Koncert Bobby Mc Ferrina

Na pozornicu KD Vatroslava Lisinskog, iako staru zgradurinu, zgradurinu s dušom, ušetao je dredloksasti crnac u sivoj košuljici, veselo bacakajući dirigentski štapić u zrak.

Ne, nije to detalj sa snimanja nove Policijske akademije, iako glavni lik ove bajke ima slične glasovne mogućnosti s onim iz serijala.

Tip se naklonio, pozdravio ne baš kako su očekivale zgrožene bakice u prvim redovima i krenuo.

Svim šovinistima i licemjerima usta su začepljena s klasičnim dijelovima Mozarta, Beethovena i još par hitova, ali došlo se zbog onoga što je slijedilo Bobbyjevih solo ispada.

Eskapada.

Drkuljenja preko par oktava uz udaranje po prsima i cupkanje nogama.

Jodlanjem protiv solo violončela.

A capella Jazzom koji se i meni sviđa, iako sam u duši premlad da mogu voljeti Jazz.

Jedan čovjek, jedan mikrofon, stotinu zvukova.

Ko klapa Cambi ali sam (jel i vas iritiraju ove borbe oko imena Cambi – Cambi Split, Cambi KUD, Cambi poljoprivredna zadruga…).

Sam samcat.

Čak me naljutio drugi dio kad je samo dirigirao i tek mrvu pjevao.

Sjetio sam se prve Top liste Nadrealista kad si za jedan divan skeč morao čekat po dva debilna narodnjačka izdrka.

Toliko je dobar taj gospon dirigent, Bobby Mc Ferrin.

Kao Gillan u Strange kind of woman, kao onaj Nizozemac u Hocus Pocusu…

Genijalno.

Da, onaj tip koji se obogatio s Don’t worry, (nemoj Igore), be happy.

Baš taj.

Iz gušta završio za dirigenta i sad piči s minhenskom filharmonijom.

A mogo bi sam.

I bolji je kad je sam, al svejedno, na bisu je odravelirao neki miks koji još fućkam i baš sam si sretan.

Malo ih nabijem na 300 kuna, ali ionako se ovo nemre ponovit.

Idem si pjevušit nekaj.

Kad će opet Flying Pickets…

PS, e, Porta prodaje zvučnike i risiver!!!