Saraćevo: Autobusom u Sarajevo na ćevape!


Foto: Mrkva.ba

Mislio sam ić u dvoje romantično na testiranje ćevapa, i onda vas se javilo 30. Pa me zanima bismo li uspjeli napuniti bus? Išlo bi se u subotu 27. siječnja u 6 ujutro s nekog velikog parkinga (Arena?), eventualno stalo kod Harija u Travniku na doručak, a onda bi se podijelili u petorke i krenuli brstiti najbolje od najboljeg. Naravno, ne bismo svi uspili probat sve, ali ćemo se dogovorit da sve bude pravedno zastupljeno.

Zanima me ima li netko nekoga u agenciji koja bi nam brzo dala ponudu za bus, vozača i jednu noć u nekom normalnom hostelu, bazirano na cca 45 ljudi.

Iz facebook anketle sam saznao da postoje:

a) razvikane ćevabdžinice:

Turistički:
1. Ferhatović
2. Hodžić (kod Vijećnice)
3. Mrkva
4. Željo

b) one kojima treba pružiti priliku:

Ostali:
1. Bekon Laktaši
2. Besko
3. Dženita Baščaršija
4. Galatasaray
5. Inat Kuća
6. Kod Brajlovića
7. Krajiško ćoše
8. Kurto na Čaršiji
9. Specijal
10. Stadion na Koševu
11. Zmaj u Hrasnom

Kako je to sve skupa 16 ćevapara (a još će sigurno uletiti koja), napravio sam grupu na fejsu, kao i obrazac kojeg ću podijeliti na početku ekskurzije, i onda skupljati na povratku. Kako nam treba minimalno 6 sati, povratak bi bio u nedjelju u 17.00.

Zamislite tablicu:

Vodoravno:
Ćevapi Sarajeva
Naziv, adresa
Cijena (veliki ćevapi, kajmak, jogurt, ev. Pivo)
Izgled
Količina
Luk (količina, kvaliteta)
Lepinja (kvaliteta, okus)
Meso (kvaliteta, okus, veličina, količina)
Atmosfera (urednost, ugodnost, higijena, osoblje)
Opći dojam
Ukupna ocjena (od 1-10)

Okomito:
Ferhatović
Hodžić
Mrkva
Željo
Bekon Laktaši
Besko
Dženita
Galatasaray
Inat kuća
Kod Brajlovića
Krajiško ćoše
Kurto
Specijal
Stadion Koševo
Zmaj Hrasno

Potpis istraživača _________________________

Bio bih zahvalan nekome tko je pametan s tablicama da ovo okrene, uljudi i stavi u word 🙂

Uglavnom, širite dobar glas, prijavljujte se na blogu i u Facebook grupu, ako nas se ne skupi dovoljno – nikom niš, uvijek možemo s par auta na put. Ajd pivili!

Testiranje ćevapa Bosne i Hercegovine – Bihać & Banja Luka

Jednog je dana taj mladić, vidno nezadovoljan ćevapima koje je dobio u otužnoj lepinji, odlučio ocijeniti svaki komad miješanoga mesa koji mu se obre na tanjuru. Kada je obišao većinu zagrebačkih ćevabdžinica, krenuo je u njihovu postojbinu vidjeti živi li u zabludi, ili u Bosni i Hercegovini imaju bolje ćevape od nas. Ovo je njegova priča, a za početak je stigao u – Bihać.

Clio je opran i pun, karta na suvozačkom sjedalu, suvozačica u minici, želudac prazan, a oči velike – sve je spremno za trosatni put u graničnu nam Bosnu i Hercegovinu, konkretno, njezin ispupčeni zapadni dio i grad Bihać. Dobro, samo je želudac bio prazan, ali početak je dobar!

Kako sam rođen 1970., često se na putu za more znalo vrludati, pa bismo stali tu i tamo i u Bihaću, divili se Uni, ćalabrcnuli ćevape pa dalje ili na jug ili na sjever s obaveznim zaustavljanjem na bananama u Slunju.

Ali, slatki i mili Bihać dosta je stradao u ratu, i danas je tek sjena onom lijepom gradiću, što nas nije spriječilo u nakani da obiđemo tri najzanimljivije ćevabdžinice grada. Uz stručnu vodičku Sanju, stomatologinju i pravu gurmanicu, knjiga je spala na tri slova.

