Gigi R.I.P.

Davne devedeset i neke, naš servilni zborovođa je došao na probu, nasmiješio se i rekao:
„Imam sjajnu vijest, pjevat ćemo Carminu sa Šutejom!“
Još sam bio sasvim mlad član zbora IGK ali sam svejedno vikao, pljeskao i toptao nogama, prateći sve ostale koji su odmah počeli prepričavati svoje anegdote od prijašnjih druženja sa The Maestrom.
A imali su ih svaki bar po dvije.
Različite.

Čuo sam ja i prije za njega da je maca, ali bilo mi je sumnjivo da su baš svi toliko oduševiti.
Svjetska faca, šarmer, ženskar, legenda, cigara i viski…
Sve najbolje, playboy u punom smislu riječi.

Tada sam bio roker duge rijetke kose pred kraj faksa, zaposlen preko student servisa u noćnoj smjeni u Ledu, bijah zaljubljen ko pčela u tulipan u prekrasnu djevojku, i općenito sam bio dosta daleko od ovoga što sam danas, osim što sam uvijek bio bundžijsko cinično govno opsjednuto sportom.

I obožavao sam zbor jer se putovalo i pjevalo i pilo i tulumarilo.
A i nekak si ponosan kad upoznaš veličine poput Horvata, Lajovica, onog Izraelca, hrpe pjevača, filharmoničara…

Ali kad se spomenuo Šutej – to je bio delirij.

I konačno dođe ta prva proba s njim.
Uleti nabijeni lik s brčićima, svi utihnuli, muhe zatomljuju prdac…

Brko nervozno gleda lijevo-desno i zaurla:
„Šta je ovo? Kakav je ovo način!?“

Naš zborovođa se sav stiso, sterili od straha i pita
„U, u čemu je problem Maestro?“

„Pa zašto u prvom redu sjede frajeri a ne žene, i zašto žene nisu u suknjama!? Odbijam ovako radit, aaahahahaha!“
Od nevjerice u sekundi nastaje prasak smijeha, rekoh, ovaj je lud, trenutno me kupio.

Čovjek nas je u par proba vrhunski isprepuco.
Zdrilao da „Semper crescis“ pjevamo šaptom, dodao još dvije-tri inovacije, a zbog šarmerskog je pristupa, zezancije pomiješane s radom i psihofizičkog unošenja cijelog sebe u svaku probu, vjerojatno bio najbolji dirigenat s kojim sam radio u svojoj kratkoj i lošoj osmogodišnjoj amaterskopjevačkoj karijeri.

Nakon jedne probe išao sam s curom (u suknji, naime, sve su zborašice tijekom tih par dana šutejevanja masovno nosile minice) na pivu u Društvo slijepih, birc moje mladosti i stalno okupljalište škvadre.
Opskurno mjesto gdje smo dugi niz godina imali simbiozu sa slijepim ljudima a oni nam nisu pravili probleme što kod njih pijemo pivkana bez marže po 3-6 kuna.

I stojimo mi tako na tramvajskoj stanici, ljeto, toplo, ona u minjaku, ja u kratkim hlačama, odozada zgledamo ko dugokose švedske blizanke s tim da ja imam bolje noge.

Kad, iza nas nešto zatrubi i čuje se poznati glas: „Komadi, ajmo na cugu, ja častim!“
Okrenemo se, a tamo Điđi glavom i brkovima u ogromnom Mercedesu, ali s čudnim izrazom lica jer je umjesto Pernille ili Grete vidio Ribu s bradom.
Ja to naravno nisam skužio tada nego kasnije, pa blesav ko inače reko: „Super, idemo u Slijepce!“
I sad taj čovjek koji je vidio Skale, Bečove, Sevilje i Amerike na to kaže – «OK, dogovoreno, upadajte u Mečku, imam diplomatske rege, dršte se, ne mogu nam ništaaaa!!!»

Trebali ste vidit face Smileta, Pere, Dinka i ekipe kad je Šutej fakat ušao u našu malu, opskurnu i slabo osvijetljenu, ali dragu i jedinu Meku…
A Điđi, kojeg su u Italiji prozvali Gigi jer niko nije mogao izgovorit Vjekoslav, tiho rekao: „Jebote, ovog nema ni u Rusiji…“

I pričao dva sata o komadima, posebno “onoj violončelistici”, putovanjima, kako je kupio brod i išao po njega u Ameriku i kako su se vraćali se skupa s tankerom po valovima od deset metara…
Ukratko, oduševilo nas je kako mu se nije bilo uopće problem spustit na nivo tu nekih normalnih svakodnevnih ljudi, bez obzira što će sutra, kajaznam, igrat domino s Carerasom…

Pjevao sam pod njim još u Splitu, Međugorju, Portugalu, snimio i CD – Hrvatsku misu.
Zbog njega zaradio i mržnju od strane nekih ljiga i šefova iz zbora jer sam ispred sve raje žicao da nas pusti da se odemo kupat na Brač umjesto jutarnje probe u Splitu.
I pustio nas je.

I ispao potpuni džentlmen kad je u Estorilu zvao par curki na večeru a došlo nas deset i kad je na kraju pitao jesmo li se više obždrali jastoga, a ja reko da bi mogli još koju kunjkicu od predjela naručit.
I naručio je.
Legenda.

Điđi mi je vrlo brzo nakon toga bez ikakve frke maznuo onu istu divnu curu, koja je od tog dana stalno nosila suknje i više mi nije bila divna, a ja sam s punih 27 godina shvatio da sam u biti plačljivi egotrip koji više truda posvećuje na posjedovanje žena a ne na uljepšavanje njihovih života.

I da treba ić dalje.

Ali jednu njenu rečenicu ću pamtiti cijeli život.
I njegovu.

I ode lafčina.
Rijetki primjer svjetskog glasa koji je proslavio Hrvatsku a da nije sportaš.
Mnogi su ga još za života optuživali da je šarlatan i da je sve ostvario na blef, u rangu Ćire i Line, ali iza njega su stajali rezultati i slava.
I uvijek će stajati.

A ja sam te devedeset i sedme-osme zbog ljubomore srao po njemu i sad me je malo stid.
Ali da mi nije preoteo curu nego neku koja je sjedila kraj nje, ne bih imao puno drukčije mišljenje o njemu, ono, rodiš se ko fajter, sagorjevaš više kalorija dnevno od čete rudara i onda je nekako logično da se samo odjednom naglo zgasiš.

Kao pokojni Tomić koji je stvorio Klik i našao tu mrvu talenta u meni.
Koji je, nažalost, vrlo slično završio.
I kojem nikad nisam zahvalio za to što je napravio za mene.

I zato, pokoj vječni, idem danas u miru pročitat treći broj Klika i poslušat Papandopula.
Adio Majstori…