Hrvatski majstori

Hrvatski majstori

Ponedjeljak, 12.00.
Halo, dobar dan, Jakupčević?
Ne, ali blizu, recite.
MD Profil ovdje, vozač, dostavio sam vam vrata, recite jeste li doma.
Nisam doma jer je ponedjeljak i podne, a trebate doć u utorak u 9.
A jebiga, oćete ili nećete.
A dobro, recite majstorima da preuzmu.
Dobro, fala.

Ponedjeljak, 14.00
Halo, dobar dan, Jakubović?
Ne, ali dobar pokušaj, recite.
Ovdje montaža vrata, recite, jeste doma?
Ne, nisam, možda zato jer je ponedjeljak i dva su sata i imam dedlajn i krvarim od posla u užasnoj gužvi a vi ste trebali doć u utorak u devet.
Gledajte gospodine, činimo vam uslugu…
Dobro, ali dajte se savjetujte s majstorima koji su u stanu da ne bi bilo problema.
Nema problema, mi smo profesionalci, a vrata su skupa i kvalitetna pa će sve biti ok.

Ponedjeljak, 14.20
Jakirović?
Ne.
Recite, pa vaša stara vrata nisu demontirana?
Da. Inače nemam običaj demontirat vrata kad idem na posao a majstori mi trebaju doći 24 sata kasnije.
Evo mi ćemo vam ih demontirat za 300 kuna.
Pa kaj nije to u cijeni?
Ahahahah, što je vama, oćete il nećete?
A ruši brate… Za koliko ste gotovi?
Za sat vremena najviše.

Ponedjeljak,16.30
Pobjego s posla na pola sata s tendencijom hitnog povratka jer radim u mjesečniku a kraj je mjeseca, jer su pola sata prije monteri vrata rekli da će vrata biti montirana za pol sata.
Vrata nisu montirana, fali štok, pola unutarnjeg i veći dio vanjskog hodnika od zgrade. Majstori muče beton ispod vrata, znoje se, psuju, iskre lete i uništavaju sve što mogu.
Usred sobe lokva jer su majstori da bi uključili fleksericu – isključili frižider. Deseci kila betona, armature, zidovi, drvo od štokova divlje porazbacani po zahodu i prostorijama, netaknuti.
Vidno lud, nekako pokušavam kontrolirat stvari i stajem na loptu.

Majstori, jeste li za pivicu?
Ne, ali sok može.
Sok, sok, sok…
Jeste pri kraju?
Evo, samo malo, nešto se zakompliciralo.

Odem nadrkat u sobu, jer dečki ni izbliza nisu gotovi, iako ne znam što se može zakomplicirati s bušenjem vrata ako 8 sati svakodnevno cijeli život bušiš beton da bi mogao ugurati vrata i to ti je jedini posao.
Malo brišem prašinu i premještam stvari, kitam štokove, kad ni sat vremena kasnije čujem glas – evo, gotovo je.

A tamo…

Naručio sam lijeva vrata
Napisao sam lijeva vrata teti koja je to napisala na račun koji naravno više nisam provjeravao.
Cijeli su život tamo lijeva vrata da se, kad se ulazi u stan gleda u boravak a ne u zahod.
Naravno, na ulazu su stajala desna vrata.

Drhtim…

Ovo su desna vrata.
Pa da.
Tražio sam lijeva vrata.
Ma to su vam Talijanska vrata. Znate Digiće, kod njih uvijek nešto naopako.
To je ekvivalent tome da ti cura ima međicu pod pazuhom! Ne znam Digiće ni njihovu isusovu tehnologiju izrade vrata, platio sam 5.000 kuna za lijeva vrata, tu mi stoje desna.
Žao nam je, zovite šeficu.
Dobar dan.
Dobar dan.
Naručio sam lijeva vrata, došla mi desna.
Ne razumijem gospodine, sjećam se da ste rekli desna.
Ne nisam, ne trebaju mi desna, hoću lijeva.
Žao mi je gospodine, meni pišu desna, došla su vam desna, ne mogu vam pomoći, tu tu tu…

Obrve mi se spuštaju pod težinom žile čeonuše kuckaljke. Moja riječ protiv riječi neke tete koja je vjerojatno dobila bonus jer se riješila zadnjih desnih vrata sa skladišta…

Ok, dečki, promijenite to.
Ahahahah, gospodine, to su protuprovalna vrata, nemere se to sam tak.
Ne zanima me, mijenjaj.
Žao mi je gospodine, trebali ste paziti prije nego što ste potpisali dostavi.
Ali nije me bilo na dostavi jer je došla dan ranije!
To je vaš problem.

