Marko Grubnić gol na naslovnici Storyja

Marko Grubnić gol na naslovnici Storyja

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Kaže mi Hrc jučer u birtiji s gađenjem odgurnuvši Story bez da ga je otvorio – “Čovječe, odvratno, al će sad pederi imat materijalaza drkicu…”
Beli sa sličnom grimasom, kao da je stao u govno od gnua, doda – “Po meni, prije pedofili. Mali zgleda ko retardirani sedmaš… Ko se normalan može napalit na to siroče. Bolestan je ovaj svijet…”

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Ne kužim zakaj napadaju miceka…
Sigurno su ljubomorni jer su škembljivi i dlakavi.

A Modni Hračak samozvani?

Gle:
Mlad je
Roditelji su mu bogati
Vole ga mediji
Nema ukusa u odijevanju, malo je arogantan i ne daje baš inteligentne izjave, ali ga mediji i dalje vole, pa to nije bitno
Nema dlaka po tijelu
Zna tete u trgovinama i vjerojatno ima popust jer je celeb
Celeb je jer vjerojatno daje nekome da ga ovaj gura u novine (citiram Belog)
Ima sve zube, i to prilično bijele, šteta što mu je osmijeh kiselkast
Intrigantan je jer niko ne zna kaj dela a preserava se s parama – što Hrvati puše
Ima celeb-escort-skupe komade u društvu
Hrabar je, voli se pokazivati
Voli cure ali ih ne dira, dakle, kuler je
Bio je u Big Brotheru, voli izazove
Bio je u X-faktoru, dakle ima avanturizma u krvi. U biti, odusto je od dvije od tri igre, ali je bio simpatičniji od Sandija. Iako je i kran simpatičniji od Sandija…

A mojim dečkima i dalje nije jasno zbog čega bi itko normalan tu mlitavu čovječju ribicu stavio golu u novine.
Al ak je on sretan, nek se dete veseli.
Al da mi je nać podatke o prodaji…

A tu je i detalj sa seta…

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Možda je nisam normalan, al meni je ovo ljepše!

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Kakve cvike, issa ti…

Blaženi pristup Playboy intranetu…

10 razloga zašto volim ledeno ljeto u Zagrebu

Vic od Paripa:

Kako se zove najveći frajer među Slovencima?
I najbogatiji Slovenac?

Vinjetu!

———————————————————————-

10 razloga zašto volim ledeno ljeto u Zagrebu

1. Mogu se odvest od Peveca na Jankomiru (zamijenili mi bez frke dvije strgane lampe – fala!) do Electroluxa (fala Ajrin, fala Ivana!) po ugradbenu ploču za 17 minuta. U 9 ujutro!!!

2. Mogu nać parking ispred firme. Relativno, al ipak lakše nego inače. Dragi direktore. Tri godine radim u firmi bez povišice. Jel bi bar parking mogo dobit, fala…

3. Dinamo je odigrao najkatastrofalniju tekmu godine a ja je nisam išo gledat jer sam na vrijeme pogledo kroz prozor!

4. Kako je šljiva, ne flekam majice iznutra i ne moram se presvlačit kad dođem na posao. Da ne spominjem znojne tabane te miomiris sušene jakovine…

5. Zbog ledare sam obuko traperice, ali kako sam smršavio 7 kila u adaptaciji – mogu ih zakopčat otprve, bez uvlačenja škembe i ostavljanja najgornjeg gumba za bonus!!!

6. Ženama koje izađu iz tramvaja nespremne na hladnoću u pretankim majicama mam nabubre oni njihovi prirodni mili mali gumbići!

7. Svi pederi koji imaju više godišnjeg od mene (dakle, svi osim Nemetza 14:9 za mene, heheheh) se sad smrzavaju na mediteranskoj bureštini i kartaju tablić ili uno u sobi. Čak im ni pivce ne paha, hnji, hnji, hnji…

8. Idem si danas bez gužve i sudaranja s purgerskim iritantnim šopingholičarkama kupit zamjenske usmrđene skećersice s rupama za more s nadom da će bit popusta na hladnoću. Moš mislit…

9. Lakše je delat kad vani nema zvizdana ni teta u minicama, što je inače idealno za popratiti u Godotu uz tamni Velebit. Što nije razlog da se ne ode na pauzu u Godot na tamni Velebit…

10. Dođe ti Vinko iz Skopja i donese kilu makedonskih mirišljavih hrustavih neponovljivih paprika, dva paradajza, dvije turšije i tri nove pive, a ti ga oćeš odvest na zagrebačku kuhinju pa se on oduševi puricom kod Pere Ustaše!