1. Bosna (P.C. Krajina)

U ne baš strogom centru grada, u pola trgovačkog centra smjestila se Krajina. Mirna i tiha ćevabdžinica u kojoj je dozvoljen i alkohol i pušenje, tako da malkice odudara od sarajevske klasike. Uz obaveznu veliku porciju ćevapa u lepinji s kajmakom i lukom, ovdje smo naručili Preminger i – porciju brizli. Brizle su deset maraka, ćevapi pet, malo pivo dvije, kajmak – jednu. Preminger ove sezone malo blag i nedorečen. Mirisa smo ostali lišeni, ali je okus čista fina teletina. Da nije bilo brizli, lepinja bi bila najbolje od Bosne, ovako smo malo varali, ali smo se fino natrpali. Neugodno nas je iznenadio kajmak koji pruža otpor i pomiješan je s – češnjakom. Pobogu!?

Ocjena 6

2. Čardak na Uni

Klasičnu ćevaparu zamijenili smo uglednijom, ljepšom, prostranijom, i moglo bi se reći – fensi gostionicom uz samu rijeku Unu. Patke, kajakaši, obilje vode i općenito lijep dojam. Ćevapi su za nijansu sočniji i veći od Bosne, ali i dalje nema mirisa ugljena, roštilja, mesa, ma ni hrenovki.

Ovdje čak fali i arome, a lepinja gnjecava. Cijena je zbog lokacije 6 maraka, a preporučamo od srca uštipke. Najveći fail Čardaka je da uz ćevape poslužuju šnitu rajčice umjesto luka! Kakav propust, saperlott! Ali jeza nakon popijene Sultan Cole…

Ocjena 5,5

3. Mrtvačnica (Anesko)

Preko puta mrtvačnice gradske bolnice smjestilo se nekoliko uslužnih objekata, ali nas je Sanja odvela u najmiliji, onaj u kojem su gubili dane kao studoši. E, ovo je Bosna. Sevdalinke, konobar šarmer u teget štofanim hlačama na crtu, cigarete, dim, stolovi spremni na brzo podizanje nakon tuče. Ćevapi su sarajevski, u pola lepinje, poslagani kao legionari. Najbolji ćevapi u gradu, ali meni nikad nije sjela pretanka lepinja, pa ni sad, iako tako kvalitetnu nisam još vidio u Zagrebu. Kajmak je opet u češnjaku, ali je atmosfera neponovljiva, kao na skijanju u Jajcu 1984.

Ocjena 6

Uglavnom, Bihać se nije pokazao kao ćevapna meka, pa smo krenuli dva i pol sata slalomom preko Une do Banja Luke. Uskoro opširnije o gradu u kojem morate probati ćevape kod Muje, jer inače kao da ni niste bili u njem…

Ćevapima Bosne i Hercegovine 2 – Banja Luka

1. Posjetiti Banja Luku i ne pojesti ćevape kod Muje, jednako je kao da dođeš u Zagreb i ne vidiš katedralu, znao sam od prvih dana kad sam se navukao na ove male zarazne pečene podlace. No, neki dan mi je slavni kolega s portala Buka, dosta tragičnim glasom priopćio da ćevapi kod Muje – nisu ono što su nekad bili. Naime, Mujo je – umro…

Iako je zvučalo kao početak nekog vica, Mujo doista više nije među živima. Oko nasljedstva i franšize vodila se velika borba, a ni sada nitko od prosječnih konzumenata ne zna tko je u stvari pravi gazda, iako je najvjerojatnije u pitanju bivša žena. A i cijena je narasla, pa svi gunđaju…

U tijeku je, inače, ćevapna turneja Bosnom i Hercegovinom od strane starog ovisnika o junećim miksanim prstićima, koji pokušava naći bolje od onih na kojima je odrastao u centru Zagreba. Sve sam to slušao od Saše na jedno uho dok sam totalno gladan, blago pripit i fino promrzao čekao na svoju porciju glomaznih pločica, koje po svom obliku više vuku na mini-slanac nego na Rubeljaste siročiće na koje smo navikli. Porcija dolazi na stol, pada slikanje, i konačna pusa legendarnom banjalučkom Mujinom ćevapu…

