Mister Proper

Jedan od zadataka pomoćnika glavnog urednika u Playboyu je i rewritati tekstove.
Nekad su divni, ne treba ih ni taknut.
Nekad su nažalost jezivi i od svega uzmeš tri rečenice iz sredine i napraviš nekaj skroz novo.

A tu i tamo uleti nešto u što se baš pretjerano ne kužim, pa samo preletim i nadam se da je čiko koji je to pisao znao što je to pisao.
I tako sad imam pred sobom test tri muške dermokozmetičke linije.

I usporedbu:

Rasage Perfect Alcohol-Free Soothing Aftershavea,

Baume Apaisant Anti-Irritation After Shave Moisturisera, i

Global Pur Exfoliating Oxygenating Face Carea, mog favorita.

Čovječe, koje krajnosti…
Toliko kozmetike, toliko glamura, a ja se jutros zbog nemogućnosti saginjanja (čarapu navlačim kombinirkama) i zabrane močenja – samo propro krpicom po sva tri i pol vitalna mjesta.

Pa me zovite Mister Proper!

_____________________________________________

Izašo je novi Cosmo, pa kupite novi Cosmo, pa pročitajte oba moja teksta i napišite oduševljeno pismo Cosmu, pa će glavna urednica bit ponosna na mene i dat mi još više da pišem, pa će bit puno puno para a ja ću kupit još više igračaka Roku i počastit se Novom Godinom negdje gdje neće biti šljiva…

_____________________________________________

Isto tako na www.roditelji.hr možete pročitati teoriju kako je nama klincima komunizma bilo bolje jer su nas veselile sitnice poput otvaranja onog dole na veš mašini ili traženje legića u vrećici od usisavača…

_____________________________________________

Zamolio bih svoju najdražu ex-taštu da ne čita dalje, hvala.

Pao je i PPD – prvi postoperativni drk.
Opisat ću to kao rezanje noktiju PTSP-ičnom kanarincu motornom pilom.
Na telki je bio in bed with Jenna, a s druge strane in bed with Ćuna.

Fino, al pecka.
Bem ti rezanje, još sam sanjao da su mi ostavili neki dio nečeg unutra, čep od flomića ili tak nekaj…
Uf, jedva čekam da prođe.

Ima neko za posudit Big Wet Titts 1, 2, 3 i od 5 nadalje?
Zahvalan!

Slike s operacije – kako sam rezo treće jaje – opet sam paran!

Ribafish u epizodi
Kako sam rezo treće jaje – opet sam paran!

Slike s operacije pogledajte na kraju posta, oprez – nije za one sa slabijim želucem!

Heheheh, kako se zove Francuz s dva jajeta?
Paran Gal!

Dakle, reže mi se edem, lipom, masno tkivo.
Naraste bezveze di ono hoće.
Meni se baš moralo na granici s testisima na desnom bedretu.
I više smetalo nego bolilo, al dok sam došo na red – još naraslo (cca ko jeftina jabuka) i valjda od kukavičje psihe i zaboluckalo.
Prava Hrvatina inače ne ide zbog takvih vaginarija kod doktora dok se ne upale, ali kad sam šupak, kaj mogu.

Vinogradska, dan d.
Šef me pustio bez frke, svaka mu čast, ja se nenaspavo od straha, propro pa opro i podapro i na tramvaj.
Tamo sve super, simpa sestra, sve teče, kaže jedna – javite se u sobu 9.
Soba 9, nak nak, izvolite, dobar dan ja bi se operiro…

Sestrine oči ispod maske lagano prosikću – ne kucajte, zvat ćemo vas.
Uf, loš početak.
Ne se zamjerat onima koji ti u jednoj ruci drže skalpel a u drugoj testise i pišu ili barem ono što je od siročeta stisnutog ostalo.
Ja odma da, znate, nisam htio nego mi rekla sestra…
Baaam.

Zatvori se seka.
Damn…
Čekam.
Čekam pol sata od zakazanog termina.
Svaka sekunda je duga poput snošaja s mamurnim Jetijem.
Ja bi doma.

Vrata se otvaraju po osmi put (srce stane svaki put) i neka druga sestra zove moje ime.
Al je skroz fina i mila.
Malo je reć da sam već par puta pomislio da me ipak odgađaju za uskrs 2117., i da sam se, vjerovali ili ne – čak i veselio toj tezi.

