Dan kad su mi počele rasti sise, iliti, kako je teško biti otac…

Kada su nam devedeset i prve pokucali na vrata, tata je umjesto mene otišao u rat. “Idem ja. Ovaj moj je toliko zmotan da bi prvo pogodio sebe u nogu, i onda još i zaštopao cijev tenka s nekim stripom…”

Ja sam tako čuvao mamu, studirao i radio preko servisa, a on je u ličkim rovovima ostao bez zdravlja i nikad nije puno pričao o tome. Ali mi je definitivno spasio život.

Tata mi je platio i vozački, i nakon toga mi odbio dati svoju trošnu Jetu objašnjenjem da auto nije igračka i da si kupim svoj kad zaradim dovoljno. Mislim da je tome presudio razbijeni retrovizor niti sto metara od naše zgrade na pokusnoj vožnji, ali sam se svejedno dugo vremena durio.

Nije mi dao ni da upišem DIF, iako sam upao na prijemnom, nije htio izaći u kino kad bih ja naletio doma s curom na kokice i Mućke, nije bio oduševljen mojim bendom… Ono, uopće nije imao sluha za lijenog jedinca polupankera. I stalno su se jela nekakva tanušna variva, jer smo zbog njegove i mamine učiteljske plaće uvijek bili bez love. Pečeni picek nedjeljom se, bokte, čekao kao štafeta… Uglavnom, nisam bio zadovoljan svojim ocem, jer sam kao i svaki razmaženi klinjo gledao susjedove jabuke, veće i crvenije. I danas sam tek mrvu evoluirao, samo što sad gledam susjedine dojke, ali neke sam stvari uspio shvatiti.

Na primjer to, kako sam bio nepravedan prema svom tati, na kojeg sam se uglavnom durio, ponajviše od onog dana kad sam Irenu nakon kokica i Mućki (tajna šifra slagana roditeljima, tijekom koje bi se odvijao ekstremno tih snošaj u mom sobičku) htio odvesti doma u tri ujutro. A stari se zbog magle usro za Jettu, pa rekao da će nas on odvest, tako da smo Irena i ja išli pješke, a meni je bilo neugodno iako smo svugdje dotad išli pješke. Mrzim maglu. Ali ajde ti reci drčnom 21-godišnjaku koji je netom okusio seksualne sokove da ima i nešto važnije u životu…

Protiv tate sam se funjio jako dugo, zamjerao što mi nije kupio stan ni auto, a zanemarujući da sam prve žuljeve dobio tek u JNA, i da mi je pilio daske za tehnički, čitao mi prve knjige i stripove, vodio na utakmice i Hanžekovića, davao džeparac svakog prvog u mjesecu… Sve je eskaliralo onog dana kad sam konačno nakon pola Agronomije, uspio završiti i cijelu Geografiju i pojavio se na vratima s diplomom. Mislio sam da ćemo se sad nekako odvojiti, prerezati pupčanu vrpcu, prodati ovaj stan i uzeti dva manja, da ću konačno moći češće raditi tulume, ševiti kraj otvorenog prozora, artikulirano, nedjeljama ih posjećivati na obiteljskim ručkovima… Ali nije išlo, love niotkud, mamino zdravlje narušeno, tata ljut zbog sistema, pa sam s prvom svojom učiteljskom plaćom otišao u podstanare.

Uskoro sam se i ja otatio, i mislio da će bar sad sve krenuti svojim tokom, kad su starci otišli na more paziti na baku koja eto danas ima punih devedeset. Onda sam se rastavio, potonuo, adaptirao i posvetio se djetetu koliko sam mogao. I tada u biti odrastao do jedne granice.