Bolje da sam žabu poljubio, pomislih, i prepustim se kolegama kušačima koji su nekarakterističan miris prokomentirali riječima od – „Ovdje nešto nije u redu…“, do „Ovo je kritično!“ Vremena i volje za popravak nije bilo, i tako smo se za tu večer rastali od Muje, duboko razočarani u nekakav nedorečen, nedopečen i divalj okus mesa, koje je predugo stajalo na toplome mjestu. Nije pomogao čak ni stroj za oblikovanje pljeskavica od kojeg su me jedva maknuli…

Uglavnom, cijena 24 kune, lepinja cijela, korektna, luka dosta, normalne slanoće, ćevapi veliki, sočni na granici gnjecavosti i rubu pokvarenosti. Mujo, bolje da ovo ne gledaš…

Ocjena 3/10

2. Za doručak smo otišli na ćevape. Odabir je nakon savjetovanja s lokalcima, tetom u hostelu i vjerodostojnom forumu – pao na A&D, dosta čudnu paviljonastu građevinu (Grčka ulica 8) koja izgleda poput nabubrenog dječjeg vrtića. Pristojno, uredno, nasmijano, skijaški skokovi na televiziji, brza isporuka… Bok ćevapi, bok Ribafish, odvajam skroz lijevog momka od pločice i grizem najbolji ćevap u Bosni i Hercegovini do sada. Mala pločica, mića lepinjica, sve nekako Hobitasto, ali brate, ukus koji obara. Zaboravljam nedopečenu hladnjikavu lepinju bez mililitra safta, malu neslanost i Mujine nasljednike od večeri prije i stvarno uživam u obroku. Šest maraka ćevapi, kajmak solidan, marku, dvije vrste luka i miris sočne dobre junetine. Evala, ljudi! Jelenko standardno konkretniji od Nektara.

Ocjena 8/10

3. Netom prije povratka skočili smo na ćevape, odredište je bio Obelix, ćevabdžinica malo van centra (V Kozarske brigade), uređena tako da sam se trenutno zaljubio i htio ići doma po Juniora. Detaljno i precizno, ukusno, duhovito, veselo, lijepo – dizajneru, copywriteru i PR-u skidam kapu s potkapom. Otvaram meni iz kamenog doba, a na njemu piše – za ćevap ispred svih!

Brižna konobarica nam tepa da će nam “biti premalo jedna porcija, vidi vas koliki ste”, pa s nestrpljenjem čekamo finale. Nažalost, lepinja je hladna i kirurški odvojena na zasebnom tanjuru. Bol. Luk je narezan okomito, meso je fine strukture i teksture, ali bez ljubavi, nedorečeno. I hladno. Zato su šampinjoni legli savršeno. Divan ambijent prepun galskog duha, čak i izrezbarenom slikom sela na zidu (damn, nisam vidio visi li Tamburix), ali ćevapi tek solidni… Hvala Saša, hvala banja Luko, vrijeme je za Travnik i Tuzlu…

Ocjena 6/10

Uglavnom, ovo se zbilo negdje daleke 2013. godine, što me tjera na ozbiljno putovanje Sarajevom, pa očekujem vaše prijedloge još danas! Unaprijed hvala!

Japan, svjetsko prvenstvo, priča o Branetu i potraga za Dnevnikom navijača…

Te davne 2002. godine sam povukao najhrabriji potez u životu. Zadužio se, digao čekove, skupio 600 dolara i otišao na mjesec dana na svjetsko prvenstvo u nogometu u Japan i Koreju s Borisom, Bilićem i Vjevom, čitali ste o tome onomad u Kliku…

Išli smo avionom, sreli luđake koji su došli Transsibirskom, pjevali i svirali po trgovima, ne družili se s bogatunima koji su Sevki trpali dolare u grudnjak i razbacivali se pršutom. Jeli smo konzerve, snalazili se za pive, spavali pod mostovima, u podzemnima, na plažama. Nismo imali ništa, a imali smo sve što nam je bilo potrebno u tom trenutku, nekom dijelu nedovršenog odrastanja

Embed from Getty Images

Knjaz je snimao, mi kao da smo bili svjesni da nam je ovo avantura života. Tumarali smo Niigatom, Ibarakijem, Yokohamom, Kyotom, Tokijom, i općenito, tih stotinjak luđaka se uvijek kasnije, kad god se srelo, nasmijalo onako od srca i izgrlilo do boli, jer smo se zarazili adrenalinom, veseljem i avanturom. Teško za shvatiti, pogotovo ako niste bili.