Skinite se.
Stojim u vesti, crnim slip-gaćama i tenisicama s onim zelenim antibakterijskim na nogama.
Ko loš pornić za skakavcofile.

Imam lepe duge noge, ikserice.
Taman tanke dok nije došo gospon lipom i usro motku.
Liježem na tanki stol, nema pol metra u širinu.
Noge vise.
Gore gori lampa.

Tiho ko u Lidlu.
Sam kaj nema onih iritantno bjesomučno prebrzih blagajnica, al isto fali prostora za robu.
Jedan doktor gleda, čita povijest bolesti, kaže da bi on ovako to rezo, drugi da bi onako.
Meni loše.
Na kraju se nakon deset minuta ipak slože, jedan i sestra navuku maske, drugi ode.

Samo njih dvoje?
Nekako mi je malo.
Fali mi pažnje, halo, ja sam jedinaaac!
Previše filmova gledam.

Počinje.
Ne, nisam alergičan na injekcije.
Da, boli me injekcija.
Ne ne osjećam to što me čupate, iako vas vidim da me navlačite…
Da skinem gaće?
Ozbiljno?
Damn…

Kako ja ne volim pokazivat svoje spolovilo kad se od trte smanji na pol pa je samo polovilo, ja to nemrem opisat.
Al sam skužio zašto sestre imaju onu masku prek face – da im se ne bi vidjelo uzbuđenje kad mi luknu pitončića!!!
Aahahhahah!

Doc uzima skalpel, ja zatvaram oči.
Počinje čupanje što osjećam po skakutanju noge.
Kukavički otvaram jedno oko i vidim ženu u zelenom s krinkom koja nešto stišće i čiku u bijelom koji nešto trančira.

Gutam knedlu veličine Dipsijeve tintare (sori sine, mrzim ih) i zatvaram oči.
I onda bol.
Kao kad ti neko skalpelom reže komad kože.
Smijem to slobodno reć jer sad fakat i znam kako je kad ti neko skalpelom reže komad kože.

Stenjem, dok se ispričava, vjerojatno je tu popustila anestezija, kaže…
Još boli (doktori su ko i zubari – uvijek te utješe i onda još jedan boc), pa osjetim šivanje, pa dođe drugi doktor a prvi ga zamoli da mi zašije kožu.
Pa kaj su mi dosad…

Tu bih se zahvalio cijelom osoblju što su napravili to što jesu.
Kad si zamislim da sam jednog dana umjesto gledanja sisa, rewritanja tekstova i smišljanja i pisanja istih sada mogao rezat žive i do grla usrane ljude – svaka im čast.

Komunikacije za stolom skoro pa da i nije bilo, moje fore pod stresom su vrlo loše fore, ali kad je došao drugi doktor, razlajasmo se o pivu.
Znoj, grč, bol, meljem da ne mislim i gotovi smo…

Sestra mi daje da pogledam 30 deka (izvagah se doma) moje ex-masti u teglici koja izgleda kao teleća moždina koji bi tata tako rijetko nedjeljama znao bacit na svinjsku mast prethodno je nježno obloživši poput prdca tankim slojem brašna…

Čovječe, da neko može ovu rečenicu prevest na emgleski, dobio bi Nobela…

Ima neka koja to zna skuhat da je odma ženim?
Ili onu moždinu iz kosti za juhu?
Pa hrska i sol, jooooj…

Izlazim, doktor kaže strogo mirovanje i voltareni i kontrola sutra i preksutra s uputnicama.
A jes vam mirovanje…
Pristojni ljudi, svaka čast, drugi tjedan idem tam s bombonjerama.

Sunce, Zagreb zna biti tako lijep kad ga pikne prava jesen…
Ili si samo sretan što si živ.
U biti, nisu li predivni dani kad te puštaju doma iz bolnice?

I tak.
Čemu služe frendice nego da vas voze doma i prigriju sarmu (falaaaa!), a onda druženje s krevetom, daljinskim i bolovima kak god da (se) okreneš.
Al sam i sretan ko pes na kost kad pod rukom osjetim od natezanja opako bolna, ali i dalje moja jajašca.
Možda nisam trebo hitit onu oproštajnu drkicu prije odlaska u bolnicu?
Ma bolje, kaj da mi se na stolu…

Droga, frendovi, bla-bla, discovery, noć…
Nekako…

Jutro.