Konačno sam dobio stan za tulumarenje, glasan seks i pranje suđa kad se meni hoće. Starci su bili na isturenom otoku udaljenom od metropole deset sati, ako puhne vjetar – i tri dana. Viđali smo se ljeti, zdravstveni kartoni im nisu dozvoljavali da često ili uopće idu do Zagreba, sve dok tata nije došao na remont. Čovjek se na Korčuli zaljubio u ribolov i divljinu, dane provodio na nekoj stjenčuzi vadeći ciple, salpe i pokoju oradu, kopao, gradio, šetao neko divlje štene koje im je dolutalo u dvorište… I zub vremena ga gricnuo, pogotovo jer ga je strah doktora i pregleda, sve dok nije počeo štekati pokoji organ, pa je naletio na preglede. Pa sam tako u njegovom stanu pred kraj prošle godine ugostio glavom i bradom donora mojih gena, Z. J., 68, profesora Geografije i Povijesti iz Križevaca. Nakon mjesec i pol dana borbe sa zdravstvenom birokracijom, konačno je uspio ugrabiti termin dva mjeseca kasnije za bypass i bruh, dok je za mrenu naručen u siječnju 2014..

E, sad bi sin, koji je nešto uštedio, platio tati da može ponovo čitati i rješavati križaljke bez povećala, ali kad to nikad ne ide sam tak… “Tata, platit ću ti ja privatno, znam neke ljude…” “Kaj!? Ni govora! Imamo zdravstvo, ja cijeli život pošteno plaćam svaki mjesec da sad mogu ljudski biti operiran! Ne buš ti nikom niš plaćal, sve bu bilo po pe-esu.”

Kako jednom penziću koji osam godina živi pet kilometara od prvog kioska objasniti da se danas medicinari dijele na poštene i potplaćene, i one koji primaju mito, kojima se nigdje ne žuri. I da dok dočekaš te poštene, lako odeš u vječna lovišta. Ne, on je ostao u svom sistemu, dočekao operaciju, bio savršeno tretiran u Merkuru (veliki pozdrav zgodnoj vazdanasmiješenoj sestri koja ga je brijala), i konačno stigao na kućnu njegu. Odlučio sam konačno biti pravi sin i, kako se to taman poklopilo s otkazom na poslu (novine propale, nisam kriv, javite ako imate kaj!), tretirati rođenog oca kao Lorda. Pokupio sam ga po snijegu i ledu i ušuškao u topli krevetac te se prepustio kuhanju. Bilo je tu variva, pečenja, juha, kolača, ma svega…

Riješen da ispravim nepravdu što sam cijeli život oca gledao tek kao nekvalitetnog financijera (još mi je dužan video-rekorder koji mi je obećao za diplomu!), i lošeg životnog savjetnika (“Znao sam da ti je ta mala bez veze…” NAKON što sam prekinuo!), htio sam odjednom postati dobro dijete. Ali to ne ide sam tak, deca draga… Teško je imati 68 godina, biti inteligentan i gledati kako propada ova država, i Zvonko je duboko svjestan toga, i toga da mi je, iako mi je pružio sve što je imao –zbog lopova sve otišlo k vragu. Pa je bio ljut i nervozan, i naše su konverzacije tekle otprilike ovako:

– Evo stari, ima grah ričeta, ti si me učio, nema boljeg…
– Neću, napuhava
– Dobro, al’ u subotu sam kuho sarmu…
– Ne volim kupus
– Ne brini, zato ima krvavica i mišancije
– Fuj, zeleno, znaš da ne jedem zeleno i ništa od mlijeka
– A spremio sam i juhu, batci masni, pterodaktilasti, mrcine, dva grincajga…
– Ne bi
– Pa dobro, šta da ti skuham!?!?!!?!?
– Svejedno…

Sutradan
– Tata, meso je pečeno
– Jedem kolače, donijela mi sestra
– Ali ručak je na stolu
– Pa kaj, ne bu propalo

Sutradan
– Znaš sine, lungiće ne bi trebalo podgrijavati
– Znam, kaj bi danas jeo, idem na plac
– Svejedno
– Hoćeš ribe
– Ne
– Janjetine
– Ne
– Svinje
– Ne
– Piletine, puretine, klokanetine, file morske šugave medvjedice punjene albino moruzgvama…
– Pojest ću janjetine, al malo, deset deka, pazi da nije masna…

Da, bila je masna…
– Tata, nabavio sam veprovinu, vidi, tamna, slasna, divna…
– Tko zna tko je to ulovio. Imaš certifikat?
– Ne, nemam. Za prilog?
– Svejedno, ali jučer ti je u rizi-biziju bilo previše graška…

I tako vam već par dana tražim posao kad ne kuham, a kuham i spremam, perem i čistim stalno. Mislim i da mi sise rastu, već sam počeo i na telefon razgovarat dok gulim krumpire, još Sulejman i da me netko naguzi kad dođe pijan doma i to je to – prava sam domaćica.