U Japanu je bio i Brane, Slavonac, autor skoka u pijesak umjesto u Ocean, zbog kojeg je do kraja prvenstva imao pečat na čelu, glasan i nasmijan, uvijek spreman za pivu kad god bi se kasnije sreli, od Osijeka do Andore, ili tko zna gdje više. Brane je bio jedan od tih stotinjak luđaka koje ti je uvijek bilo drago sresti bilo gdje na svijetu, jer znaš da je dobar, i da ćete uvijek imati o čemu srat, makar o onom golu Mikija Rapajića, kad je ovaj u biti slučajnim udarcem matirao Bufona, a mi zagrljeni skoro upali u teren od nevjerojatnoće…

Brane je bio i u Brazilu sa Sašom, ja zbog nekih prioriteta nisam, i žao mi je ko psu, jer nismo zajedno proslavili pobjedu, neriješeno ili poraz. Mi smo išli putovati i uživati, ako se i izgubi, sutra je novi dan, nova tekma, novi ciklus, novo putovanje. Kako je rekao veliki Vjevo – “15 minuta je sasvim dovoljno vrijeme za tugovanje nakon izgubljene utakmice – ajmo pit.”

Ali Brane je nedavno izgubio utakmicu. Utakmicu protiv, nogometnim rječnikom, malog, ali uvijek neugodnog raka.

Neću psovati, jer nema smisla, neću ići na sprovod jer sam kukavica, ali ću otići na prvu utakmicu, zavuć se u kut i isplakat se pošteno. Kurac. Već sad i psujem i plačem…

I onda ću popiti jedno pivo, i zapjevati Moju Domovinu za one dane u Japanu. Brane, svoje si obavio ovdje, putovao, veselio se, uživao. Vidimo se gore jednog dana, a ti nam osiguraj tribinu iza talijanskog gola. Počivao u miru.

P.S. Ima li netko Knjazov Navijački dnevnik na kompu ili youtubetu da ga ubacim ovdje. Nekako je to kao kruna, thx.

P.S.2. Ovo je napisano pred par godina, čisto da vas ne zbuni, ali kad je netko spomenuo Japan neki dan…

Utrka s pivom: Kako sam preživio Beer mile

Rijetko se nađe čovjek koji nije barem jednom napravio nešto blesavo u životu. Neki od toga naprave mit, neki izvuku pouku, a neki svako malo idu s guštom praviti budalu od sebe. Odavno sam shvatio da neću dobiti Nobela, Oscara ni Noleta u finalu, pa sam odvalio kad sam vidio da AK Sljeme radi utrku radnog naziva Beer mile.

Mile Pivić je event u kojem je količina od 4 pive po 4 deci pravilno raspoređena na 1604 metra, koliko iznosi jedna milja. Ovakve utrke su već dulje vremena popularne u anglosaksonskim krajevima svijeta, najbrži idu ispod 5 minuta, a nakon prve neslužbene utrke u hrvatskoj – red je došao i na onu ozbiljnu. Unatoč stotinjak prijava na Facebooku, nacrtalo se četrdesetak natjecatelja i još toliko navijača. Dvadesetak gajbi Heinekena od 0,4 ponosno je stajalo na nasipu pored Močvare. Zašto baš Heineken i zašto baš 0,4? Pa prema svjetskim pravilima, pivo mora biti najmanje 0,355 cl, a ovo je prva sljedeća po količini. Dakle, u Americi bi puno brže trčali, kužite…

Pravila pročitajte na ovom linku, uglavnom, po jedno pivo se pije svakih 400 metara, prvo prije same trke, i onda nakon svakog kruga od 400 metara. Treba što brže popit i otrčat, i to je to. E sad, lako je pit, ali tko će trčat? Ne volim trčati iz više razloga, em se usaftam, em me bole noge, em imam astmu, em me uvijek sve nažulja, em imam fotosenzibilne bradavice. U biti, loše trčim, a kako sam egotrip i nemrem nikog pobijediti, onda rađe nosim ovih sto kila i održavam ih u Tonus teretani… Ali piti znam i volim, dapače, to mi leži i u opisu posla. A kako obožavam i Sašu i Sinišu iz Brooks running teama (koji su uglavnom u AK Sljeme ili obratno), tako mi je Beer mile zazvučala jako simpatično, kao nekad Ilički maraton, ili Desetoboj u Beču…

