Reklama za Erste

Neki stričeki čekaju tete.
Tete su pod haubom.
Hauba je ono što služi da brzo i ravnomjerno osuši kosu koja je viklerirana.
Tako se učvrsti trajna.

Onda stričeki otvaraju kišobrane.
Onda tete izađu van i sve imaju ravnu kosu.
I na kraju onaj striček koji izgleda kao što bi svaka punica poželjela (Petar Prereža, Bolek, Marko Rašica Toper), samo otvara usta, al mu loše naštimaju glas nekog ko isto zvuči za punicu, što je meni jako glupo, i nešto baljezga da su oni banka i tak…

Ali zašto hauba ako su speglane?

Jesu povukli onu reklamu za desni kad neko tri puta krvavo hračne u lavabo?
Jezivo poput onog pokušaja kad su plahte i gaće fakat bile krvave a ne plave iako je i to prokleto besmisleno.
Još malo pa će sendviče počet služit po ulošcima, fliperčići, rolerkosterčići, bljak…

Jel neko skužio reklamu za Žuju ili se čeka nastavak?
Obožavam te koncepte – debeli su smiješni, stavi ih u kadar i ispričaj bilo šta…

Država reklamira borbu protiv korupcije.
Ja mislio da će Sajdžija sad javno pred svima vratit cijeli arsenal poklonjenih čuki ili onaj Čekinjava glava svu janjetinu koju je na poslovnim sastancima utrpo u sebe (tri Paga s Rabom), kad ono – oni traže građane da priznaju.
Oni nas!?

OK, priznajem da sam dobio pozivnicu na Wine & Gourmet festival i da ću uživat ko bubreg u loju (mmm, to ne zvuči loše), ali oni građane zovu da prijave korupciju?

Ko da te kurva optuži da si joj prenio gljivice…
Sramota…

Opet ovo Valentinovo…

Tekst iz zadnjeg Cosmopolitana, a kupite li novi, naći ćete moj ingeniozan tekst o mužjacima budućnosti!

Prokletstvo, evo ga opet. A još se od Božića ne oporavismo. Zašto ga ne stave u srpanj, kad već mogu Dane državnosti mijenjat… Dakle, jedna stara hrvatska poslovica kazuje ovako: Valentinovo je u biti izmišljotina nekog tipa koji je zaboravio na vrijeme čestitati rođendan svom komadu. Vjerojatno je isti bio dan prije, dakle, 13. veljače, i onda joj je mladić sutradan došao s dobrom pričom. Otprilike – “draga, namjerno ti jučer nisam čestitao rođu jer sam malo istraživao povijest i horoskop. Pa zaključio da ti je baš danas Feng Shui u Marsu, Venera u azimutu a u šalici sam turske kave s grahom vidio kako je danas puno ljepši dan za izlazak, pa te vodim na večeru. Oh, vidi buketić!” A kako žene više vjeruju horoskopu nego trojici doktora znanosti, desio se popuš. Iako je dotični noć prije do 4 ujutro fukao tajnicu.

Uglavnom, blef je uspio, tip se nakon uspjeha danima kurčio po birtiji, ona se hvalila frendicama kako joj je dragi divan, mudar i susretljiv, i dogodine je već pola Massachussetsa ili Vermonta zaboravnih muževa/frajera/ljubavnika (usranih od straha što su nešto zabrljali) hitala četrnaestog drugog svojim curama s buketom u jednoj i bombonjerom u drugoj ruci. Proizvođači slatkiša, cvjećari, vlasnici restorana i ostali trgovci su nanjušili masnu i laku lovu i tako je krenula lavina. A kako Hrvati samo tako prihvaćaju sve što je glupo, kičasto i ne mora se raditi – eto i pelcanja… Jedino ni dalje ne mogu vjerovati koliko se može prodati ičega u obliku srca, srčeka, srdašca. “Ovoliko te volim”, “Ti si moje…” i ina smeća dižu utrobu više od pojave domaćih stilista ili reprize Mog prijatelja Willieja. Kao da nema ljepših unutarnjih organa od tog debelog mišića…

