Oldbridz Ale – najbolje mostarsko pivo!

Uploaded with ImageShack.us

U Sičicama na domaćem pivu kod majstora Bošnjaka, u ruke mi je došla etiketa s mostarskim mostom i po pola Vuka napisanim imenom Oldbridž ale. Okus, aroma, miris, sve je bilo sjajno, a najviše od svega – priča. Pa da počnemo, kako je sve krenulo, napišem Arssu na fejs, a on će meni iz Amerike:

Uploaded with ImageShack.us

Jednostavno, kvaliteta pive koja se komercijalno pravi na području bivše Juge je katastrofa. U većini gradova to je jedini izbor. I tamo gdje ima importa u pitanju je uglavnom komercijalno Evropsko smeće koje nije puno bolje od domaćeg nam smeća. Jedini izlaz, sada svima očigledan, je bio da se stvari uzmu u svoje ruke. Našli smo najbolji ječam u Njemačkoj, hmelj u Sloveniji, kvas je američki i za kraj – dobra stara mostarska voda. Dodaj tome puno ljubavi i želje za uspjehom i krajnji rezultat je prekrasni nektar zvani Oldbridz Ale! Prvo kuhanje je bilo početkom Juna, a prva promocija sredinom Augusta 2012.

Tko je uopće kuha, navodno ti i tvoj brat? Jel se ideja rodila u Mostaru, ili gdje? Kako ste naučili kuhati pivo?

Ja sam u Americi počeo kuhat pivo prije par godina s kolegom koji je imao malo prijašnjeg iskustva. Poslje drugog kuhanja jasno mi je bilo da 5 galona (18 litara) po kuhanju nije dosta, te smo udružili financije i uzeli profesionalnu opremu za praviti uzorke i razvoj recepata. Kapacitet 30 galona (114 l) http://www.blichmannengineering.com/brew_stand/brewstand_modular.html. S dobrom opremom je i kvaliteta piva postala daleko bolja od kupovne tako da sam odlučio promjeniti karijeru! Planiram otvoriti pivnicu u Oaklandu, a ideja za Mostar je bila očigledna jer stvarno ne volim lagere ni pilsnere.
Bio sam u Mostaru tri mjeseca prošlo ljeto i pokrenuo proizvodnju. Već nekoliko ljudi u Mostaru sad zna napraviti pivo da valja, a momentalno su najviše uključeni moj otac Omer i brat Edo. Omer je naučio zanat ovdje u Americi dok je bio u posjeti.
Blichmann Brewstand
www.blichmannengineering.com
Blichmann Engineering, engineering the finest Brew Pots, Fermentors and Accessories. Brew with a Champion! Located in Lafayette Indiana, 47909

Ja sam im naravno uvjek na raspolaganju putem Skypea, i stalno sastavljam nove recepte po uzoru na lokalne Američke pivare. Tu sam na izvoru informacija i često sam u kontaktu s lokalnim pivarima.
Istina, većina ljudi nema pojma da su Amerikanci broj jedan u svijetu mikropivovara… Kako naše ljude ne zanima puno što ćeš otvoriti pivnicu u Americi, nego ti samo iskreno zavidimo, koji su sve načini da se u Hercegovini popije dobro pivo.

Uploaded with ImageShack.us

Kakva je uopće situacija na vašem tržištu, kakva među kućnim pivarima?

Nisam ekspert ali kolko znam, komercijalno dobro pivo pravi samo Oldbridz. Većina u pivo stavlja kukuruz i ostale gluposti da bi uštedili na sirovinama. Kod nas toga nema. Kupujemo najkvalitetnije sastojke i pravimo pivo vrhunske svjetske kvalitete. Što se tiče lokalnih kućnih pivara, situacija je puno bolja nego što sam pretpostavljao. u BiH imamo nekoliko vrlo dobrih pivara i polako naša komuna raste. S tim u vezi planiramo napraviti nekoliko video zapisa koji će objasniti do najmanjih detalja kako pravimo naše pivo. Planiramo također otvoriti trgovinu za sastojke i opremu, tako da se nadam da će nas u budućnosti biti još više.

