Krštenje!!!

Bijah sinoć na Rujanfestu.
Zagreb konačno ima svoju verziju Oktoberfesta.
Iako sam sklon kritici, ovo je skroz fino.
Ima šator za raju, šator za rok i šator za dens osamdesetih – gdje je po mom ukusu i najbolja piva festivala – svijetli pšenični Paulaner.
I složih se s Beerlover.blog.hr – om oko Harpa, da nije dobro sve što je Irsko…
Dapače.
Još da ima neki centralni stejđ, igre, atrakcije, interakcije, natjecanja u podrigivanju i da ne toče pive unaprijed, bilo bi sjajno.
Ovako dajem 3+ i jedva čekam sljedeću godinu.

Sinoć je bio koncerat Dugmeta bez Bandića, pardon, Brege.
Tifa klasik, majstor drhtanja i kreveljenja gori od Ivane Kindl i Žaka zajedno, Alen “šiške – Terminator I” i Bebek “The Voice”.
I opet se izderah na klasike.
S tim da ovaj put, kao onomad pred nešto više od tri godine, u blizini nije bilo Mihe ni njenog trbuha u šestom mjesecu trudnoće koji je moja najdraža škvadra pod cijenu života štitila svojim tijelima od tisuća raspjevanih ljudi na Maksimirskom stadionu.

I opet je Alen, najlošiji, odvratno grlen ali prodoran glas s najemotivnijim pjesmama Bijelog Dugmeta – otpjevao onaj stih koji me prelomi kao Đoletov
„Lomiš mi srce ko bagremov prut, onako usput“ devedesetsedme u Ljubljani ili
„Kao na straži čuvam noć od budnih,
ja sam još jedan od sinova bludnih,
pravih se reči uveka kasno setim,
odgovor znam kad ostanem sam“
od Leba i soli…

“Sanjao sam,
E, kako s anđelima jedeš trešnje,
I kako anđeli na tebe liče,
I kako šapućeš u moje krilo,
Rađaj mi djecu kao kolačiće.”

Koje sam emotivno govno nekad, samo bi se pokupio s krpicom…

Kaže moj gradonačelnik da žene ne vole šonje.
Šonjo je onaj tip koji nije dobijo puno batina iniciro šoru ni bijo plav i krvav.
Pa sam spojio dva i dva.
Mudro zbori čovjek.
Lijepo je kad je tvoj grad u rukama elokventnog intelektualca, odmah se osjećaš sigurnije i pouzdanije.

————————————————————————

Adaptacija je na kraju.
Kad postavljate karniše, pripazite da to radite barem deset centimetara od ruba zida koji će u protivnom – pasti.
Image Hosted by ImageShack.us

Kad bi znali s čim sam zaštopo rupu…

U subotu se stan otvara za javnost jer se slavi Rokov treći rođo!
Image Hosted by ImageShack.us

U četvrtak je otvoreno gledanje tekme s čišćenjem.
Ko dođe u 6 sa sredstvom za čišćenje, krpicom i ako se oznoji ima pivu i palačinke.
Prednost ženema s jakim rukama i koljenima!
Party čišćenja će se ponoviti nakon rođendana.
Zašto onda čistim sad a ne poslije?

Kupio sam lonac u IKEI.
Mrcu od deset litara, za grah, juhu, fileke, sarme…
Nerviralo me kaj uvijek nakrcam onu manju rajnglu pa sve curi
Pa sam za vikend nahranio 8 ljudi, spremio 4 posude s tri porcije u duboko i papao ričet za doručak.
Mnogo velik lonac…
Ali vrijedilo je svake žlice!
Image Hosted by ImageShack.us

I kupujem trosjed ili multisjed.
U biti čekam da mi sjedne jedan masnjikavi fush pa mi je fino ić od Kike do Lesnine i ukrug i zamišljat….
Di je još dobro za te stvari?

Pa je ovaj kompletić vodio (ne zbog boje, bljak cikla-menstrualno)
Image Hosted by ImageShack.us

Dok nije uletio ovaj
Image Hosted by ImageShack.us

Pa ga sad treba skinut s vrha ili puknut osamipoltisućakunaisusatiboga…

Isti problem mučim s plazmom/elcedejem od 107 cm i slikom u sliki jer bi ga kupio a htio bi i da svira empetrice i ima hard za snimanje i to sve u jednom i da me pozdravi kad uđem u stan.
Kak je lepo kad ti plate fush…
Ijao…

Jeste kupili novi Playboy s izvještajem iz Škotske i intervjuiranim Balićem sa slikama?
Ajmo, ajmo!

Najaveee!

