Drsko i beskompromisno reklamiram svoj tekst iz novih novina u kojima radim, pa hop na kioske ako hoćete kompletnu štoriju!

Uploaded with ImageShack.us

Počinje Sulejman. “Gledali ste u prošloj epizodi”, odmah se sjetim Dinastije i fen frizurica seksi bakutanera.

Nažalost, umjesto da iz prvog izloga uberem barem pet turskih ultraljepotica, kao u svakoj meksičkoj sapunici na koju bih izdvojio dvadeset sekundi gledanja (dok u kadar ne bi uletio intrigantni konjušar) – tu je samo neka crvenokosa bucka s tužnim husky okama.

Red Onura, red vezira, i konačno scena u haremu.

Kad tamo, i dalje nigdje komada!?

Neke obične tete kao s maturalca frizerske škole u Ankari, ali gdje je onaj harem o kojem smo čitali u lektiri, raskošan, zlatan, seksualno-senzualan?

Ovo je kao proba folklora umjesto izbora za Miss, totalna izdaja.

Odlazim po novog pivkana i kokice tijekom reklama, lagano mi je jako dosadno i pitam se kako da isfingiram, a da me šefica ne skuži da nisam pogledo do kraja.

Ali savjest je gadna teta, pa se vraćam na naslonjač i počinjem grickati nokte i čupkati obrve, užasnut usporenim tromim kadrovima i nedostatkom ikakve radnje.

Kao da u slow motionu gledam reprizu Nad lipom 35.

Tu su sad i neki nervozni eunusi-stilisti, ljutiti vezir, tata i sin koji se pola epizode samo gledaju, iritantna horor-glazba koja diže tenzije besmisleno kao Drago Ćosić glas…

Druge reklame i promoviranje veličanstvenog nakita, pa jedan jako zgodan brkati frajer (na što sam spao!?), spoj predratnog Darka Domjana i ranog Mile Hrnića te rečenica dana jedne robinje “Koje su tvoje prednosti?” “Jako lijepo sviram ud, Sultanijo…”.

Na kraju dolazi umjetan poljubac prijestolonasljednika i neke sirotice koja nije kandidirala ni za drugu pratilju i ugodan glas odjavljivačice – pratili ste još jednu odličnu (s naglaskom na odličnu!?) epizodu Sulejmana Veličanstvenog, a sada na našoj internet stranici možete odmah pogledati i sljedeću…

Uploaded with ImageShack.us

Da frižider može biti predmet obožavanja i vrijedan divljenja skužio sam tijekom posjeta Australiji.

Kod Mikovog tate u gostima gdje smo bekpekirali Julijan i ja davne 2003., ušao sam u kuhinju veličine prosječnog razreda i u dnu ugledao tu mrcinu.

Otvarala se na dvije strane, vrata su imala svaka metar i pol s metar.

Kad sam ih objeručke otvorio, kao prozor na nekom bavarskom hejdinskom kućerku, dobro da nije Beethovenova deveta zasvirala, fakat je bio opako ogroman.

Naš prastari Obodin krajem osamdesetih doma je nadopunila škrinja, koja je jedno vrijeme čuvala svinjske polovice, ali se ispostavila ipak uvijek više nego polupraznom, pa smo je poslali na more i kupili visoki fridž od Gorenja.

Noblesse, kako mu je bio nadimak, sljedećih je dvadesetak godina hladio moje nareske, jaja, paštete, povrće i ponajviše pive za tulume, kad su starci odselili baki na more, s posebnim naglaskom na tulumčinu za najljepši dan u životu – onaj kad je na svijet došao Rok.

O bože, satrasmo li se taj dan, srećom, u adaptaciji je sve počišćeno…

A tijekom šest mjeseci adaptacije, Noblesse je bio izložen micanju, guranju, prašini, padovima, grebanju i čestom iskopčavanju energije, čak je i služio kao protuprovalni alarm kad sam ga naslonio na vrata koja se nisu dala zatvoriti…

I macan je sve preživio.

