In memoriam: Rok Jakopović Potz, 2005.-2018.

Rok, Roksa, Rokatanski, sine!

U ovom najtužnijem, najstrašnijem trenutku mog života, želim ti reći koliko sam sretan i ponosan što sam imao baš tebe.

Od prvih trenutaka kad si došao na svijet bilo je jasno da si bistar, duhovit, inteligentan i znatiželjan dječak. Uglavnom, moglo se zaključiti da će sve biti po tvom.

Meni, infantilnom veseljaku kojem si postao centar svijeta postavio si najveći, najteži i najkompliciraniji izazov – kako biti otac.

Uskoro smo nas dva takva krenuli u avanturu – pješice na Sljeme, na ljetovanjima plivajući na obližnje otoke, fotkali smo daždevnjake, istraživali zagonetne odaje, sakupljali skrivene predmete, istraživali i upoznavali okolinu, zabavljali se i smijali, jeli, pili, putovali…

Iako si najviše volio buljiti u ekrane i igrati igrice, kao i većina tvojih vršnjaka, nakon par minuta nagovaranja, zajedno sa divnim i dragim prijateljima, učiteljima, izviđačima i poznanicima i svim ljudima kojima si bio okružen obišao si većinu Hrvatske, a trebao si cijeli svijet, riješio desetak Escape roomova, pronašao preko 200 geocacheva, posjetio 8 otoka… divno je bilo gledati koliko si pritom bio beskrajno, beskrajno sretan.

Imao si sve što bi poželio, bezuvjetnu ljubav, zagrljaje, mir, pa i tortu od hrenovki i nachose s dva umaka čak i kada si bio na dijeti.

Barem jednom mjesečno išli smo na zajedničke izlete nakon kojih bi se iz Kopačeva, skrivene pećine ispod mora na Korčuli, smrznutog Gorskog kotara, najljepše plaže na svijetu na Proizdu i još stotine mjesta najčešće vraćao s rečenicom —‘E ovo mi je najljepši dan u životu’. A takvih je dana bilo puno, ali vremena nažalost – nikad dovoljno.

Bio si smisao mog života, moja sreća, razlog zbog kojeg sam se dizao debelo prije zore kako bih dan koji ću provesti s tobom učinio što dužim, znajući da ćeš navečer čvrsto zaspati u mom zagrljaju.

Zbog tebe sam uvidio ispraznost svih površnih stvari i shvatio da je nešto daleko najljepše i najvrijednije u životu biti otac, tvoj otac.

Nastojao sam te učiti da treba voljeti ljude, stvarati prijateljstva, ne raditi stvari koje ne želiš da rade tebi, davati igračke djeci koja ih nemaju, biti obziran prema slabijima i pokazati zube jačima.

Tjerao sam te jesti juhu, neke zelene zdrave užase, piti što manje gaziranog smeća, umjesto slatkiša žvakati jabuke… Dobro, nekad smo i varali, ali smo se barem uvijek tome slatko nasmijali.

Ni sekunde mi nije žao što sam te često, iako si negodovao, micao od kompjutera i mobitela da bi izašli na zrak i sunce, hodali po Bundeku, Jarunu, Sljemenu, tražeći geocacheve i Pokemone, bacali frizbee, vozili dronove, bacali kamenčiće u vodu…

Probao sam te što više nasmijavati, pričati ti lijepe priče, opisati divne zemlje i ljude koje sam upoznao i posjetio i kamo sam uskoro planirao voditi i tebe. Dao sam sve od sebe da ti budem najbolji otac, brat i prijatelj.

Više te nema, ali u mom si srcu, sa mnom, zauvijek.

Jer ova ljubav nikad neće umrijeti, moja jedina, najveća i vječna ljubav.

I zato Roksa, hajde obuci papuče, operi zube i vježbaj Super Mario Kart, jer jednom će ti doći tvoj debeli ćelavac, tvoj jedini stari dosadni TBDDKIV i zagrliti te najjače na svijetu, jer ti si najdivnije biće u svemiru i prokleto mi beskrajno nedostaješ.

Voli te tvoj tata.

17 thoughts on “In memoriam: Rok Jakopović Potz, 2005.-2018.