Uploaded with ImageShack.us

Planirajte vi rađe neki mini festival s pokojim janjetom kao u Slavonskome brodu! Možemo li dobiti kakve kontakte za narudžbu/posjetu, sugestije… Gdje se vidite za pet godina?

Ja dolazim kući u septembru pa bi svakako mogli organizirati kakav veći skup u to vrijeme. Janjetina je u Bosni, naravno, neizbježna, a do tada ćemo imati još par vrsta piva. Za sada pravimo samo pale, red and smoked brown ale. Uskoro cemo praviti i imperial stout, nekoliko portera i najjači – black ale. Takozvani un-fucking-real, po uzoru na El Camino Un-Real – http://www.ratebeer.com/beer/21st-amendment–firestone-walker–stone-el-camino-unreal-black-ale/119723/
Za pet godina se nadam da cemo imat jednu pivnicu u Mostaru, jednu u Sarajevu, u Tuzli i po svoj prilici na još par mjesta u BiH. Do tada ćemo imati i sour beer, barrel aged strong ales, itd… Ideja je da se pivo pravi i prodaje lokalno, kako bi se uštedjelo na prijevozu i smanjio ekološki impact te da bi se zaposlilo više ljudi. Također nam je plan da od potrošenog ječma pravimo kolačiće za pse, power-bars za sportaše te raznorazne krekere i slično. Narudžbe je najlakše prosljediti ovdje na FB. Malo je problem poslati preko granice veće količine, ali jednu gajbu bi trebali moći poslati autobusom. U procesu su pregovori s lokalnim vozačem! Točnu adresu ću, zbog selidbe, staviti na fejs za koji dan. Ja sam inače Arslan (Arss) Mesihović, a u igri su buraz Edo i, naravno, The brewer – tata Omer.

Još bih dodao da su svi recepti u potpunosti javni i postavljeni su na naš FB page, a uskoro će biti i na oldbridz.com. Nemamo nikakovih tajni i svim zainteresovanima nudimo besplatan trening. U budućnosti se nadamo otvarati nove i u potpunosti nezavisne podružnice. Što će reć, vrlo rado ćemo pomoć motivisanim osobama da otvore pivnicu u svome gradu bez ikakvih novčanih dužnosti prema nama. Jedini uslov da se koristi naše ime je da se održi kvaliteta proizvodnje. Takozvani komunistički “franchise”!

Kako je naš najjači pivski kušač, legenda DPP-a, Ognjan Šolaja nedavno proslavio jubilej sa pettisućitim testiranim pivom (5.000!),

bila mi je čast s njim i još desetak članova Društva Prijatelja Piva, neki dan u Češkoj Besedi popiti po dva Oldbridža od svake vrste.
Detalje možete potražiti na njegovom Ratebeer profilu, a iako se nismo složili u detaljima, neki opći zaključak je sljedeći.
Riječ je nesumnjivo o jako finim pivima, svijetlo je mirisno, nježno, meko, ali Ogiju mrvicu nedorečeno. Crveno ima 6,66% alkohola (sic!), ali je dotični malo previše izražen, što nije smetalo članu Dompi da se zaljubi u njega.
Za kraj, tamno je pobralo sve lovorike i odnijelo većinu glasova, domaći dimljeni zloćko, nježnija varijanta u društvu iznimno popularne Schlenkerle.
Ukratko, ponovit će se, a vi željni novih izazova, odma na fejs i kontaktirajte vjerojatno najbolju BiH mini-pivovaru!

Mile voli nisko – moja prva i zadnja o izborima

U vruću ljetnu noć sedmoga kolovoza 1970. svijet je u rađaonici Petrove bolnice ugledala moja smežurana njuška. Kasnije sam saznao da je te večeri Toma Bebić prvi put otpjevao Neveru, i da ću po svemu sudeći kosti ostaviti negdje na moru, no bitno je da je sljedećeg dana, na putu od rodilišta do mog sivozelenog kvarta krenulo moje djetinjstvo, kojeg sam provodio uglavnom po parkićima na potezu između Tomislavca, Trga Republike do Ribnjaka i Lenjinca. Ljeta su bila rezervirana za Korčulu, ostale tri četvrtine u rodnom gradu, nazovimo ga ovom prilikom Cleveland – da ne bi bilo tužakanja. Nismo imali viksu, sve rjeđe bi odlazili baki u Križevce, pa sam s prvom neplastičnom loptom koju sam dobio u ruke i bio uljudno potjeran vani na igru – postao pravi mali Clevelanđanin.

