10 dana bez Roka – vrijeme je da se pozdravimo

Nakon što je kroz stan prošlo preko 200 najdražih ljudi i iselile moje četiri Vještice čuvarice (Dunja, Terka, Priska i Stanka), konačno sam ostao sam i zaključivši da su sve suze prolivene, krenuo čistiti stan. Usisao, pobrisao prašinu, oprao podove, stavio veš u mašinu i skužio da nemam omekšivača. Ušao u Rokovu sobu, posegnuo iza vrata po novu bocu, pogledao na kartu na zidu i rasplakao se kao jesen na Rabu…

Teško se pomiriti da je to bistro i veselo dijete prešlo u neku drugu dimenziju; stalno se pokušavam uvjeriti da je to konačan odgovor, ali nekad te emocije satru.

Trenutno je prebolno biti na mjestu gdje me sve podsjeća na Roka, a nešto iz dubine mene govori:
„Riba, sad ideš na put, nekak’ moraš dalje.“

Tjedan dana su me na životu držali razgovori s četiri prijateljice koje su donijele svoju dušu, a uz nju, kako to ide, svoje četkice, čarape, micelarne otopine, botoks za kosu i nisu me pustile niti trenutka samog. Dočekivale su i istjerivale ljude koji su se došli isplakati, prepričati svoje doživljaje s Rokom, makar sjediti i šutjeti. Pričešćivale su me tabletama kad je trebalo, punile juhom i ugljikohidratima, micale od alkohola, tovile ko nekog izgubljenog gusana čijom se jetrom žele osladiti…

Ustajao sam svako jutro s uzdahom olakšanja: „Još ste tu…“

Sprovod mi je u magli, pamtim samo da je Dunja predivno pročitala sve što sam imao za reći, kažu da vas je bilo 2.500, nisam vas stigao sve zagrliti, ali svima vam veliko hvala.

Matko me poslije isporučio u Split, s Tinom i Jakšom došao sam do zadnjeg kraja Korčule i tamo sam izljubio svoje starce, koji, kada je zima, žive toliko daleko od svijeta da je Fargo za njih Las Vegas. Preživio sam ledenu, vlažnu i slanu noć na otoku s poplunom od kamena, ujutro tjerao od sebe mamin hram utovljenih mačketina (koje ju nevjerojatno umiruju, jedna se sad i zove Rok), i zbrisao na najdalji mogući rt, plakao u more, urlao, razbijao stijene, još plakao…

Pobjegao sam za Zagreb isti dan, jedva stigao na polaganje urne i krenuo odgovarati na mejlove, sms-ove, poruke… I shvatio da se moram maknuti. Jer koliko god vas volim, kada bih sada sjeo sa svima vama koji ste se ponudili da popijemo kavu, uništimo rakiju, prošećemo Sljemenom ili samo šutimo, ne bih se pomaknuo s mjesta sljedećih pet godina.

A pomaknuti se moram jer smatram da sam dužan još puno toga napisati i stvoriti, i zato odlazim na jedan udaljeni otok gdje ću se pokušati rekuperati i staviti na papir nešto što bi moglo pomoći novim generacijama roditelja i djece. Neka to za sada bude mala tajna, a ja vam se javim za dva tjedna. Do tada me neće biti u javnosti, ne zamjerite.

Zahvalio bih se svima vama koji ste me u onaj ponedjeljak zagrlili, ili došli ispratiti Roka, Mihaeli i njezinoj obitelji, mojim ljudima iz 24 sata što su mi rekli da polako dođem sebi, kao i svim medijima koji nisu ovo spominjali ni razvlačili apsolutno nigdje.

Isto tako Mensašima, Goranovcima, curlingašima, plivačima, bowlingašima, pivarima, vinarima, kuharima, novinarima, ljudima iz firmi u kojima sam i s kojima sam radio i surađivao.

Mladenu, koji je u Craft roomu napravio karmine… ispričavam se u ime frendova koji su maznuli one boce šljivovice i upucavali se konobaricama, ali to su moji prijatelji.

Svim ljudima koji su voljeli Roka, mene, koji shvaćaju kolika može biti ljubav rastavljenih očeva i djece, život koji nije savršen.

Ribino jato, vama najviše hvala, konačno sam upoznao ženu u sebi.

