Sretna vam Nova 2016. s jednim postom iz 2012.!

Očekivanja od novogodišnjih tuluma

Nakon što sam poslije tuširanja oprao zube i za svaki slučaj još jednom podapro pišu, nasmiješio sam se sebi kosatom, mladom, mirišljavom i zgodnom, te taksistički uperio prst u ogledalo – buraz, danas ševiš!
Bila je Stara godina, imao sam osamnaest, glup kao stup obrane, blesav i nevjerojatno narajcan, htio sam svaki sljedeći dan života provesti u nezasitnom seksu s jako zgodnim te putenim tetama, što god one radile i gdje bile. A kako to obično biva u životu – čim nešto prejako želiš, to se ne ostvari. Slijedi kratak pregled izbora društva za doček Nove godine, s hepiendom na kraju…

Doček s ljudima iz razreda/s faksa/s posla
Bila je to moja prva Nova godina bez staraca. Izborio sam se da odem na tulum sa svojim razredom i konačno izborim priliku da K. B. ili M. J. (rezerva) kažem u facu sve što mislim o njoj i nama i jednom zauvijek skinem taj jumf. Znam da ću sljedećom rečenicom potaknuti bijes brojnih hejtera, ali tih dana sam još fest masturbirao jer nisam imao dovoljno samopouzdanja da se usudim prići curama u koje sam bio poluzaljubljen. A novogodišnji tulum u Jaski je trebao biti prekretnica. I odlučio sam da će i biti.
No kao i puno puta nakon toga, dogodilo se da su umjesto mene zabavom dominirali tipovi s ugrađenim samopouzdanjem. Jedan je preuzeo šank, drugi kazete, treći zabranjene materije, četvrti petarde. I svaki je imao svoju publiku, a ja se vrzmao od Emila do Predraga i tražio svoju priliku da po nečemu budem drugačiji i privlačim pažnju. Pa sam se napio, glumio klauna, hital se okolo po snijegu i općenito – ispao kreten. Novu sam dočekao na balkonu smrzavajući se kao mladi Edi Škovrlj, kroz pripitu mi je maštu dopirala neka daleka nada da će barem jedna od cura u koje sam zaljubljen izaći van k meni, zagrliti me i da ćemo biti skupa i sjećati se s veseljem te večeri do kraja naših života. A možda se i pofatati, fakat je bilo hladno. Nakon pola sata sam već izgledao sigasto kao Mila Horvat na terenu nakon zadnjeg kola
Lige prvaka po skupinama, a tada je ona otvorila vrata. Mislim, znao sam da je ona, nije mogao biti nitko drugi. Naježio sam se i začuo ženski glas: “Majmune, uđi unutra, neće mi starci dat više tulumarit ak’ te vratim doma bolesnog!” Pa sam ušao i od tuge popio sve pitko i deci Pitralona sa sirupom od borovnice jer su se svi uparili i gnjilili po svim kutovima. OK, više ne slavim s razredom, rekoh, te prekrižih zauvijek taj doček ‘88. Ili‘89., tak svejedno.

Doček s curom na tulumu
Skorašnjim skidanjem jumfa, unatoč i dalje nedovoljnom samopouzdanju, uslijedilo je par dočeka u parovima. Ono, ili skupite lovu ili maznete mami odojka i francuske, te onda odete zajedno na tulum. Bože, greške. Tad sam još bio ljubomoran, a bogami i ona, pa se sve završavalo pripitim frktanjem i durenjem kad bi ona išla plesati sa zgodnim tipovima, a ja zaglavio u kuhinji s gitarom i buljenjem u veći dekolte od onog koji mi je pripadao.
Onda bismo se svađali i plakali i probali se pomirbeno poševiti, što je uvijek bio problem kad bi s nama spavalo još desetak plus-minus vidljivo strganih ljudi, tako da ni to nije bila idealna opcija. Mamurluk plus durenje – gubitna kombinacija u svakom slučaju. Ali i dalje bolje nego da glumimo golupčiće, znate one nametnike koji dođu na dernek, zauzmu fotelju i onda se ljube do zore. Disgusting, bljak…