Doma se govorilo književno, tada se još cijenilo učitelje, pa sam samo na ulici pričao blago purgerski, dok sam doma bio pristojniji. Polako sam sve više cijenio škvadru, nove livade, parkove, igrališta, a opet se veselio svojoj zgradi i maminom grizu s Kraš expressom… Od tromog klinca postao sam kilavi tinejdžer i uporno dalje istraživao kvartove trenirajući odbojku i pingić. I neuspješno pratio potencijalke do njihovih zgrada i kuća, te se polako navukao na cugu. Netom prije odlaska u vojsku upoznao sam srž današnje škvadre i počeo lutati po Vukomercima, Žitnjacima i općenito svim dijelovima grada u kojima je pilo bilo jeftinije nego u centru, a to se nastavilo i poslije vojske. A tada se krenulo u potpuno osvajanje, komadi, nova ekipa s faksa, parkovi i bambusi, tulumi i kasna pješačenja iz svih smjerova, spuštanje s Jabukovca… Uskoro sam znao cijeli Cleveland, nije bilo kvarta u kojem se nije tulumarilo, čak je i Medvednica pokorena raznim terenima s Geografima. Tada me počelo ozbiljnije smetati kad netko tko nije iz Clevelanda neartikulirano i iz čiste zlobe pljuje po njemu. Uvijek sam bio apolitičan, ali znao sam da su hadezeovci čiste lopine i tiho glasao za opoziciju, sa svakim novim izborom, nažalost, sve zreliji i sve manje uvjeren da se išta može promijeniti nabolje. Nada je zatinjala s pobjedom esdepeovaca, ali se nije promijenilo baš ništa. Nikad si neću oprostiti što sam na maturalcu odabrao plavušu a ne crnku, kao i što sam na izborima za gradonačelnika te godine zaokružio esdepeovca samo da ne pobijedi hadezeovac. Da nije dobio te izbore, ne bih ni dan danas znao da se zove John Doe, ali ih je eto – dobio. I tada počinje nova era Clevelanda. Šarmantan, inteligentan i sposoban Hercegovac od partijskog je sitnog činovnika zasjeo na drugu po jačini fotelju u ovoj prekrasnoj banani od države, i nakon par beskičmenjaka i lopina na istoj funkciji, naslućivale su se konačno nekakve promjene. I dogodile su se. I John prelazi u urbanu legendu, ne pada, odolijeva svim napadima, Uskocima, Remetincima… Pa je i ova moja kolumna sazidana na tračevima, pričama, slušanjima. Johna sam vidio jednom, kad je izvodio početni udarac utakmice Američkog nogometa pa mu je cipela vrijedna koju tisuću eura otpizdila na drugi kraj terena. Zapuhnuo me neki hladan zrak kad je prošao kraj mene, ali nikad nisam pričao s njim…