Kao prvo i dalje kolumniram na www.roditelji.hr

“Lok biti gooool, reče mi kroz urlik jedini nasljednik i pritom me s povijalice tvrdim tabančićem precizno i bogami jako okine tamo gdje mi muškarci baš i ne preferiramo takvu vrstu dodira.

Moj (i ne samo moj) Rok Fish Junior I, najljepše je i najbolje dijete na svijetu.

Mališa je bistar, nježan, zločkast, malo razmazit, malo manji nego što se očekivalo i ono što malo muči – još uvijek se istovaruje u pelenu.

Pelena, ona kupovna, je divan izum.

Naročito kad ste usred obilaska Amsterdama, na drugoj platformi Eiffelovog tornja ili pak bilo gdje u Zagrebu a neugodno vam je uletit u kafić apriori drčnom konobaru.

Da parafraziramo jedan sjajan zagrebački grafit – I Pančevo ima dva javna WC-a, ali nećemo sad o tome.

S dugim i toplim danima ljeta, i Roku je sve toplije, pa sve više negoduje kad ga se oblači u prešane i plastificirane i nažalost jako tople plodove pamuka.

Što je rezultiralo uništavanjem jednog tepiha, jer Junior i dalje ne zna kontrolirati nagone poput tromjesečnog pudla koji je slučajno netom popio litru gemišta.

Naravno, kad dođemo na more, stvar se stubokom mijenja, i mališa sad ima pravo određeno vrijeme tumarati hodnicima i terasama držeći se jedino i isključivo za Jollyja, pišu, pimpača, Pišu Trovača ili kako god se već tepa tom najboljem, najvjernijem i najiskrenijem muškarčevu prijatelju.

Problem nastaje kad se napuste odaje kuće u Kukljici u vlasništvu obitelji moje bivše, u koju me pozovu svake godine i u kojoj Rok boravi skoro tri mjeseca godišnje.

Naime, treba li se dijete na plaži kupati golo ili ne – pitanje je sad.

Moja je teorija da bi bilo skroz OK da se mališa tunka ko od majke rođen, ali u nekom užem krugu vršnjaka ili pak kad je s mamom ili samnom na nekoj pustopoljini.

Ali, danas, kad je turizam uzeo maha, taško je naći plažu bez dvadesetak svježe izgorenih furešta koji zauzmu najbolja mjesta u 8 ujutro i ne napuštaju ih do 9 navečer.

Rak kože?

Ma to je za njih izmišljotina američkih farmaceutskih giganata kako bi prodali što više preparata za sunčanje.

Pa tako ne napuštaju plaže ni od 11-6 popodne kad rođenoj djeci mogu ispeć jaje na čelu.

Skup sa špekom.

No way.

Platili su deset dana i deset dana će se pržit.

U tom debilizmu prednjače Slovenci i Srbi. Bez ikakvih primisli, čisto zapažanje.

Jer nevjerojatno je kako te odjednom privlače stvari za koje donedavno nisi ni primjetio da postoje – tipa, kakva ljudi u parku imaju kolica ili kakvu frajer ima maramu za nošenje Juniora…

Dobro, ajde kad je gola ona nejač, do 2 godine, ali druga je stvar kad idioti kraj tebe tjeraju desetogodišnjake da goli mlataraju penisima po plićaku i time tjeraju sitnije ciple na frustracije i ostatak prenapučene plaže na gađenje i zgražanje.

Dajte neku mjeru.”

Gdje možete naći i završetak teksta, hnji, hnji, hnji…

Ovo je malo stariji tekst pa da apdejtam jer je minvajl Rok prokako na zahod!!! Jeeee!

Kao drugo, 15.10. u KSETU sviraju Hanson Brothers što je jednako rođendanu – dakle savršeno

Kao treće, Tuborg Green predstavlja Kaiser Chiefse 3.10., a oni su se već sami predstavili na Radaru u Sigetu prošle godine kad su bili sjajni.

Kao četvrto, jel ide neko na ovaj (uz)rujan fest na Bundek iako mi se uvijek miješa s Jarunom?

Kao peto, jel bi se neko mijenjao za DVD-ove, one DVD-ove?
Čistim police, pa slažem, pa ono…

Nakon pet dana krvarenja završio sam intervju.
Od muke mi je izrasto prišt na nosu veličine Jukatana, pa gledam na svijet očima Žaka kad legne u krevet.
Još danas i sutra i ode i broj u štampu.
Rad u mjesečniku ti na kraju istog dođe ko neka menga…

Tulum!!!