Osjećam se kao poluretardirani bubuljičavi šegrt koji je došao na zanat Bourdainu u korizmi, s time da je šegrt valjda nekad i dobio koju pohvalu. Svejedno, stari se oporavlja, ipak je to četrdesetak šavova pa sad hoducka i do placa, a posvadimo se vrlo rijetko, niti dvaput dnevno. I tek sad kužim kako je teško bilo biti roditelj i kako će tek mani biti s Rokom, i kako je život jedna takva spojena posuda koja se prelijeva u krug i da treba stvarno biti hrabar i pokušati ga preživjeti bez varanja, laganja i krađe. Pa se pokoljemo i pomirimo, on se požali kako mu nedostaje moja mama, ja kako mi fali moj Junior, pa pogledamo neki nogomet, on priča o starim vremenima i odemo svaki u svoju sobu. Jedva čekam da se oporavi i ode na tu Korčulu, i hvali mi se na telefon brancinima i hobotnicama… Već vidim kako mi fali. Mislim da sam konačno sazrio…

*tekst je iz 2012., Net.hr. Nije se puno toga promijenilo…

Zašto više nema sretnih brakova…

„Majo, kćeri moja, tata je bio na sajmu u gradu i sredio sve, udat ćeš se za malog Peru, mesarevog sina, oni imaju para i stoke, tamo će ti biti toplo i fino, svadba je za tri mjeseca. Ajd mi sad natoči malo medovine, pa pomogni mami oko sijena…“ Malog Peru je njegov otac isto tako iznenadio sličnim riječima, pa su i Pero i Maja otišli plakati na svoje omiljeno mjesto jer su bili zaljubljeni u Đuru i Maricu, ali se ni tada, a ni kroz većinu povijesti čovječanstva protiv toga nije moglo. Kugla se i dalje vrtjela, čovječanstvo razmnožavalo, žene su držale četiri kuta kuće, čekale povratak muža, dizale nejač, muškarac je rintao, što u polju, što u šumi, ratovao za nekog kretena, i tako u krug. Sve do pred nekih stotinjak godina kad je rođena emancipacija.

Žene su se u razvijenijim dijelovima svijeta konačno uspjele donekle izboriti za svoja prava, smjele ići na stadione, glasati, raditi na najvišim pozicijama… Biti ravnopravne, a ne robovi. Civilizacija je konačno evoluirala, ljudi su pokazali da su uglavnom normalni, u nekim dijelovima Zemlje to ide brže, negdje još kaska, negdje se stoji na mrtvoj točki. Ali tu gdje se nalazi naša mala kifla – mislim da je ženama skroz OK, barem sudeći po ogromnoj količini bahatih kučkica koje u štiklama katastrofalno voze prevelike SUV-ove i rade kaos u prometu. Šalim se, naravno, to je tek neznatna manjina koja samo nesebično dokazuje kako se dobro udala, jer unatoč prohujalim stoljećima, ispada da je i danas najbitnije – dobro se udati. Ženama je tako konačno dopušteno da se druži s ljudima iz drugih kasti, vjera, opredjeljenja, boja kože, i osim pokojeg problema sa zadrtim tradicionalistima iz obitelji – slobodno odabere tko će joj biti životni sudružnik. Jer, nemojmo se zavaravati, partnere za brak ne biraju muškarci, nego žene, zar još mislite da nismo shvatili tko vlada svijetom!