Organizirani doček u kafiću/klubu
Bolje je Novu dočekati u društvu bazenskih gljivica ili karlovačke mladeži hadezea odjeven u crveno, nego to učiniti na nekom grupnjaku koji se reklamira DJ-em, bogatim švedskim stolom, besplatnom cugom i neizbježnom čašom šampanjca u ponoć. Dugo dvojiš, ali na kraju ipak iskipaš tih cca pedesetak eura, ovisno o godini i prilici, a koji si kreten shvatiš tek kad skockan uđeš unutra. Nažalost, uvijek te vodi neka nada da je tamo sve puno usamljenih seksi teta koje će pasti na tvoj širok osmijeh i puno putopisnih pričica. Džaba…
Dakle, ako dođeš prije jedanaest navečer, osjećat ćeš se kao vitamin u bureku, usamljen do bola u prevelikom prostoru u kojem samo trčkaraju nervozni konobari. Ako dođeš u 23.01, unutra će biti milijardu i jedan kreten, od kojih si samo ti platio kartu, od pića ima samo Segestičina votka i luksemburški lažni viski, toplo pivo i puno džusa, šank je nedostupan, a jedina dva pladnja čajne i podravca nestanu netragom u deset sekundi kao paket u JNA.
Od zgodnih slobodnih žena nema ni ‘ž’, sve je puno skockanih kretena koji em izgledaju bolje od tebe, em imaju veći auto i bunt love, tako da nemaš nikakve šanse prići nekoj rijetkoj nesretnici na koju tipovi nalijeću poput krda napaljenih zombija meet goluba gaćana. DJ nije DJ nego gazda ili njegov sin, pušta neki CD koji je skinuo to jutro s radio Antene ili što je onda već bilo popularno, Velika Gorica, što god, u ponoć krenu cajke ili Drozge, u jedan više nema alkohola, kradeš zadnju šnitu zagrižene mortadele s pulta i ideš tužan doma lupajući povremeno glavom u prometni znak da se više nikad ne zajebeš. Uzalud.

Doček u drugom gradu
Uplatiš neki aranžman duboko uvjeren da su jabuke drugdje zrelije i žene darežljivije, pa završiš u nekim bečevima,štutgartima, milanima i budimpeštama debelo smrznuta sfinktera na gradskom trgu, slušajući popularni balatonski jazz ili oberštajersku polku, zagrljen s rumenom vidno pripitom buckom u tirolskoj narodnoj nošnji. Pa stalno trčiš po još kuhanog vina ili ledenu limenku piva. I pitaš se zašto nisi obukao dva sloja dugih gaća i barem osam pari čarapa. Zašto? Pa nadao si se nekakvom seksuljku, spontanici pod vedrim zvjezdanim novim nebom, a probudiš se u lošem hostelu s kraljevskom žgaravicom i frendovom čarapom na jastuku. Pa si otvoriš pivicu i nastaviš tulumariti.

Doček sa ženom
Ugasiš televizor nakon njenih Mostova okruga Debilson i pitaš je li za seks. Nije. Zaspiš tužan.

Doček sa škvadrom
Besramno se naločete i serete kako ste nekad ševili. Jedete parizer i guštate na skijaške skokove drugi dan pijući sve što vam je sinoć djelovalo jeftino i loše. Oporavak traje do Tri i pol kralja, ali ste barem malo sretni.

Doček doma s curom
Spečeš neku mrtvu životinju, popijete vino, sjednete pred telku i ti je žicaš oralni ulazak u novu dekadu, stoljeće, nešto.
A) Ona ne pristane, pa se duriš i popiješ za inat sve vino, poždereš oba batka, staviš joj krišom obrvu u kremšnitu i namjerno okreneš na Stevena Seagala te pratiš radnju.
B) Ona pristane, vani puca, u tebi puca, zaspiš u 0.04, ona gleda Cameron Diaz u nekoj šugi i duri se do Uskrsa.