Jedinica u indeks

Poslije srednje sam upiso Novinarstvo i Agronomiju.
Nekako mi se u ta tri dana razmišljanja na koji otić više svidjela vizija mene enologa nego urednika deska, pa sam na godinu dana u JNA krenuo s indeksom studenta vinarstva, voćarstva i vinogradarstva.
Vojska me ubila psihofizički, jer nije lako provesti 365 dana okružen nepismenim debilima s brdovitog Balkana, a najviše su stradale sive stanice.
Jer se od dana povratka u Zagreb moj mozak počeo brže prazniti nego što sam ga stigao puniti.
Agronomija se pokazala kao prevelik zalogaj.

Prošvercao sam se prvu godinu, na drugoj zapeo čisteć zaostatke s prve i tako tri puta.
Da se razumijemo, bio sam odvratan – lijen, arogantan, razmažen i bahat i stvarno nisam zaslužio postati dipl. Enolog, ali bilo je tamo i ljudi koji su to stvarno trebali, a nisu uspjeli.
U međuvremenu sam radio preko student servisa i glumio u kazališnoj predstavi s povremenim bljeskovima da ipak mogu položit bauk te strah i trepet tih godina Agronomije – matematiku kod Hitrecke.

Pokušao sam sam, nije išlo.
Pitao sam one koji su prošli, rekli su da su bili na instrukcijama.
Otišo sam kod te Jasmine na instrukcije i potrošio sve što sam zaradio radeć noćne smjene u Ledu, čisteć snijeg i podrume i još puno sitnih i relativno prljavih poslova.
Kad sam shvatio da Jasmina i Hitrecka rade u kompi, već sam bio totalno sluđen od milijarde zadataka koje sam prošao i ogorčen stalnim padovima na pismenim.

Pa sam pokupio prnje i upisao DIF i Geografiju.
Tih dana sam pričao s puno ljudi, visio po menzama, igrao odbojku, pjevao u zboru i općenito se družio s puno studenata.
Među njima i s onima s prometa, medicine i ekonomije.
Veća tada se, negdje 1995., znalo da ispit na prometu košta od 400 naviše dojčmaraka, a da se na ekonomiji može za cca 25.000 maraka – dobit gotova diploma!

Ante mi se uvijek žalio da će ubit nekog na Prometu jer koliko god on učio, uvijek se nađe 10% tatinih sinova koji plate ispit i prođu na usmeni, dok on s 99% riješenog testa mora ponovo i ponovo i ponovo.
Ja sam u međuvremenu shvatio da faks bez plaćanja ne završavaju najinteligentniji ni najpametniji nego najuporniji, i tako sam visio na predrokovima, družio se sa štreberima i sjedio u prvim klupama kao Bane iz omiljene pjesme.

I diplomirao.
Kao i neki s kojima sam studirao, ali koje nisam nikad vidio ni na predroku, ni na roku, ni na dekanskom.
Ali su imali ocjenu u indeksu iako ih niko nikad nije vidio na ispitu ni u profesorovom kabinetu za vrijeme usmenog.
Danas neki carinici imaju grandiozne viletine u blizini granice, liječnici kuće vrijedne milijune eura, policajci voze nabrijane bembure, odvjetnici provode mjesece godišnjeg na Kubama i Jamajkama…
Ova je zemlja izgrađena na mitu i nepotizmu, to je jasno svima koji su pročitali išta nakon Šegrta Hlapića i Devetorice hrabrih.
Promijeniti se ne može ništa jer je sve već toliko ukorijenjeno da bi pomoglo samo da padne atomska bomba ili nas pregaze Kinezi.
Trebalo bi sve vladajuće strukture istrest iz gaća – ono, ko da čarapu preokreneš prije bacanja u mašinu.
Ali to se neće dogoditi.

Kako bi ostavila dojam da ipak nešto radi, država nas, kad vidi da se narod buni – nagradi nekom mrvicom poput unaprijed dogovorenog bijega doktora Šimića ili afere „Index“.
Osuđeni će biti teta Barica iz referade i domar Mirko, na dvije godine uvjetno, veće ribe će potplatiti suce ili nažicati rođake u vladi da im spale dosje, a najveće neće biti ni taknute.

Za tjedan dana će izroniti neki sportski uspjeh i sve će se zaboraviti, a rodijaci iz Duvna i Imotskog će i dalje u mjesec dana postajati doktori znanosti i zauzimati menadžerske funkcije u Inama, Telekomima, Elektrama, a mi ćemo se jadni pitati – pa dobro, ko to nas krade, kako to da smo sve siromašniji i zašto nas vode nesposobni…
Al eto, idemo dalje…

————————————————

Dakle, hvala svima na pitanjima za Ivana.
Ne, neće ženit nijednu od vas 126 koje ste se ponudile.
Ošišat će se kad osvoji Ligu prvaka.