No, institucija braka kakvu je osmislila crkva kako bi fino zaradila na obredu i oko njega, kao i kasnijim pokušajima spašavanja istog, danas više baš i nema smisla. Naime, ako me pamćenje ne vara, onaj striko u bijeloj haljini prilikom spajanja dvoje ljudi u brak, izgovara rečenicu „Dok vas smrt ne rastavi.“ E sad, tu dolazimo do problema. Nekada davno, kad je nastala ta rečenica, ljudi su se ženili u dvadesetima, ali i umirali s prosječno četrdesetak godina. Lako ti je bilo izdurati s jednom ženom dvije decenije, ali zamisli da te to očekuje pedeset dugih godina. A ona ti svaku večer predbacuje da pripaziš da se ne ponovi Martinje 1987., ili već nešto što žene uvijek imaju u rukavu kad mi mislimo da sve dobro radimo… Dobro, do sada ste već sve shvatili da sam pristaša ljubavi i zajedničkog života, i protivnik braka kao institucije, kao i da štujem neku silu koja nas održava na Planetu, ali da ne volim fan club koji si daje privilegije da je upravo on glasnogovornik te sile. I smatram da ako se dvoje ljudi stvarno vole, onda stvarno nemaju potrebe ići državnim i svjetovnim birokratima po nekakav potpis ili papir, jer su ta radna mjesta naprosto stvorena za ljude koji nisu u stanju raditi ništa društveno korisno.

Danas je u biti jako teško stupiti u dobar brak, odnosno onaj u kojem će svi biti sretni i zadovoljni. Svi imaju neki rep za sobom kojeg žele skriti, a on kad-tad izađe na vidjelo, opsjednuti smo mobitelima, internetima, minglanjem, tulumarenjima, sitnim prijevarama… Blagodati civilizacije puno više odmažu braku nego što ga učvršćuju – dovoljan je samo tračak sumnje, i uporan sudrug će špijuniranjem svog partnera puno brže i više saznati nego, recimo, osamdesetih. Naravno da vjerujem u ljubav i dvoje zaljubljenih kojima ne treba ništa više od toga, ali kad-tad jednom partneru u vezi postane malkice dosadno, i on ode ili vrludati, ili kopati okolo. I ode sve k vragu. Danas za održiv brak treba imati dvije osobe od povjerenja, poštivanja i pouzdanja, koje se slažu sa svojom i tuđom rodbinom, ispunjavaju obaveze, od kuhinje, preko shoppinga, do kreveta, simetričnom potrebom za izlascima, sportom, ljubimcima i djecom, prijateljima koji nikome nisu naporni, poslovima koji dopuštaju i malo uživanja u slobodnom vremenu… Da skratim, dvoje ljudi koji mogu biti dovoljno veliki da se apsolutno i bezuvjetno posvete zajednici, a usput koriste i usluge vanjskog svijeta. Što je bez krvavog truda, napora i odricanja jebeno teško, gotovo i nemoguće, pogotovo u Zagrebu, Hrvatskoj, cijeloj regiji koja je u golemoj krizetini…

Ali današnji brak ima i svojih prednosti… Ako ste recimo hrvatski celebrity koji živi od toga da se o njemu piše, pa na račun toga sređujete gaže, vi jednostavno morate biti u braku. Zamislite koliko bi naša najslavnija pjevačica morala potrošiti na PR i reklamiranje da nema prčkanja po njenom (izvan)bračnom životu? Dakle, kad izdajete novi album, film ili knjigu, odmah plasirate neku pikanteriju iz braka, i naklada samo raste. Druga stvar, i dalje smo tradicionalisti, nešto malo odmaknuti od plemenske zajednice, makar još triput u EU ušli. I kao takvima, jako nam je bitno da se o nama lijepo zbori, od susjedstva, preko mise, do radnog mjesta. To nam je toliko bitno da smo spremni i ne pričati sa supružnikom, samo da je prema vani sve idilično. Zato i ima još toliko brakova, iako se vara i mrzi na sve strane, ali za selo nam je super.