Vrlo brzo se nakon pobjede ovo mudro zlo okružilo moćnim pametnim ljudima iz sjene, i počelo stvarati betonsku bazu za godine pred njima. Slizan s povlaštenom elitom koju drži u šaci nevjerojatnim ustupcima i zatvorenim ustima, istovremeno savršeno krotko i lukavo podilazi najbrojnijem glasačkom tijelu kojem se da izlaziti na izbore – sirotinji. I tako, kroz godine ovaj lokalni šerif koji se izdignuo do statusa mini Tita vješto barata masom, savršenim tajmingom tumarajući prije izbora po nabrzaka sklepanim WC-ima, stajalištima, svježe loše asfaltiranim cestama, nefunkcionalnim igralištima, prewskupim parkinzima, ukradenim parkirnim mjestima… Novac se nekako pere, njega gaze svi odreda, ali on ne tone. Nikad, ni nakon bijega s mjesta prekršaja, ni nakon sređivanja otkaza tom poštenom policajcu, ni nakon kopanja nosa pred milijunskim auditorijem, ni nakon jezivih pogrešaka u bilo kojem jeziku na kojem se obrati, ke, kaj, vot… Ne, on je heroj sirotinje jer ih podraga po glavi na placu, prošeta pored gradilišta onako sav ulašten i skup, stavi ruku u šaht, ili primi zubima grudu, obeća radna mjesta, tvornice, čokolade… I raja popuši, i opet mu da glas, a novac svih nas debila koji pošteno plaćamo račune završi u nečijim tuđim džepovima. Nešto što košta milijun kuna grad na natječaju kupi za dva, a poslovi se podijele rodijacima i, opa, milja u džep. I onda mi srednjoslojni, koji još nismo sirotinja, a uskoro ćemo biti, gledamo kao imbecili u dvostruke i trostruke račune za vodu, struju, plin, tramvajske karte, parking i tko zna što sve ne, svjesni kako do grla tonemo u septičku jamu koju smo sami izglasali. I ne bunimo se, nego samo jamramo i kenjuckamo, i tu i tamo se ovako obrecnemo, ali zbog dugova, alimentacija i još samo par godina do zadnje rate kredita – nikad ne izlazimo na ulice i na glasanje.
Prizemno je tvrditi da John ne može voljeti Cleveland kao ja, koji sam ga upoznavao i upijao desetljećima, i upoznavat ću ga istraživačkim dječjim očima do smrti. Pa kako ga i ne bi volio, donio mu je milijune kuna koje je uzalud utrošio za pokušaj uguravanja na čelo države. Džaba. I glupo je reći da nikoga nije usrećio, niti baš ništa napravio za građane. Ali toliko je tu mutnih, sumnjivih, niskih radnji, dokazanih i snimljenih, da pošten čovjek ne zaključi kako će za dvadeset godina u našoj maloj Ruandi biti 2% prebogatih mafijaša, sve sa zgradama, rančevima i privatnim otocima, te gomila bijedne bagre na rubu gladi koja će kad tad poput zombija krenuti očajna jesti srca i pluća gadova koji su je do toga doveli. Doe tada vjerojatno neće biti među živima, ili će uživati s desetak crnkinja na Karibima, skupa s Berlusconijima i Rumketima, i brdom sličnih uništavača ljudi, gradova i država.

I zato bi trebalo dati šansu nekom drugom, poštenijem i ne toliko luđački željnog moći i novca, nekome tko će ovaj grad voljeti zato jer voli i njegove ljude, starosjedioce i doseljenike, sve koji žele u njemu živjeti i truditi se da im bude dom. A onda pogledaš što ti se nudi od protukandidata, shvatiš da je bolje bilo da nisi pogledao… U nedjelju ćete svi izaći na plac, u šetnju, na planinu, more. Na glasanje će izaći 45% ljudi, 55% neće, jer zna da smo narod kukavica koji voli da ga se gazi, a oni onako pametno, iz prikrajka jamraju, šapću i mrze susjeda s većim jabukama. Tračat ćete na sve skupljim kavicama marketinške cice Angeline Jolie, Ligu prvaka, komentirat prolaznike i uvaliti se prešutno u govna za još četiri godine, gledati kako rastu cijene komunalija, broj paukova i kontrolora, i sve manje uživati u životu i raditi vikendima i noćima…

Kad sam odrastao osamdesetih, Cleveland je imao parkove, igrališta, sretne ljude koji su imali slobodno vrijeme, hobije i život. Danas će Denver ponovo dobiti Busha, Cleveland Johna Doea, Ruanđani će dokazati da su mediokriteti puni jala i mržnje, dobit ćemo na vlast ljude sa sela koji na silu žele voditi gradove. Cleveland će ponovo dobiti populističkog diktatora koji će zaduživanjem i dalje kupovati prividni socijalni mir, onih koje štiti i onih koji ništa ne shvaćaju. Pa eto, gradonačelniče, uvijek ću glasati protiv tebe i nikad mi nećeš uspjeti ogaditi moj rodni grad, koliko god ti i tvoj služni aparat to pokušavali. I radi stvari poput Bundeka, a ne poput fontana, dovrši bolnicu, stadion i smetlište za što nam otimaš lovu, a ono što si sačuvao za svoje stare dane – podijeli onima kojima treba. Pa da te pamte po nečemu dobrom, a ne po krađi, nekulturi i prijevari. I ne zaboravi da srednji sloj još uvijek postoji, prevaren, slagan i ponižen, ali s dobrim pamćenjem, pa i mi zaslužujemo da nas ostaviš na životu. Ako imaš savjesti. Ugodno ti vladanje ovcama i pokojom drčnom vidrom…