Valentinovo se tako danas pretvorilo u čistu marketinšku potrebu poput Djeda Mraza. S time da ovaj datum umjesto velikooke dječurlije željne tračnica i bombona pokušava natjerati mužjake da ispunjavaju želje svojim ženama barem na jednu večer. Po njihovim smjernicama. Jednosmjerno. Mi tu uopće nismo bitni. Valentinovo je prokletstvo jer je izmišljeno, forsirano, na silu i bez veze. Ali ima i svojih dobrih strana. To nam je prilika da se izvučemo od nekog sranja koje smo nedavno napravili, a ako oduševimo svoju odabranicu dubinom kese koju smo spremni odriješiti ili kreativnošću uloženom u izbor poklona, osigurali smo si mir u vezi na barem mjesec dana.

Velik je problem ako Valentinovo naleti u doba dok je veza još u početku. Dakle, oko treće kavice kad mi bismo, a vi još ne znate biste li, te se igrate vatrom i ispipavate koliko smo ozbiljni. E, u tom se slučaju nikako ne smijemo prenagliti, jer ako se preveć istrošimo – razmazit ćemo vas. A kod žena nažalost nema ćevapa nakon steaka… Ako smo pak usred dobre veze, onda nema potrebe za forsiranom večerom i gužvanjem sa stotinama debila u košuljicama i kravaticama koji si nešto guguču preko polupunih tanjura s paštom koju plaćaju kao da jedu muf od muflona. Jer ako je veza prava, onda si svaki dan nešto poklanjaš i to te diže više nego jastog u bešamelu punjen tartufima, kolibrijevim mozgom i biserjem. A ako je veza u komi, onda i najskuplja čokolada i najrazvikaniji lokal mogu tek na kratko produžiti agoniju. Ako je veza dulja od tri godine, izlazak na Valentinovo je jedna vrlo nervozna i loše provedena večer, jer se i ona i on stalno osvrću oko sebe u strahu da će negdje za susjednim stolom vidjeti svog ljubavnika ili ljubavnicu.

Na kraju se sve svodi da se žene vesele tom danu jer mogu pokazati svijetu novu haljinu/šminku/cipele. Što nažalost vrlo rijetko paše u kombinaciji s pripadajućim muškarcem. Koji već od drugog dana prohodavanja nije onoliko šarmantan i idealan kao dok vas je bario. Pa se vi nervirate što će on obući, hoće li se obrijati, znati naručiti pravo vino a ne da konobar koluta očima i naravno – hoće li platiti i ostaviti dovoljno veliku napojnicu pa da ih netko otprati do vrata a ne pljunu u džep kaputa. Da ne spominjemo gafove koji se događeju ako hodate s napadačem Dinama koji briše nos u stoljnjak ili pika grašak sa štapićem u japanskom restaču, ili pak rumenilo i znojenje vašeg 63-godišnjeg donatora-ljubavnika zbog kojih ne odzdravljate frendicama za susjednim stolom… Apropos nedostatku dobrih restorana, kako su Hrvati nažalot jedna jako pomodna sorta, tako su i mjesta u restoranima rezervirana kao u garažama – na sat vremena. “Gospodo, gle, treba doći još golupčića, svijeća vam je dogorjela, zamotat ćemo vam mousse u doggy bag”, pa će vam i to ubiti veselje druženja.

Muškarci na to gledaju malo drukčije. Oni zbroje sve grijehe koje su napravili od zadnjeg većeg zajedničkog pokazivanja, i onda kvantitetom pokušavaju to nadoknaditi. Najteže je zapamtiti godišnjicu veze, jer mi za taj datum uzimamo sekundu prvog seksa, a vi trenutak kad su nam se prvi put sreli pogledi. Zaboravljanje rođendana je passe otkad imamo Facebook. Naravno, samo u slučaju da se ne zaboravite ponekad prijaviti i s tim profilom kojeg ste prijavili djevojci. Odlazak s dečkima na tekmu je nešto zbog čega se ne bi trebalo ispričavati. Osim ako vas ona čeka doma u halterima i puricom s mlincima. Dogovorenom puricom s mlincima. Zbog koje je tri sata pogrbljena pekla i zalijevala mašću i ramenom držala slušalicu s mamom na drugoj liniji pa ima uklještenje živca naredna dva tjedna. Najsmješnije u svemu tome je što za velike gafove poput seksa s njenom najboljom prijateljicom nikad ne osjećamo grižnju savjesti.