Treća stvar, prekrasno je kad krpa nađe zakrpu, seksi manekenke tupave nogometaše s previše love, stare prdonje mlade pohlepne droljice, slatkorječivi lovci na nekretnine i miraze naivne nasljednice. A nekad i zlo nađe zlo, kao i što savršeno nađe savršeno, prokleto sam zavidan svim svojim prijateljima, i poznanicima koji imaju savršene, sretne, dobro uređene i mudro vođene brakove. I nadam se i sam jednom takvome, makar me za najsavršeniju od svih, s tijelom Christine Hendricks, pogledom Jenne Jameson i nasljedstvom male Sanaderove ženio dvojnik Elvisa Presleya u crkvi svete Kate od Las Vegasa, jer ipak je sve ljepše u dvoje.

Pa se nadam da je i vama tako, ili da će tek biti, ostavite svađe nesretnim ljudima, i vjerujte u ljubav, isplati se…

Valentine, Valentine, idi u tri materine…

Ubode me jučer neki iskakutavi banner u oko, u stilu, budite mu lijepi za Valentinovo, 30 posto popusta na manikiranje i depiliranje intimnih dijelova…

Kolektive, promotive i slični prodavači popusta ovih dana naprosto vrve od takvih i sličnih ponuda – solarij da mu budete crni, wellness da mu budete glađi, masaža da mu budete mekši, rent-a-mulat da mu budete opušteniji… Čak se nudi i ‘Valentinovo za dvoje – 65% popusta na ručak i večeru’.

Zamišljam Valentinovo u recimo sedmero? Ili u jedno? Uništi nas ovaj konzumerizam, sve je otišlo kvragu…

Pamtim jedan tako davni, a tako lijep doživljaj. Istovarivao sam neke žardinijere preko student-servisa početkom devedesetih. Lakše bi one saborske masne zastupnike bilo nositi nego tegliti po pola tone betona koji nemaš gdje primiti, izubijali smo se, iznojili i izmrcvarili, ali smo obavili posao, te za par dana, još žuljavi, podigli neku siću u SC-u. Zaradio sam tada valjda prvu legalnu lovu u životu – džeparac i krađa kovanica na putu kući iz dućana se ne pikaju.

Gledao sam to blago, te sjajne dijamante u svojim rukama, zarađene svojim prstima, pogledao prema nebu, zahvalio se i trenutno otrčao djevojci. Ekvivalent današnjih stotinjak kuna, jednom paru crkvenih miševa predstavljao je tada El Dorado i utrošen je mudro na tri velike porcije ćevapa s ekstra lukom, četiri poluhladne pive dućandžije, adrenalinski mrmot-seks (ono kad stalno dižeš glavu da vidiš da te netko ne gleda) u Maksimiru, peting u kinu i smijuće bježanje iz haustora nakon osujećenog pokušaja kvikija.

Sutradan me nazvala i rekla da je pročitala nešto o nekakvom prazniku zaljubljenih, ali da će njoj baš taj jučerašnji proljetni dan ostati zauvijek u sjećanju kao samo naš dan. I da je glupo čekati jedan određeni dan u godini kad je spontanica smisao života.

Imali smo Valentinovo prije Valentinova u Hrvata. Puknuli smo koji mjesec kasnije jer sam ja htio veće sise, a ona djecu i više nikad nismo imali ‘svoj’ dan… Iako je u biti Valentinovo nekom zaljubljenom paru upravo onaj dan koji sretni provedu skupa, makar imali samo za kutiju domaćice, litru mlijeka i ručnik za plažu.

Neka mi ne zamjere muškarci u haljama, oni koji imaju za Audije i mramorna zdanja, ali ne i za male Nore i Nori sličnu djecu i ljude, no bio sam s nekoliko žena prije braka. I to ne smatram ničim lošim, kao ni brak, uostalom, iako se za sada držim izvan njega. Ljudi su zaljubljive prirode. Sretni ljudi. Ima i onih nesretnika koji toliko vole sami sebe da bi trebali provoditi cijeli život u izolaciji, ali onda ne bi imali kome soliti pamet. Siledžije egotripične koje su vjerojatno i izmislile Valentinovo kako bi liječile svoje komplekse, ono, danas je naš dan, moraš mi biti sređen/sređena i idemo negdje gdje će nas svi vidjeti, a ako mi ne kupiš nešto vrednije od 500 kuna, nema seksa.