Fakat, di odvest dragog gosta da se najede fine, klasične zagrebačke spize, a da to nije McGovno ni roštilj kod Srbina?

Da mi je na more, sad bi ovaj treći testis darovo…

U Registra(cija)turi

Mejd in čajna!!!

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish
Svake godine početkom srpnja moram registrirat auto.

Lijep način od države da ti dokaže koliko je moćna i bahata kad ti naplati 3-4 tisuće kuna da ti da naljepnicu da smiješ vozit još 365 dana.

Vremenom se to odvuklo jos par dana u dubinu srpnja.

Prokleto odugovlačenje jer nitko normalan ne želi dat pare za ništa.

Ali moraš jer bla bla…

I tako, ove godine došo red na plaćanje i zovem Siget.
“Dobar dan”
“Dobar dan”
“Ja bi registrirao auto, ali on glasi na moju bivšu”
Klia smo, naime, kupili u doba idile, a kako je Miha tada imala popust od 800 eura – zna se na čije smo ga ime uzeli…
“Treba nam onda vaša bivša ili njena osobna”
“Ali bivša je s osobnom i sobom na moru. Daleko. Gledajte, ne kužim di je problem, ja ću registrirat auto, ja ću platit, ja tu imam kopiju njene osobne i punomoć, imam i njen pasoš! Valjda vam je stalo da je auto registriran…”
“Nažalost, neće moći – ili njena osobna ili nema rege, đenja”

Zovem Mihu u Kukljicu.
“Bok, treba mi tvoja osobna da registriram auto”
“Ne volim slati osobne dokumente poštom”

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Dakle, kad u utorak završim broj, trebam otić busom do Kukljice po osobnu i onda se vratit u Zagreb registrirat auto da bi se vratio autom u Kukljicu i onda išao dalje starcima na Korčulu, jer starce nisam vidio godinu dana a ni Roka neću tako često do 1.9. jer će me stisnut na poslu, a hoću da 14 dana kolektivnog iskoristim pol-pol, a nemrem nikak bit i pošten i je***…

Ili ko nekad, rukija na leđa, prstić u zrak i kad dođeš-dođeš?

Oće mi neko pliz sprljit tog Armanda Van Heldena, možda svratim do Zrća po putu, ljubi Riba…

Mjesec nesreća na izmaku

Vraćen netom iz Kukljice nakon vikenda s juniorom.

(Mic, hvala na prijevozu nazad iz Zadra, drugi put nećemo u 6 ujutro uzimat kebab s pinđurom jer mi je neko danas pokuco na donji otvor.)

Tamo sam se kupao, trčkarao, farbao, pješčaničio i mlatio bademe-bam te gledao klasične oglasne ploče i osmrtnice u kombinaciji.

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Kao i ne baš klasične osmrtnice.

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Pokoj vam duši barba, ali tko vas je usrećio kombinacijom, svaka mu čast…

Dok su Rokašvili Jedinstveni Najbolji, njegova mama, ex punac i ex prapunica ostali ćorit, ja sam se pokupio u 3.45 ujutro da stignem na prvi trajekt udaljen 6 km jer bus ne vozi tako rano, a clio mi na servisu.

Kad pješačite tih par kilometara po mraku u 4 ujutro, mislite da ništa nije gore od napada krvoločnog vučjaka koji čuva nekretninu ili pak napada drčnih šišmiša.

Ali čemu služi bočica Fa šampona koju nosite u neseseru u ruksaku – nego da se prolije.

Pa čuješ nešto “Šljap šljap” i ne kužiš o čeme se radi…

Dobro sad, leptop mi je i dalje otporan na svakakva čuda, ali ona pločica od auto-radija – baš i nije.

Još letaju balončići po kabini kad je priheftam na Klia.

Uštedih na boriću…

Ne, ne pitajte zašto u istom džepu ruksaka nosim te tri stvari i zašto sam na trajektu prljavom čarapom sve to brisao i psovao većinu svetaca, ali život je takav.

