Dječje pjesmice

Počelo je s uspavankama.

Pozlilo bi mi kad bi stara po petstoti put počela pjevat o retardiranom glodaru koji ne razumije da je došla zima i više nema potoka. Ili svim onim ptičicama iz gore za koje sam mislio da – izgore, pa sam padao u depru. Do petnaeste kad mi je netko mudriji već objasnio.

U to doba sredine sedamdesetih su na televiziji bila aktualna neka natjecanja djece koja bi pjevuljila kreštavim glasovima neke strahote a iza njih bi se ljuljuškala hrpetina kikića u ulozi zbora. I svi su se njihali lijevo-desno i svi su bili nekako dežmekasti i curice su imale kečke – i to mi nikako ne bi sjedalo.

S nekih punih šest sam uletio u zbirku ploča od staraca i pelcao se na Abbu, Boney M, The Beatlese, The kralja… Oko desete je prije spavanja na drugom programu počeo ići Hit Meseca i tu je bilo jasno da postajem roker. Iritantna voditeljica koja je izgovarala najave bendova jezivije nego što Tatjana Jurić vodi Exploziv, nije me uspjela odvojiti od telke taj jedan ponedjeljak mjesečno.
I bilo je divno o tome raspredat sutra u školi. Čak sam nedugo potom nagovorio i starce da me upišu na gitaru.

Pametnom je šest mjeseci pametno da shvati kako je netalentiran, pa sam uz urlanje na tulumima, dva benda, dvije klape i četiri zbora nekako oko tridesettreće zbog viška obaveza lagano završio svoju pjevačku karijeru.

Sve dok nije na svijet došao nasljednik. Koji baš i nije razlikovao dan od noći kad bi mu se priplakalo. Pa bi tajo, iako strgan od posla i fuševa često znao u gluho doba noći (zašto se ne kaže «u slijepo doba noći» kad se već sve čuje a ništa ne vidi!?) uzeti u ruke svoj najdraži pelenasti zamotuljak i revati mu na uho tiho li tiho neku lijepu iz skromnog repertoara.

Naravno da ti u tri ujutro nakon što si fušao do dva ne pada puno toga napamet, ali zeku bi obavezno probao preskakat. Zborske, tipa Carmine i Beethovenove devete, baš i nisu idealno uspavljivale, a za rokericu mi je ipak bilo prerano, iako bi zakrmio ko duh uz tihe Ac-Dc, Ramonese ili Deep Purple, ali samo oko deset navečer, na glavnom uspavljivanju. Tih mi je dana netko mudro došapnuo da muški duboki glas proizvodi slične vibre onima koje dijete čuje u majčinoj utrobi i da ga to skulira. Pa sam mu bariton-basirao klapske, što je tiše moguće.

Na kraju sam skonto da bi uz «U svetu postoji jedno carstvo…» (iako bi uz nju ogladnio pa obrstio fridž pa ne čudi što sam stanovite zabrane u trudnoći i prvim postnatalnim mjesecima dobio 15 kila) – najučinkovitije bile «Zaspalo je siroče», iako se jednom siroče zasralo, i favorit – «Paun leti, pa poleti».

Ovih je dana Rok triput tjedno samnom u autu na putu za negdje. I ja mu s guštom puštam mjuzu. Radio je za nekreativne ljude, mp3 je za face! Uglavnom tiho derem domaće soft rock i rock stvari, slabije i jače, s tom greškom da mi je bitnije da je mjuza vesela i melodična pa da je njemu pjevna, nego da obraćam pažnju na tekst.

Pa je neki dan mami otpjevao refren uspješnice «Crnog perja» – popit ću tablete, spavat ću ko dijete. Nakon čega sam sasvim opravdano dobio jezikov gulaš.

Ali i neopravdanu zabranu rokenrola, električnih gitara i solaža. Pa sam trenutno u dubini slaganja liste koja mi je malo mršava, al će Junior skužiti da je od srca.

Nastavak na:
http://www.roditelji.hr/strucnjaci/ribafish/djecje-pjesmice.html

Dakle, uz Crno Perje su zasluženo izletili i:
Te noći – Dugme – kurve sudbine
Loš glas – Virusi – …ebi ga, now
Estrada – Živo blato – gomila govana
Ja sam u krizi – Vatra – skidanje s tebe na suho ne ide (nisam kriv, zaglavio mi se cd u autu)
PNNK – Let 3 – kao i većina repertoara
Beli znakovi – Kerber – Beli znakovi na tvojoj suknjici (štaub šećer?)