Prilazim vratima koja se ne mogu zatvoriti jer jezivo škripe i stružu po podu. Metla stoji metar od majstora, ali je oni ne primjećuju i gledaju u zrak. Metem. Jedva se zatvaraju uz trzaj. I na guranje ramenom.

Momci, previše ste ovo spustili, kako će pločice stat?
Hah.. Kakve pločice? (i pogledaju se kao dva informatičara kad shvate da treći nije čuo za tetris)
Pa keramičke pločice, 160 kuna kvadrat, divne reljefne…
Hehehe, ali gospodine, pa tu više ništa ne stane. Možda možemo dić tri milimetra.
Dobro, zašto niste nikog pitali?
Pa nismo se htjeli mješat, oni su radili svoj posao. Možemo mi sad dobit naših 300 kuna?

Sjedam za comp i pišem protestno pismo u MD Profil.
Mail mi se vraća ko hračak s Twinsa – nema recipijenta ili je pun, ili nemre, ali nije se poslalo.
Zovem keramičara i pitam koliko treba mjesta da stavi pločice.
13 milimetara.
Ajde, valjda će uspit tolko dić…

Zovem MD Profil, niko se ne javlja jer je prošlo 17.00.
Pokušam usisat smeće, ali usisivač odlučuje umrijeti. Nosim šutu i štokove u podrum, vrata mi je pomogo prenjet jedan majstor… Majstori odlaze. Dolazim do vrata. Vrata se ne žele zatvorit.
Naslanjam mrtvi frižider na njih.
Liježem tužan u prašinu s mirisom prepečenog bakelita ko onomad nakon požarstva iznad Uroševca kad sam shvatio da mi je neko maznuo četkicu i kalodont iz transportne i da jedina deka koja je ostala u zemunici nije moja nego svačija…

Utorak 7.15
Zvoni telefon, javlja se šefica kojoj ja od jučer navodno više nisam briga.
Kažem joj da se vrata ne daju zatvorit, ona kaže da će reć dečkima koji su bili jučer i da oni kreću iz ovih stopa.

Jes, ima te bože!
Tri sata kasnije, zovem i po dvanaeesti put dečke.

Pa issamu, di ste vi, čekam vas tri sata (kolko i moj šef čeka mene koji se ne mičem, a moj šef nažalost nema milosti…), jel stižete?
Joj, ne, imamo hitnu intervenciju u Gorici, jedna obitelj ne može izać van iz kuće.
Ali ja nisam zatvorio vrata preko noći, mogli su me, mogli su mi…. Pa kad ćete doć?
Evo za sat vremena.

Utorak, 11.00
Telefon, pristojni gospodin iz MD Profila očigledno zadužen za ovakve prilike.
Dobar dan, gospodin Jakopović? (ovaj je ozbiljan, zna mi prezime, bit će nešto!)
Ja sam.
Zovem iz MD Profila, kako vam mogu pomoći, čujem da je bilo problema.
Pa došla su desna umjesto lijevih, ne daju se zatvoriti i ni pomaknuti ni milimetar.
Sredit ćemo nešto, naši su dečki na putu.

Utorak, 14.00
Tri sata kasnije, zvoni telefon dok ja ponizno radim uz vrlo malo kredita u šefa.
Gospodin Jakovljević, mi smo montažeri iz MD Profila, evo digli smo vam vrata 8 milimetara.
Ali to mi apsolutno ništa ne pomaže!
Žao nam je, napravili smo sve što smo mogli. Zavite zidare da vam izštermaju nadvratak ili nekog da vam shilta pod. Nazovite našeg šefa…

Susjedi me opravdano mrze, jer kad se buši betonska ploča to ne zvuči dobro.
Ne želim im to priuštit pa zovem šefa svojih majstora da urgira.

E, sad, hilterica mi je u Ivanićgradu a štemeri u Trakošćanu na terenu, ali sredićemo.