  1. Suze krenuše slušajući ovo jučer, a zatim svaki put iznova čitajući. Neopisiva tragedija. Svi koji smo te pratili, znamo koliko ga voliš. Takve ljubavi nema.
    Mnogi smo pogođeni ovime, ali ne znamo kako ti je. Zato možemo i moramo biti tu uz tebe.
    Drži se, Riba. Neka te ta tvoja ljubav i luda pozitiva čuvaju i guraju dalje.
    A sve svoje prijatelje, poznanike i fanove zovi kad zapne.
    “If you’re going through hell, keep going.”

    Rok, počivaj u miru.

    “Leti k’o lišće što vir ga vije,
    za let si, dušo stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.”

  2. Saučešće, Riba. Što reći, osim da sad živi u tebi dalje. Možda patetično, no ne preostaje puno više. Nastoj ne stat sa životom, oduvijek si pozitivac, vozi dalje s njim, sa svima nama. Uz svo poštovanje skrećem samo pozornost na tipfeler 2018 (ne 2013), baš zbog uspomene na Roka.

  3. Dragi Domagoje, teško mi je i nemam riječi osim iskrene sućuti.
    Ako ikad trebaš toplu riječ, ne vuci ručnu, zovi, traži, ne ustukni.
    Kristian (onaj koji ti je komp nekoliko puta popravljao)

  4. Dragi “Riba”…tako Vas je zvao moj sin Joško Bublić…..puno mi je pričao o Vama… Moj Joško je otišao s ovog svijeta 26.3.2007.g. Bili smo jako, jako povezani, ljubav enormna. Tako veliki gubitak može se prebroditi jedino vjerom u dragoga Boga. Bez toga bih svisnula. Ali JEDINO dragi Bog daje snagu, koju mi ljudi ne možemo zadobiti. Molite se !!!
    Od srca Vam želim snagu. Moramo biti svjesni da život ne prestaje smrću, jedino mijenja dimenziju. Zato su naši pokojni uvijek s nama.
    U mislima s Vama
    Neda Aberle ( majka Joška Bublića)

  5. Ribafish, poznajem vas kao i tisuće ljudi jer ste javna osoba. Volim vaše duhovite tekstove, no najviše su me se uvijek dojmile misli, tu i tamo ubačene u neki tekst, o vašem sinu i vašem odnosu. Iz njih sam dobila dojam da ste nježan i divan otac, a opet otkačeni otac te sam tada mislila kako je vašem sinu sigurno super zabavno s vama, makar živite odvojeno. Za vašu sam tragediju saznala na 8.03. kada sam sretno i veselo došla na informacije mom mlađem sinu Lavu i kada mi je to učiteljica slučajno rekla na odlasku… Moj drugi sin je samo godinu dana stariji od Roka….Ušla sam u vaš svijet sada i slomila se. Moja najveća slabost je što mogu vidjeti slike koje me bace u strašna emocionalna stanja, i što sam nepotrebno strašno empatična. Ušla sam u auto i pustila sam svu tugu van vozeći do odredišta. Razmišljala sam o tome kako je u ovom trenutku puno prijatelja uz vas, no kako ste sami, jer smo na kraju krajeva svi sami u najtežim situacijama – sami se rađamo, sami bolujemo, sami trpimo najveće strahove, sami umiremo… Koliko god ljudi je uz nas, nisu u nama, ne mogu u potpunosti biti mi. Sve bih u životu preživjela, mogla podnjeti, samo mi “Bože” ne uzmi moju djecu…I kada bih barem mogla vjerovati da ima njega. Kako Nick kaže: “but I believe in Love”… Nema pametne i dovoljno dobre misli u ovoj situaciji. Kao što ste rekli – ljubav nikada neće umrijeti, Rok nikada neće umrijeti jer ste tu vi koji ga i dalje volite, i uvijek ćete ga voljeti. On je samo otišao na neki dugi put gdje mu je “najljepši dan u životu”. Ne preostaje nam nego u to vjerovati.

  6. Frende ovo je pretuzno nemam blage kako je izgubiti sina ali iskreno vjerujem najteži emocionalni gubitak u životu. Imao sam cast upoznati to veselo biće Roka. Živi za njega i u čast njemu. Molim Boga da pronađeš utjehu.

