Automatik

Kratka i tužna je povijest mojih pokušaja vožnje…

Kad sam napunio 18, stari mi je dao jedan krug oko bare na Bradatu iznad Gradine, ali sam nas skoro ubio jer mi nije objasnio pojmove kočnica i kuplung pa smo odustali do daljnjega.

Kad sam se vrnul iz JNA, platio mi je vozački na nekoj sirotoj Skali koja nikad nije prek 70 išla, kad sam i shvatio da nisam neki talent – jedva sam položio iz druge i odlučio provesti starog đir po gradu.

Kad smo skoro pregazili murijaka, poljubili dvaput rinzol i za dlaku izbjegli potporanj u Miramarskoj (stari, oću desno ili lijevo?), tata je nakon duge i tihe minute izašao iz stare trošne Đete (zamijenila iskonsku folciku, tatin prvi auto), povratio boju u obraze i rekao – “Ok, više od mene nikad neš dobit auto, to nije igračka, zaradi si je pa se sam zaje…”

Iako sam se dugotrajno durio (najviše kad sam htio bivšu u dva ujutro odvest doma po magli a tata inzistirao da nas prebaci on – a imao sam 23 godine!?) taj auto više nije došao do mene.

Kad sam 2003. neslavno izvisio s Upitnika, svih 4000 eura zarađenih na vođenju sam uložio u predujam za Clia, za kojeg sam tad jedino imao para.

Uz pet godina kredita.

I uživao i uživam uz sitne nedostatke.

I sad bi ga mijenjo za veći i jači al za to treba biti u hadezeu ili bandićeu.

Ili dić novi kredit, a rađe bi pokazao otestisje na hateveju nego opet išo u banku i kod onih jezivih jadnih bilježnika…

Pa i dalje vozim Klitu i ugodno ostanem iznenađen kad me nepoznati dobri ljudi pitaju jel bi ja testiro njihov auto.

Pa mi dalo Seat Bocanegru.

Dvaput.

Prvi put bi osto u njihovom dvorištu da mi neki čiko nije reko da je to automatik i da mjenjač mora bit u P, a noga na kočnici da bi se tek onda ključom upalilo.

Kam z levom nogom, isusati, kam zdesnom rukom koja slalno dirka palicuuu!?

Vozim u krug po gorici i znojim se.

A onda dolazim na ravno.

Ijao…

180 konja plus jedan za volanom.

Noga na gasu, micek sam reagira, brzine se mijenjaju ko da prelaziš stepenice.
Autići s desne strane kao da stoje, zvuk zločest i prokleto rajcav.

Pa ja letim!

Kroz mozak mi ide slika, neiživljeni detalj iz rokerskih dana kad smo pijuckali bambus u parku i gledali kako tipovi s brzim autima staju pred bestovima, a blajhate koke ulaze unutra i bivaju vraćene za cca pol sata-sat…

Pa da i ja jednom parkiram pred tamo nekim pašom ili bludnicom, otvorim prozor, priđem prvoj plavuši i pozovem je na vožnju, lajnu i kompliranih prvih 12 albuma Mitra Mirića i veliko finale.
Ali kako bi dobijam instant ječmenac od cajki, drogu ne konzumiram a od plavuša zazirem, tako sam proveo divnih pet dana s Bocanegrom u društvu s “Onim koji se zaljubio u našeg novog Crvenka”

“Kak se otvara?”

Image Hosted by ImageShack.us

“Skužio sam!”

Image Hosted by ImageShack.us

Kako mi ne pada ni na kraj pameti da jurcam s 18 kila jedine djetetine na stražnjem sjedalu, tako smo uživali samo na brzinama do stotke, ali je mališi i to bilo divno (da samo mališi… pih), pa je stalno urlao – “Tata, pa idemo kao raketa!!!”

Image Hosted by ImageShack.us

Kužiš buraz!

Image Hosted by ImageShack.us

Hvala Ani na držaču pojasa s Jankom Strižićem!!!

Image Hosted by ImageShack.us

Zgodno je voziti te jurilice.

Curke su se stvarno okretale, al zanimljivo je da se za Crvenkom popalilo barem desetak tipova, čije sam pakosne poglede šapom i kakom skupljao na svakom semaforu.

A baš je nekak cukreni, ufff…

Image Hosted by ImageShack.us

Da si budem još više hoch, nabavio sam i Garmin Nuvi pa mi je simpatična iako neodgojena teta nevidjelica (ja je nešto pitam, a ona ništa) savjetovala di da idem.

Koji zakon.

Image Hosted by ImageShack.us

Otkako smo bili prisiljeni s Čunjašem tražit hotel po Pragu u jedan ujutro, i otkad je Sin samo ukuco riječi hotel i Prag u Garmina, stvarčica mi je prirasla srcu.

Još kad bi smio priznat kako i nisam neki bog orijentacije…

Iako smo išli na orijentacijsku trku u organizaciji Vihora i bili sjajni…

Image Hosted by ImageShack.us

Dobro, stigli smo na cilj.

Divna stvarčica.

Najbolje mi je kad namjerno fulaš cestu i onda teta-glasić bez imalo ljutnje kaže “Preusmjeravam”.

Ko neka draga domaćica, kul…

Pa si razmišljam to o automaticima i ovim našim europljanima klasičnim s brzinama.
Ima to i prednosti i mana.

Mislio sam da su automatici auti za žene a onda me DMJ ispravio da su za Amere.

I sve mi se čini da bi mogao bit Amer, jer mi se sviđa automatizam, barem dok idem nekam van grada, ono, opustiš se nekak.

Ali kako je Matko stručniji od mene, evo i njegove vizije…

“U usporedbi s drugim nabrijanim sportskim autima te klase (renault clio sport itd.) Seat Bocanegra s početnom cijenom od 19,000 eura čini se kao najpristupačniji
Ono što ga izdvaja od konkurencije je DSG poluautomatski (7 stupnjeva) mjenjač, koji u sportskom modu reagira iznimno dobro, te čak 180 KS na autu “teškom” nešto više od 1100 kg.

Ljudi na ulici se za Bocanegrom pri našoj vožniji nisu previše okretali. Dok god ne bi iz treće brzine (u sportskom načinu vožnje) stisnuli minus na stražnjem dijelu volana, i tako ubacili u drugu brzinu, okinuli gas, čime bi se čuo nevjerojatan međugas, a zatim još brutalnije režanje motora uz škripu guma.

Na Sljemenu, driftanje u 180 stupanjskim zavojima ide bez ikakvih problema, jer je Bocangra lagana i kratka.

Bocanegra nije za svaki dan. Bocanegra čeka onaj dan kad je cesta prazna.”

Ponovilo se…

Za nagradu, čekala nas je teta Zdenkina torta od naranče.

Image Hosted by ImageShack.us

Koji hepiend!!!

Nego, će neko kupit Klia iz 2003.

Ko nov, dolazi u paketu s mrvicama od slanca…

I naravno, svi na kiosk po novi Playboy u kojem ima moj intervju s najbržim jezikom Hrvatske!!! Danči rules!

Image Hosted by ImageShack.us