Monter mi je ukazao na sitnu mogućnost problema struje iznad dovratka.
Zovem strujića koji je treća struja i ne komunicira s prve dvije.
On je naravno na terenu u Burundiju ali se pojavljuje 8 sati nakon poziva, pogleda žice i kaže – Nema šanse. Ni u ludilu. Milimetar gore i ugasio si cijeli haustor.
Dakle, pod?
Pod.

Zovem šefa MD Profila, kažem da su njegovi ljudi došli dan ranije i bez pitanja napravili sranje.
On kaže da su njegovi ljudi došli, montirali vrata, vrata se daju zatvorit i oni su otišli, dakle oni su čisti.
Da, ali nisu došli premjeriti prije postavljanja, napravili su 1000 kuna štete u zidariji i 1500 kuna štete u podu koji se sad mora bušit i da ja to ne želim platiti nego želim da MD Profili kojima sam unaprijed platio tih 5.000 kuna to riješe i točka.

Gospodine, imam rješenje. Recite vašem keramičaru da malo stucka taj pod i napravi stepeničicu na pol hodnika, taman toliko koliko se otvaraju vrata?
I da skakućem ko koza nasred hodnika od dva metra? Pa svi će se ispopikavat garant? I to je beton! To se ne kucka!!!
Gospodine, žao mi je, nisam tamo da bi mogao znat od čega je pod?
Pa dođi i vidi, to ti je posao i popravite mi to!?
Ali sutra je praznik. Dobro, probat ću organizirat keramičara za četvrtak.

Lovim se za zadnju, najčešće glupu i pretanku slamku.
Pa da, jel možete skratit vrata, prepilit na dnu?
Ahahaha, gooospodine (prizvuk na “O” koji sugerira – isuse, kako je glup ovaj majmun, kaj on misli da se model “Grisogiorno K23 m-c” da podrezivat!? Halooo!?), pa to su protuprovalna vrata, to se ne podrezuje, ne pričajte besmislice…

Srijeda, praznik, ne svima…
Niko se ne javlja od ljudi koji vole vrata.
Dovršavam broj.

Četvrtak, 10.00
Nula bodova od MD Profila, zovem šefa adaptacije koji zove zvog čovjeka, susjedi me mrze, kuća se trese, ja vadim neplanirane pare.
Pogledam još jednom lijepa mahagonij vrata i skužim da su s unutrašnje strane dosta gadno izgrebana …

Dakle:
Tražio sam vrata na tri mjesta. Neki privatnici u Ilici su rekli da se vrata rade tri mjeseca, Kolnoa je rekla da se čeka deset dana, ali tih deset dana je njima 25 dana, MD Profil je rekao da može za dva dana – i eto. Pitao sam frenda, rekao je da je kupio kod njih i da je sve OK. Ali na nekom se koplja moraju polomit…

Vrata 4200 kn
Montaža 800 kn
Dostava besplatna
Demontaža starih vrata 300 kn
Troškovi zidara 1000 kn
Troškovi trgača poda 1000 kn
Troškovi glazure 100 kn

+ bonus tracks

Keramičar nemre taj dan doć jer je na terenu.
Dok keramičar ne završi, parketar nemre naravnat nivo.
Dok parketi nisu gotovi vodoinstalater neće stavljat fuge, soboslikari stavljat drugu ruku i eto deset nagradnih dana adaptacije.

Gospodo iz MD Profila i gospodo iz firme koja montirate za njih, ja sam razočaran, tužan i nikakav.
Neću ić advokatima, neću vas tužiti udruzi za zaštitu potrošača, ali ovo ću napisat i dat ljudima da vide s kime bi mogli imati posla.
Uštedili ste si velike tri tisuće kuna na meni, usrali mi 12 dana života, ne znam je li vas to uopće i koliko veseli, ali od nekog tko se hvali da je profesionalan – nikako se nisam nečemu takvom nadao.
Nećete me više vidjeti, nikad više, ni nikog od meni bliskih, kao ni rijetko koga od ovih nekoliko tisuća pismenih ljudi koji će ovo pročitati, a ja se samo toplo nadam da će se i s vama i vašom djecom jednom u životu ovako postupati.