Čistio sam ga poput Clia – kad sam ali baš stvarno morao, tretirao ga poput nesparene čarape, volio ga samo kad bi se žedan glavom zavukao u dubinu u potrazi za osvježenjem.

Dvaput mu probio staklenu stijenku na dnu, jednom ajvarom, drugi put Goose Islandom od kojeg sam kasnije dobio proljev – čuvaj se pokvarene pive…

I sve češće ga punio produktima svoga kuhanja, tako da je i sad krcat sarmom, plućicama na kiselo, juhom i još nečim neidentificiranim iz 2004., al kad nikad ne stignem otopit…

Jučer sam sav uzbuđen zvao servis Gorenja i ozbiljnijoj teti rekao da Noblessetov frizer više ne gotovo i ne hladi, i da ne ide preko nule, iako sam ga i drugi put ove godine očistio.

Kad sam joj pročitao kod i model, dakle ime i prezime mog Noblića, teta je prasnula u smijeh (!?), „Aahahahaa, gospodine, pa to ima preko 15 godina, sigurno vam je iscurio plin. A taj vam se više ne proizvodi, slobodno ga možete baciti.“

Ono, kad vodiš starog cucka veterinaru, ljudi ipak imaju više obzira, tako da sam se osjetio malo povrijeđen i ipak iz trećeg pokušaja nažicao da mi ipak pošalju servisere.

Pa čekam servisere i tek kad je kasno razmišljam o jednom običnom kućanskom aparatu s kojim sam ipak proveo pola svoga života, i uz posljednjeg tamnog Bernarda iz njegovih njedara vjerojatno nazdravljam njegovom umirovljenju.

Kome da ga dam, i ono bitnije, kojeg da kupim, a da nije skuplji od clia.

Damn, svi su skuplji od clia…

Pogledao sam ga onako lagano požutjelog i izudaranog, gotovo s nekom stidljivošću što sam ga od rastave koristio za kolekciju magnetića i Rokove prve crteže – ni ne kužiš kako to postane nekakav intiman i emotivan dio tebe.

So, adio frizer, zbogom tebi Noblić…

A vi ako imate neka iskustva, da ne ronda, pregrijava se, curi i traje koje desetljeće – trznite, još ako neko zna di su gadni popusti, al ono, mrkli – unaprijed zahvalan.

A ja odoh izgrlit Noblića, zaslužio je…

Ajd pivili.

Prvi dani u tertani…

Trznuo me prastari frend Hari i rekao da je otvorio teretanu, pa da naletim.

Rekoh, ajde, oznojit ću se pola sata, popit ćemo pivkana, ja ću se nanervirat od prebildanih egotripova uz Narodni radio ili glavoboljni tekno onog Guetanina, odustat i nećemo se opet vidit deset godina.

I popnem ja tako pred tri tjedna svih svojih sto i jednu tustu kilu u Fitness Tonus na prvi kat Lipovečke 1, na Trešnjevci, preko puta onog parka nakon Name, Stare Trešnjevke.

Fino, uredno,

kad tamo, umjesto rozgarija i kolonija – svira SOAD!

OK, jedna barijera razbijena, a kako još nije ni sedam ujutro (radim od devet, a poslije posla ili idem po Roka, ili seksam, ili ločem, ili nisam nizašto), nema nešto ni gužve.

Jedna zgodna teta s jačom guzom, neki simpa bradonja hopsa po traci, čiča nateže spravu…

Skidam se i ne vidim Harija, ali suvlasnik Vedran me upoznaje sa sobom, prostorom, i za početak, naravno – biciklom.

Ali onim s ručkama za guranje, neki orbi-bajk, ne pratim ta čudesa.

Dok sam živio kod bivše, orbitrek nam je služio kao podloga za bor i mjesto za bacanje suhog veša prije peglanja – nisam nikad bio tip od fitnesa, kak god da okreneš…

Najdulje sam izdržao u teretani tjedan dana, kad je u istu ušla netom plastificirana Ivana Banfić.