Ljudi, uz što ste vi odrastali da ste postali normalni a da bi bilo zgodno, zanimljivo i nenametljivo današnjoj generaciji?
Ne želim od Juniora stvorit Mick Jeggera, imam 38 nisam ni narkos ni alkos a gutao sam rok ko dete, ne puštam mu ni Maidene ni Misfitse ni ništa bolesno ni prejako, ali smatram da je bolje da mu tutkam pod vuho nešto normalno nego da sluša Magazin i Ivu Amulića s radio Sljemena, kaj ne?
Makar Rok imao tri godine, dva mjeseca i deset dana…
Slušam savjete, thx!

I ima li neko CD od Stričeka i gljiva za spržiti?
Hilfe und danke…

Božićni pokloni

Kupio sam si za sebe kultnu garnituru na rate.
Obišo sve salone, vidio smeća i smeća i onda usred Kike – baaam.
Vrijeme je stalo.

Ko u slowmotionu sam potrčo prema «Don Juanu», kutnoj mrcini od 307×240 cm sa soficom i bacio se na nju manirom Lava Jašina u punoj formi, laktovima odgurujući potencijalne suparnike.
Mislim da sam i ugrizo nekog čiču…

Bokte, mekana i masivna.
Liječim li to neke komplekse?
Poput gigantske mile tople oble hiper dojke.

Kako me sreća obilato miluje u zadnje vrijeme, tako je i striček na odjelu rekao jednu manje, drugu više i treću podlo bolnu stvar.
Dakle, nema navlaka za Don Juana, isporuka je krajem siječnja, a zemlja porijekla – Rumunjska.

A kako me malo prokleto podlo ciganče opljačkalo nasred Bukurešta, oči mu na jelki visile, tako mi i sve iz te šatro EU državice priziva na fuš…
Pa ću još malo ispod bora gledat vulvodimlje

Image Hosted by ImageShack.us

iliti…

Image Hosted by ImageShack.us

Treba otić u shopping dok još nije pakao.
I baš onog trena kad strošim milijardu kuna, onda ću saznat da sam dobio Božićnicu u bonovima.
Ako je dobijem.
Ove godine ću biti mudar.
Kupio sam čepiće za uši da ne čujem zvončiće i izbjegnem Pavlovljev refleks kupovanja uložaka od eukaliptusa kad čujem Marajukeri…

Vježbam mai-geri za prvog lažnog djeda mraza koji mi ponudi moisturizer, instant šnenoklu ili kuglice za bor od urana.
Napravio sam spisak i od njega ne odstupam!

Spisak se sastoji od sljedećeg:

10 butelja na sniženju, do 50 kuna – za frendove
5 bačvi piva na sniženju do 80 kuna – za bolje frendove
25 milaka najogromnijih – za frendice
Pistu onu ogromnu plastičnu kaj se na vrata stavi i užasno puno tutača za Minimoja (ko mu pročita il prenese ovo, u paklu se peko)
A tu su i svježe sprženi crtići, curke hvala vam ko bratu! To se pika ko poklon? Naravno!
Westmalle svijetli, oba tri Chimaya, tenisice fine, Kabolu, špigl od dva metra za na ulaz (serem vam na feng šuji) i kućno kino bežično za sebe.
Dobro, Westmalle.
I bijeli Chimay.

I ipak nećemo dobit božićnicu.
Tak mi i treba kad nisam kršten.
Jel uopće fer da i mi agnostici dobivamo božićnicu?
Ili da mi gradonačelnik čestita, ili policija, možda VIP koji mi je drugi put zaredom dao pokvareni kabel za zamjenski mob…

Image Hosted by ImageShack.us

Joooj, svima vam želim bezbolne pripreme i divne blagdane, a kako sam već u maniru Cosmo djevojke odlučio da će mi ovo biti najbolji tjedan u životu…

Nema predaje!!!

Image Hosted by ImageShack.us

Nego, nabavio nove Gunse i zrigo se, ali se sjetih dana JNA kad su bili zakon. Ima neko sabrana nedjela da mi sprži, isto kao i od Sepulture koja mi je malo izmakla zadnjih ljeta.
Ljubi Riba!
Sve čestitke sudionicima nagradne igre “Vlak me uvijek sprži”, CD je osvojio Von Smile.

Nagradna igra za Lil Kim!!!!

Beckspirience vam poklanja kartu za večerašnji koncert male karlovačke industrije mlijeka!!!

Image Hosted by ImageShack.us

Nagradu osvaja onaj koji u što manje riječi a što suvislije objasni zbog čega bi upravo on zaslužio ići gledati tih mićih 40 kila mašala sisa i prekrasnih velikih očiju koje će nešto recitirat na playback.

Image Hosted by ImageShack.us

Igra traje do 6, navalite!