E jeste majstori, svaka vam čast…

Rok na moru…

Nasljednik gena, duhovnih bogatstava, moguće proćelavosti i sklonosti debljanju te pokojeg duga majstorima – već je tjedan dana na moru.

Tamo ima Mateu za urlanje i šoru, dedu i baku koji ga obožavaju, sladoleda ko u priči u oba Šiptara i mora, mora, mora…

Image Hosted by ImageShack.us

Kaže mi ex-punica da ga se mora čakljom vadit iz plićaka i da se obožava brčkat ko pingvinčić.

Isti tata, kad smo onomad na Korčuli napravili gol za vaterpolo pa haklali već od deset ujutro, pa bi ekipa išla odmorit oko 11 a druga ekipa išla na picigin, pa ja s njima, i kad ovi smore, već je opet prva postava na vaterpolu pa k njima i tak ukrug.

A gore čeka babin sendvič od debelo narezanog parizera, senfa i starog kruha…

Uf…

Nakon radnog praznika, i sutrašnjeg završetka broja, trebam samo preživjeti današnje stavljanje tri plombe, dolazak parketara, soboslikara i ljudi koji će uništavat hodnik jer su mi idioti sfušali vrata koje ne žele odmontirat ni vratit pare ni ništa.

Pa u petak do Bebariboslava Mokrog i jedno poduže tunkanje s njim, poludit ću do tadaaa.

Image Hosted by ImageShack.us

Ili da ostanem nadzirati majstore?

Strah me da se ne ponovi povijest kad bi nakon škole čučao kod tete podvornice u maminoj školi i čekao da mama završi s poslom a tate ne bi bilo doma jer je radio ko konjina pa bi bio nervozan kad bi došo doma i išo odma leć a ja nisam imao ni bracu ni seku za zeku pa sam bio tužan.

Ne ostanem li s majstorima, mogli bi izmislit nešto da produže s radom, a ne odem li do Minimoja, dete će me još malo i zaboravit.

Ja bi rađe da je on tu nego na 5 sati vožnje prema jugu, ali kad mu je dole savršeno.

A isto tako bi htio i da ima najljepšu sobu na svijetu.

Ali bi se i brčkao s njim, i punio mu balone za “Lopta baaam”, i da crtamo po kamenju i da me potapa i onda onako blesavo ceri kad izronim zbunjen.

Pa si gledam slike…

Idemo mi i u bazene za velike!
Image Hosted by ImageShack.us

Ali i za male: Stari, si vidil onog komada!? Di, di?…
Image Hosted by ImageShack.us

Kao i na žustre potočiće. Pogodite tko se na slici zaboravio namazat pa je sad pavijanošupkolik?
Image Hosted by ImageShack.us

Tu su i togobani, izvor neopisivog veselja,
Image Hosted by ImageShack.us

iako nas je malo strah samog sljubljivanja s vodom.
Image Hosted by ImageShack.us

Togobane inače apsolutno obožavamo, ali kako smo još mali i zmotani – ništa ne prepuštamo slučaju…
Image Hosted by ImageShack.us

Dobro, skoro ništa…
Image Hosted by ImageShack.us

Mislim, kaj, ono, malo klora se popilo i bok…

Bili smo i u navijačkoj euforiji (Tata, Rok bi Tabiseee – čekaj sine, evo ga Klasnić…)
Image Hosted by ImageShack.us

Igrali smo i mini golf u Topuskom, ali s lopsicom-hopsicom i granom jer nije bilo ničega za iznajmit. Mnogo težak sport…
Image Hosted by ImageShack.us

I tako kreće četvrtak, dugi četvrtak.

Slutim happy end, bit će happy end.

Adaptacija, dan 44.

Sedam dana preko roka, nemam još samo parkete, boju u dnevnoj sobi i kuhinji, pločice u zahodu i hodniku, prekidače, štekere, internet ni kuhinju.

Ni bojler, a ni ono za stavit rolu, ali kako nemam ni zahodska vrata…

Ali napreduje.

Trenutni su problem ulazna vrata.

Platih, oni došli dan prije (!?), mene nije bilo doma jer sam u dedlajnu, a oni stavili bez ikakvih konzultacija.