Mudar je pjesnik rekao da je ljubav lijepa samo dok se čeka. Ili češka… Dodao bih i da je zaljubljenost dobra samo dok netko ne počne određivati onome drugome što će se raditi i ne počne odlučivati za dvoje.

U četvrtak je Dan zaljubljenih, i ako se već treba slaviti baš na taj dan, bio bi red i da oni koji silom idu na romantičnu večeru – to i kažu. Zašto baš na Valentinovo? Pa baš zato, treba otići kad si na vrhu i imati muda to priopćiti. Starije se generacije sjećaju plavokosog Šveda Bjorna Borga, koji je nakon par Grand Slamova, velik i nedodirljiv, odjedanput na presici rekao da je to bilo to. Ono, postigao je sve, najbolji je na svijetu, više nema motivacije i bavit će se nečim drugim.

Baš kao i Rok Petrović nešto malo kasnije, ali u jednom drugom sportu i nakon puno manje, ali svejedno – dominacije. Ali osim što te generacije pamte da si bio hrabar, drugačiji i lud, je li im se to i isplatilo? Borgu ne, financijski je ubrzo krahirao i kasnije reklamirao muško donje rublje sa svojim imenom, Rok Petrović je poginuo na godišnjem, roneći za podvodnom puškom. Petrovića se sjećaju rijetki, Borga puno više njih, s tim da je ono što je napravio poslije karijere svima prije u mislima od onoga po čemu je trebao ostati zapamćen. I zato, ne odgađajte reći nešto što vas tišti i muči. Ponajprije se obraćam frajerima koji vuku paralelku između cure od koje se ne mogu otkeljiti i ljubavnice koja im je napeta samo zato jer imaju i curu, a kad im ljubavnica postane cura – opet će tražiti ljubavnicu…

Glup je to trokut ili višekut i na kraju ispadneš tupi kut. Valentinovski izlazak je zato pravo vrijeme za iskorak. Em se ti nerviraš jer ne znaš ni što bi sa sobom, a ni s njima, pa je u biti taj dan udovoljavanja želja nesigurnim ženama idealan za vaše odlučno ne. Ili možda za idealno da, ako shvatite da ste sad rekli sve što vas je tištilo i mučilo i da je problem bio u vama? U svakom slučaju, bit će zanimljivo ekipi za susjednim stolom…

Dakle, zaljubljeni ste, cvrkućete, obožavate osobu B i želite joj sve najbolje za vaš nazovi praznik? E pa ili joj taj dan budite rob ili joj dopustite da ona ugađa vama. Rijetko ćete planirano postići zen, jin i jang su sooo last season… Svevišnji nema Excel, imate osamdesetak godina za popuniti foldere života i biti sretni ili ne. Nemam pametno rješenje za svakoga i ova će se kolumna, kao i brojne moje izgubiti u nabacivanju želja i prijedloga kako provesti svaki dan života tako da ti bude sjajan. I zato pozovite nekog dragog već danas van, ponesite mu lizalicu, stavite veto na loše vijesti i krenite se smijati i zezati.

Uvijek će biti loših ljudi i loših dana, na vama je da ih ignorirate i složite si svoj scenarij. Možda i jesam čangrizavi starac, možda sam i previše zaljubljen u rastavljenog mi jedinca, možda bih se i htio ponovo zaljubiti kao sporedni junak u Đoletovim pjesmama, ali i dalje ću redovito gunđati protiv konzumerističkog Valentinova, Božića i Noći vještica. Nemojte silovati zaljubljenost i forsirati mrtvog konja. Budite dostojanstveni i veselite se sitnicama, onom što jeste i zbog čega jeste tu. Volite se od srca i neka vam je svaki dan Dan zaljubljenih. Recite ne nametanju i živite svoj život, ljubi vas deda.