P.S. Na listi sam Piratske stranke. Ako glasate za nas, obećavam da ću izvještavati pošteno iz Gradske skupštine i boriti se za svoj grad. Ajd prošećite, ljubi vas Riba…

Ponosan sam otac sedmogodišnjaka kojeg treba odvesti u školu.

U danima kad je Mališa sa mnom ga ne mogu samo tako gurnuti niz stepenice pa da je za pet minuta u razredu kao što su nekad gurali mene – jer, logično, ide u školu koja je bliže mami.

Pa tako u našim danima, do Mimare idemo autom.

Iako ima cca tek 25 minuta ne prebrzog hoda – nek mi se javi onaj čije dete zorom voljko trči u školu!

U javni prijevoz nemam povjerenja, a i podlo je preskup. A i te dječje torbe, ko da idem tri dana na velebit.

Zašto ne pješke ili biciklom? Ne vozim bicikl zbog nekog poremećaja u mozgu (da, smiješno je), a novi posao mi je u Rudešu, pa nemrem ni pješke, ni tramvajem, dakle, oko pol osam sjednemo u clia i krenemo prema školi.

Tamo je naime, Rok u 1a razredu, trenutno najbolji čitač istoga, i moj najveći ponos, pa uvijek stignemo malo prije osam da bih se ja mogao šepurit okolo, a i druga deca vole kad im nešto pričam, pa mi je baš dobro tih par minuta u razredu.

I to bi sve bilo OK, da danas nije došlo do sićušnog problema – na mjestu gdje 80% roditelja koji dovoze djecu autom u školu parkira dok ne otprate klince do razreda, na platou ispred muzeja – stajao je policajac.

I ispisivao kazne.

500 kuna na licu mjesta, 600 od doma – tko pobogu danas nosi 500 kuna u novčaniku!? Srećom, nisam nastradao ja, ali mnogi jesu, majstor se okrenuo u zadnji tren!

Dobro, vozni park ostatka roditelja je stvarno impresivan, Kršnjavi (bivši Rudi Čajevac) je ipak elitna škola, i možda ekipa i ima love za plaćanje nepropisnog parkiranja, ali takvog znaka niti nema, niti je po meni ikako moralno naplaćivati kazne u to doba na tom mjestu.

Ono, ako ne parkiraš strogo pred Mimarom, imaš još dvadesetak mjesta šanse na jednom i drugom zelenom valu, jasno, jezivo gužvovitom u rush-houru na zagrebačkoj žili kucavici.

Pa me zanima zašto se kažnjavaju siroti roditelji koji to mjesto za parkiranje koriste par minuta u razdoblju od pola 8 do 8 ujutro!?

Nit se muzej otvara tako rano, nit u to doba ima skejtera, ni ikoga, ono 3-5 minuta i ideš delat, upališ sva četiri, to je to.

I zašto ne hapse i kažnjavaju ubojice i dilere nego nas stoku sitnog zuba, i kome uopće ide taj novac od kazni – gradu, Bandiju, HDZ-u ili SDP-u?

Ne lajem, ne grizem i ne prozivam nikoga, znam da je većina murijaka poštena i potplaćena, samo bih htio znati što da poduzmem da mogu normalno i iskipat dijete u školu, a da mi grad/država i od toga ne pokuša nešto ušićariti.

Nekad su me učili kako je policija na našoj strani, da nas štiti od lopova i nepravde, da su oni zakon i da se zakoni poštuju. Kuda ide ovaj svijet?

Kaj fakat moram taj bicikl naučit vozit!?

Intervju s Backom, zagrebačkim kraljem maketa

Najveća kompjuterizirana maketa željeznica u Hrvatskoj nalazi se u strogom centru grada!