Hodam ko gejša koja je bila ljubazna prema Šaci Zuluu.
Kad sam prevuko prepucij nakon pišanja mislim da sam slučajno počupo dva šava.
Da, boli…

Kakam na kant.
S ispruženom nogom.
A dlake cvile od naprezanja ko da gitaru štimam.
Oba končića od šava okrenuta su naravno – prema mošnji, tako da sam lud od škakljobe.

A najveća bol je ipak kad mi sestra zorom čupa flastere s bedrenog odlačja.
Uz smajlić tri od pet sestara-školarki na praksi.

Mrzim rezanje, al nema predaje!
I ne šaljite mi powerpointe na Čehinje ovih dana.
Thx.

Hranu primam!!!

Oprez!!!
Slike odstranjivanja…

Budite sigurni da želite to vidjeti!

No, dobro

Prije operacije:

Image Hosted by ImageShack.us

Poslije operacije:
Image Hosted by ImageShack.us

Klara, fala za stoljnjaaaaak!

Prva noć sa njim…

I dalje kolumniram na sajtu www.roditelji.hr

Ovdje je osvrt na ono na što sam bio ponosan neki dan!!!!

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish


Nakon rastave sam bio par mjeseci u totalnoj komi.

Kao i svako glupo povrijeđeno muško počeo sam pit i lajat intimu svakom tko bi platio pivu.

Kad sam ja počeo plaćati pivu da ljudi slušaju moje prljavo rublje, shvatio sam da sam idiot.

To je trajalo tri mjeseca.

Uglavnom se takve priče završavaju da muško pokupi prvu ženu s ulice, napravi joj troje djece i ode se pravit važan vozeći ih u kolicima pod prozorom od bivše.

Misleći tako da joj se osvetio i da će to nju jako zaboljeti.

A ni ne sluti da nije u pravu.

Druga frakcija se prepusti lokanju i plakanju.

Treća odluči napraviti radikalni zaokret.

Nešto poput puta oko svijeta s ruksakom i debelom praznom bilježnicom.

Koja će nakon godine dana biti puna.

Ja sam odabrao četvrtu, iako si nikad neću oprostiti što nisam imao dovoljno muda prodat Clia, stavit pinklec na rame i pisat pisma Junioru iz Luande, Christchurcha, Ushuaije, i vratiti se umoran i sretan, spreman da do kraja života budem sto posto samo njegov i pričam mu brdo priča…

Al bi me za tu godinu vjerojatno zaboravio.

Dakle, nije ni to savršeno…

Pa sam tako digao stambenu, digao kredit, posudio nešto para, uzeo i ono što čuvam za grob i sve uložio u adaptaciju 60 godina starog stana.

Majstori me odraše i prevariše, ispao sam glup i naivan, na kraju sam sam ispravljao ono što su sfušali, ručno farbao drvenariju i zaključio da mi unatoč iscrpljenom budžetu fali još cca 18 vitalnih stvari da bi dom bio dom.

I da mi kupaona zgleda ko sadržaj one kutije s početka Ace Venture, ali nevermind.

Svaki mjesec-dva se nekaj ušpara i slažemo golemu puzzlu.

Ono što je bilo najbitnije – soba za Juniora je gotova!

Fali još obećana strunjača (ne stane), vreća za boks i švedske ljestve, od kojih sam ipak odustao jer su zidovi rađeni od pijeska, prašine, suspermice i prhuta pa i slike vulgaris vješam s kilom gipsa u ljevici.

Pet mjeseci patnje s majstorima i život pod najlonom u prašini zamijenila je vedra stančuga u kojoj još fali plazma, tepih, dva špigla, veliki ormar, linija i jači usisavač – i sad konačno, debi s Juniorom

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

i njegovo prvo spavanje kod mene.

Kako će se prilagoditi, hoće li mu se svidjeti…

Dogovorili smo se za prespavljivanje jedan dan u tjednu.

Došao je i taj dan.

Moram naglasiti da je nivo komunikacije između majke mog djeteta i mene kad se ne radi o našem nasljedniku kao komunikacija Gandhija i Rojsa.

