Tigar i morž

Udavih nedavno raju na fejsu, gtalku i ovdje za kostim tigrića za maskenbal.

Ne, ne za mene.

Naime, Tigrivojislav Rokatansky izrazio je svojoj roditeljici da bi se kostimirao u lika iz Vinidpua, a ona to prenijela meni.

Pa ja razastro mrežu, prerošto amazone, ibeje, amabeje i sve p***de mile m*****ne ne našavši išta normalno za metar djetetine od tri godine a da bi stiglo za do tri mjeseca i za manje od 600 dolara.

Na kraju dobih ideju od dobrih ljudi da kupim burdin kroj u Medulićevoj i materijal u dućkasu koji nije kemoboja al je taj tip, neki socijalistički za tkanine prek puta Mesića, te dat to šivat čovjeku koji je frend od poznanice.

Fala Z., fala D.!

Trajalo je tri tjedna i-blejanja, kupovanja, nalaženja, traženja, dogovaranja…

Prije bi katalog ćevapa iz Bruneja dobio…

Na kraju je čovjek šivač/krojač/dizajner sjajno obavio poso, Rok uletio u dizajnersku kožu, a ja za nagradu dobio samo urlik ljutitog predatora…

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Ali i osmijeh…

I to kakav osmijeh.

Najljepši na svijetu!

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Fino nekad živit…

Trivija.
Ovu sliku bi ona lopuža s otevea, pejnting guru, podvalio pod naslovom:

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

“Sretna majka i njezino čedo Čedo kliču Srbija do Labella.”
“Tri Labella po cijeni jednog”
“Samo Sjajilo Srbina Spasava”

———————————————————

Sutra je četvrtak i sjajan dan za početak lok… vikenda.
Nemate li pametnija posla, a nemate, nacrtajte se u Sobi u četvrtak, 12.02.2009. u Sobi, Magazinska 7. Upad badave. Početak oko 9, kraj najkasnije u 11.

Bend, odnosno frendica je – ‘Xavierbell’.

Ja bi reko da ona svira nježnog Neila Younga, a ona ko svako žemsko komplicira vako: “Recimo da je to neka kantautorska, akustična mjuza koju će mi u drugom dijelu koncerta malo začiniti neki dečki iz benda na par dodatnih akustičnih instrumenata tako da će to onda otić u smjeru recimo neke americane. Bit će obrada Gram Parsonsa & Emmylou Harris, Wilca, Neila Younga i sličnih stvari, pa recimo da se po tome može skužiti kak bi to otprilike trebalo zvučat…”

Nemo da neko nije došo!!!

PS. Kako se odviknut od Geočelinđa na fejsu… Doktoreee…

Kauboji, indijanac i Bombaj Štampa

Kao i svaka dobra mama, tako me do njega i u pubertetu i moja najdraža pokušavala voditi na balete, koncerte, kazališta.
A kao i svaka razmazita jedinka, i ja sam se mukotrpno i kvalitetno opiro skoro svemu kulturnom te pelco jedino na kino i tekme.
Grom iz vedra neba i prekretnica je bio Radovan III.

Mama je radila u Gimnaziji, tadašnjem CEZAKUM-u, tj. Centru za kulturu i umjetnost, što barem po nazivu dokazuje da ni tadašnji ministri obrazovanja nisu bili baš normalni.
Svake je godine tako jedan razred bio upisan od strane onih koji su se željeli baviti filmom, režijom i televizijom.
I te davne 1982. je taj razred umjesto da polažu maturu odlučio napraviti kazališnu predstavu.
Ono, desetak glumaca i desetak onih što se ne produciraju – kostimografa, scenografa, šaptača, redatelja…

Otišo sam s razredom u Vidru pridrkan jer sam taman imo novog i neshvaćenog Spektruma, bio dosta skeptičan (morali smo ić u sklopu nastave hrvatskog) i onda je s gašenjem svjetala sve počelo.
Nakon prvog monologa sam već plakao od smijeha.
Tip koji je glumio glavnu ulogu je pet minuta pričao da zašto su otišli od doma kad su tu komarci ogromni, ko rode…
I digo ruku ko kad glumiš labuda.
Meni je to bio odval, a kasnije mi je Pervan umro u očima kad se hvalio da je to njegova provala…

Tekst je bio genijalan, fore savršene, ljudi koji glume nekako normalni, veseli, ono, znaš ih s hodnika…
Nisu bili ko preglumljeni Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić koji su tih godina ispadali iz svake serije i Filma.
Oduševio sam se predstavom i još jednom išao pogledat a istovremeno se navuko na autora Dušana Kovačevića, maratonce, Miška, crkodabogda, te najbolji izraz lica u povijesti modernog filma – “umro Pantelija – Ajde”.