Doček 2013.
Skupit ću najveće bogatstvo svijeta i hitit ga na stražnje sjedalo Clija. Onda ćemo igrati crveno-zeleno sa semaforima, kalodonta, pjevati i uletjeti kod Jane i Julije. Kako je moj sedmogodišnji rastavljeni jedinac potajno zaljubljen u Janu, a Julija javno u njega, prvo će se Julija duriti, Rok se bahatiti, Jana cvasti, a onda će se svi satrati kolačima, a ja ću, nakon duljeg nagovaranja, glumiti čudovište. Pa ću ih ganjati i razbacati ih po dvorištu kao gnoj po livadi, pa će svi skočiti na mene i pobijediti me (ponesi štitnik za zube, Riba, ponesi štitnik…), onda će Jana gledati crtiće, a Rok pričati ozbiljno s Julijom, ja ću lajati o smislu života s divnim ljudima i gledati u sobu mog donedavno malog krmeljka kako se pretvara u velikog dječaka, smijati se, odbrojavati, paliti prskalice, objašnjavati zašto ne volim petarde, čitati im bajke i odnijeti pozaspali zamotuljak od sad već trideset kila u ugrijani auto. Navinut ću tiho Zadnju večerju Lačnog Franza, Bez kaputa Atomskog skloništa i još pokoji generacijski sentiš na repeat i polako nas odvesti kući. I biti sretan.
Brzo leti ovaj život, učite na vrijeme na greškama i, dajte, uživajte u svakoj sekundi, štima? Ajd pivili!

Prvi let za pet!

Rokatanskog Prvog Stalnoplazećeg

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

sam za Novu godinu htio iznenaditi najbolje na svijetu, kako već dolikuje meni kreativnom te do ušiju zaljubljenom u ovog stasitog premilog petipolgodišnjaka.

Let avionom iznad Zagreba!

O, Ribo – Maradono, Kantono, Mesiju, a, ko je frajer, a!?

Pa sam ga pripremao, Roka, ne let, što se ispostavilo pogrešnim jer dvokrilci mnogo slabo lete na temperaturama ispod nule.

I tako smo čekali toplije vrijeme, a Rok bi me barem jednom tjedno podsjetio da na to ne zaboravim.

I onda je došao i taj dan, naš vikend, skupljanje kod mame, trpanje u Clia i vožnja na Pleso (prerano, pa smo uletili u sasvim fini parkić)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

po iznenađenje od pred 4 mjeseca.

Ja na iglama, Rok na 70 od 100%.

Pitam ga jel zna di smo, on kaže da je tu jedanput već čekao mamu da sleti avionom.

Ode mi faktor iznenađenja u bunar, ali znao sam da jednu stvar prije toga Rok sigurno nije napravio.

Nije letio!

Vratimo li se malo u prošlost, riječ je o bistrom i pametnom dječaku kojem loptanje baš i ne ide (nije ni da ima na koga), ali zato rastura engleski i escape games i frizbee, i od prvih dana želi postati – pilot!

Pa sam bridio iznutra i veselio se kao kad sam onomad zvao najbolju frendicu na svoj grah.

Doduše, Klara je tad grah odbila jer je alrgična na ričet, ali plan “Rok + Avion” – jednostavno nije mogao da omane!!!

Bar sam tako mislio.

Ušli smo na ulaz za posebne putnike i morali na rendgen.

Rok se oduševio i prošao tri puta gore dole.

Onda je došao specijalni bus samo po nas i iskrcao nas kraj Cesne,

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Rok je odmah krenuo pipat avionka, a ja sam mu ponosno išo reć da je njegovo iznenađenje…

“Auuu!”
“Kajebilo!?”
“Opeko sam si ruku na rep, topli je…”

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

OK, sunce voli lim, nije bed, nema mrtvih, ugurah ga brže-bolje u aviončić, desnim guzom podrapavši oplatu (mnogo su male te cesnice), zavežem

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

i krenem mu profesorski predano objašnjavat o čeme se tu radi uz svesrdnu pomoć izuzetno ljubaznog pilota Gorana.

Kako je u zadnja četiri mjeseca Rok ipak odlučio da će biti fotograf, tako mu je u rukama moj mali fotić, pa čovjek slika svoje noge, pojas, moj pojas i opće ne gleda van.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A onda smo zarulali i poletili.

I Rok je bio sretan.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

I fotkao sve…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

…i svašta…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Lepi nam je taj naš Zagreb.

Uz sitne primjedbe…

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

I gledali smo dimnjak kraj njegove kuće, i našu kuću,

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

i Savu, i crvene suncobrane na Dolcu, i derutni Maksimirski stadion, i vlakove i “Tata, pa ljudi su sitni kao mravi, a s autićima bi se mogli igrat kak su mali!”