Odmah sam ubrzao triput na ergometru, ali i zaboravio koordinirat guzne i ine mišiće, pa sam preskočio i odvalio prknenom kosti po onoj centralnoj metalnoj šipki. Nikad mi nijedan celeb nije brže prišao, ali nisam bio raspoložen ni za šta.

Kako je 101 kila malo puno preveć za 184 cm, i kako ne mogu plivat jer imam strganu tetivu u ramenu, rekao sam Vedranu da bude nježan, pogotovo jer sam prirodno kilav i nerastezljiv. I onda je krenulo. Sve što sam do sada solo silovao gledajući telku, čitajući po magazinima i škiljeći oko sebe je bilo krivo jer uopće nisam disao kako treba, ni ponavljao kako je propisano.

Vratio sam se nakon posla masakriran muskulfiberom odlučan da se ne predam, a Vedran se već preksutra potrudio da mi stalno traži neke nove mišiće tako da se ovi načeti minvajl oporave.

Uglavnom, sat i pol, triput tjedno, uz Manu Chao, Metallicu ili nešto po izboru, malo si mijenjam život, i sad se već uspušem tek negdje oko drugog kata! Mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječuljka, rekao bi veliki Govnar Smrti (ima Septica koncert u Močvari u petak za deset dana – naletite!), polako ali dupendara mi sigurno odlazi. Još malo pa će i škembići!

Trenutno sam nakon dvadesetak dana na malih 96 kila, naravno, znam da je to samo voda, a još samo da Rokatanski ne inzistira da delamo pizzu svako malo, di bi mi bio kraj… Mislim, hrana se ne baca, helou!?

Uglavnom, pola sata veslanja ili bicikliranja dok se vani budi dan,

uz gledanje Historyja ili Discoveryja (oštro prosvjedujem protiv Animala, to mi je kenjkavo),

te 45 minuta trbušnjaka i spravarenja – sjajan je način za početak dana umjesto drkuljenja po Fejsu.

A tu su i novi komadi – bugarske vreća, nekakvi željezni zvončići koji zgledaju kao Švarcenegerov bruh (grinje, kirije, tako nekako),

vreće za boks, tireks (suho surfanje)

medicinke…

Iako najviše boli kad si na strunjači na istezanju, a Vedran sjedi i tiho ti broji ponavljanja… Boliti…

So, naletite i vi, ova mirna i uredna rokerska teretana (O.P. Hari – dobro sad Ribo, pobogu, ne dolaze tu samo bradati bajkeri – u popodnevnoj smjeni buba svašta nešto, od industrial gotica, do finog old school techna, pa i elektronike za mlađariju…), s tušem, parkingom, čajem, sokovima i svim iole potrebnim koja radi od, pazi sad – 6.30 ujutro, za mene ciničnog i tromog dedu – fakat je ugodno iznenađenje.

Vidimo se na Trešnjevci, bacite oko na Ono Yoko i Tonusov sajt http://www.fitness-tonus.com/ ,

ili ih pratite na Fejsu na >.

Ljubi vas Riba na polaganom putu do 90, prebijen, ali sretan – ne stiščite mi jako ruku kad me vidite, fala!

Maslinjak i vinčeko, to su cvijeta dva…

Jesen preživljavam jer stalno ima nekih festivala klope i cuge, pa da mi ne drobite stalno da kaj vas nisam zvao, evo dvije najavice.

Nisam se još ni oporavio od buzetskih dana tartufa, a već sljedeći vikend počinju Dani mladog maslinovog ulja u Vodnjanu!

Uploaded with ImageShack.us

Kako su najavili u najljepšoj podrumskoj atmosferi gornjega i ne samo gornjega grada u legendarnoj vinariji Bornstein, u Istri nas ovaj vikend ne očekuje samo kušanje gorko jabučastih mladih djevičanskih maslinjaka,

nego će se i fino papati (show cooking), a i popiti koje vince!