Kompletni intervju pročitajte u novom Playboyu za tjedan dana.

Lakše bi mečku porodio nego iz njega iščupao proširenu rečenicu, ali da je legenda – definitivno je.
I visok je pun kua i opće nije zdepast ko na telki, pa sam ga moro vako sliknut.

Image Hosted by ImageShack.us

Photo by Rino Gropuzzo

I, ono, ja nisam uopće toliko ćelav, nego je to odbljesak i takav kut snimanja, a i šišao sam se to jutro, a i koža mi se od ljeta guli s bojom, a i…
Damn…

Autograme dijelim i detalje o Kralju pričam radnim danom od…

Balić vs. Chivas

Vjerojatno ste čitali post o mom nastupu sa Severinom u finalu zvijezde pjevaju kad smo rasturili Mislava Bagu i Radojku Šverko.

Isto tako ste mogli čitati i jedan o mojoj pobjedi u Big Brotheru da mi san u kojem se brčkam uz obalu oceana mažen od strane polugole sićušne hostese boje mog novog laminata i s točenim iz surle u desnici – nije prekinula budilica.

Što je i bolje.

Jer su me narajcali Tajlandom a sad tamo ćore u kontejneru i svaki kadar dijele s komarcima veličine omanje rode.
A udarna je vijest da je 51-godišnja majka dvoje djece izdrkala 23-godišnjem troskokašu.

Dobro da dečec ne trči stiplčejz jer onda novinari-strvinari indexa to ne bi znali napisat.
Mora da je danas fino njenim klincima u školi ili gdje god već…
Image Hosted by ImageShack.us

Kao osoba koja ima kifozu i skoliozu ne mogu ne primjetiti jednu stvar.

Ima je i sestra Mamut (“Ako se nasmijem dok vodim, znači da sam ili slaba ili glupa, dakle, nikad se neću nasmijati”), ona koja vodi onaj jezivi kviz u kojem te pred milijun ljudi pitaju jel pogledaš wc papir kad si obriso šuleta.

Pa ti kažeš da ne, pa lažeš, pa ispadneš ili kažeš da, pa padneš na nekom drugom al te svejedno svi smatraju egocentričnim imbecilom.

Ljudi s kifozom ili skoliozom ne bi trebali stajat pred kamerama bočno.

Ali tko sam ja da o tome sudim.

Jezivo smeće od kviza – “Vaš odgovor je… (operite suđe, stavite djecu spat, pomolite se…) Istina! Vi doista mislite da je vaš muž impotentna seljačina malenog penisa, čestitamo, mužu jeste li sretni što je vaša supruga osvojila 700 kuna i masažu predkljetke u Gradalandu za dvoje?”

I žalostan pokušaj imitiranja Danijele Trbović, jer ona je ipak – duhovita.

Što su Mamutici očigledno – izričito zabranili…

—————————————————–

Dok nisam zatrudnio, svaki veći sportski doživljaj hrvatske repke na telki bi doživio u klubu Zadrana.

Tamo bi uz Zelju, Marasku, Baru, Bojegu i Mlađu mogao urlat, pit, skakat i dijelit emocije nakon pobjeda i poraza.

Iako ne želite dijeliti emocije s Barom nakon poraza.

Najčešće su na meti bili rukometaši, živjeli smo sa svakom tekmom, uživali u majstorijama i prepričavali dane kad smo trenirali ili bili na stadionima i dvoranama…

——————————————————

Sutra je jedan sasvim običan dan za čovječanstvo.

Ali i jedan jako velik za jednog novinara.

Uz tridesetak već pripremljenih, koje još pitanje da postavim najboljem rukometašu svijeta?

Ima nešto što ste ga oduvijek željeli pitati, a da nije – kad će se već ošišati?