Desetak godina kasnije, u fazi kad ssam shvatio da sam preloš za završit vinarstvo, s najboljim sam frendom slučajno završio na stvaranju predstave kod Ive iz Sinja u Skucu.
Vještice iz Salema, tri i pol sata mučne sage o tome kuda može odvesti laž.
Preteška predstava da bi uspjela, ali i predivnih šest mjeseci života s dvadesetak ljudi koji su se barem u jednom trenutku vidjeli kao glumci i imali svoj san.
Tamo sam se prvi put kraljevski zaljubio u Nataliju, prohodao s njenom najboljom frendicom Tanjom, zaljubio se u Tanju, pio, tulumario, jeo pizzu iz menze, smijao se kao nikad, posuđivao lovu da bi stvar mogla krenuti, zasro faks do kraja i upiso drugi…
I shvatio da ona želja da budem velik glumac nema ama baš nikakve osnove jer sam bio stvarno grozan.

Moja stara bi me proglasila sanjarom, ostatak svijeta romantičnom ljenčinom koja je sve u stanju fino zamislit ali rijetko i zasukat rukave pa to ostvarit.
Ko i s ispitima i barenjem.

Kulminacija je bila na premijeri kad u zadnjoj sceni mi glumimo zombije a Žiga, glavni glumac baca u publiku lutku mrtve bebe radi dramatike.
I sad mi kao bauljamo hipnotizirani u crnom, ono, tragedija, a meni stara iz prvog reda dodaje lutku i preglasno a da ne bi čulo pol gledališta veli – sine, nešto vam je ispalo.

A ja puko u smijeh.

Što inače zombiji ne delaju.
Odigrali još tri predstave i propali.
Jedinu dobru rolu sam odigrao na zadnjoj predstavi jer sam krenuo pit – prije svog trećeg čina.
Ali je bila zadnja.

Nakon Radovana III gledao sam original na videu.
Divno.
Tad sam saznao da je predstava napravljena za najboljeg glumca te decenije – Zorana Radmilovića koji je tih dana umro od ciroze koju je štampa pokušala uvalit u nešto drugo kako bi se mislilo da je gro glumaca boemi a ne alkoholičari.
Pa počeo češće ići u kazalište, i uskoro odustao jer su naši glumci ili teatralni ili pijani ili loši – mlikotasti.
Jedino svjetlo i to jako bili su Vukmiričina Povijest moje gluposti (potpuno lud) i Izbacivači.
Četiri glumca koji su mi nakon toga svugdje bili iritantni, a tamo su bili fantastični.
Nakon toga, nisam se ničemu od srca nasmijao sve do prošlog tjedna.
Kauboji.

Osam ljudi na stejdžu od kojih niko ne odskače, ne forsira, ne preserava se.
Niko savršen, niko idealan, kad ti se jedan dosadi, odjednom se digne nekom sporednom ulogom.
Možda nekom prevulgarno, možda neujednačeno, možda previše stepanja, ali skroz novo i osvježavajuće.
Dugo nisam čuo tako svježe fore, a pustinjske životinje su čisti delirij.
Sjajni songovi, žena ima glas ko Natali Dizdar, nema nikog da te iritira preisticanjem, opraštam i što su kasnili 20 minuta, ali ovo je doživljaj pa se obavezno zaletite do Exita.
E da sam malo ozbiljnije glumio pokvarenog velečasnog te davne 1993., sad sam i ja mogo…
Ma jesam penis.

Čestitamo pola godine nepsovanja na ovom blogu.
Fala.