Nek je Riba išo Sisom prema jugu.
Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

I družio se, pogodite s kim!
Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Tako da se mjesec nesreće nastavlja kako to i doliči.

Majstori su jutros došli ispilit dno svih deset vrata u stanu jer je cijeli pod viši za centimetar, platio sam plastični prekidač za sva četiri za Klitu 216 prljavih krvavih kuna ali i nabavio luster za Juniorovu čistu i blistavu sobu.

Koja neće to dugo i biti jer smo otkrili vodene bojice,

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

ali eto…

Bitno je da te neko voli, pa makar javno, ke ne?
Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Nisam nešto puno pisao u zadnje vrijeme jer sam išao u Dubrovnik intervjuirat najboljeg svjetskog vaterpolista – Mihu Boškovića

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

(on je desno na slici), čuo par tračeva o vaterpolistima i seksu, saznao zašto su Mađari najgrublji u bazenu i buljio u desetak polugolih Ruskinja koje su plazile po terasi hotela Libertas i slinile na Mihin trokut i 197 centi…

Al di smo isti dezen majice uspili skopat, baš smo Bošković Brothers.

Još da ne stojim na prstima…

Ovaj tjedan dolazi ploča za kuhanje i onda kreće završna faza slaganja suđa i izmišljanja špajze te pranja veša i čišćenja podova i prozora te priprema za drvenariju jer sam bankrotirao pa će mi Sin počet a ja završit to ručno tijekom osmog…

Ima li života poslije adaptacije i prestaje li adaptacija ikad?

Ili smo svi ulovljeni u žrvanj?

Zna neko postavljat karniše?

Borba protiv papirologije 2.

Utorak
Murijak je rekao da dođem po potvrdu oko 10-11.
Super, Narodne Novine rade do 3 pa stignem štošta.
Krećem u 12, žrtvujem pauzu i ručak i stižem u postaju.

“Dobardan.”
“Dobardan.”
“Vi ste.”
“Došao po potvrdu.”
“Koju, tko ste, kako?”
“Vaš kolega je rekao da dođem danas oko 10-11 po nju.”
“Gledajte, došli ste u najveću gužvu…”
“Dobro, ali moja potvrda bi trebala čekat…”
“Sad ću ja njega nazvat.”

Tuut, tuuut…
Ode on…

Vraća se.

“Kolega radi od tri, možete ga pričekat sat vremena.”
“Ali sad je jedan.”
“Dobro, dva sata…”
“Pa radim…”
“Žao mi je, ja ne znam što je on radio…”

Sjedam u Clia i ružno psujem, mislim da je Časnoj u prolazu ispala dijafragma od spominjanja države i ostaloga…
Propade nada da se sve može u dva dana…

Vozim na posao, žicam još dva sata slobodno, istovremeno dogovaram ljude da mi pomognu doć premještat i čistit stan.
Reko, policija u Hajnclovoj dela do 5, u 6 je taman da se nađemo.

Potvrda dobivena bez frke od strane zgodne policajke, dolazim u Hajnclovu, stišćem ono za dobit brojčić i dobijam fraze ko Bubimir jer ko da krvna zrnca broje…
Čekam sat i pol ko majmun, ali zbog gužve koja se ne smanjuje nema ni najmanje nade da bi stigao do cca pol osam pa dižem sidro.
Zašto uvijek ima premalo ljudi na šalterima, zašto je uvijek gužva, zaštoooo…

Dugo i predano čistimo stan (hvala puno Sine, Bure, Vanjo i Klaro, Klaro, drugi put obuci krinolinu!) nakon što smo pojeli Sinov kulen i popili pivu te otpjevali koju.
Još tu ima poslaaa…