Ali kad se radi o Roku, to je gotovo savršeno.

I Rok je stvarno bio sretan kad je vidio svoju novu sobu.

Tako da je rekao da bi on spavao na tepihu (s nacrtanom cestom, pumpama, garažama, svim živim).

Ali kako još ipak spava s mamom, tako će spavati i samnom.

Uspavati trogodišnje dijete podrazumijeva da nakon toga nećeti imati ni volje ni snage ni oprati suđe, a kamoli odraditi fuš.

Skidanje i oblačenje pidžame uz jednu epizodu Tomice, pranje zubi uz drugu.

Zašto mu je, o zašto taj iritantni Tomica prirastao srcu, taj grozan, nemio, težak i tmuran neduhovit crtić od kojeg ga bez ljutnje mogu odvojiti samo hrana i drveni te pravi vlakovi?

Zašto ne voli tekme ili barem Duška Dugouška ili Spužvu Boba.

Jedva čekam da malo naraste pa da zajedno gledamo Simpsone i još kasnije Futuramu…

Ali ipak – Tomica.

Završava druga epizoda, gasim telku.

U biti sam spreman na još jednu, ali fintiram, stari blefer.

Nagodba za treću (ali to je zadnja!) nakon par lažnih suza.

Gašenje zaozbač, lažne suze i tata od kamena.

Tri knjigice.

Dvije o Tomici, naravno.

Jako me nerviraju te preskupe i pretanke kartonske knjige o Tomici koje su u biti sažete epizode crtića i iz kojih nitko živ ne može skužiti o čemu se radi osim ako nije gledao originale, što dovodi do neugodnih situacija kad Rok pita kako je nastao odron i sl.

Slijedi bajka.

U biti skraćena verzija Pepeljuge pomiješane s Karamazovima i nečim stotim, jer je već desetka, a ja čim dotaknem krevet lagano tonuckam u san.

I samo što nisam…

„Tata ja bi kruha“

Ne sad, sine, molim te, govorim u sebi, evo mi skoro slina drijemalica curnula niz obraz…

„Nemere, sad si ubio mandarinu i dukatino, kasno je a i oprali smo zube!“

„Ja bi kruhaaaaaaeeee…“

Mojih 17 kila sinetine ima pakleno jake nožice koje koristi za trzanje i mlaćenje starog oca tamo gdje je opako načet sjekutićem vremena.

Tostiram omanju šnitu kruha dok mi se pobjednik cereka i skakuće po kuhinji onako flafast i bespomoćan, razvučenih rukava.

Al četkicu neće izbjeć!

Sjeda za stol, žvaće i tada se događa zlo.

Krajičkom oka skuži na polici kinder-jaje.

Ko mi kriv kad nisam još vrata ugradio, ili barem zavjesu…

Damn…

Hiljadu mu doboša Darkvuda…

Ne u Pandorinu kutiju.

Ne čokoladu prije spavanja – neće zakrmit još dva sata kad mu prokulja krvca…

„Tata, (trept, trept, najnježnije na svijetu) ja bi jaje!“

„A ne. Nema šanse. Nema i gotovo, kasno je, idemo spat!“

Pet minuta kasnije po ustaljenom scenariju s restrikcijom Tomice ipak nekako postižemo konsenzus da Rok uzima igračku i iznenađenje, a čokoladu kad se probudi.

«Ali čokolada kad se probudim!»

«Može, Rok, imaš moju riječ!»

Pa se igramo sa Sanjom iz Jurića po krevetu, brrrrm, brrrm…

I onda knjigica.

„Rukaaa!“ – jasan znak da se, dok se čita knjigica – mora držat ruka ispod glave.

Ruka vrlo brzo utrne, ali prioriteti su prioriteti…

To što ću kad Junior zakrmi još tri minute sa sobom vući obamrlu granu punu termita umjesto desnice, to nije tolki bed…

Kraj treće knjigice, laku noć, laku noć, pusa, pusa, ja stišćem fige, Junior se malo trza ali nakon pet minuta tone u san.

Uz 36 buđenja i prevrtanja i nožica u bubreg te izvlačenje tatinih ušiju i kapaka (ne bih mu htio biti akter sna, i Sefoa bi namlatio…) konačno mi zvoni alarm na mobu.

