Aber(dojde donke)deen

Odo uskoro u Aberdeen.
U prijateljsku ter radnu posjetu tvornici Balantine’s.
Pa ako je neko bio u ovom pituresknom gradiću onkraj Atlantika, smještenog u nozdrvi Indijanca na kojeg me prokleto podsjeća Velika Britanija, nek mi javi što da glednem i pojedem…

Image Hosted by ImageShack.us

A ko odgovori na ova dva plus ona dva neodgovorena pitanja s prošlog posta – ima poklončić!

1. Kako se na makedonskom zove gruzijski ljubitelj kitova ubojica?
2. Tko je junak ove pjesme a nije Antun Tun?

Umjesto da glavu češljam,
ja tam stavljam rabite vloške,
al kad doma mečku preparkiram,
mam ga denem med plastične joške!

Licemjerje i dani Jure Mljackavog Ožmećša

Pita me frendica oćul na Rembrandta.
Ja je odgovarah, srećo ne budali, bio Riba i u Albertini i Amsterdamu, čovjek je čudo, dapače, savršen, pogotovo onaj njegov zbunjeni brko trgovac s ustima u obliku slova o, ali – već sam vidio dvaput, imam i monografiju doma – fala, ko da jesam.

Par sati kasnije, iz prašinom obavijenog balkona vadim dvjestotinjak Alan Fordova.
Ne da mi se slagat po brojevima pa ih samo trpam na policu.
I naravno, na pod mi padne epizoda „Veliki zadatak“.
Saginjem se, a mozak automatski otvara folder – nepotrebni podaci.
Pa da…

U njemu mi je najjača fora od svih – ono kad na jednoj slici stoji banda cigana s nožem u zubima.
Na sljedećoj sceni Debeli Šef i još netko bježe, a noževi lete za njima.
I na jednom nožu – zubalo.
Pa sjednem i čitam i smijem se.

Jednom me prilikom DJ Seljo u napadu ko više zna o Alan Fordu propitao i osramotio.
Među pitanjima je bilo i koju onomatopeju proizvodi kap kiše kad padne na ruku Broja 1.

Uglavnom, na Rembrandta mi se ne da treći put, ali Alan Forda mogu bez frke listat i sto puta…
Licemjerno, al eto…

Uglavnom, divno je kopat po starim romanima, leksikonima, slikama.
Zapitam se nisam li premlad da kopam po povijesti, ali kad ima toliko toga…
Pa tako, što zbog čitanj, što zbog gledanja – kasnim s dovršetkom adaptacije, iako je danas stoti dan.
Nego, ima li tko ideju gdje da nabavim švedske ljestve visoke dva metra i vreću za boks, tj, kako da je učvrstim na porozni strop, fala.

———————————————————-

Dugo sam mislio da je najgroznija riječ na hrvatskom kad Bandić izgovori „Kaj“.
Ali onda su došle Olimpijske igre.
I onda smo slušali Vikija kako pokušava, Miću kako stenje, uzdiše, sere i vrijeđa, Blažićka kako probavlja i naočigled ekspandira, Milu na silu, Dragu kako ne zna kad treba povisit glas, Božu kako je on više i bolje rekorde napravio od svih njih i kako su svi glupi, te jednog, jedinog i jedinstvenog Juru Ožmečšlja.

Svaka čast čovjeku na elokventnosti i praćenju događaja, ali on šuška, fuflja, čučka, ćućka i ljuljka, a najgore od svega – mljacka.
Da mljacka – kao da u ustima ima ogromnu nerazgradivu šnitu maksi-mortadele koju želi progutat a nemre.
Ne rugam se ljudima s govornim manama, ali me smeta što takve forsiraju u javnim prijenosima na televitiji čiju pretplatu preskupo plaćam.
To je u rangu da zaposliš slijepog vrtlara, sisatu balerinu ili dimnjačara u kolicima.

Njegov je prijenos je prijenos ponavljanja jedne riječi ili sklopa ukrug.
Ali on sve naglasi kao da je trenutno počeo rat ili se žena spustila na Veneru.
Gola.
A ono četvrtfinale diska.

U biti, ti, nazovimo ih komentarima, su kao ona dječja igra kad ti kažeš jednu riječ, a onda neko mora ponovit tvoju i dodat još jednu pa ko prvi fula, npr.
„Jednog…“
„Jednog jutra…“
„Jednog jutra sam…“
„Krenuo…“
„Ahahahah, nisi ponovio sve prije toga – ispadaš“

Uglavnom, Jura će otprilike ovako:
„I Simonova se plasirala u finale!“
„U finale o kojem je sanjala“
„U finale u kojem je jedina Europljanka!“
„U finale u kojem joj neće biti lako…“
I tako ufinali još pet do osam puta, e ne bi li mi mislili da je to važno, a samo da skrene pažnju da se čovo loše pripremio i loše izražava i ne zna što bi reko.
Al bar ga Božo ovaj put nije ponižavao.
Previše…

Anyway, Jura je prilikom troskoka izgovorio ono što bi normalnom spikeru trebalo zvučati – „Lebedeva“.
Ali to je zvučalo tako odvratno ljigavo, vodenjikavo i blatno kao da žaba žvali žarulju.
Ili jako debeo i jako pijan čovjek riga prvi rig.
Onaj masni, puni, ogromni.