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Meni se pririgalo al njemu nije, i slikao je 50 fotki…

I taman kad smo trebali sletit, ja sav hepi, a Rok me primi za ruku i kaže “Tata, jedva čekam da vidim svoj poklon!”

Spuštanje.

Plaćam nemalu cifru za sasvim fer odrađeni posao pilotu sa www.jungsky.hr (ipak je to pol sata letanja Pleso – Jarun – Maksimir – Pleso) i gledam u Roka koji se ispravlja – “Ma ja sam mislio da ćemo ić negdje na more s avionom, ali i ovo je OK. Idemo sad kod Jane i Julije na tulum i trampulin?”

“Idemo na tulum.”, rekoh, a Rokatanski u mislima već na tulumu…

Zadnja fotka i odlazak na kotlić, frizbanje i kotlić za tatu.

Divan dan.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

E jes ovaj život u biti jedan veliki tulum,

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

a ja tak volim tulume…

Ajd pivili!

Čatež, bazenko, leptiri i mobiteli…

Za neke sam stvari naprosto Gandiozan, a za neke nevjerojatno škrt i sebičan.

Na primjer – obleka.

Majice su mi pivske, sponzorske, jakna Chivasova (još od snow golfa), traperice kupujem kad su sniženja robe s greškom ili eventualno u haundemu kad prođe sezona.

Ali najgori sam s cipelama.

Nekako sam ostao u osamdesetima kad se nije imalo, nego se nosilo jedan par dok se ne bi raspao – jedne tene, jedne šuze.

Naravno da je uvijek neko ostao igrat nogač nakon škole kad bi imao baš cipele, ali na tome se proslavio barba Murphy.

Pa sam jedne godine po kazni moro nosit Mungosice, nepoderive, kamene.

Mislim da su Rusi od istog materijala tenkove radili.

Još jedan od komplekasa kojim se ponosim je nedostatak tri centimetra.

Naime, smatram da je 187 cm taman fina visina.

A Artice ti daju bar jedan.

I skupe su ko šafran, al su mi nekak, ono, ne znam, kad ti nešto baš paše.

Al im se đon raspadne nakon godine i jedan dan ko i svemu čemu garancija traje jednu godinu.

Pa bi si trebo kupit nove, a ne da mi se i nema lijepih ove godine, a i obećo sam Junioru Čatež pa smo išli na bazen s tetom Cilijom.

Čatež je seoce preko granice sa Slovenijom u koje smo za Juge išli onak, iz fore, doduše rijetko, ali češće nego na klopu u Mokrice ili Kalin u Brežice.

Dvaput.

U Mokricama su ranih osamdesetih imali najbolju juhu u povijesti, u Kalinu pomfrit.

A u Čatežu se u međuvremenu sagradilo svakojakih čuda, ponajviše namijenjenih klincima.

Svaka čast Tuhelju, obožavam i tam otić, ali ovi su stvarno otišli korak dalje.

I s cijenom, pa malo boli tih 15 eura po lubanji, ali stvarno imaš hrpetinu stvari za igranje.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

A kad ti Mališa uputi ovo,

Image Hosted by ImageShack.us

zaboravljaš na valute…

po obožavanju, ispred špilje s blagom i gusarskog brodića, za nokat je ipak – pećina s gejzirom.

Image Hosted by ImageShack.us

Kako mu samo ime govori, unutra nema pedera (gej – ziro), nego samo mrak, akustika i deset minuta svakog sata mjehurići s dna.

Odvala.

Image Hosted by ImageShack.us

Moram priznat kako sam se ponosno falusio s novim Olympus Mjuijem otpornim na padove i vodootpornim do deset metara, pa sam glumio sijevanje grmljavine u pećini, što je svima bilo supač!

Image Hosted by ImageShack.us

Dobro, ne baš svima…

Image Hosted by ImageShack.us

Definitivno ne svima…

Ali smo onda, nakon malo odmora (dete-plutača!)

Image Hosted by ImageShack.us

uz pjesmu (Oooo volim te bazenkooo!),

Image Hosted by ImageShack.us

i još malo smijanja (dobro, rasplako se kad sam mu reko da je još premali za surfanje na umjetnim valovima),

Image Hosted by ImageShack.us

došli do finala i krkavele do druge, ponekad prijateljske države.

Image Hosted by ImageShack.us

I bil sam si sretan…

Image Hosted by ImageShack.us

I ponosat!

Image Hosted by ImageShack.us
I život je nekad tako lijep i nisi svjestan kako može bit lijep…

Pa vas u to ime ovom prilikom zovem na otvaranje humanitarne prodajne izložbe „Leptiri za leptire“

Image Hosted by ImageShack.us

autorice: Ariana Meleš-Miljević (fotografije) i Andreja Šćuric (umjetnički nakit)
otvorenje: 3.12.2009. u 19 h
trajanje: 3. – 12.12.2009.
mjesto: Cro Art Photo Club, Gajeva 25, Zagreb
cilj: Sav prihod od prodaje namijenjen je djeci leptirima (udruga Debra) za nabavku pribora za njegu rana

svoje drage kolegice blogerice.
Pa napravite dobro djelo!

Jer ću i ja uskoro – kreće nagradna igra za Nokiju N900!!!

Image Hosted by ImageShack.us

Da, tu!
Spremite se!!!

Ljubi vas Riba!

Image Hosted by ImageShack.us

Tragovima Gize – do Stubaka pješke preko Sljemena

Netom nakon što se popeo iz Zagreba na Sljeme i onda dalje pehaka skroz do Stubaka na otvorene bazene, Giza je prvi put u životu preronio pedeset metara u komadu, izašao kraj cure u koju je bio zaljubljen i toga trena postao najsretniji čovjek na svijetu.

Tako nekako završava Zvižduk s Bukovca, jedna od najdražih knjiga mog djetinjstva.

Još malo pa ću je pročitat Roku, tako je lagana, vesela i pozitivna.

Iako je njen autor nakon toga uronio u sivilo.

Al nije pao tako nisko kao autor još dražih mi Smogovaca, nego – penjanje na Sljeme.

Išlo se jedno vrijeme svake subote.

Sendvič u ruci, gemištec u ruksaku, sat i pol od tunela do negdje gore, nogač, frizbi, gitarica, grah, grah s podmornicom za imućnije, sanjkanje, grudanje, ragbi…

Al se nekak izjalovilo.

Ne, Sljeme nije bandićevsko šminkanje za medije.

To je nekakva opća kultura svakoga tko voli ovaj grad.

Baš kao i one dvije navedene knjige.

I tako ja barem 20 godina sanjam kako ću jednog dana pred tunelom okupit ekipu i krenut u sedam ujutro na marš na Zagorje i nakon puno hodanja smlavljen se uvalit u toplu bazenčugu oko dva, pa predvečer vlakom nazad…

Da, brat bratu sestru, nekih šest sati jakog hoda bez većih odmora za gembač.

Zvuči opako, al takvi su planovi najslađi.

Pa sam u nedjelju odlučio ideju počet provodit u djelo.

Doduše, prvo sam otišao markirat stazu, pa sam uvalio finu guzu u novu Seat Bocanegru automatic s više konja nego što ih u saboru sjedi

Image Hosted by ImageShack.us

i zapičio s nasljednikom svega vrijednog solo na planinčugu s nadom da bar gore ima sunca.

Junior mi inače nije nešto drpićoidan,

Image Hosted by ImageShack.us

neće ga dribling ni skočnost, a umjesto beskrajnih livada Medvednice – bira šljunčane i pješčane staze na kojima gradi ceste i kućice za loptu.

Image Hosted by ImageShack.us

Ko krtičnjak.

Kraj kilometara livada…

Image Hosted by ImageShack.us

Ah ti geni.

Image Hosted by ImageShack.us

Raspuca se samo kad je u blizini nešto lomljivo ili skupo.

Image Hosted by ImageShack.us

Isti tata.

Koji je uspio neki dan odložit nepopijene dvije tablete omega kiselina i jednu na vitamine na toster.

Upaljeni.

I pokojni, ode mu duša u Valhalu uz smrad čete prženih inćuna u ulju olinjale foke…

Ali sunca ni gore nije bilo, pa kad je malo zapuhalo, rekoh:

«Rokijana, ajmo na topli grah s podmornicom!»

«Neću, hoću da mi ti kuhaš!»