A sada mala nagradnjača!
Odvedite svoje voljeno stvorenje na proslavu Valentinova u Boogaloo na koncert – Bombaj Štampe!
O, da, slovenski Bosanac i kozmopolit, legendarni Đuro koji nije ni S., ni Zlikovski reokupio je bend koji je imao jednu obradu i dva hita.
Ali nikad neću zaboravit koncert 1986 u Kulušiću za mene, zgoddu štrebericu iz razreda Vanju Ž. I još desetak zalutalih, kad je Đuro više pričao viceve nego pjevao al se eto ipak sjećam, što znači da nipošto nije bilo loše.
Dvije karte dobija sretnikca koja ispriča najlošiji vic o Slovencima ili najbolji Đurin skeč iz Nadrealista a da nije “Kucamo na vrata zaboravljenih asova”.
Bombaj štampa, karte dvije, vrijeme sad!

Tonkica Čeljuska na duplerici…

…nije.

Al bi me jako zanimalo da date svoje prijedloge koja vam je Rvatica najljepša, najseksi i zašto, pa da poput duha iz boce krenem probat ispunjavat želje i nagovorit je da dođe na naslovnicu Playboya.

Zahvalan!

Ne, nećemo objavljivat gole dečke…

Čunjaši osvojili Brod, Brođani osvojili Čunjaše…

Rezultati prvog, povijesnog turnira u Curlingu u Hrvatskoj, Slavonski Brod, 01.02.2009. u organizaciji Curling Kluba Legija

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Veliku nagradu Slavonskog Broda – kutiju čvaraka osvojila je kombinirana ekipa

1. CK HPB-Čudnovati Čunjaš – CK Zagreb

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

(Ogi ZG, Puf ČČ, Riba ČČ) 2:0

2. CK Legija 2 (Soja, Junior, ona legenda – isti Čak Noris,

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Bambi) 1:1

3. CK Legija 1 (Miro, Marin – Vilin konjic, Una) 1:1

Pred oko pedesetak promrzlih obožavatelja plemenite veštine Curlinga, masa je mogla uživati u priredbi i vrhunskim potezima aktera:

Padovi – 1, sitan, nebitan
Potrgana oprema – 0, tj. mene boli ligamenat, ali ko mi kriv kaj oću bit elegantan
Popijeno vina – 2 kotlića, Soja svaka čast na ubacivanju limuna
Stradalo kobasa – sve, al ostalo je malo senfa na dnu tegle
Rakijica – voćna, žufka, žeže
Atmosfera – po PS-u
Vremenske prilike – hladno, oblačno, suho
Led – gladak, klizak, dobar za igru iako nije lovio desni felš
Najbolji pojedinac – Una Radojčić iz Legije 2

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Ima nešto u mužjacima što ih vodi na sportske terene.

Neki su talentiraniji za naganjanje lopte pa ostanu na terenu, drugi svoje veselje nalaze gledajući, navijajući ili pak sprdajući one koji se trude.

Većina od nas u kasnom pubertetu prođe taj stadij urlanja na dečke kojima baš i nisu išli hrvatski i matematika, i iskreno, ima u tome nekog finog gušta.

Ako pobijedite, zapiješ se, sretan si, urlaš.

Ako izgubite, krivi su suci, namještanje, mala smo zemlja, svi su protiv nas, zapiješ se, skreneš na zeku i opet super – dođeš curi doma mek ko janje.

Dobro, janje koje smrdi ko da se zrigalo, al svejedno…

Kao mladić sam tu i tamo otišao na utakmice nižerazrednih klubova, Dubrava, Trnja, čak i Zagreba dok nije bio u prvoj ligi.

Stotinjak gledatelja, većinom rođaci, redikuli i zgubidani, pivica, koštice, kibicarenje i provale…

Bez trganja stolica, davljenja bengalskim dimom, ujedanja policijskih pasa i inih sitnica koje uveseljavaju današnje nesretne tinejdžere.

Uvijek bi se tu našao neki polukivni bjegunac od aždaje koja bi doma u pregači i s nabrušenom oklagijom zvocala da di je do sad, a on bi uz deseti gemištec dobacivao nešto pomoćnom sucu, protivničkom golmanu ili treneru svoje ekipe koji mu je bio šogor ili nešto slično.

Poput Zeke, autista koji bi na svaku tekmu nosio tranzistor i komentirao svih devet utakmica za šačicu ljudi oko sebe u maniru Riste Kubure, Tomića, Pezzija i ekipe…

Subotu navečer i nedjelju sam proveo u Slavonskom Brodu.