To se desilo dok sam pio cedevitu.
I to Jurino gnjecavo „Ljebljbljeva„ je razlog što više neću pit cedevitu jer će me uvijek podsjetiti na to…
Ko kad mi je osa upala u flašu, mamu joj…
Al ipak ne odustah od pive.

Ne znam.
Čovjek barata podacima, ali je dozlaboga teatralan i nerazumljiv.
Ali eto, kap u moru – bilo je jače od mene…

———————————————————-

Evo opet i mini kviza
Nagrada – slajo u zoološkom u nedjelju i razgla iz škotskog Aberdeena sljedeći tjedan!

1. Potražite gore u postu.
2. Koji stih pjeva Dujmić pjeva kad onom nesretnom Laptalu ((fino vlada brine za Hrvate) potone brod?
3. Riješite rebus, šifra „4-6“

Image Hosted by ImageShack.us

Maknulo me s fejsbuka…

APDEJT:

Nisam htio, nisam trebo,
U Tiu se zatHellebaut!

———————————————-

Kaže mi čiko u jučerašnjem mejlu od fejsbuk tima – “Dragi Ribivoje, puno si slao poruka pa smo ti izbrisali profil.”
Ja kažem – “Ali perke? Pa bit i smisao vašeg sajta je da se šalje puno poruka i upoznaje puno ljudi!”
“Ne, ne zanima nas, jednom smo te upozorili, drugi put si prećero, nema te više, nema tvojih slika, podataka, ničega. Mrtav si, pa-pa.”
“Ali niste mi ništa rekli, ništa poslali, ničim upozorili, a i bio mi je rođo, isusatiboga, morao sam na sto čestitki odgovorit jer nisam palio kantu 20 dana.”
“Da, zato smo i posumnjali da si spemer jer si puno pisao i makli te zauvijek. To je naša zadnja, slobodan si, doviđenja.”

Potpis – Kieran, bez prezimena, neka funkcija u fejsbuku…

Majko isusova, težih li debila.
Ajde, bar sam u nečemu prvi – prvi Hrvat koji je izbačen s lica knjige.
Izbačen sa sajta za nalaženje starih i novih prijatelja i dopisivanje s njima iz jednostavnog razloga – jer je previše pisao.
Zapadnjačka inteligencija, djeca vam šmirglom grubim drkala, idioti…

Za sve koji se i dalje žele fejsbukirat, novi profil je Drkivoje Drkić, pa eto…

————————————————————-

Sjetih se scene kad sam još radio kao spasilac na bazenu.
Jedan tip, ne baš bistriji je trebao skinut jumf – komad je dolazio te večeri kod njega u stan.
Tri dana prije toga je bio lud.

Na dan d smo ga pitali jel bacio koju drkicu ovih dana.
On je odgovorio da nije cijeli tjedan jer se koncentrira na umokac.
Mi ga odgovarsmo, Pero ne budali, baci drkicu sat vremena prije nego dođe i i bit će stoput bolje – em ćeš se opustit, em ćeš moć dulje torbat.

Sutra ga vidimo skroz čemernog i nikakvog.
Pa što je bilo, Perimire?
Ma. Predrko sam se. Bacio sam ga triput pa mi se nije digo kad je ova došla…

Jutros oko sedam upalim telku da mi nije dosadno dok farbam.
Na telki repka Kube, odbojkašice.
Sjetim se dana kad sam imao 14 i kad su Kubanke na tadašnjoj Olimpijadi igrale u jednodijelnim dresovima, komunističkim, jeftinim.
Valjda im ih je nesvrstanim tijekovima robe Yassa prodala.
Nekakvi frotirni, naravno, crveni, pripijeni, s ucrtanim milotvrdim kameno oblim dojkama jer je Fidel štedio na grudnjacima.

I svaki put kad bi neka Yipsi ili koja god već opaučila loptu i doskočila, triko bi se uvuko u ono žardinjera-stameno prkne i ja bi pustio suzu od sreće.
I tako, taman počeo razmišljat o jednom prijateljskom jutarnjem Drksonu, kad kamera prikaže one ljamaste Kineskinje.
OK. Farbanje…

Za sat vremena kreće Blanka.

Nakon Janice i Gorana, još jedan plod bolesno ambicioznog i upornog roditelja, koji je za razliku od tisuća uništenih mladosti – ipak dao ploda.
Dao ploda, jer ću urlat i skakat i divljat po poslu kad danas sruši svjetski rekord.
I žalit za Kajšinom guzom.
Iako je i Blankina predivna.
Ali povisoka.

Ajmo mala, dabogda početni udarac protiv Deportiva sa zlatom oko vrata izvela!
Rasturiii!