Tragom jedne fotke

Apdejt!

Više sam ja u karijeri piso o sebi nego što su drugi pisali o meni.
Ovo nema nikakve veze sa mnom, ali je genijalno!
Hvala posrnuloj Analnoj…

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Tragom jedne fotke

Europsko prvenstvo u Portugalu 2004.

Majka mog djeteta, Bilić i Matija (luđaci koji su išli biciklom u Lisabon 28 dana) i ja, nakon loše tekme sa Švicarskom iznajmismo Polo za male pare i zaprdismo na jug.

Obišli tako onu divnu Sevilju, pojeli kuglu slaje za pet eura, spavali u špajzi, vidjeli Algeciras, došli do Maroka, izbacilo nas iz Gibraltara…

Uglavnom, tri dana veselja, smijanja, tumaranja, lutanja, divljenja i pokojeg prdca u autu – dakle svega zbog čega obožavam putovati.

Dobro, osim jednog.

Ispuštač istog je trebao nedjelo priznati riječju “Zeko”, ali fufljajući ko Jura Ožmećš.

Pa smo spavali kraj placa u Algecirasu, vozili do Cadiza i divili se najljepšem gradu na putu, okupali u bljaki moru, vratili sa sumnjivim pasošima u Portugal i došli u najbezličniji grad Europe – Faro.

I prije nego se vratismo u Lisabon na Francuze, na odlasku iz najjužnije točke Portugala neko me usliko s leđa.

A kako nije baš da nije bilo vruće i kako sam se dosta znojio – na leđima osto – Zeko.

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Uvijek se potrgam kad vidim tu fotku.

Zeko se uvuko pod kožu!

I isto tako si ni dan danas nemrem pomoć kad nanjušim putovanje jer me puca adrenalin ko da bum fuknul.

Odoh na par dana u Istanbul, Tursku i možda na Cipar.

Pa mam dajte savjete i ideje, broj od sestrične ili šanera jaknama.

Ljubi Riba!

Oglas godine!!!

Oglas godine!!!

Dakle, otvorim Nacijonal, pročitam Zrinku (rekla za sestru Mamut da je nadrkana knjižničarka!!!) i listuljim prema naprijed, kad ono – baaam.

Oglas.

Mići, trećina strane.

Za Hrvatske Željeznice.

One koje udaljenost od 100 km prevaljuju za tri sata i imaju najlošiju prosječnu brzinu u Europi od 36 km/h (neprovjereno), ali su mi ipak draže od busa, a da ne pričam o Rokovoj ljubavi prema istima…

A na oglasu dramatika.

Vlak u sumrak velikom brzinom piči prema raskrižju.

Da ima muzike, bio bi neki drčni Norvežanin ili opsjednuti Švabo klasičar.

Baš uzbudljivo, dobro nacrtano.

Oko mi snimilo vlak pa sad ide u lijevo.

A tamo Supermen.

Lebdi na metar od poda i gleda vlak dok mu lahor plašt vijori.

Iznad tintare mu piše – Ako on može čekati, možete i vi.

Dakle, ovako:

Image Hosted by ImageShack.us
By ribafish

Mrzim nezaštićene hrvatske prijelaze kraj kojih se neki debil sjeti sagraditi kućicu ili posaditi živicu tako da ne znaš otkud će te prije pa ljubiš šajbu nosom.

A nekako imam mali strah i od zaštićenih prijelaza, jer mi čiko koji 12 sati dežura u snijegom okovanoj baraki kraj pruge s fenjerom – nekako sam po sebi zove na brlju i čvarke i lagani nenadani san.

S time nikako ne želim umanjiti vrijednost tog posla jer je svaki posao osim sabornika i političara pošten i častan, samo sam možda preveć filmova u životu pogledao…

Saperlot!

Al da se vratimo.

Supermen čeka 200 metara od vlaka da vlak prođe pa da može i on.

Jesam li ja retardiran što smatram da osoba poput Supija koja inače dok lupiš dlanom u guz može letit do Jonosfere i šire pa mu metar usranih tračnica ne bi trebalo predstavljat neki problem?

Ili mu se možda kaka, pa kako je ipak superheroj, nemre to obavit u širokom mu polju oko njega?

Ili čeka Jane?

Ne, Jane je od Hemfrija (čovjek koji ne jede šunku – hem fri!!!) a ona leti helikofterom.

Zastranih.

—————————————-

Pa postavljam pitanje, kao onaj debilizam – zašto pače nije prešlo cestu:

Zašto Supermen nije prešo prugu!?

Vrijeme sad, vlasnik najduhovitijeg odgovora osvaja cede grupe Karit… Meritas!

Ajmoooo!