Došao sam prerano i upoznao šefa BRT-a, fotiće, prve trkače, sreo stare poznanike i smišljao taktiku kako se ne zrigat. Naime, lako je pretrčat sve to, ali brate ovo bućka, a srce ne da unutra, helooou! Upoznajem sjajnog Spliću i curu mu, umiremo od smišljanja mogućih scenarija, prozivamo mjesto gdje se loče – Pit stop, razmišljamo o avansnom riganju i taktici okretanja boce u smjeru suprotnog od kazaljke na satu… I onda čiko s maramom na glavi uzima pištolj i tjera prvu dvadesetoricu na start.

Baaaam, trčim do gajme, pivo mrvu prehladno za eksanje, rupa mala, neće tekućina vani, a taman kad sam progutao tri deci bez disanja, grkljan se začepi od treme. To mudro koristi stari poznanik Daniel (koji je od trčanja skinuo tridesetak kila, svaka mu čast!) i kreće pola sekunde prije mene! Svejedno, prvih sto metara sam u top 2, čak ga malo i prestižem u prvom zavoju, tako da je plan ispun jen! Na dvjestotom metru čujemo krupne teške korake i glasanje napaljenog losa – to neki striko od dva metra podriguje i trči, al se fino usrasmo. Tu negdje nas pretiču profesionalci koji su pili desetak-petnaest sekundi za razliku od naših 6-7. Čuvam snagu, ali srce junačko tjera prebrzo, pa sam negdje 7-8 na drugoj pivi nakon 400 metara. Nategnem ko Javier Bardem Penelopu ispod bika u Šunci Šunci, ali srce lupa, daha nema i stajem nakon dva deci. Tri sekunde dišem, dahćem, ali onda u još dva zamaha ode i druga. Otprlike sam treći-četvrti, ali se osjećam kao Obeliks nakon prasenceta, pa me zaobilaze bez problema. Sunce im utrenirano, trebao sam barem jednom potrčat ove godine, ali Vinski maraton…

Treća. Deseti sam. Rađe bi ispišo kamenac i glasao za Bandita i hateze u koaliciji, ali nema nazad. Pištim i hropćem, neke bakice mi žele pomoć, ali pravila su kruta. Pola minute davim sirotu pivu, srećom pa je Pit stop u hladu jer bi umro dvaput, i opet prestižem trojicu trkača kojima je triput teže nego meni koji se puno češće od njih družim s napitkom na bazi ječma. Jedan lik kao da rigi, ali izgleda da samo vraća profiltrirano pivce, polutrčkaram kao nogometaš Lokomotive protiv Dinama, ali u publici je tridesetak žena, pa kad prolazim pored njih uvlačim trbuh i dižem noge kao da znam trčat. Četvrta drolja. Ne znam jel ja pijem nju ili ona mene. U jednom trenutku sve krene nazad, ali ne dam, kriza je, pobogu! Zaklinjem se da više nikad neću taknuti alkohol, tenisice, travu ni zrak, ali shvatim da je drugima gore, pa zadnjim snagama suknem pola u bradu, pola na majicu, bacim bocu u gajbu riješen da ne dođem zadnji.

Kao da sam sam sebe porodio, nosim litru i pol tekućine u inače preopterećenom želučiću, osjećam se kao Kruletova vešmašina, ali idem… Vidim pet-šest ljudi iza mene i stišćem zadnje atome. Damn, zaboravio sam uvuć trbuh pred komadima, ali tijelo me se ionako odreklo nakon treće… Nemrem nikog stić, bježim puno onom iza sebe, polako ali efektno dolazim, trinaesti od 20, dakle, više nego zadovoljavajuće, ali da su bile pive od tri deci, ne znam….