Tiho ga kušnem u čelo (Roka, ne mobitel), i izvučem te napravim doručak i spakiram sebe za posao i njegov ruksak za vrtić.

On i dalje krmi snom pravednika, razbacan ko legići posred sobe.

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Strah me od buđenja.

Hoće tu i tamo zaplakat, valjda ne kuži kaj je san a kaj java…

Skupljam svu hrabrost svijeta, liježem kraj njega, zagrlim ga, dam pusu u obraz i kažem tiho:

«Rokatinsky, pa dobro ti jutro!»

Kraj potražite na www.roditelji.hr

Od Tarika do Maximilijana…

Radio Cibona – prekjučer.
Voditeljica dijeli karte za Cibona-Vojvodina.
Javi se tip, odgovori točno na pitanje, žena ga pita ime i prezime.
Frajer kaže nešto što lagano vuče na Srbiju, tipa Đurović, Đukić ili sl.
A voditeljica onako, mrtva hladna, samo da njena bude zadnja i da popuni prazninu, kaže:
“Eto Dragane, sad lijepo uzmite nekog sa sobom i navijajte od srca protiv Vojvodine!”
Tip i nije nešto pokazivao oduševljenje u glasu…

———————————–

1 protiv 100, sinoć, hateve.
Jedan lik iz publike, Sinjanin s prebivalištem u Splitu rasturi onog jednog i dotrči do Tarika.
Tarik ga nahvali, pohvali, čestita na inteligenciji i pročita prvo pitanje.
Lik odgovara točno, Lilian Thuram.
Tarik ponovno čita točan odgovor i kaže “Pa tko ne bi zapamtio čovjeka koji u životu nije zabio gol i onda baš nama na jednoj utakmici dva.”
A lik dodaje – “I još je crnac.”
Tarik zbunjen nešto neutralizira i kaže “ Ajoj, pa nee tako…” ko da pesa iz pješčanika izvlači…
Prvi put.
I nastavi čitat pitanja.

I nikom ništa.

———————————–

Malo me nerviraju šovinističko-rasistički ispadi na koje se ne reagira.
Jes da sam nervozan jer sam smanjio psovanje, ali ovo je malo previše.

Jedna je stvar dati da ti idioti javno kopaju po intimi i da si dovoljno jeftin da to prodaš za pedeset tisuća kuna i još pokažeš ženu u publici koja ti plješće (Brunoslave, pitanje za 75 kuna, jeste li gurali sami sebi prljavu čarapu u prkno dok je žena mijesila šnenokle? Da! Točan odgovor, bravo Brunislave), a druga je vrijeđati cijele narode i rase na javnim televizijama i radijima…

Dobro ak je zeka ko ovo, ali…
Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Fuj.

———————————–

U Srbiji je zaživio magazin Maxim.
Nedavno je pokrenut i u Sloveniji.
Bilo bi se zgodno igrati s time, s obzirom da jako podsjeća na Klik, Loaded i FHM.

A kako se danas niš nemre bez sponzora, kod nas bi se mogao zvati Maximilijan.
Kao produkt suradnje tvrtaka Maxim i Lijan.
Uz prvi broj dobiš i šnitu mortadele!

———————————–

U četvrtak odo rezat jaje.
Nema me otad pet dana.
Doneste mi juhe od vrganja ili išta jestivo i dovedite nekog ko zna s eplovima i pisijima da skombinira pa da mogu radit naležečki odoma.
Ljubi Riba!

007ranje – Zrno govna, iliti dno Bonda

Kad sam imao deset, stara me vodila u kino na Urlikanje.
Ili neko slično smeće na koje se već palila nejač tih godina.

Ali je kino Zagreb već u 5 bilo rasprodano za 6.
Pa smo otišli do kina Balkan iza ugla na Cvjetnom di je igrao Špijun koji se znojijo ili Munrejker.
Od 6.15.

Ušli smo na toplo, taman sam bio pojeo zadnji kesten.
Mama je skinula jedan od dva kaputa koliko je nosila u 28 godina što smo živili skupa, presavinula ga je i tutnula mi ga pod prkno da budem viši.
Tad su filmovi koji su trebali počet u 6.15 i počinjali u 6.15, pa sam u 6.15 sav sretan uronio u kokice i uživao dva sata u svom prvom Bondu.