Manifestacija okuplja maslinare i uljare cijele Jadranske euro-regije s ciljem da se širokoj javnosti predstave kvalitete mladog maslinovog ulja a time i zdrave prehrane. Dakle, vidimo se u Vodnjanu od 16.-18.11.2012., prošle je godine u tri dana mlade masline posjetilo preko 20.000 ljudi, očekuje se barem duplo toliko.

http://www.dmmu.info/index.php/hr/

A tjedan dana iza toga, dan nakon dana bivše republike, otvara se najveći i najstariji domaći sajam vina.

Ne znam kako da vam riječima opišem što se sve da probati u ta dva popodneva s češicom u ruci, obilazeći 250 štandova i meljući o vinima, kulenu, sirevima i slanim inćunima, ali u stanju sam čak ni ne otić na Pub quiz. Pa si vi mislite!

U petak 30. studenoga i u subotu 1. prosinca 2012. u hotelu Esplanade Zagreb ***** odvijat će se tako sedmi međunarodni festival vina i kulinarike Zagreb Vino.com 2012. Za početak smo na presici degustirali vina hrvatskih proizvođača s ocjenjivanja vina u Bergamu Emozioni dal Mondo: Merlot e Cabernet insieme osvojili zlatne medalje (Badel 1862, Belje, Zdravko Ilija Jakobović i Vlado Krauthaker).

Festival je u cijelosti posvećen kulturi stola, vina i hrani, kao nezaobilaznom dijelu gospodarstva i hrvatske turističke ponude, a također ima i humanitarnu značajku.

Dan uoči njegova svečanog otvorenja, 29.11.2012. godine, bit će organizirana humanitarna večera i vinska aukcija za DSC (down syindrome centar) Pula, Croatia.

Ovogodišnja će se priredba održati na površini od oko 2500 m2, okupit će više od 250 izlagača, proizvođača i trgovaca: vina, pršuta, sira, ulja, kulena, slatkih delicija i drugih proizvoda iz Europske unije i zemalja našeg okruženja. Naravno, bit će tu i radionica, i velikih vinskih faca,

manjih vinskih obada,

i kad će više počettt…

Eto, dosta reklamiranja, svi u Vodnjan i Esplanadu, kad ćemo skupljat kile ako ne u kasnu jesen!

Ko ne dođe – čitat će.

Ajd živili!

Tartufata i tartumujo – Ribafish u carstvu gljiva…

U zadnjih se par desetljeća neke dotada totalno zanemarene namirnice, zahvaljujući mudrom marketingu, iz jela za sirotinju pretvaraju u cijenjenu delikatesu.

Nešto kao jastozi, sirevi s aromom, špek fileki s trubačama…

Dobro, fileki s trubačama će postati hit tek kad ih patentiram, ali stvarno je zanimljivo da danas jedemo i u nebesa dižemo neke stvari koje baš i nemaju ni okus ni miris iz udžbenika.

Upravo kao i taj zakržljali podzemni gomolj izrazito jakog mirisa na zemni plin.

Kao da se ljubiš s krticom. Ali dobrom krticom!

Nisam neki klasični obožavatelj tartufa, ono, kad mi ih se servira, mašem repom, ali, em su skupi, em su rijetki, em ti cijelo jelo skupa s desertom miriši samo na njih.

Isto ko i s čilijem…

No, ne bi riba bio Riba da odbije posjetu Vikendu tartufa u meni obožavanoj Istri (gdje se nalazi jedno od najbogatijih svjetskih nalazišta) pod stručnom palicom Tomice i Silvije iz G.E.T. Reporta (http://gettv.wordpress.com/),

pa sam se nabrusio da toj grbavoj gomoljiki – pružim još jednu šansu.

Sve je počelo obilaskom pogona/kušaone/

terase/dvorišta s cuckima tvrtke Natura d.o.o. (Natura tartufi).