Nakon tri minuta izdisanja sotone, žući, pjene i znoja, nekako dolazim sebi i grlim se s preživjelima. Pobijedio je neki lik, ono, vidiš na njemu da može tri maratona dnevno pretrčat, iza njega neka dva visoka, svi s isklesanim nožicama, ali ni četiri minute brži od mene! Splićo me razvalio za 200 metara, ali znam di živi, ponovit ćemo od Marjana do malog dućana kad-tad. No, slijedi utrka druge grupe u kojoj je i desetak žena. Pripit, nasmijan i nekako sretan urlam sa sad već stotinjak navijača i sve se pretvara u fenomenalan tulum. Nije lako ni gledat, bokte… Grljenje, slikanje, pijemo pivo kojeg je ostalo (jel možete vjerovat!?), dogovaramo taktiku za sljedeću trku da krenemo kad se pivo zgrije, prepričavamo, smijemo se… Ujutro kao nov nakon jednog kafetina i sendviča, imam par novih dragih ljudi u tefteru, imam o čemu pričati sljedećih mjesec dana, a i jamačno sam si kondiciju popravio. Uglavnom, zabavna ludorija, hvala organizatorima, i vidimo se dogodine!

Rezultate pogledajte ovdje

REZULTATI:
1 Krišto Petar AK Žumberak 8:00
2 Videk Ivan AK Sljeme 8:34
3 Bernat Robert AK Sljeme 8:41
4 Pašalić Kimberly AK Sljeme 9:06
5 Pezelj Filip fkmmk 9:07
6 Jozić Zoran Tim ,,Specijalci” 9:20
7 Marinović Domagoj AK Sljeme 9:29
8 Bakija Josip fkmmk 9:57
9 Jakšić Marko Brooks Running Team/Klub Sokola 10:04
10 Bogdanović Sandra AK Sljeme 10:08
11 Tišlerić Nina – 10:09
12 Ivanic Vedran Klub Pijanih 10:30
13 Bacelic Danijel 1 – 10:31
14 Gulin Danijel 2 Brooks Running Team 10:39
15 Burek Darijo Klub liječenih alkoholičara 10:56
16 Bačelić Marin – 11:06
17 Ilčić Vladimir AK Sljeme 11:11
18 Bakija Iva Brooks Running Team 11:26
19 Plukavec Krešimir Brooks Running Team 11:26
20 Jakopović Domagoj Ribafish 3 Curling klub Čudnovati čunjaš 11:51
21 Benko Marko Ostendo Running 12:20
22 Vojvodić Milorad AK Sljeme 12:45
23 Bartak Vedran PD Panj 13:05
24 Stanković Saša Brooks Running Team 14:14
25 Murat Ivan AK Sljeme 14:21
26 Mataković Dražen Death Star racing 15:06
27 Samardžija Krešimir Debosi 15:06
28 Sokolic Damir Death Star Hunter 15:06
29 Nemet Mario Studio 17 17:07
30 Hajro Dalija Brooks Running Team 18:02
31 Jaksic Katarina – 18:36
32 Pašalić Edin – 3 kruga
33 Kanaet Jakov Ostendo Running 3 kruga
34 Miočić Luka fkmmk 3 kruga
35 Miočić Jakov fkmmk 3 kruga
36 Ribarić Bruno AK Sljeme 3 kruga

Fotke je snimio Goran Požek!

Ponedjeljak, 13.07.2015.

Vratite nam Eurosport

Nije lako živjeti sam u poznim četrdesetima. Triput tjedno doduše uživam i veselim se druženju s Juniorom, nerijetko se okupi ekipa, a ponekad se čak i ogrebem za snošajčić, ali u nekim ti trenucima samoće neke stvari jednostavno legnu bolje od ostalih.

Tako postoji ritual jedenja kasnog ručka, ono kad dođem doma strgan s posla u 6, pola 7, izvadim iz rajngle ili prigrijem iz frizera neku juhu ili varivo, podmetnem dvije krpe i polako pušuć u vrelinu žderuckam ležeć na boku i gledam neki od svojih sportova.

Kako sam se pred par godina, baš poput Matije Babića, teško, ali zauvijek skinuo s nogometa i košarke, konačno sam progledao i više prilika dao gledanju drugih sportova. Plivanje, ragbi, australski nogomet.. teče poriluk, teku prijenosi, mozak se od kaše pretvara u cjelinu, pupo se puni, život je opet lijep. Nikome normalnome ne bi starci dali da jede poput rimskih velmoža, a djetetu moram biti uzor, pa valjda možete shvatiti kolika je to sreća učiniti barem dvaput tjedno.