Otkako je Valentinova, postoji i muška čežnja za čitanjem misli ženama i nadom da im možemo priuštiti savršenu večer. Žene se vole duriti. Minimalno jednom mjesečno da nam dokažu kako je lijepo posjedovati ih pa da se za to treba i malo oblijetati. Pa nam zamjeraju neke stvari i guraju nam ih pod nos. Kako su rođendani ipak rezervirani za razgovore s rodbinom i čestitanja frendica pa nema dovoljno koncentracije (a godišnjicu zaboravimo), tako nam je ovo prilika da zasijemo u punom svjetlu. Dakle, idealan je poklon torbica od 20.000 kuna, čizme od bar 10 i po jedna ruža za svaki dan što vas poznajemo. I da joj sve to poklonite kad joj skinete povez s očiju dok je privatnim mlažnjakom vodite u kolibu na Mauricijusu. Gdje ste naručili ljeto. I oslijepili svo stanovništvo otoka da joj ne vidi striju. Al’ to može Berlusconi, Trump, Mamić i još jedan. Ali ni ne pokušavati s Montanom, lizaljkom i izlaskom ispred zgrade. Smrtnici koji žele pošteno odraditi tu obvezu si jednostavno trebaju oprati grijehe s nekom sredinom, bez pretjerivanja. Da se ne bi ponovilo Valentinovo devedeset i neke kad sam polumrtav pijan na jednom tulumu zakrmio kraj neke tete na kauču i u snu je zagrlio i čeprkao joj po kosi. Nisam išao dalje od toga, sestre mi, ali me par dana nakon toga ubila savjest, jer ne bi htio ni da mojoj tada najdražoj neki Robert, Igor ili Hrvoje prtlja svojom od pive masnom ručetinom po defaultno mojim kovrčama. Pa sam digao sve pare od student servisa, maznuo staroj iz novčanika puno novca, kupio skupu knjigu, skupi parfem, napravio jedan od najboljih Frutti di tutto al frizer rižota u životu i kupio poput krvi 20 crvenih komada cvjetova. I dočekao je čist poput tena Marka Grubnića nakon tretmana, nasmiješen, čio i opečen od stotinjak svijeća koje su sluzile vosak po maminom parketu dok je ista s nadrkanim joj najdražim na silu gledala već treći film u kinu. I uđe ona na vrata, pogleda ruže i zasikće – kurvin sine, sigurno si me prevario… Očekivani snošaj, nula bodova. Ruže umrle. Parfem ispario. Knjiga zaboravljena. Vosak na parketu – još živi…

I tako se mi tjerani savješću i grižnjom iste uglavnom spremamo za tu kobnu večeru. Princip je isti kao i kod ubojstva. Ubojica je onaj koji plati najveću čitulju. Pa što imamo veći osjećaj krivice, to smo šire ruke. Ali kako ste vi ipak jači psiholozi, često nas pročitate, pa moramo jako paziti. Da nam bar dozvolite da na večeru idemo u parovima, ali kad onda mislite da nećete doći do izražaja kad počnemo sa svojim kumom mljet o muškim temama. A i kuma možda ima skuplju maskaru… Užasno nervira to proglašavanje Valentinova intimnim druženjem a svodi se na izlazak među brojne i nepoznate ljude. I jezivu srceslamajuću ljigavu mjuzu, krezubog violinista i tete s celofanskim ružama. O, da nam je nestati…

U moderno se doba veza svodi na rijetke nalaske i opravdavanje zašto se ne vidite češće. Muškarce odbijaju dvije vrste – ambiciozna kučka koja živi (za) posao i udavača koja skakuće iz krila u krilo polumafijašima, fudbalerima i bogatim tatinim sinovima. Normalni mužjaci takve sve češće izbjegavaju, i traže nešto normalno i veselo. Nekoga s kim će podijeliti Životinjsko carstvo ili dugo pričati o pogledanom filmu, veseliti se kad se zaserete senfom iz hotdoga… Nekoga tko neće upadati u dosadne ravne i duge šine normi kojima nas žele ograničiti.