Vrijeme sad…

I ja san roditelj, i ja san dite…

Čovjek je jedino biće na Zemlji čije mlado nema šanse preživit ako nema itekako dugu i predanu pažnju i brigu roditelja.
Osim ako nije Mowgly, Tarzan, Romul, Obeliks ili neko stoto biće iz bajke.
Ali to se ne pika, pa zato mi jako pazimo na naše mladunce.
I trčkaramo oko njih ko zadnji debili, e ne bi li oni ne stali u govno, gurnuli drugo dijete na tvrdo i mokro mjesto ili nedajbože pojeli kroki-kroket jer je pun onih E-ova a od njih se brzo, vrlo ter jakomučno umire.
Da ne spominjemo gumene bombone koji se rade od hrskavica krava, hipofize morževa i krmelja zerdava i tak…
Djeca koja nemaju tu sreću odrastati onkraj mora ili u prostranom gazdinstvu s ogromnim dvorištem, osuđena su tako na izlazak u park i druženje s nejači istog dobnog razreda.
Većina njih si baš i ne paše, jer se druže samo zato što je taj park blizu njihovim starcima, ali djeca moraju udahnut zraka, ne.
Ili bi samo jedan član obitelji htio odahnut od guranja autića u eustahijevu trubu i bar malo ubit oko.
I tako je taj jedan od bezveznih, neartikuliranih te od pasa oskrvnavljenih parkova svakog sunčanog dana od 17.00 do 20.00 sati poprište divljanja i mirovanja dvadesetak kikića u dobi od 2-3 godine.
I još puno drugih, ali oni nisu bitni.
Nekad ih je više, nekad manje, nekad navijaš da tam budu baš određeni, nekad ti padne mrak na oči kad dođu oni divlji i naporni, ali malac voli park, ja volim malca i tuluuum!
Iz pozicije rastavljenog oca koji ne može trenirati strogoću jer nije svaki dan s Juniorom, Rok me pri svakoj posjeti parku uvijek oženi za slaju.
Fura se na svom odgurujućem motoru Juriću («Lulić»), dođe u ravninu s dućanom, složi poluosmijeh i prozbori: «Lok papa ladeda!»
Ili ćešće, skraćeno – samo «ladeda».
I ako je moja najdraža ex-punica rekla da je taj dan već pojeo dva komada (broj sladoleda koji ti priznaju djedovi i bake obavezno treba pomnožiti s barem dva), smilujem se i maznemo Mačota ili onog vodenog.
I onda za ruku preko zebre, ponovo zajahivanje «Jurića» (tko je naučio «Cars» od a do ž neka digne ruku, brrrm, brrrm…) i među raju.
Slijedi pozdrav roditeljima, biranje onog koji će najmanje pričati o podvizima nasljednika i veličini, kvantiteti i strukturi izmeta te pokušaj nalaska srodne duše o pričanju korisnih savjeta.
Starci se grupiraju, grupiraju se i klinci te obično kao po zapovijedi kreću za najvećim kreativcem u bezbrižnu igru.
E sad…
To je njima bezbrižna igra, a nama igra živaca.
Otprilike ovako:
Rok, ne gazi curicu motorom.
Rok, ne možeš papat krokije.
Ni s poda.
Rok pljuni tog tuđeg kikija.
Rok, mrtva krtica je bljak.
Makni se od kante za smeće, Rok, neee..
Imate higijensku, hvala.
Rok ne papati maramicu.
Rok, nema više ladeda, sad će večera.
Rok, ne tuci Luku, jači je.
Luka, di baš u nos.
Rok ne plači.
Rok ako tata ima maramicu, ne briši mu šmrklje o majicu.
Rok ne blizu ceste.
Rok, past ćeš.
Rok digni se.
Rok, ne idemo doma tek smo došli,
Rok, molim te idemo doma, zadnji smo.
Ne, neću te nosit na ramenima, zasro si se.
Image Hosted by ImageShack.us

Nastavak i kraj pročitajte na novom portalu www.roditelji.hr

—————————————————————

Većina nas je igrala škare-kamen-papir.
Iako sam bio jači u sik-sak-suk i fli-fla-flu.
Da ne spominjem hop-cup-jao, ali mako sam se od teme…

Dakle, ako drvenariju pofarbate u crno, s mojim refleksima napaljenog morža – malo će farbe pljucnut i na friško bijelo ofarbat zid.
Pa to treba prefarbat.
A kad to ideš prefarbat onda opet malo bijelog curne na crno.
Ponekad pomislim da je adaptacija fakat perpetuum mobile, ali za par dana kad naručim daske za garderobni ormar – možda će se stvarno moć reć da ulazim u završnu fazu.

Špajza je završena zahvaljujući Sinu koji je zabušio prvu a ja ostale tri police.
Sve brave i kvake promjenite, još ogledala, slike i karniše treba ubacit, ali to je dan posla.
Ako imaš dan…

Rok je ušao fazu “Neću” pa se malo svađamo.
Ali svladat ćemo mi to.

Do tada jedna prekrasna nagradnjača – cd/dvd Belfast Fooda Live in Tvornica
Image Hosted by ImageShack.us

osvaja onaj tko zna:

Kako se zove oštar Srbin koji pije naiskap?
Ili me nauči kako Roka odučit od tog “Ne” i “Neću” jer me ljuti.
Pol čokolina sam mu sinoć pojeo dok nije igračke složio…