Posljedice:

Zid je okolo strgan jako, zidar traži 100 eura za krpanje
Keramičar ne može postaviti pločice jer su vrata prenisko
Vrata su desna a ne lijeva
Vrata se danas ne mogu zatvoriti

Prije nego što potpuno poludim, dam sve u novine i nekome napijem grkljanske krvi, obećajte mi samo da ćete poslat svima na sve adrese tekst koji ću napisat protiv firme koja mi je prodala vrata i da više nikad ne prodaju ni ekser…

Ali sad smo u pregovorima.

Ponekad kužim one ljude s puškama koji izađu u utorak u podne u grad i krenu ubijat prolaznike. A bil je tak miran i običan…

Dobro da nemam ženu – već vidim kako bi to zvučalo: ma da, znala sam ja, lijepo sam ti rekla da kupiš kineska, ali ne, mora on po svom, svaki te majstor sfuša, dobro mi je mama rekla da odem s Perom, ali ne, ja s profesorom, Profesorom, kužiiiš, ono…

Lud.

——————————————————————–

Završilo prvenstvo.

Za mene.

Puko ko kokica nakon Turske.

Ne da mi se gledat te Digiće, Španjolce, Ruse…

Nekako sam kiselkast, jer smo unatoč sjajnoj igri dopustili da ispadnemo zbog balkanskog mentaliteta – umjesto da mudro privedemo utakmicu kraju – ne, nit reda, nit discipline ni na terenu ni pored aut-linije.

Tužan, al život ide dalje, jedva čekam kvalifikacije i putovanja na čudna i daleka mjesta.

Izbacilo Velu/Čečija a mani se fino zamjerio tandem Štimac/Sušec.

Štimac koji i dalje uporno prodaje svog nogometaša Srnu od čije preprodaje zarađuje bar 20% pa ga se svako malo moglo čut – i da, Srna je divan igrač, prekrasan, hrabar, motiviran, lane moje malo, vidite ga kako je divan, mmm srničice, trči lagan poljem…

A jadan Darijo nemre maknut od bolova…

Gori je od Milića i Akvinte.

A Božo i njegovi inteligentni zaključci – “naši igraju loše zbog sparine”.

Nekih deset puta je to spomenuo, čim bi naši pogrešno dodali ili bi nas nadtrčali oni nevjerojatni Turci, ispali oni sutra dabogda iako im niš nemrem zamerit…

Nadaleko poznate, udžbeničke, austrijske alpske sparine.

Mi Hrvati smo inače poznati kao jedan nordijski, skandinavski, onako plav i visok naočit narod koje užasava sve iznad pet stupnjeva celzijusovih, a Turci su s Ekvatora pa im to godi i zato su nas dobili…

Pa vikinže Božo, sunce naše nepotistično, mi smo Hvarani a ne Farani, idi više u penziju…

Iritirala me i Konzum-himna, odvratno pumpanje dobrog ali nikako ne himničnog ni pjevnog navijačkog teksta koji je bio u rangu degutantnog reklamiranja Višnje Pevec u svim živim tiskovinama…

Džaba sam se štedio za polufinale, ali, Kazahstane, eto mene.

Ajmo naši, svaka čast za ovo, bit će bolje!

EUROforija

APDEJT!!!

Vozim se tramvajem, Vodnikova, znoj probija.

Dječačić u CRO kapici trčkara po kolima i nakon par minuta zovne ga sredovječna žena:

“Stevane bre, smiri se, saćemo da stignemo”

E u f o r i j a!

Naši igraju ko luđaci, Bilić je kralj, navijači su baš simpa, HNS su pederi i tak to…

Malo me mnogo iritiraju.

Čak ni sport na dnevniku ne pogledam.

Pretjerali ga brate, stvarno je jadna ova država koja plaća medijima da skrenu pažnju s bitnih stvari, ko crkva s Tumpsonom…

Užas.

———————————————————-

Neki dan u novinama, na naslovnoj stranici slika Bilića dok ima tri godine u gaćama u dvorištu.

Sutra će konkurencija pokazat izbornika dok je još bio spermij – “Pronašli smo gaće Bilićeva oca u štaglju…”

Pa dajte malo milosti više i mira i poštujte neke stvari.