Zato u ime zdravog razuma apeliram na sljedeće. Dolje Valentinovo kao jedan određeni dan u godini, obavezno srčeko i večera u restoranu. Ako si to ne priuštimo jednom mjesečno i doista potrudimo razveseliti dragu nam osobu – onda to i nije veza za koju bi se isplatilo ginuti. Odaberite jedan dan u mjesecu, tjednu, tromjesečju samo za vas dvoje i uživajte u romantici, gugutanju, držanju za ruke (preživjet ćemo, slijedi nam seks. Valjda), i ne forsirajte nešto samo zato jer o tome govore u Red Carpetu ili pišu u Storyju.

A ako nađete nekoga s kim isto dišete, onda vam je svaki dan Valentinovo, a samo Valentinovo poput juhe iz vrećice nasuprot bakinog ajngemahteca. Pa sretno vam bilo…

Koncert Bobby Mc Ferrina

Na pozornicu KD Vatroslava Lisinskog, iako staru zgradurinu, zgradurinu s dušom, ušetao je dredloksasti crnac u sivoj košuljici, veselo bacakajući dirigentski štapić u zrak.

Ne, nije to detalj sa snimanja nove Policijske akademije, iako glavni lik ove bajke ima slične glasovne mogućnosti s onim iz serijala.

Tip se naklonio, pozdravio ne baš kako su očekivale zgrožene bakice u prvim redovima i krenuo.

Svim šovinistima i licemjerima usta su začepljena s klasičnim dijelovima Mozarta, Beethovena i još par hitova, ali došlo se zbog onoga što je slijedilo Bobbyjevih solo ispada.

Eskapada.

Drkuljenja preko par oktava uz udaranje po prsima i cupkanje nogama.

Jodlanjem protiv solo violončela.

A capella Jazzom koji se i meni sviđa, iako sam u duši premlad da mogu voljeti Jazz.

Jedan čovjek, jedan mikrofon, stotinu zvukova.

Ko klapa Cambi ali sam (jel i vas iritiraju ove borbe oko imena Cambi – Cambi Split, Cambi KUD, Cambi poljoprivredna zadruga…).

Sam samcat.

Čak me naljutio drugi dio kad je samo dirigirao i tek mrvu pjevao.

Sjetio sam se prve Top liste Nadrealista kad si za jedan divan skeč morao čekat po dva debilna narodnjačka izdrka.

Toliko je dobar taj gospon dirigent, Bobby Mc Ferrin.

Kao Gillan u Strange kind of woman, kao onaj Nizozemac u Hocus Pocusu…

Genijalno.

Da, onaj tip koji se obogatio s Don’t worry, (nemoj Igore), be happy.

Baš taj.

Iz gušta završio za dirigenta i sad piči s minhenskom filharmonijom.

A mogo bi sam.

I bolji je kad je sam, al svejedno, na bisu je odravelirao neki miks koji još fućkam i baš sam si sretan.

Malo ih nabijem na 300 kuna, ali ionako se ovo nemre ponovit.

Idem si pjevušit nekaj.

Kad će opet Flying Pickets…

PS, e, Porta prodaje zvučnike i risiver!!!

Plazma vs. LCD

Plazma vs LCD

Bila je stara godina 1975.
Mama mi je već danima prije bila pričala o nekom filmu “Sjeverno prema Aljasci” ili slično.
Ja sam sveudilj pičio autićima po svim površinama stana, sasvim sukladno normalnom petogodišnjaku te strpljivo čekao crtić u 7.15.
Tih su godina oba kanala bila prokleto škrta i crtićima i filmovima, i svaka se premijera iščekivala ko plaća.