S druge strane, iako sam se klonio masovnih sportova, jurnjave me ne zanimaju, snooker, klizanje i tenis mi nisu napeti, ali postoji i njih par koje i dalje obožavam. Curling, u kojem sam čak i bio reprezentativac Hrvatske, zatim atletika pod broj jedan, Tour de France isto pod broj jedan, te na nultom, uzvišenom i iskonskom tronu – skijaški skokovi. Još je JRT prenosio Garmiš prvoga prvoga, dok jeo nisam ni slutio što je mamurluk, a kasnije s godinama je ušao u moj nervni sustav i ostale pore kao neodvojiv zvuk uz miris tople sarme. Kako smo tih davnih godina gledali tek nekoliko odabranih prijenosa godišnje (mislim 5, novogodišnju turneju i Planicu, slobodno me ispravite), dolazak Eurosporta je unio i ovisnost o vikend prijenosima iz finskih pripizdina, sjevera Japana, čeških brda i raznih švicarski, norveški, poljskih i što god već ne.

Gledanje neuhranjenih, alkoholu sklonih dječaraca, postalo je nešto što se ne smije propustiti. Bio sam desetak puta uživo na Planici, Željko Vela me ubacio sebi u kućicu u Bišofshofen, organizirao sam buseve, i napijat se morao, sve da ne bi ni jedan trenutak bio propušten. Stanka je došla s premoći iritantnih, beskrvnih Germana, ali uvijek bi se tu stvorio neki naš Poljak ili Slovenac, na žalost više ne i Finac… Sve se gledalo, pratilo, komentiralo, sklopila se divna prijateljstva s Leksijem, Didom, Đuricom, Krunom… I svega je bilo na Eurosportu.

Na Novu godinu 2018. benet je perfidno i bez ikakve obavijesti ukinuo Eurosport, Eurosport 2 i još neki penis koji nema veze s pričom. Na upit zbog čega i na koliko dugo su odgovorili da im je žao, ali da ćemo sad dobiti neke nove programe. Na kojima nema sportova. Ni atletike, ni Toura, ni skokova…

Dakle, na Novu godinu i novi početak nečega oni su nas ostavili na cjedilu, izvadili mi ženu ispod mene za vrijeme seksa, iščupali topli ćevap iz ustiju, uzeli zadaćnicu prije zadnje rečenice… Nisko, podlo, pederski. Dali mi da gledam parenje tapira umjesto bitke Ćamila Stocha protiv omalenog neugodnog brke iz Erlabrunna, staroga Holgera sina…

300 kuna mjesečno plaćam paket beneta da bih imao internet i gledao Eurosport 1 i 2 i kvalitetne sportske prijenose koje su nedavno sjajno pojačali Zrinka Muhek (curling) i Ivan Ramljak (biatlon i skokovi) koji prenose na hrvatskom jeziku, elokventni, educirani, zabavni, profesionalni, za razliku od haerteovskih sakatih nemuštih štrebera… I onda, ovako, bez pardona, bez mogućnosti žalbe, bez ljudske riječi, nečega…

Ono, ne mogu mijenjati sustav, na vlasti su bili i bit će gadovi i lopovi, nitko ne želi pomoći malom čovjeku iz bivše srednje klase. Mogu se žaliti, promijeniti operatera, srati po fejsu i na kraju kupiti za 3 eura mjesečno prijenos s interneta. I gledati u svojoj sobi na monitoru jer nešto ne štima u vezi između spavaće i dnevne sobe. Sat vremena izležavanja uz klopu i televiziju tako je klasično hrvatski – odstranjeno.

I umjesto da nas deset tisuća napiše peticiju i pokrenemo nešto, potpisat će je Pero, Ivana i još jedan, a ostali pokunjeno pokupiti svoju rajnglu i neudobno se smjestiti na drugo mjesto jer su neke glavešine išle uštedjeti tamo gdje njih najmanje boli. Klasična hrvatska priča gdje se loši ljudi smatraju cijenjenima. Nabijem vas sve redom.