Francuzi u paklu…

Sinoć sam otkrio da nije pametno kupit nitro boju kad ti nestane uljane.
Sinoć sam oko ponoći zaključio kako su nastajali najveći hitovi Hendrixa, Gileta, Bareta i takvih.
Isto tako sam shvatio zašto se vrata malih i skučenih zahoda skinu iz istih kad se farbaju.
Jer inače sjediš na školjci u kvadratnom metru i pol i nasnifaš se ko mazga na bunici.

Pa mi je bilo ko baki u onom vicu:

Bako, jes mi ti dirala one tabletice na stolu?
Ma pusti tabletice sinko, miči mi ove zmajeve iz kuhinje…

Šteta što su i Bare i Gile i Jimmy imali olovku i papir kraj sebe a ja ne…

Danas rukometaši.
Opet ću si pojest jetru od nerviranja.
Rukomet je inače igra koju sam trenirao pet godina i u kojoj je bit inteligencijom, pokretljivošću i brzinom izbacit slobodnog igrača koji onda ubode gol.
Pakleni to rade tako komplicirano i pedantno da je svaki gol remek-djelo, ali ih i pritom protivnici barem 8 puta umlate šakama i svim ostalim.
Ali zabiju i dobiju jer smo najtvrdoglaviji na svijetu.

Francuzi umjesto tih petljanja imaju onog konja Narcisa i još jačeg Karabatića koji uzmu loptu, dignu se i ubiju.
I onog Navojca na crti.
I kako njih ima deset puta više od nas i kako se kod njih za razliku od nas ulaže u sport i ljudi ne igraju za garnituru dresova, kalendar i tapšanje – bit će jezivo teško.

Ali, nije li uvijek tako?
I nervira me Metličić van terena jer me izjavama podsjeća na Sanadera.
Červar me pak ugodno iznenadio genijalnim potezom da Šprema čuva za završnu fazu natjecanja.
Tajno oružje, kak ste svi glupi…

I svojim vrhunskim taktičkim zamislima dvije minute prije kraja utakmice, dok mu se igrači smiju iza leđa, a kad se ovaj ispuše “Igrajte, je*ite, za Hrvatsku, za pravdu, za boga!!!”, onda igrači sami slože nešto ozbiljno što ima veze sa sportom.

Di bi nam bio kraj na na klupi imamo trenera a ne bahatog pjetlića dirigiranog od državnog vrha.
Njegove riječi imaju težinu mog žicanja sina da se pokaka.
Vratite nam Irfana!

Naravno, kad danas naši pobjede, pojest ću govno i lupat se kablom tipkovnice po leđima od sreće, ali morao sam ovo israt, sori.

Pa ću samo vrhunskim trenerskim rječnikom reći najbolju taktiku kako razbit Francuze:
“Rasturite Žabare, za Ribu, za debelog ćelavog, za usranog od farbe, za mene!!!”
Sretno

Farbare…

Dižem se ovih dana u 6.
Sunce je naime sjajan saveznik pri farbanju drvenarije.
Farbam na balkonu jer sam zmotan i, reklo bi se, blago mentalno retardiran za rad u interijeru s obzirom na omjer zasranosti onoga što farbam i onog što bi trebao.
Ali kad sam već dekintirao, a stan nije dovršen, sad svakog jutra otprilike ovako:
06.05 iskipi mi voda za kavu. Prekrasna ploča za kuhanje nije nimalo prekrasna kad se treba čistit. Paljenje telke s Olimpijadom
06.10 istresem skupljenu vodu iz curećeg fridža po netom opranoj ploči jer još uvijek u mislima živim u staroj kuhinji, a raspored je novi.
06.15 lagano miješanje boje i hračkanje na mačke ispod balkona
06.30 susjeda desno gore svršava, ali ono, pošteno. Ode Riba u mislima i prefarba pol stakla…
06.45 susjeda ravno gore stavlja dinstat luk. Mama, finooo…
07.00 susjeda stavlja faširano meso, sunce me draška po desnom guzu, osjećam glad. Ne zbog sunca…
07.30 kakica
08.00 shvaćanje da je danas dan dd za naše repke i da će mi radni učinak bit ko slijepom sljepiću.
08.08 i opet ću se nervirat i jedni će zgubit a drugi pobijedit i svi će bit pametni i znat kaj je trebalo, a ja sam pesimist ali kako ja volim te limpijade i atletike i kad je ona zastavica CRO u ugluuu…
08.10 treba šmirglat. Ne da mi se. Ali moram
08.11 tražim greške po prefarbanim dijelovima samo da izbjegnem šmirgl
08.12 shvaćam da mi se ne da postavljat ljepljivu traku i svjestan sam posljedica
08.13 odo dovršit oba fuša, nastavak navečer. Šmirglat ću, sestre mi.

U subotu je rapski maraton.
Izgleda da ću taj dan radit.
A ja bi ne radio nego bi išo plivat i papat paprikaš od muflona.
Mrmlj…

Ajmo naši!