sponzorskih ugovora i prava na televizijske prijenose. Proračun se ugrubo kreće oko 1,600.000 eura. Treba znati da je za natjecanje koje traje samo četiri dana letaonicu potrebno održavati tijekom cijele godine, pa to bitno povećava troškove. Trenutno smo na pozitivnoj nuli jer smo uspjeli vratiti neke dugove iz prošlosti, ali ako se država ubrzo financijski ne isprsi s donacijama za poboljšanje infrastrukture, Planici se ne piše dobro.

Kad će se napasti granica od 250 metara?
Trenutačno je u planu gradnja velikog nordijskog centra, ali se dovršenje očekuje tek 2013. Do tada naši inženjeri rade na poboljšanju kvalitete snijega i smišljaju nove trikove za još veća ubrzanja i veće daljine. A ove godine, 21. ožujka 2009., netko će garantirano preletjeti 250 metara! Zato obavezno dođite na Planicu i pogledajte svjetski rekord uživo.

Eto.
Vidimo se!

Image Hosted by ImageShack.us

Ode Muto…

Da se broje odgledani prijenosi na telki, bio bi na više Olimpijada od Mustapića…

Prvo čega se sjećam u cijelom životu je prijenos košarke iz Manile, ja baki u krilu i… Pa ne znam ko je prenosio…

I onda tako krenu slike…

Milka Babović je vječno dosadno i besmisleno bapski trkeljala o sivim bordo faldicama ruskih klizačica… Čak i kada je došla televizija u boji. Bez duha, unošenja, uzbuđenja – ko Ugarkovićka u kuhinji…

Dragan Nikitović je imao dosjetke, brzinu i pamćenje lošeg boksača u mirovini. Što je i bio. I jadniji i neartikuliraniji glas od Kovačevića. Dobro, niko nema jadniji i neartikulitaniji glas od Kovačevića…

Milojko Pantić je mislio da je popio svu pamet svijeta sve dok nije dobio packe legendarnom izjavom pri prijenosu tekme između Partizana i Zvezde – na teren izlaze fudbaleri Partizana, a evo i naših.

Vladanko Stojaković je bio najveći mediokritet generacije, nešto kao Pezzi na radiju, ali je u kabinici popušio par kutija pa bi prijenos njegovog gušenja češće bio zanimljiviji od same utakmice. Iako, Dođi ‘vamo bato, to se ne sme. Žuta karta!

Najgori izdanak tzv. zagrebačke kulturne škole novinarstva bio je Zula, psovao majku gledateljima, nije znao ko je na terenu, ko u svlačionici, rezultat, poluvrijeme, ama baš ništa. Jednom je čak pobrkao dvije ekipe na terenu – nakon odigranih petnaest minuta.

Popovski i Kovinjalo su se trudili odraditi posao ispred sarajevskog studija i bili bi uglavnom preštreberasti i dosadni. Osim samog lika Popovskog kad bi zajapuren čitao vijesti kao kad Čiko vidi meso… I kovinjalovih švalerskih brkova.

Mladen Delić je u svojoj polusenilnosti i navijačkoj euforiji znao biti genijalan. Osim ako ne navijate za klub kao i on. Al čovjek je savršeno dočaravao ugođaj biritije i divno ga prenosio u eter.

Božo Sušec, najgora frizura hrvatske nakon Duška Lokina i onog iz PBZ-a je uvijek bio zagrebački Pantić, bahat i prepametan, ali je barem u svoj svojoj žabljoj nadmenosti ostavljao dojam najnačitanijeg i s najmanje felera.

Greška nad greškama, prepretenciozni fićfirić Zvonko Mihajlovski autor je najbesmislenijih izjava bivše tvorevine, za koje bi se mogao kladiti, da je u trenutku dok ih je izgovarao – mislio da su mudre. Kiša pada po celom terenu, čak i ispod korner zastavice, lopta je pocepala vazduh na kiseonik i vodonik… A danas ih djeca znaju napamet. I ja s njima…

U tu beogradsku furku tipova-švercera koji kao da su ispali iz Mućki u smeđim i sivim prekratkim sakoima ponekim bi se biserom uklopili i Duško Korać i Srđan Knežević, iako to nije bilo to.