  7. Dragi Riba,

    Ne poznajem te osobno, a ni u segmentu javnog djelovanja onoliko dobro koliko te poznaje većina onih koji ti pišu ovih dana kako bi s tobom podijelili najteže moguće trenutke koje čovjek može zamisliti. Otkada sam čula ovu pretužnu vijest ne nalazim način da ne mislim svakodnevno o tome kroz što prolaziš i najdublje moguće suosjećam s tobom kao roditelj i kao ljudsko biće suočeno s okrutnošću života. Da sam istinska vjernica možda bih imala prave riječi utjehe za tebe; ovako, ovo je još jedan razlog da budem posvađana s bogom jer ne nalazim apsolutno nikakvo objašnjenje kako je on takav velik, svemoguć i milostiv, kakvim ga opisuju oni koji u njega vjeruju, mogao dopustiti da te se na ovakav način odijeli od Roka. Za mene si primjer kako biti otac dječaku. Ne radi se samo o ljubavi za svoje dijete, nego o predanosti djetetu, o spremnosti da se s njim diše u svemu što on živi, da se bude dio njegovog svijeta i njega učini dijelom svog. Tvoja spremnost, potreba i odlučnost da mu daš apsolutno sve od sebe što se može dati djetetu kao roditelj u potpunosti me je razoružala. Učinio si sve da se osjeća voljenijim nego mnoga djeca, trudio se da njegove dane ispuniš vedrinom, smislom i pozitivnim vrijednostima za njegov život i život onih koji ga okružuju. Želio si ga učiniti sretnom i kvalitetnom osobom. Nema puno takvih kvalitetnih roditelja. Ne dovodim u sumnju njihovu ljubav za djecu, nego spremnost na takav angažman. Da vjerujem, molila bih boga da ti da svu moguću utjehu, snagu i hrabrost u svim danima koji slijede i da ti pomogne naučiti živjeti s otvorenom ranom na srcu jednog predivnog roditelja.
    Ovako, nadam se da ćeš naći dovoljno snage u sebi i u ljubavi ljudi oko sebe da možeš preživjeti bol s kojom živiš i s kojom ćeš živjeti.
    Šaljem ti tisuću najljudskijih zagrljaja utjehe.

  8. …Ništa ne pristaje dlanu kao dječja ruka,
    ništa nas ne ispunjava boljim osjećajima
    i ne izaziva veći poriv da zaštitimo…
    …Gdje je pravednost?
    Nisu li nas uvjeravali da je Bog sveljubeći?
    Kad izgubite dijete, teško je shvatiti zašto je moralo otići…

    Iskreno suosjećam, meni su u sekundi oduzeti suprug i sin koji su trebali biti moja sretna priča. Nedostaju mi svakim udisajem i otkucajem srca.

  9. drug, jako mi je zao, na neki nacin sam kroz tebe posmatrao sebe, koji takodje imam rijetke prilike da provodim sa sinom, gledao sta vas dva radite, kako se provodite, ponekada bih pomislio – evo ribafishu sasvim dobro ide, ni ovo moje nije kraj, vidis da se moze zivot sastaviti opet i tako ono pratim na fb, sve ok, svako ide svojim poslom i sada vidim 10 dana bez Roka… Kako 10 dana bez Roka? Pa gdje je Rok? I onda vidim da nije sve kako je bilo :,,,( Moje iskreno saucesce drug.

  10. Htjedoh nešto napisati na Facebooku, ali rijetko što me šokiralo ovih godina kao odlazak tvojega sina. Ne znam kako ti je, niti mogu zamisliti. Ne vole svi očevi svoju djecu, a ti svoga sina voliš za trojicu. Ako ćeš imati ikada više djece, onda će i ona imati starijeg brata kojeg će jednako voljeti. 🙂

  11. Ne znam. Svaki dan citam ponovno i ne vjerujem. Imam klince koji nemaju oca. Isto presao u neku drugu dimenziju i ne znam sto je strasnije. Koliko god pokusavam razumijeti ne mogu jer ja sa svojih 40 u guzici i dalje imam oboje roditelja. Pusa i volim te iako se ne poznamo. I sretno na dalekom otoku i vrati se jaci nego ikad. Mislim da mi svi malo i sebicno racunamo na to

  12. Pozvao sam vas u rajeve Svoje,
    ali putem kroz vaš pakao.
    Ne vjerujte paklu, raju vjerujte;
    ne gledajte sjene i mrkline i rabote nečistih;
    nosite na dlanu Moj poziv i obećanje
    kao zapaljenu svijeću od koje uzmiče mrak.
    Znajte: nema kraćega puta,
    nema lakšega puta,
    nema težega puta u Moje dvore nebeske.
    Ne vjerujte paklu ni onda kad kroza nj prolazite.
    Raju budite vjerni, makar ga niste još sreli.
    Nevjera raju jedini je pravi pakao
    kojemu se ništa ne može.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *