In memoriam: Rok Jakopović Potz, 2005.-2018.

Rok, Roksa, Rokatanski, sine!

U ovom najtužnijem, najstrašnijem trenutku mog života, želim ti reći koliko sam sretan i ponosan što sam imao baš tebe.

Od prvih trenutaka kad si došao na svijet bilo je jasno da si bistar, duhovit, inteligentan i znatiželjan dječak. Uglavnom, moglo se zaključiti da će sve biti po tvom.

Meni, infantilnom veseljaku kojem si postao centar svijeta postavio si najveći, najteži i najkompliciraniji izazov – kako biti otac.

Uskoro smo nas dva takva krenuli u avanturu – pješice na Sljeme, na ljetovanjima plivajući na obližnje otoke, fotkali smo daždevnjake, istraživali zagonetne odaje, sakupljali skrivene predmete, istraživali i upoznavali okolinu, zabavljali se i smijali, jeli, pili, putovali…

Iako si najviše volio buljiti u ekrane i igrati igrice, kao i većina tvojih vršnjaka, nakon par minuta nagovaranja, zajedno sa divnim i dragim prijateljima, učiteljima, izviđačima i poznanicima i svim ljudima kojima si bio okružen obišao si većinu Hrvatske, a trebao si cijeli svijet, riješio desetak Escape roomova, pronašao preko 200 geocacheva, posjetio 8 otoka… divno je bilo gledati koliko si pritom bio beskrajno, beskrajno sretan.

Imao si sve što bi poželio, bezuvjetnu ljubav, zagrljaje, mir, pa i tortu od hrenovki i nachose s dva umaka čak i kada si bio na dijeti.

Barem jednom mjesečno išli smo na zajedničke izlete nakon kojih bi se iz Kopačeva, skrivene pećine ispod mora na Korčuli, smrznutog Gorskog kotara, najljepše plaže na svijetu na Proizdu i još stotine mjesta najčešće vraćao s rečenicom —‘E ovo mi je najljepši dan u životu’. A takvih je dana bilo puno, ali vremena nažalost – nikad dovoljno.

Bio si smisao mog života, moja sreća, razlog zbog kojeg sam se dizao debelo prije zore kako bih dan koji ću provesti s tobom učinio što dužim, znajući da ćeš navečer čvrsto zaspati u mom zagrljaju.

Zbog tebe sam uvidio ispraznost svih površnih stvari i shvatio da je nešto daleko najljepše i najvrijednije u životu biti otac, tvoj otac.

Nastojao sam te učiti da treba voljeti ljude, stvarati prijateljstva, ne raditi stvari koje ne želiš da rade tebi, davati igračke djeci koja ih nemaju, biti obziran prema slabijima i pokazati zube jačima.

Tjerao sam te jesti juhu, neke zelene zdrave užase, piti što manje gaziranog smeća, umjesto slatkiša žvakati jabuke… Dobro, nekad smo i varali, ali smo se barem uvijek tome slatko nasmijali.

Ni sekunde mi nije žao što sam te često, iako si negodovao, micao od kompjutera i mobitela da bi izašli na zrak i sunce, hodali po Bundeku, Jarunu, Sljemenu, tražeći geocacheve i Pokemone, bacali frizbee, vozili dronove, bacali kamenčiće u vodu…

Probao sam te što više nasmijavati, pričati ti lijepe priče, opisati divne zemlje i ljude koje sam upoznao i posjetio i kamo sam uskoro planirao voditi i tebe. Dao sam sve od sebe da ti budem najbolji otac, brat i prijatelj.

Više te nema, ali u mom si srcu, sa mnom, zauvijek.

Jer ova ljubav nikad neće umrijeti, moja jedina, najveća i vječna ljubav.

I zato Roksa, hajde obuci papuče, operi zube i vježbaj Super Mario Kart, jer jednom će ti doći tvoj debeli ćelavac, tvoj jedini stari dosadni TBDDKIV i zagrliti te najjače na svijetu, jer ti si najdivnije biće u svemiru i prokleto mi beskrajno nedostaješ.

Voli te tvoj tata.