S radija je u stihovima divno pleo Ivan Tomić, a ja bi se upišo kad bi samo i čuo ime Riste Kubure…

Moj osobni favorit za pišuriju bio je čovjek koji je po SFRJ sistemu – svaka republika – jedan komentator morao popuniti broj, on je bio Crna Gora, a zvao se Milorad Đurković. Neprofesionalan, neartikuliran, neobjektivan, nevjerojatan. Najsmješniji uz Zulu. Bravo momci, bravo Supermeni ili Hristos se rodi, Ćezena-Leće, jedan nula…

Slavko Cvitković je uvijek bio kiselkast i bezbojan s lošom percepcijom bilo kojeg sporta kojeg bi se primio, Mićo Dušanović lažno uzbuđen i slinav, a onda se raspala Juga i isplivali neki tugaljivi meketavi mediokriteti (osim Vele koji jedini ima malo duha), pa rađe gledam Eurosport nego da slušam štrebere bez duše.

Fale mi takvi komentatori s felerima.
Jako.

Jer nije se osamdesetih na morima pričalo o lektirama, u vojsci o Mozartu, na tulumima o filozofiji.
Ma dobro, je i o tome, ali komentatorski biseri su bila neizbježna i najdraža tema moje generacije rođene dalekih sedamdesetih.
Vječiti izvor smijeha, probijanje leda pri upoznavanju novih ljudi, neka lijepa, vesela spona do novih poznanstava.

I to je tak.
U Nikšiću pao gol, ali smo ga podigli, Bursać ponovo prvi na listi strijelaca.
Sto hiljada ljudi na Marakani, zamislite, dvesta hiljada dlanova.
Čudan način dodavanja, jako i nikome.
Bekend drop šot slajz paralela Mećira.
47,35, nema više vremena, Vujović, Radanović, gol, gol, goool…

Jedan od onih koji su nas konstantno nasmijavali godinama, onaj kojem je pala boca rakije na pod za vrijeme utakmice svjetskog prvenstva Brazil-Švedska, onaj koji bi počeo desetak priča tijekom prijenosa i završio najviše dvije, čovjek koji bi za razliku od sterilnih Praščićaka i drvenih Ćosića uvijek imao neki podatak koji ne bi imao nikakve veze sa sportom koji trenutno prenosi (rekao mi je tast pomoćnog trenera da je usnio čudan san, i sl.), govorio o zanokticama skijaša, tajnom životu konja i njihovih jahača, hobijima trenera umjetničkih klizača, ishrani gimnastičara, zanimanjima skijaša letača…

Jedan veliki je bio i Boris Mutić.
Često me znao nanervirat jer nikad nije pratio ono što se događa, pola si toga morao sam shvatit dok bi on drvio o kineskom horoskopu ili nečemu što mu je u prolazu prišapnuo serviser skija, ali sam puno prekasno shvatio da to i nije toliko lak, a ni posao iz snova.
Satima sam u kabinici s kutijom cigareta i prošvercanom brljom.
Pa ti seri moj golube bijeli dvaput po 45 minuta…

I u ovih trideset i nešto godina što sam slušao pijankasti mljackavi bariton starog Borisa, sad mi dođe kao nekakav kućni prijatelj.
Uvijek tu kad je neki sport, uvijek neki novi sport jer bi ga s nekog na kojem je zabrijao brzo makli u nepoznatom i sve manje eksponiranom smjeru, sve dok nije došao do mačevanja i drugih kojima nije znao pravila.
Ali program se ne bi okretao…
Kao ni kad bi na radiju svirao Cash.

Uvijek je bio nekako drukčiji od drugih.

A poslije ću vam reći nešto o Raveliju…

Zbogom šjor Božo, ostavili ste nekakav pečat negdje duboko unutra.
Sigurno se smijete dok sad prenosite ovu smijuriju odozgora…
Prijenos je završen, laka vam noć.