Curling Klub Čudnovati Čunjaš u krnjem ali jakom sastavu – Puf i ja,

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

nakon što su nas dočekali domaćini, prvo je pojeo platu veličine Bjelorusije u Unu (hvala gospodinu Prkačinu na ničim izazvanoj litri i vodi), popio nešto vinčeka, otišao do Mojstera

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

na još malo vinčeka i onda sutradan igrao za prestiž na turniru uz kobaje, dvije vrste čvaraka, rakijicu, kuhano Sojino vino i ladne Krušovice.

Prvi turnir u Curlingu u modernoj Hrvatskoj.

I to na otvorenom, jer Hrvatska nažalost još nema dvoranu za Curling.

Kako su kiša i snijeg i hokejaši i svi živi uspjeli pokriti onaj centar kud idu kegle (da vas sad ne zamaram stručnim izrazima koje ionako uvijek fulam), tako su legende iz Legije, naši domaćini, došli u 7 ujutro i nacrtali ga temperama.

Klizalište je prekratko, pa se igra ukuso, ali je opet prekratko, što pogoduje Čunjašima jer nam je inače predugo – ko nije probo, nek zna da nije baš lako tutnut kamenčugu od 20 kila na udaljenost od 45 metara…

S druge strane, Curling nije rukomet ni nogomet da političari od ukupne vrijednosti 200 milijuna nečega sebi u džep mrknu sto i daju raji da maše zastavicama, tako da smo stvarno uživali.

Jer sam se vratio dvadeset godina unazad dok je igrač CK Zagreb i reprezentativac Hrvatske, inače Brođanin, bacao zadnji kamen za našu ekipu, a kibicer s tribina mu dobacio – «Ogi, promaši to, znam di živiš!»

Pedesetak ljudi u gledalištu, Marin na mikrofonu, kuhano vince u pauzama bacanja i ne samo u pauzama, rodbina, prijatelji, žene, djeca, muzika, klopica, cijeli grad zna da se nešto događa, ljudi pokazuju prstom na tvoju trenirku…

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Pa lokalac koji kaže, niste normalni, skupili ste deset puta više ekipe nego jučer hokejaši, troje ljudi gledalo…

Pa pobjedismo dvije utakmice (dok su Legije međusobno remizirale) i osvojismo prvu nagradu – kilu čvaraka koji su skuplji od kobasa.

I gdje sam se opet složio s Pufom,
Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

naime, ja volim veće a on manje, kao što on voli sitnije čvarke a ja krupnije.

Baš kao što se slažemo i s pivama pa je ponio i tamnu i svijetlu gajbu Krušovica.

U obje smo partije jedva dobili Legije, svi smo bili pomiješani, juniori, seniori, Zagreb i Čunjaši, pa nije bilo ni nerviranja ni durenja, samo šega i smijeh.

Zakon.

I podigli mi čvarke u zrak,

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

razgledali sportski centar u sklopu kojeg je i klizalište, kojem bi i Zagreb pozavidio.

Pa smo pijuckali i smijali se i pričali sa sjajnim Brođanima o budućnosti Curlinga, Ogi nam je prepričavao doživljaje s europskog prvenstva sa sjevera Švedske kad su našli birtiju s malom Karlovačkom po pedeset kuna, Soja nas je pozvao kod sebe na brdo na roštilj a mi obećali da ćemo dogodine doć obranit titulu.

Čvarci su u gepeku Klite

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

zajedno s kamenjem koje vraćamo na Velesajam, trening je u utorak u ponoć, pa kom se da nek naleti.

Treba se veseliti sitnicama, jer su sitnice u biti velike stvari ako im se veselimo ko da su velike.

Jel ja baš uvijek moram srat kad mi bude lijepo?

Nemojte me vuć za jezik

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

ali baš je bilo dobro!

Hvala puno Brodu i Brođanima, em smo ušli u povijest ko prvi osvajači turnira, em su nas ugostili ko Tile Sofiju Loren, em se nasmijasmo – vidimo se na prvenstvu u Budimpešti!!!

Mi Čunjaši!

PS I dok se vrancuzi vesele i pjevaju «Monblane Monblane ča barjak ne viješ» ili «Ko ne pije Alzašanin nije», ja bi i opet mijenjo Linu, kolko god vi mene pljuvali…
Da nismo turnir osvojili, teško bi zaspo.