Kasnije smo sreli Nenu koji je bio oduševljen scenom skijanja i kasnije zato puno skijao.
Ja nisam bio oduševit skijanjem, ali jesam scenom skijanja i pojavom čike koji je lijep i elegantan, i šora se da se ne oznoji, i baca super baze i još poševi pokoju plavušu pritom na šarm.

Pa odonda nisam više propustio niti jedan nastavak serijala o Bondu.

Iako mi je Sir Rođer bio odvratan, dežmekast, kilav i nikakav s tupo zbunjenim obrvama i neuvjerljiv u ičemu. Osim u gardu džentlmena.
A Sir Pirs zgodan, ali preplačivulvast, i kad popije šamar – ko da se strese oblak parfemčića s njega.
Sir Timoti drven i nemušt ko s reklame za džemper od angore.
Blijed i porozan poput Ćurlićevih doskočica…
Ostale ne pamtim…

Jedini je Sir Šon bio faca.
I osto.

Onda su odabrali Sir Danijela.
Tipični Englez – plav, klempav, prebildan i s botoksima u predjelu dojaka i čeonih košćica.
Pari ko ruski berač šparoga a ne barba Šon.
I cijelo vrijeme pozira i gleda poluukoso i drži usnicu posrano ko da su mu se dlake iz brkova i nosa zahaklale.
Gore od Spajdermena i onog lošeg iritantnog što vodi očajan kviz di se ljudi sramote kad pjevaju.
Al je Klempo odradio fantastičnu jurnjavu na početku Casino Royala.
Možda najbolju u povijesti, dok ne pretjeraju s dizalicom.
Pa sam oprostio ostatak filma i felere da mu FBI posuđuje milju dolara za poker da spasi Ameriku….

Ali je Zrno dotaknulo dno.

Početna jurnjava.
Dva auta pucaju na Bonda s metra udaljenosti.
Uvijek se do sada pucalo s bar tri metra.
Ali moraju oni malo pojačat dojam, pa najveća glupost dolazi kad Bond ulazi u zavoj od 290 stupnjeva i mora ubacit u prvu i vozi cca 20 na sat, a frajer s puškomitraljezom na isti metar od njega ga ne može pogodit unatoš tri šaržera.
Ko da mu krun po krun krunice s retrovizora skida…
Ma ote lepo vrit.

Onda glavna teta.
Ni da ju zašlata, niš.
Al bar ima slatku facu.
I ne zna se obuć.

I kak fukne onu sirotu na pol filma, ni pito ju nije.
Pa završi na masaži naftom.

Pa negativac…
Kaj je to?
Spoj mladog Ivice Vidovića i starog Krteka?
Taj ne bi ni maslačak zašamaro.

I kakav mu je tjelohranitelj?
Peder s lošim tupeom?
Da je pravi peder, onda bi fini tupe imo.
Šta je odna ovo?
Peder tjelohranitelj wannabe?
Koji mrtvi penis?

Pa vožnja aviona od sto tona s kojim Danijel upravlja ko s kožuricom ispred pisoara (ne, gospon Mile, ne kaže se pisUar) i izbjegava drčne migove i helikoptere ko igrači Sesveta Dinamovce…

I višesatno hodanje po kamenoj pustinji Perua mlade ljepotice koja štikle nosi u rukama.
Ko da po kremšnitama hopsa…

Ili đipanje po starim krovovima bez gledanja kaj ima preko zida.
Moš mislit…

Plus još mali milijun stvari, od kojih najviše iritira – reklamiranje Soni Eriksona.
Pola sata je to govno u kadru, nabijem vas na gsm i te vaginarije.
Ode film u reklamu.
Džaba scenarija…

Mislim, otići ću pogledat i sljedeći nastavak, ali malo sam gorkast izašo iz kina.
Imate toliko para i snimite takvo smeće…
Nije fer.

I serem vam na one takose u Cinestaru, ne bi se vjeverica od one porcije najela.

Kako je lijepo DJ Seljo za zadnje Gibonijevo smeće od albuma napisao “Unca kur*a”, bogami je i ovo tu negdje.
Odo kupit Sajnfelda…