Apsolutno ništa ne odaje da se u prizemlju dvorišne zgrade u Gundulićevoj ulici broj 4, krije golema zmijurina tračnica, žica, dasaka, kompozicija i maketa željeznica.
Tek skromno isprintan komad papira na vratima, nakon duže potrage, ukazuje nam da smo na pravom mjestu, Meki, Medini i Međugorju svakog hobista koji se jednom u životu zakačio za vlakiće.
Jer te to više ne pušta, objasnio nam je u razgovoru vlasnik i idejni začetnik vjerojatno najveće, i definitivno prve kompjuterizirane makete u Hrvatskoj ovakve veličine, Antun Urbić – Backo.
U ugodnom razgovoru uz mali milijun vlakića svih boja, vrsta i fela, budi se dijete u meni i neka luđačka želja da se tu zabijem i ne mičem danima

Gospodine Backo, upoznajte nas s nekim osnovama ove Boe-Konstruktor, moramo priznati da je stvarno impresivna!
Pa sama maketa nažalost još nije dovršena.
Iskreno ne znam koliko smo metara drveta ispilili za poglogu, ali trenutno je u pogonu oko 650 metara tračnica i barem deset kilometara žica.
Nadam se da će kad sve bude gotovo biti okuglih kilometar tračnica.

Otkuda ljubav za ovakav hobi? Sjećate li se točno trenutka kada je puštena prva para?
Mislim da je to bilo 1958., kada sam imao pet godina.
Otac je donio prvu maketu željeznica s dvije skretnice koju je sastavio sam i nikada mi nije dao da se igram. Smio sam samo gledati, i bilo mi je grozno, ali danas ga shvaćam.

Vi naravno dopuštate svojim sinovima danas da slažu…
…apsolutno ne. Neka gledaju. Nema diranja i točka! Taj tatin vlakić je išao u jedan jedini mali krug, ali je ljubav ostala zauvijek.
Maketiranje se pretvorilo u hobi 1965. kad smo išli u Klagenfurt na servis našeg Rovera, pa kad su mi roditelji vidjeli nosić zalijepljen na izlog trgovine u kojoj je bilo maketa – kupili su mi je na dar.
Sa sedamnaest sam opet u Klagenfurtu kupio svoju prvu maketu od vlastite ušteđevine (dobro, sitniš koji bi pospremio kad sam se vraćao iz dućana u koji su me poslali starci), a kasnije kad sam se oženio i napravio kuću, najveću sobu s najljepšim pogledom namijenio sam – željeznici.
Sva sreća da imam predivnu suprugu koja je uvijek bila uz mene i pustila me da se igram.
Iako su se oba moja sina morala stisnuti u nešto manjoj sobi, danas su sjajni momci…

Kako ste se iz tog manjeg prostora na vašem tavanu ipak odlučili preseliti u ovaj današnji?
Pa, nije bilo lako, ali toliko sam nadograđivao maketu, a bogami i sebe u širinu, tako da je postajalo sve tjesnije u toj sobi.
Paralelno sam dobio ovaj prostor od 75 metara kvadratnih i odlučio da krenem ispočetka, ali da sad bude dovoljno mjesta i za mene, ali i za sve znatiželjnike koje zanima ovakva vrsta trošenja slobodnog vremena. Osim toga, moja stara maketa 480 x 210 cm (koja je rastavljena poslužila kao temelj ovoj novoj – pruga, kuća, kolodvor, vozni park), bila je analogna, a na tri trafostanice s tri strujna kruga moglo je voziti samo pet željeznica.
S digitalnim mogućnostima taj broj je umnogostručen, pa bi osam sati dnevno paralelno istovremeno moglo voziti 10-16 kompozicija. Kad bude gotova, nadamo se dogodine, trebala bi zauzimati 55 kvadrata, ići tri metra u visinu i imati 260 skretnica.