———————————————————–

Unatoč tome što ćemo razvalit Turke ko što su oni Banović Strahinju nakolčili, strah me samo tri stvari:

• Umislili smo se i opustili, mediji nas već proglasili prvacima i svecima, Turci nisu protivnik na kojeg se naši balkanski nogometni mentalni sklopovi mogu nabrijat kao protiv Švaba i Digića.
• Turci nisu normalni, Ruštu je prokleto jak golman a i gladni su osvete za onaj Vlaovićev bijeg iz 1996.
• Suci nas do sad skoro pa uopće nisu sakatili (osim protiv Austrije kad je trebalo izbacit onog debila koji ko da je u pješčaniku), a ni obrana još nije napravila ništa retardirano kako samo oni znaju…

Svejedno, odo ja u Karlovačko Korner urlat, proljevat pivu, bit proljevan pivom, pit puno pive, kupat se, skakat, grlit, vrijeđat sve što je protiv nas i općenito bit divalj, nekulturan, iritantan i neinteligentan.

———————————————————–

Samo da se još pohvalim moralnom pobjedom na Jack Daniel’s BBQ partyju u Aquariusu

http://www.javno.com/foto.php?id=2&rbr=6901&idrf=326548

———————————————————–

i javno potražim pomoć dvojice jakih prijatelja za subotu popodne i nošenje namještaja iz sobe u sobu. Fala.

———————————————————–

Za kraj jedna rasističko-vulgarno-šovinistička koju sam spremio za finale s Francuzima al me Digići zeznuše…

“A da si ružan-ružan
svi to znaju, Ribe-Ribery,
kada Francuzeeeee
guzimo mi!”

Ajmo svi!

Rasturite to ljudi, Olića za Bozanića, Bilića za Papu, Srnu za Isusa!

———————————————————–

PS. Kolega bloger Umorni Konj će nastupiti na EXIT festu ako skupi dovoljan broj glasova, pa mu dajte koji na play@myexit.org sa subjectom SHEITANS. A možete i grudnjake onda bacat!

—————————————————–

Čovječe. A ako nedajbože zgubimo, odmah će se nać njih sto najpametnijih i da, da, svi su oni pederi, gamad, govorio sam ja da je Bilić neiskusan, blablabla…

Odma će HDZ neki potres ili plimni val naručit da se raja ne buni…

Tužno.

Oda zahodu, za snažniju vodu, da odu na slobodu, utrobu ne bodu…

Kroz cjevovod ispod šahta
plovi moja braon jahta!

Reče jedan čiko, iliti na Hrvaščini:

Jedri hrabro smeđi brod,
U moj novi The zahod!

Odabir zahoda možda se i čini banalan ili prizeman finoguzim fufama koje ni ne prde, a kamoli da ikad spominju išta što je napustilo njihova crijeva, mislim, ono, preužas, ne…

A neki ljudi pak kenjaju, priznaju da to čine i ponekad i popričaju o tome pazeći pritom da neko nešto ne jede.

Jer je to prirodno.

Ja osobno nisam od onih što o tome ne pričaju, pa čak i nemam obzira dok su i grickalice u igri, pa ako ovdje ima finijih želudaca, odite do dondrkbloga ili onih što veličaju kap kiše u gustini sjete što im duša vapaj sunca ište dok gnjetao dahće praskozorjem gaja kužne strehearghbljak… Pa eto…

————————————————————————–

Ko kikić sam bio lijen se posrat, pa bi to obavljo isključivo doma i uz stripove svaki peti dan.

Nekad bi samo sjedio i čito stripoteke te simulirao sraćku jer mi niko ne bi mogo uletit za razliku od sobe.

U školi nije bilo šanse za to obavit, pa bi stiso do kraja nastave (u osnovnoj) ili briso doma pod odmorom (u srednjoj).

U JNA nisam sro prvih 11 dana što zbog straha, čuda, govana za jest i injekcija (što su nam davali protiv svih boleština, tako da sam mogo i žive krtice ždrat bez frke) i najgore – čučavca.

Kak da jedna razmažena jedinično-purgerska guza ne sjedi nego čuči dok kaka, halo!?