Novinari i snimatelji svih zemalja, među njima i velika imena koja stoje iza časopisa Menu (http://www.menu.hr/)

te portala Gric-gric (http://www.gric-gric.com/)

ujedinili su se u bršćenju perverzne medice s tartufima (em fino prži, em imaš kaj za grickat na dnu – mislim da bi se vrlo lako navukao),

zatim upoznavanju s punjenjem i stvaranjem raznih proizvoda na bazi tartufa, te na kraju predavanjem o tome kako idu skupa vina Degrassi i čudesa iz Nature.

Da, mrzim riječ sljubljivanje, sori…

Iz hrpe njihovih proizvoda, kozjih sireva, tartufata, tartumuja i koječega, najviše me oduševio namaz od tune s bijelim tartufom,

kao i salama od divljači,

a od vina od srca preporučam neko s kompliciranim talijanskim imenom na V, mislim Viognier, uskoro ću ga pronać na vinskom sajmu u Esplanadi na festivalu Zagreb Vino.com – ni za živu glavu to ne propuštajte!

Govor su uz showmakera Škabernu držali i vlasnici/djelatnici Nature, Kvinto (tartufar od 1932. – ono, išao je s didom!) i Anita Zigante, njihova kćer Danijela Puh sa suprugom Markom, te njihova kćerkica. Dobro, ona se samo s guštom slikala s golemim tartufom od skoro pola kile, ali ne samo ona!

Inače – svi rade u branši, prava tartufarska familija!

Megatartuf nisu narezali za goste, nego su ga čuvali za popodnevno proglašenje najtartufa na sajmu.

Uporni i spretni lokalni živalj od tih podbuhlih šampinjona, ili kako god ih mi zavidnici koji ih ne možemo otkriti nazivali – tako napravio fini biznis (Kvinto je već 1972. od tartufarenja zaradio za svoju prvu Ladu – tada je sve i počelo, kad su Digići došli s lovom…)

Najviše me ipak dojmila priča o traženju tartufa, jer nije baš jednostavna.

Naime, cucke se od djetinjstva dresira da njuše i traže prvo kruh, pa sir. Onda im zakapaju sir, pa daju da njuše tartuf, pa ga zakopaju i tek onda traže i kopaju po šumetinama.

I to uglavnom po noći, a vodi ih najstarija od tri gracije – sićušna Anita

koja oko 11 navečer upregne psetad, i odu na traganje do zore…

Nije lako hopsat po blatnoj mračnoj šumetini, ali kad pesonja nanjuši i baci se na otkopavanje tartufa, koji vrijedi cca 3000 eura – sve je lakše. Ako ga nađe…

Najedeni i napijeni, spuštamo se par zavoja u Buzet, kako bismo na sajmu Vikend tartufa

probali marune, kozje sireve, domaće pekmeze, medice, jabučice, teranice, biske, borovice (prežestoko), ajvar s vrganjima (!?),

i općenito štošta, ja sam konačno upoznao idola,

poslikali smo prekrasan grad (koje dobro mjesto za reklamu!)

a onda nas je još gospon Suhi

kao iznenađenje – odveo u posjet poznatoj vinarskoj familiji Benvenutti.

Tomica je prvi primio impresivnu čašu za degustaciju (rođendan mi je uskoro, pa ono…)

a ja nikad neću shvatiti kako ovo stojiii!?

Pa onda još i večera, ko u Đoletovoj “Al se nekad dobro jelo baš”, konoba Dorjana u Livadama, grozno domaće vino (valjda je sve loše nakon Benvenuttija – vid mi sretne face na teran!),

ali i nebeski fuži s vrganjima i pršutom mog života.

Toliko fungha nisam vidio od JNA, najeden, pripit, sretan i berićetan zakrmih na putu za Zagreb, i jedva čekam neke nove GET Reporte!

I pokušavam savladati taj recept, mamumu, mnogo je dobar! Dakle, ako pređem u vegetarijance, osnovat ću pokret funghani, ili gljivani i uživat u svemu što ovaj rod pruža. I varat malo s pršutićem…

So long Naturo,

Istro, divna prirodo i Buzete, ponovilo se…

Detalje o proizvodima Nature potražite na stranici www.naturatartufi.com, hvala na fotkama Siniši Đekiću!