Ovo se ne može napraviti sam?
Naravno, više je ljudi u igri. Marin Brekoc, Domagoj Terzić i ja smo tu od 9-17 svakoga dana, elektroniku nam, kad stigne, sređuje Željko Matočec.
Sve ljude koji su uključeni, kao i sve informacije o projektu možete potražiti na našoj stranici www.backo.hr. Osim toga sam već šest godina u Klubu željezničkih modelara Zagreb (sastanci su svaki utorak od 19 sati u Ilici 35 b, potražite nas na webu ), kao i u klubu zagrebačkih Merklinaša (svaki zadnji utorak u mjesecu).
Merklinaši su ime dobili po vrsti vlakića, nešto kao Kalodont i Radenska, jednostavno se vremenom upije naziv. Tamo popričam s istomišljenicima, saznam što ima novo u svijetu, a dogovorimo se i za posjete tvornicama i shopping u Njemačkoj.
Maketarenje željeznica je prekrasan, dugotrajan i skup hobi i traje dugo, godinama, pa i cijeli život.
Teško se skinuti s njega, iako je cijena nove lokomotive 350 eura (naravno da svaka ima svoje ime, tako je recimo ova iz Nizozemske – Marco Van Basten), a putničkog vagona 40…
Postoji burza u Grazu i Klagenfurtu, kao i ebay kupnja, ali ja ipak preferiram originale.
Nekako je ljepše to sam vaditi iz celofana. Uglavnom, ako nemate puno novca, puno prostora i suprugu s nevjerojatno puno razumijevanja – maketarenje baš i nije hobi za vas.
I zato puno hvala mojoj najdražoj na strpljenju, a sada, ako me razumijete, moramo nastaviti sa slaganjem!

Vaš pajzl sezone 4 – To-Mi

Zagrebačkim pajzlovima, cesta mog života teče…

Naziv objekta: Bistro To-Mi
Adresa: Ozaljska 38, park Stara Trešnjevka
Stranica: www.facebook.com/BistroToMi?fref=ts
Vlasnik: Mira Toma
Radno vrijeme: Ponedjeljak – subota 7-20
Cijena prosječnog obroka: 30 kn
Cijena gemišta: 11 kn

Pristup
Na mjestu gdje je nekoć obitavala zalogajnica Bravo Šola, danas se zeleni tabla s natpisom “To-Mi”. Nalazimo se u Ozaljskoj ulici, nekadašnjoj Končarevoj, na pola puta između tramvajskih stanica kod trešnjevačkog placa i parka Stara Trešnjevka, deset minuta od Cibone na zapad. Iako je bit svakog pajzla da se do njega dođe brzo i pješke, ako baš morate – parking potražite u obližnjim slijepim uličicama prema sjeveru, i pripazite na ulaze u dvorišta.

Unutrašnjost
Na preporuku troje dragih ljudi koji su mi na sva zvona nahvalili simpatičnu tetu kuharicu/konobaricu/vlasnicu, uglavnom – dobri duh To-Mija, ulazim u majušan, simpatičan i uredan prostor za maksimalno 25 ljudi.

Šankić u drvu i kamenu, neki deda surfa okrenut leđima šanku, par mladih ljudi, par starijih i zgodna usamljena crvenokosa dama sjede za rastresito razbacanim stolovima. Puno mjesta, prozračno, salunska vratašca odvajaju prostor za jelo od kuhinje iz koje proviruje mladi plavokosi kuhar/šegrt. Sjedam za jedini slobodan stol, mičem mrvice i divim se različitim jastučićima za pod guzu u svim bojama i materijalima univerzuma. Šarene su i zavjese, koje više zovu na posteljinu, zidovi su bananasto žuti, zgodno ožbukani, drvo gdjegdje u crvenim nijansama. Čekam dobrih pet minuta da vlasnica dovrši kavu za stol do mene i nasmiješena mi se obrati.

Osoblje i hrana
Dakle, kao da sam našao izgubljenu baku, odmah me napunila neka toplina dok sam slušao što sve ima na meniju. Od 5-6 dnevnih jela, naravno da sam došavši u 15.12 propustio i krvavice i piletinu s mlincima (zašto, o zašto!), pa naručujem veliku porciju vinskog gulaša s domaćim noklicama, i sarmu kao glavno jelo. Od tri navedene vrste gemišta postoji samo jedan, od Kutjevačke graševine, stoji 11 kuna (zašto ne 10 kao svugdje?) i točen je u finu visoku čašu na savršenoj temperaturi na granici zamrzavanja.