Image Hosted by ImageShack.us

E sad, jel to zato jer tata savršeno kuha ili jer za tih čuku vremena Rok gleda Jagodicu Bobicu, Micu Brusnicu, Knuta Grejpfruta, Lara Nara, Nušu Oskorušu, Dadu Avokada, Đorđa Grožđa i inu debilad – teško ćemo saznati.

Al da otkida na blitvu s maslinjakom i češnjakom – otkida!

Pa smo krenuli na zagorsku stranu.

Image Hosted by ImageShack.us

Tamo di su rakijom shrvani onomad krenuli i Meki i Denis, ali ne namjerno.
No to je ionako druga priča…

Ljudi, prekrasno.

Nježan i blag spust, predivna šuma, nema gužve, priroda kao iz bajke…

Neki drukčiji mir.

I onda neka tabla i civilizacija – Pila, i neki ranč iz snova.

Sve u drvu, seksi barake, miris dima, zelenilo, sunce…

Bocanegra prede ko mače na cipla (hvala drugu Seatu što mi ju je dao na probnu vožnju, jes da smo i ja i Rok prekrasni kao takvi, al su nas nešto stalno gledale neke plave zgodne tete, a čak su i dvije curke rekle svojim dečkima da idu u krasni jer su došle brat kestene a ne divit se nekoj makini, a oni su se divili našoj makini!), a mene vataju snovi da si kupim automatika jer mi je nakon dva dana sve sjelo i nisam više trzajima plašio ljude na semaforu.
Sa cd-a sviraju Postolari, cuclam mandarinu i buljim okolo, Rokislav polako ali sigurno tone u san…

Image Hosted by ImageShack.us

Dolazim do Stubaka.

Gledam i zamišljam, nekak me love oni trnci kao kad otpratiš doma curku do koje ti je jako stalo i ideš prema doma i lebduckaš…

Pada odluka!

Datum polaska je 1.7.2010., okupljam sve ljude dobre volje da krenemo putevima Gize prek Sljemena na kupanjac u Stubake.

Ronjenje nije obavezno…

Uostalom, jel još rade bazeni tamo?

Zainteresirani?

Slušam!

Kriza…

U subotu bila parada pedera.
Bila i parada onih što bi tukli pedere.
I koncert od Lepre Mrene.
I parada onih što bi tukli Mrenu jer je pjevala četnicima u maskirnoj uniformi za koju je ona rekla da je to odjeća za safari.

Cijenim pravo na izbor, al mi je baš bilo fino što sam se taj dan mako iz Zagreba.

Bio sam u posjeti Junioru u Kukljici.
Dio Rokove familije s majčine strane spada u onu vrstu ljudi koja mora nešto raditi i graditi.
I sad im kuća djeluje sve bolje i bolje iako su oni jako umorni.
Pa je Mališa danima uživao u bazenu u vrtu.

A ja ga metiljast išao vodit na prvo kupanje u more.
Pa je on plivuljio s plivalicama i smrzavao se a ja se smrzavao i bio ponosan.
I njega je mama namazala protiv s onom živom u stiku, a ja sebe nisam namazao jer kaj će meni sunce, kuiš, ono…
Sad je Rok fino crn, a tata crven ko jednjak od Žaka.
Katastrofa, sve peče.

Vozio sam ex puničinu Corsu autoputom za Zagreb.
Nisam gario preko 130 iz pijeteta prema Zdenki, čiji me glas stalno prati (spikerica na radiju), a i prema godištu auta.
Tako da sam uz otvoreni prozor i škripanje jedine kazete (moje, mix Dream Theatra, Neurotic Outsidersa, Misfitsa, Maidena i što god se još dalo stavit na taj zaboravljeni nosač buke negdje davne 1996.) pičio tri sata od Zadra prema metropoli.
Ne volim se bahatit po cesti, em sam relativno neiskusan vozač, em nemam jaki auto, pa me je bogami dojmila ergela koja me konstantno prestizala.
Došao sam do zaključka da se, nakon što me preletilo 150 terenaca i još 200 limuzina naših registracija, u Rvackoj opće ne živi loše.

I postavlja mi se pitanje, koju vaginu mile majke naša raja guta te ogromne aute, pogotovo 40-godišnjakinje s cigaretama, krunicama i mobitelima?
Kaj prek crnih Alpa idu na posao!?
I da je kriza…

A meni je kriza…
Kako se borite protiv krize?