Rok, hvala ti na najljepših 12 godina života, projurio si kao meteor ljubavi, napravio me boljim čovjekom, a svijet ljepšim mjestom. Rokatanski, idemo mi dalje, sa mnom si uvijek.

Bezuvjetno, najviše i zauvijek, voli te Tvoj Tata.

In memoriam: Rok Jakopović Potz, 2005.-2018.

Rok, Roksa, Rokatanski, sine!

U ovom najtužnijem, najstrašnijem trenutku mog života, želim ti reći koliko sam sretan i ponosan što sam imao baš tebe.

Od prvih trenutaka kad si došao na svijet bilo je jasno da si bistar, duhovit, inteligentan i znatiželjan dječak. Uglavnom, moglo se zaključiti da će sve biti po tvom.

Meni, infantilnom veseljaku kojem si postao centar svijeta postavio si najveći, najteži i najkompliciraniji izazov – kako biti otac.

Uskoro smo nas dva takva krenuli u avanturu – pješice na Sljeme, na ljetovanjima plivajući na obližnje otoke, fotkali smo daždevnjake, istraživali zagonetne odaje, sakupljali skrivene predmete, istraživali i upoznavali okolinu, zabavljali se i smijali, jeli, pili, putovali…

Iako si najviše volio buljiti u ekrane i igrati igrice, kao i većina tvojih vršnjaka, nakon par minuta nagovaranja, zajedno sa divnim i dragim prijateljima, učiteljima, izviđačima i poznanicima i svim ljudima kojima si bio okružen obišao si većinu Hrvatske, a trebao si cijeli svijet, riješio desetak Escape roomova, pronašao preko 200 geocacheva, posjetio 8 otoka… divno je bilo gledati koliko si pritom bio beskrajno, beskrajno sretan.

Imao si sve što bi poželio, bezuvjetnu ljubav, zagrljaje, mir, pa i tortu od hrenovki i nachose s dva umaka čak i kada si bio na dijeti.

Barem jednom mjesečno išli smo na zajedničke izlete nakon kojih bi se iz Kopačeva, skrivene pećine ispod mora na Korčuli, smrznutog Gorskog kotara, najljepše plaže na svijetu na Proizdu i još stotine mjesta najčešće vraćao s rečenicom —‘E ovo mi je najljepši dan u životu’. A takvih je dana bilo puno, ali vremena nažalost – nikad dovoljno.

Bio si smisao mog života, moja sreća, razlog zbog kojeg sam se dizao debelo prije zore kako bih dan koji ću provesti s tobom učinio što dužim, znajući da ćeš navečer čvrsto zaspati u mom zagrljaju.

Zbog tebe sam uvidio ispraznost svih površnih stvari i shvatio da je nešto daleko najljepše i najvrijednije u životu biti otac, tvoj otac.

Nastojao sam te učiti da treba voljeti ljude, stvarati prijateljstva, ne raditi stvari koje ne želiš da rade tebi, davati igračke djeci koja ih nemaju, biti obziran prema slabijima i pokazati zube jačima.

Tjerao sam te jesti juhu, neke zelene zdrave užase, piti što manje gaziranog smeća, umjesto slatkiša žvakati jabuke… Dobro, nekad smo i varali, ali smo se barem uvijek tome slatko nasmijali.

Ni sekunde mi nije žao što sam te često, iako si negodovao, micao od kompjutera i mobitela da bi izašli na zrak i sunce, hodali po Bundeku, Jarunu, Sljemenu, tražeći geocacheve i Pokemone, bacali frizbee, vozili dronove, bacali kamenčiće u vodu…

Probao sam te što više nasmijavati, pričati ti lijepe priče, opisati divne zemlje i ljude koje sam upoznao i posjetio i kamo sam uskoro planirao voditi i tebe. Dao sam sve od sebe da ti budem najbolji otac, brat i prijatelj.

Više te nema, ali u mom si srcu, sa mnom, zauvijek.

Jer ova ljubav nikad neće umrijeti, moja jedina, najveća i vječna ljubav.

I zato Roksa, hajde obuci papuče, operi zube i vježbaj Super Mario Kart, jer jednom će ti doći tvoj debeli ćelavac, tvoj jedini stari dosadni TBDDKIV i zagrliti te najjače na svijetu, jer ti si najdivnije biće u svemiru i prokleto mi beskrajno nedostaješ.

Voli te tvoj tata.