Kauboji, indijanac i Bombaj Štampa

Kao i svaka dobra mama, tako me do njega i u pubertetu i moja najdraža pokušavala voditi na balete, koncerte, kazališta.
A kao i svaka razmazita jedinka, i ja sam se mukotrpno i kvalitetno opiro skoro svemu kulturnom te pelco jedino na kino i tekme.
Grom iz vedra neba i prekretnica je bio Radovan III.

Mama je radila u Gimnaziji, tadašnjem CEZAKUM-u, tj. Centru za kulturu i umjetnost, što barem po nazivu dokazuje da ni tadašnji ministri obrazovanja nisu bili baš normalni.
Svake je godine tako jedan razred bio upisan od strane onih koji su se željeli baviti filmom, režijom i televizijom.
I te davne 1982. je taj razred umjesto da polažu maturu odlučio napraviti kazališnu predstavu.
Ono, desetak glumaca i desetak onih što se ne produciraju – kostimografa, scenografa, šaptača, redatelja…

Otišo sam s razredom u Vidru pridrkan jer sam taman imo novog i neshvaćenog Spektruma, bio dosta skeptičan (morali smo ić u sklopu nastave hrvatskog) i onda je s gašenjem svjetala sve počelo.
Nakon prvog monologa sam već plakao od smijeha.
Tip koji je glumio glavnu ulogu je pet minuta pričao da zašto su otišli od doma kad su tu komarci ogromni, ko rode…
I digo ruku ko kad glumiš labuda.
Meni je to bio odval, a kasnije mi je Pervan umro u očima kad se hvalio da je to njegova provala…

Tekst je bio genijalan, fore savršene, ljudi koji glume nekako normalni, veseli, ono, znaš ih s hodnika…
Nisu bili ko preglumljeni Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić koji su tih godina ispadali iz svake serije i Filma.
Oduševio sam se predstavom i još jednom išao pogledat a istovremeno se navuko na autora Dušana Kovačevića, maratonce, Miška, crkodabogda, te najbolji izraz lica u povijesti modernog filma – “umro Pantelija – Ajde”.

Desetak godina kasnije, u fazi kad ssam shvatio da sam preloš za završit vinarstvo, s najboljim sam frendom slučajno završio na stvaranju predstave kod Ive iz Sinja u Skucu.
Vještice iz Salema, tri i pol sata mučne sage o tome kuda može odvesti laž.
Preteška predstava da bi uspjela, ali i predivnih šest mjeseci života s dvadesetak ljudi koji su se barem u jednom trenutku vidjeli kao glumci i imali svoj san.
Tamo sam se prvi put kraljevski zaljubio u Nataliju, prohodao s njenom najboljom frendicom Tanjom, zaljubio se u Tanju, pio, tulumario, jeo pizzu iz menze, smijao se kao nikad, posuđivao lovu da bi stvar mogla krenuti, zasro faks do kraja i upiso drugi…
I shvatio da ona želja da budem velik glumac nema ama baš nikakve osnove jer sam bio stvarno grozan.

Moja stara bi me proglasila sanjarom, ostatak svijeta romantičnom ljenčinom koja je sve u stanju fino zamislit ali rijetko i zasukat rukave pa to ostvarit.
Ko i s ispitima i barenjem.

Kulminacija je bila na premijeri kad u zadnjoj sceni mi glumimo zombije a Žiga, glavni glumac baca u publiku lutku mrtve bebe radi dramatike.
I sad mi kao bauljamo hipnotizirani u crnom, ono, tragedija, a meni stara iz prvog reda dodaje lutku i preglasno a da ne bi čulo pol gledališta veli – sine, nešto vam je ispalo.

A ja puko u smijeh.

Što inače zombiji ne delaju.
Odigrali još tri predstave i propali.
Jedinu dobru rolu sam odigrao na zadnjoj predstavi jer sam krenuo pit – prije svog trećeg čina.
Ali je bila zadnja.

Nakon Radovana III gledao sam original na videu.
Divno.
Tad sam saznao da je predstava napravljena za najboljeg glumca te decenije – Zorana Radmilovića koji je tih dana umro od ciroze koju je štampa pokušala uvalit u nešto drugo kako bi se mislilo da je gro glumaca boemi a ne alkoholičari.
Pa počeo češće ići u kazalište, i uskoro odustao jer su naši glumci ili teatralni ili pijani ili loši – mlikotasti.
Jedino svjetlo i to jako bili su Vukmiričina Povijest moje gluposti (potpuno lud) i Izbacivači.
Četiri glumca koji su mi nakon toga svugdje bili iritantni, a tamo su bili fantastični.
Nakon toga, nisam se ničemu od srca nasmijao sve do prošlog tjedna.
Kauboji.

Osam ljudi na stejdžu od kojih niko ne odskače, ne forsira, ne preserava se.
Niko savršen, niko idealan, kad ti se jedan dosadi, odjednom se digne nekom sporednom ulogom.
Možda nekom prevulgarno, možda neujednačeno, možda previše stepanja, ali skroz novo i osvježavajuće.
Dugo nisam čuo tako svježe fore, a pustinjske životinje su čisti delirij.
Sjajni songovi, žena ima glas ko Natali Dizdar, nema nikog da te iritira preisticanjem, opraštam i što su kasnili 20 minuta, ali ovo je doživljaj pa se obavezno zaletite do Exita.
E da sam malo ozbiljnije glumio pokvarenog velečasnog te davne 1993., sad sam i ja mogo…
Ma jesam penis.

Čestitamo pola godine nepsovanja na ovom blogu.
Fala.

A sada mala nagradnjača!
Odvedite svoje voljeno stvorenje na proslavu Valentinova u Boogaloo na koncert – Bombaj Štampe!
O, da, slovenski Bosanac i kozmopolit, legendarni Đuro koji nije ni S., ni Zlikovski reokupio je bend koji je imao jednu obradu i dva hita.
Ali nikad neću zaboravit koncert 1986 u Kulušiću za mene, zgoddu štrebericu iz razreda Vanju Ž. I još desetak zalutalih, kad je Đuro više pričao viceve nego pjevao al se eto ipak sjećam, što znači da nipošto nije bilo loše.
Dvije karte dobija sretnikca koja ispriča najlošiji vic o Slovencima ili najbolji Đurin skeč iz Nadrealista a da nije “Kucamo na vrata zaboravljenih asova”.
Bombaj štampa, karte dvije, vrijeme sad!