A starci bili filmofili.
Jači.
Pa je bilo napeto.
I tako stara to jutro upali Končarov RIZ ili obratno (uglavnom neku jezivu kramu koja je zračila tako očigledno da si uran mogao lopatom skupljat), kad tamo – muk.
Ništa, ziro, zilč…

“Zvonko”, tihim je ali paničnim glasom pozvala starog koji je za to vrijeme u kuhinji predano čerupao puricu ili odojka.
“Kaj je?”
“Cr… Crkla je telka!”
“Pa upali stabilizator ili stiltaj.”
“Jesam al ne dela…”
“Pa daj ga malo trkni…”
“Zvonimire!!!”

Kad vas majka ili žena zove punim imenom, znate da je vrag odnio šalu i tata je trenutno masnoruk došao do stare kutije, pritisnuo gumb “Uklj/Isklj”, nešto drkuljio po drugom i zadnjem gumbu “Kontrast”…
I zaključio – “Sranje”.

Minutu je trajala jeziva tišina, čak sam se i ja usro i gurao autiće tako nježno da ne grebu parket, a onda su se rodioci značajno pogledali.
Mama je rekla – “Hoćemo li izvadit ono?”.
Tata je klimnuo glavom – “Mislim da bi trebali”.

I dok sam ja mislio da ću dobit ili bracu ili biciklić, stari je tumbao po ormaru sa skrivenim obveznicama, bonovima za benzin, maminom narukvicom od crvenih koralja i zlatnim brošem, te uskoro proletio kroz sobu i izjurio u grad.

Sat vremena kasnije na ormaru je stajao Keugmangsan, Grundigov jeftiniji brat blizanac iz Koreje s dijagonalom od 37 centimetara, soft taćem i…
I…
I u boji!
A mislio sam da je Džeri siv i Pink Panker plav.
I više ništa nije bilo isto.

Divne li kutije…

1984. smo kupili zadnji model Sanyjota bez daljinskog (grmljmrmlj…), dvije godine kasnije mi je mama došla pod odmorom u školu reć da je tata kupio video, a kupnja prvog kućnog kina je bila više neka stvar normale.

Kad su starci odselili uzeo sam si najjeftiniji LG.
Momak me služi već petu godinu bez većih zamjerki osim – težine.
Naime 40 kila koje sam stalno seljakao iz spavaće u dnevnu kad bi bila neka jača tekma, lagano su došle do granice izdržljivosti.
Moje, ne njegove.
A i s vremenom sam ostario na ganglije i jako me počelo nervirat kad bi dva pijana nakon tekme vraćala telku u sobu pritom rušeć štokove i vaze…

Te se odlučio na veliki korak – kupovinu mrcine od preko 100 centimetra.

Buraz…
Kao i svako muško, volim šarat po kanalima.
Starom LG-u treba tri sekunde da prebaci na drugi program.
Prođe ti gol i pol sise u te tri sekunde…

Pa sam zabrijao na onu sliku u slici – gledaš film, a i skužiš kad padne gol.
Al naravno da se to više ne proizvodi.
Kreteni – sve što valja – izbace.

Druga je želja bila imat dvd rekorder i kućno kino kompatibilno s telkom, pa da sve mogu s jednim daljinskim.
I opet tupavi smješak prodavača.
Guze oni nas, guze, ko što ne žele napravit mob za dvije kartice (dobro, mogu, al na kapaljku…).
Al kad ne možemo bez tehnikalija.
U biti možemo, al kad je ovak ljepše…

I onda sam krenuo.
Philips i Sony su mi preskupi, Pioneer daleko preskup, ostaju LG, Panasonic i još jedan.
Oni iz niže kategorije, tipa Vivax i slični koji zovu na kvar čim izađeš iz dućana mi nikak ne ulijevaju povjerenje, a i odmah se sjetim one stare britanske – “nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari.”
Doma mi rekorder nije nešto srčano kompatibilan s telkom, pa od ubacivanja DVD-a do gledanja možeš tri ture kokica speć…
I tako na blef rekoh – Panasonic.