Srijeda
Krećem u 7.10 kako bi bio prvi na muriji prije svih i pol sata prije otvaranja s nadom da mi vrijedi broj od sinoć (aahahahh).
Ulazim u Clia, a Clio kaže – kašljuc.
I umre.
Trčim na muriju ko Zatopek i uspijevam dić papir s kojim idem u NN za svega pola sata.
Za neupućene, ima se dosta za hodat od točke Hajnclova do točke tramvaj i od točke NN do točke Petrinjska gdje su me uputili jer nemam potvrdu od putovnice.
U Petrinjskoj mi kažu da imam potvrdu ali da ih nisam razumio kad su mi rekle koju potvrdu, naplaćuju mi još 150 kuna biljega i kažu da sam trebao kad su me poslale u točku NN uzet broj jer da se puno čeka.
Uzimam broj.
Čekam.
Zovem Igija koji stiže s klemama.
Trčim doma.
Palimo, ne uspijevamo.
Igi me vozi u Petrinjsku.
Propustio sam broj, uzimam drugi.
Idem krišom srat u birtiju.
Čekam sat i pol.
Ljubazni dečko s one strane stakla me traži papire i deset minuta nešto kucka i čudi se.
Gleda mene, gleda kompjuter, gleda osobnu.
“Ne valja vam osobna”
“A?”
“Ofucana je i ne sličite na sebe”
“OK (sam ti daj buraz)”

Kuc kuc kuc…

“Jeste izračunali Pi”, pitam sa zrncem sarkazma dok mi kutnjaci bodu krvavo plavu usnu od sićušne nervoze…
“Ma, krivi broj su kolegice napisale… Izvolite, evo, zovite nas za dva-tri tjedna”
“A da vi mene nazovete kad bude gotovo?”
“A ne tu ste (pokazuje mjesto na kartončiću) trebali napisat mob na koji da vas nazovemo, ali niste.”
“Dobro, sad ću, nije bed…”
“Ne može, to je predani dokument”

Isuse…
Ali tip je fakat bio pristojan.
Anyway.

Utrčavam s najvećim smješkom u ured, skoro ko Mariolino, sređujem intervju jer sutra putujem raditi isti u Dubrovnik, polazak u 6.15, povratak u 16.00, da se ne bi slučajno okupao…

Zovem HAK.
Nasmiješena pristojna gospodična me sasluša, da mi je crko auto, i kako sam član da kolko košta da me odšlepaju.
Ona pita moj broj iskaznice.
Kažem
Rega.
Kažem.
Boja.
Petrolej šugava plava, kažem.
“Evo, stiže šlep za pol sata.”
“Ali samo sam pito kolko košta!”
“Pa kad bi vi?”
“Samo da sredim poso i javim se.”
“Može, đenja…”
Radim, sredim nabrzaka, zovem HAK, javlja se mladić.
“Dobardan, sad sam se prijavio kod kolegice, rekla je da će skoro šlep…”
“Da, petrolej, evo za pol sata”
“Hvala!”

Trčim doma, sluzim od znoja, dođem prije šlepa.
Stanem na sunce, jer će on sad odma.
45 minuta kasnije se prebacim u hlad.
Sat vremena kasnije zovem automat HAK-a za 3,69 kn po milimetru kubnom, gdje se javlja nova gospođica koja me drži na mobitelu 6,13 minuta i kaže da će uskoro javiti.
Malo kasnije zove ona starija gospođica i kaže da su njima javili da je Clio već odšlepan, da je nesporazum i da će drugi šlep sad svaki čas.
Za pola sata eto i šlepa.
Pristojan i kulturan stariji gospodin mi rastavlja auto i kaže da je crko anlaser.
15.48.
Murija radi do 5.
Trebam vozačku da mogu registrirat auto.
Stariji gospodin počinje pričati.
Vrlo zanimljive stvari, ali servis mi radi isto do 5.
Sutra me nema, poso me čeka, u subotu bi do Roka…
Čovjek mi pušta Beach Boyse dok mi piše račun, i to bi bila jedna vrlo zanimljiva rasprava DA NISAM LUUUUUUD!

Pardon.

Žicam čovjeka da me vozi u Hajnclovu a on odveze Clia na servis, našto on pristaje, doveze me, da mi par mudrih savjeta o odgoju blizanki i općenito djece, a ja u 17.29 od pristojne tete na šalteru dobivam vozačku dok je Clio navodno stigo živ i zdrav u servis.
Uskoro kartice, malo manje uskoro pasoš.
Ni tri dana muke…

Nema predaje, neće me uspit slomit.
Avioni za Dubrovnik se ne ruše sam tak, a i preživio sam let cessnom do Bukurešta i još se upišo od smijeha.
Ke ne!
Jelda?
Joooj…

I još mi došo keramičar Zlatko i pokrpo rupe!

Ako ovo čita neko u Belfastu, nek mi dofura dres Georga Besta.
Ajmo naši…