Pivo nije skupo, Tomislav je 13 kuna, roštilj je oko 35, a vlasnica se kune u novost na meniju – svoju domaću pizzu! Za par minuta dolazi gulaš, više svinjećih komadića nego noklica (domaćih, svaka je drugog oblika), sve sočno, ukusno, dovoljno slano i šarf, pruža taman dovoljan otpor zubima i podsjeća na jednostavnu klopu kojoj se nismo dovoljno veselili kad smo bili mali.

Vrlo fino, jušno i bez aditiva, uz iznenađujuće masivnu i krupnu žlicu. I dalje preda mnom nema soljenke ni octenke (sve je na stoliću uz šank), u košarici su došle dvije šnite kupovnog crnog, friškog i jako dobrog kruha, a društvo za praznim stolom uz papirnati relativno pismen (“s šlagom”) i kulturan meni – podlogu za jelo mi pravi slatka zelena lončanica. Dok čekam sarmu, zaključujem da bi porcija mogla biti i veća, jer je duboki tanjur za gulaš malo djetinjast za moj stokilaški kalibar, a tada na stol dolazi njeno veličanstvo! Pire prosječan, dosadnjikav, suho meso na vrhu je suho i puno koščica (dvije skužio, treću nažalost – ne. Boli i danas), ali sarma…

Miris slatkog, okus kiselog kupusa, meso tvrđe i puno onog iskonskog, kvalitetnog šmeka dobrih starih vremena. Dok još nije bilo light smeća, natrena, vode iz plastike i zamjenskog života. Jednostavno – lijepo. Ubijam se sarmom i nemam mjesta za vizualno divne palačinke s nutelom, za koje mi slatka bakica za susjednim stolom, migom potvrđuje da su itekako ukusne.

Nusprostorije i detalji
Prostor je dobro ozvučen, a s radija se dosta glasno čuo program radio Antene. Na jelovniku piše da postoji besplatan wi-fi, a na zidovima ima par fotografija starog Zagreba, kao i u većini pajzlova Metropole. WC klasičan, bez zamjerki. Tri su zanimljiva detalja ipak drukčija od ostalih dosad obiđenih zalogajnica – viseći hranjivi ukrasi sa šanka u obliku osušenog ružmarina, bosiljka, luka, češnjaka i papričica,

školska ploča razveseljena porukama napisanim kredama u boji te knjiga žalbe ispod koje se nalazi palica za baseball!

Umjesto zaključka
U To-Miju možete gledati i zanimljive starinske vrševe, satove, ogledala, kao i kroz izlog na vječno prometnu Ozaljsku i užurbane ljude koji trčkaraju poput mrava. Izolacija je dobra, pa tramvaji i automobili ne smetaju previše. Imaju i doručak od 7-10, vlasnica vas tretira kao da ste joj najdraže dijete, gemišt je divno mrzli, još da je mrvicu jeftinije (gulaš 30, sarma 32 kune), bilo bi savršeno. Eh, kad bismo barem mogli birati radna mjesta prema blizini nekih ovako finih pajzlova, i učinak bi nam bio bolji. Velike pohvale To-Mi!

Ukupna ocjena 8/10

My Antonia, ljubavi moja jedina – BeerReport no.5

Hole in one pub
Adresa: Vlaška 42

Lokacija: Vlaška/Draškovićeva, pet minuta od Trga
Mjesta:Pedesetak u pubu + trideset u restoranu
Pušenje: Na ulazu
Parking: Gore na Langiću
Blizina murije:Ne vidjesmo
Omjer muškaraca i žena: Gotovo pa polovično, fino potkožena klijentela pretežno srednjih godina
Hrana/Grickalice: Jako ukusne tanane pogačice, klope kao u priči, preporučamo kobase!
Glazba/TV: Ima svega, pretežno klasični rock
Broj točenih piva: 5 (rekli su da će uskoro nabaviti fischer), prosječno 17 kn
Broj piva u boci: 10
Radno vrijeme: petak i subota 9-04; radni dan 08-24
Tko bi tu trebao dolaziti: Biznismeni, japiji, hedonisti dubljeg džepa