Vremenom se lijenost i pederluk prema vlastitoj utrobi (sendviči, piva, nervoza) pretvorila u jednu bolest na h u kojoj ti glavni lik izviri kroz onaj otvor ko Alien u istoimenom filmu (Jibice, pa jesmo mi to pili i fafarone papali sinoć – grmgh, idi domaaaa), i onda se polako brzo odvikneš od suvišnog sjedenja.

Ali sjediti se mora.

I otkad svako jutro jedem one proklete konjske mueslije pojačane sezamom i lanom a svaki doručak, e ne bi li izbjegao ponovno druženje s doktorom kojem ne vidiš oči dok ti čeprka tamo gdje ti ne bi htio – fakat je mekše.

Jes da mi govne zgleda kao ona američka božićna tufnasto-šljokičasta krafna iz donuta, al bar klizne.

Što svejedno povlači za sobom da dvaput dnevno – sjedneš na dasku.

10 minuta dnevno x 360 dana x puno godina – uhuhuuuu…

I zato ću danas jako dobro razmislit koja ću dva zahodislava postaviti u svoj 35% namješten stan.

Jer:

• Ako je kotlić prenisko, teško se naslonit
• Ako je previsoko, može ti kapat voda po tikvi
• Ako je previsoko, moš se slučajno naslonit na cijev koja ne voli kad se naslanja na nju
• Ako je prenisko, Rokinjo može povuć vodu i štošta s njom i ode opet moja prometna
• Ako mi se zahod svidi od prve, onda voda otiče u zid a ja imam rupu na podu ili je taj iz izloga, ili je zadnji, ili je oštećen, ili imaju samo roze i tak…
• Ako je neki elitni, onda ima samo svoju dasku, a ne dam 300 kuna za dasku jer sam škrto govno
• Ne smije bit preširok jer nijesam rodilja
• Ne smije bit prenizak jer me bolu koljena, a i kad pišaš dobiješ Manduševac-efekt
• Mogo bi bit visok al taj u kordijalu košta 20.000 kuna. A i još ti pere guzu. Damn…
• Mora izdržat Žaka ak se sprijateljim s njim, jer ću se uskoro opet vratit na 95 čim dobijem kuhinju iako sam sad zbog stresa na 90, hvala, znam da sam seksi s ovakvom bradom
• Mora bit fino dizajniran da imam seksi pogled ono dvaput godišnje kad se oduzmem alkoholom pa se grlimo. Ne Žak i ja – školjka i ja.
• Daska se mora dat naslonit jer ću ubit nekog ako će mi bit na knap pri dizanju za pišanje kad je sila, pa mi se bude spuštala sama od sebe pa je lovim, pa mi ode mlaz u zid…
• Mora biti velik te pros(t)ran jer mrzim kad s pimpekom okinem po rubu dok kakim i razmišljam. Ili samo kakim
• Ako rupa za vodu bude točno ispod anusoide, onda oće prskat u istu u slučaju brabonjastog izmeta, što možda i je osvježavajuće i iznenađujuće, ali nikako i higijenski
• Ako rupa bude ispod šuleta onako koso ko zaletište u Bischoffshofenu, opet nije dobro jer će trebat danima trljat keficom
• Ne smije imat ni onu stepenicu ze vivisekciju jer mi dođe da piknem zastavicu kad sam obilat, obično ono kad se užderem kikirikija i čipsova pa je go(cyrus)vance onako porozno nagomilato, brdovito, oblo, rahlo…
• Mora bit kompaktan, masivan, stabilan kad sjednem mamurat da me ne zanese
• Mora biti bijel, ne one neke bež i sive pederaste ljige
• Mora otprve povuć svu kaku i papire, pogotovo tonu papira nakon svih isusovih žena koje obmotaju ručerdu za vrijeme pišanja ko da su im je amputirali pilom na Sutjesci a ne da su pljunule dva deci posrane uree
• Kad se pusti voda, mora dirat onaj refreshator a ne da mi se zakori ko ovaj zadnji koji je virio tri centa iznad mlaza
• Ne smije imat onu plohu iza jer to treba čistit
• Ne smije bit bučan
• Ne smije dobit kamenac
• Mogo bi se samočistit
• Moj zahod, moja intima, moja prošlost, sadašnjost i budućnost…

Kenjaro moja, radosti sva,
Kaku san svoju, svu tebi da…

Ima neko savršen zahod?