E sad, LCD ili plazma.
Kriste, mjesec dana uvjeravanja plazmafila i elcedemanijaka…
Plazma je mekša, prirodnija, puna boja, LCD se manje kvari, duže traje, ima plastični ekran i ne zrači.
Po plazmi ostaju tregovi autića na ekranu, na LCD-u ne, al kad ti na LCD-u crkne pixel, crko je zauvijek i imaš mali kockasti i nezamjenjivi leš koji bode u oko.
Plazma se više ne proizvodi, LCD je budućnost.

Sve dvojbe je riješio frend koji mi je rekao – za pet godina će ionako i jedno i drugo bit smeće i morat ćeš kupiti novu.
Pa sam uzeo plazmu.
I sad se nerviram, jer mi tipovi iz kablovske šalju programe sa smetnjama, kojih nije bilo ni na Keugmangsanu ni Sanyotu.
A i oni likovi u dućanu bi ti mogli reć kad ti već prodaju televizor da unutra nema kabela bez kojeg NE možeš vidjeti sliku, majka vam ručak bez žlice servirala…

Došao mi na kraju frend koji mi je sfajntjurirao sliku i popravio je za deset posto, ali je i dalje kao friško izgrebana hauba.
Dakle, imam govno od slike, mutno, snježno i zgrebano.
Onaj Be Net nemre u kvart, MAX TV kažu da je zločest i zna zamrznut, satelitsku ne želim kupit jer me ne zanima omanska teve prodaja narukvica od devinog hrbta.

Nastavak i kraj na: [LINK=http://www.usporedi.hr/]www.usporedi.hr[/LINK]

Danas na naslovnici Jutarnjeg par brojaka:

5000 Slovenaca traži referendum protiv Hrvatskog ulaska u NATO
1.000.000 Hrvata gledalo Acu i Lepru Mrenu

Vijesti nisu povezane, ali vijesti imaju nešto zajedničko, kaj ne?

Pet minuta s pederom…

Zakaj je ona švapska Hoyka dobila Blanku?
Grda je ko Proka Pronalazač…

Gledo sam Ono Domini na telki i moram priznat da mi je bolja verzija s Mel Đipsonom.
Nekak je veselija, bolje su koke i on mi je nabildaniji od ovog našeg.
I tam bolje govore kajkavski.
Samo im je Bata Živina falio…

Bio do pol koncerta Bombaj Štampe.
Bosanski Srbin sa slovenskim pasošem na finom je hrvatskom loše pjevao, grozno svirao i savršeno zabavljao raju preko trideset.
Nevjerojatan dar.
Legenda.
Nakon prve stvari krene malo zagrijat publiku i počne ono eeeeo, pa tako par puta.
I stane i kaže – jeste skontali kako možete s bine dernjat bilo koju riječ i svi će se pomamit i urlat, aj ti, reci neku riječ – i pokaže prstom na tip u publici.
Frajer kaže burek.
I ovaj počne urlat – buuuuurek.
Škvadra umire, a on hladno – slaba ti riječ, daj neku drugu…
Duhovitost ne poznaje granice, rase, nacionalnosti.
Kralj.

Nele je jadan, Sejo na izdahu od prekomercijale, Đuro je bogati Slovenac, na reliquiorum Nadrealista se nisam pelcao.
E, kad bi bar Elvis J. Kurtovich napravio neki reunion Meteorsa.

Karte je osvojio Ante, kriv sam što nisam prije reko.

Gledo sam popodne na RTL-u onih „Pet minuta s pederom“, pa mi se želudac digo.
Kaj mi stvarno moraju svaku nakazu nakalemit pred kameru ne bi li povećali gledanost?
Kaj nas još čeka?

„Markov Grubnić“
„Otvorena Nives“
„U vegistvatuvi s Anom Miščević“
„Jura Ožmećš riječšžlji, riječšžlji, riječšžlji“
„Večera za Žak“

Isprike zbog gnjevnog posta, ali užasno se bijedno osjećam kad nešto planiram i obećam i onda me namjerno sputaju u tome, samo zato da ja ne bi bio sretan.
Jer sam naivno glupo govno i kad se veselim nečemu – svi vide da se veselim.
Zašto neki ljudi žive od toga da vam unište sreću?
Dug ovaj tunel…

Al nema predaje…